Razgovor sa Jean-Philippeom Toussaintom

Privukli su me naslovi vaših romana, La Salle de bains (Kupaonica), La Réticence (Suzdržanost), La Télévision (Televizija) itd., i pitam se kakvu vezu uspostavljate između romana, pisanja i naslova koje odabirete…

– Općenito biram prilično jednostavne naslove, koji katkada definiraju neki program, poput La Télévision, ili Monsieur (Gospodin) – zna se o čemu će biti riječi. To određuje knjigu na najjednostavniji način, naslov nije odabran da bi ostvario neki dojam. Međutim, to ovisi o slučaju, kod ove dvije knjige naslov mi se odmah nametnuo. U slučaju kad se radi gotovo o programu, naslov mi dođe i… ispunjavam ugovor. No, katkada naslov dolazi naknadno, kao što je slučaj s L’Appareil-photo (Fotografski aparat). U knjizi postoji jedan fotografski aparat, ali on se pojavljuje tek pri kraju. U početku se knjiga nije zvala L’Appareil-photo, bilo je četiri ili pet naslova koji su slijedili jedan za drugim. Tako je i s La Salle de bains, što nije bio prvobitni naslov. To je naknadno promijenjeno.

Naslov je jednostavan, ali to ne znači da ga je lako smisliti…

– Katkada se sam nametne. No, recimo da uvijek postoji radni naslov, rijetko sam započeo pisati knjigu koja nije imala neki naslov i koja je dugo bila bez naslova. Upozorili su me na to da su moji naslovi, u prve četiri knjige, sačinjeni od različitih elemenata. Bila je tu jedna osoba – Monsieur, mjesto – La Salle de bains, predmet – L’Appareil-photo, i osjećaj – La Réticence. Mogao bih od njih sastaviti cijelu rečenicu. Nedostaje samo glagol…

Moguće je povezati sva četiri naslova vaših romana, oni odražavaju zajedničke elemente. La Salle de bains – svakodnevni život, intimu, Monsieur – predstavlja opći pojam, a ne ime, L’Appareil-photo je predmet koji hvata zbilju, a La Réticence je prigušena, ne veoma snažna emocija …

– Uvijek postoji neka stidljivost u pristupu. Kupaonica je doista intimno mjesto, ali ona je i utočište, mjesto gdje se lik može povući od svijeta.

Pričanje priče je dosadno

Likovi uvijek iskazuju tu stidljivost, oni pokazuju paradoks ne-djelovanja, u tim pričama bez priče, gdje se ništa ne događa, nasuprot tradiciji velikih romana s herojskom potkom.

– Gospodina u romanu Monsieur predstavio sam kao “Gospodina koji nije volio priče”. To ima dvojako značenje, jer znači također da on ne voli zaplete. On će reći: “No, dobro, baš me briga!”. Netko tko voli priče, taj će se pobuniti. Ali on ne, on pušta stvari da budu kakve jesu. Moji likovi ne vole zaplete, u smislu da ne vole da ih se gnjavi, oni se neće žaliti, neće protestirati. Istodobno, postoji značenje koje se odnosi na roman, a to je da on ne priča priču. Općenito govoreći, istina je da ja nikada nisam žudio za time da ispričam priču. To nije ono što me zanima u samom činu pisanja. Čak mi je pomalo dosadno.

Kakav je odnos između autora i likova? Katkada imamo dojam da je riječ o auto-fikciji, o autobiografskoj prozi. Glavni lik u La Réticence može biti i lik iz La Télévision, nekoliko godina prije. Postoji li ironični odmak ili je riječ o nekoj vrsti podvojenosti?

– Likovi su uvijek vrlo bliski mojoj osobnosti. Postoji neka sličnost sa mnom, iako ona uopće nije autobiografska. Ja ne prepričavam događaje koji su mi se dogodili. To je nešto slično onome što je u slikarstvu autoportret. Slikar uzima sebe kao temu, ali on se ipak više bavi slikarstvom nego sobom. To je ono čemu ja težim. Ne radi se o tome da pričam o sebi, o onome što mi se dogodilo, koga sam susreo, što sam vidio i što mislim. Radi se prije o pokušaju da posredstvom književnosti načinim vlastiti portret. Dakle, postoje konstante koje likove čine prilično sličnima meni samome, naravno oni stare pomalo kao i ja. Lik iz La Salle de bains ima 27, a onaj iz La Télévision 40 godina. Prisutna je evolucija, ali pritom se ne ograničavam i koristim također sve mogućnosti fikcije.

 Služim se svime, ali nemam dojam da sam to ja, to su likovi, to je fikcija. Iako su hranjeni mojim iskustvom i onim što jesam. Čak i u slučaju romana Monsieur koji je pisan u trećem licu. Ja se osjećam veoma blizak tom trećem licu. To je svakako jedna od konstanti u književnosti: autor se uvijek osjeća bliskim svojim likovima, čak i ako se oni veoma razlikuju od njega.

Ako glavni motiv nije ispričati priču, ako likovi nisu sredstvo kojim se pisac služi da bi ispričao vlastitu priču, kakva je onda korist od romana? Je li u pitanju strukturalni značaj, rad na stilu, sâmo pisanje.

– Svakako pridajem veliku važnost načinu pisanja jer, budući da nema priče, ostaje samo pisanje. Čim postoji priča, ona pisanje kao sredstvo pomiče u drugi plan. Ako je priča snažna, dobro sročena, razvija se, i kako to već ide… pisanje postaje samo više ili manje učinkovito sredstvo koje prenosi tu priču, a čitatelj je uvučen u nju. Ako izostavimo taj element, ostaje sâmo pisanje, a ono što se razvija i što je važno jest samo pisanje. I stoga je knjigu koju ne nosi priča teže shvatiti, jer odmah dolazimo do pisanja. Ima mnogo čitatelja koji to odbijaju, jer ih ne zanima, udubiti se… oni više vole ilustraciju, da se vratimo usporedbi sa slikarstvom. Od slikarstva ljudi često traže ilustraciju, nešto što sliči životu. Čim uklonimo tu stranu, čim slikarstvo postane apstraktno, dolazi do nerazumijevanja, čak i odbijanja. Činjenica da ne pričamo neku priču, pa makar bili daleko od apstraktnog pisanja, može također otežati pristup. No, meni je to zanimljivije zato što je naglasak stavljen na način pisanja. I pored toga ne teoretiziram mnogo o svom načinu pisanja. Nemam dojam da razrađujem neku teoriju.

Što čini sadašnje vrijeme

Je li važno da postoji i da se održava određena pobuda, da pripovjedač slijedi određenu pobudu?

– Da, to je važno. Mora postojati svojevrsna istovjetnost pobude, stila, tona.

U vašim romanima ima mnogo smiješnih prizora, prikazanih s ironijom, sa simpatijom, ali također s određenim odmakom. Postoje proturječna ponašanja…

– Volim smiješne prizore. Često se zanimanje može održati šaljivom situacijom, i ako je to uspješno, onda time razvijamo i održavamo cijeli prizor. Događa mi se da načinim opise likova gledane izvana, da općenito postoji potpuna odvojenost između pripovjedača i drugih likova, koji su često prikazani na način da se istakne njihova smiješna strana. No, i pripovjedači također znaju biti proturječni. U La Télévision pripovjedač uopće nije od onih moralizatora koji kažu da treba prestati gledati televiziju, i jasno se vidi da je on također gleda…

Čitajući La Télévision stekao sam dojam da je riječ o nekoj vrsti ogleda o raznim načinima gledanja, posredstvom televizije ili kroz prozor, ili posredstvom pogleda nekoga drugog, te o tehnološkim potporama gledanju pomoću slikarstva, računala, knjige…

– Zapravo me također zanima, govoriti o aktualnom događanju, napisati knjigu o svome vremenu. Televizija je dio našeg vremena, gotovo da je pomalo i zastarjela, ali još uvijek je veoma svježa. Dodavanjem informatičkih elemenata, na primjer, također možemo učiniti da se knjiga događa u našem vremenu, da bude suvremena, aktualna književnost. Ne nastojim rekonstruirati neku epohu, čak ni nedavnu. Ne bi mi palo na pamet da radnju knjige smjestim u pedesete godine, ili šezdesete, ili dvadesete ili u devetnaesto stoljeće. Za mene je veoma važno biti smješten u sadašnjosti i osluškivati ono što se događa, ići u korak s vremenom. U La Réticence sam malo odstupio od toga, malo sam se udaljio od svijeta. La Salle de bains je, iako također odstupa, ipak bila knjiga koja je govorila o tadašnjem vremenu. Kritičari su čak u njoj prepoznali tipični karakter jednog vremena, jedne generacije koja bila na odlasku. S La Télévision želio sam razmisliti o tome što čini sadašnje vrijeme. Za mene je važno razmišljati u skladu s vremenom. Doduše, knjiga ima vrlo malo veze s ogledom, tek je nekoliko takvih pokušaja pomiješano s fikcijom.

Ali uglavnom na neangažirani način? Začudilo me kad sam vidio da ste diplomirali političke znanosti.

– Da, nema sociološke ili društvene analize. No ipak je velika pažnja usmjerena na sadašnjost, iako nastojim izbrisati svaki društveni i politički kontekst, jer smatram da on baš ne ide dobro uz književnost. To me uopće ne privlači. Među ostalim primjerima, jedina knjiga koja me zanima s toga gledišta jest Musilov Čovjek bez svojstava, koja obuhvaća cijelo to razdoblje. Ali istovremeno, to je pomalo dosadno…

Stranac, ali ne i izgubljen

Govorimo malo o Japanu. Tamo ste bili već dva puta u četiri mjeseca u vili Kujôyama, u Kyotu. Kakvi su vaši dojmovi u cjelini, koji je vaš odnos prema Japanu?

– Prvi sam put tamo proveo tjedan dana i nisam mnogo vidio, bilo je to pomalo neodređeno. Odvijalo se između moje hotelske sobe i ovog ili onog prijema, u siječnju ’94. Imao sam mnogo razgovora, prijema, bio sam veoma dobro primljen, ali nisam doista upoznao Japan. Bio je to čudan boravak, mogao je biti u Cannesu ili bilo kojemu drugom gradu. Dok sam živio u Kyotu, počeo sam pomalo lutati ulicama i ići u restoran posve sam. Nakon četiri mjeseca veoma mi se sviđalo upravo to da se malo izgubim. Imao sam osjećaj da uopće nisam izgubljen, da se osjećam veoma dobro, na sigurnom. Govorio sam sebi da će se sve srediti.

Ako se to ispriča u Parizu, “izgubljen u Japanu, to je moralo biti strašno!”. Ali to uopće nije bilo tako. U svakodnevnom životu postoji veliko poštovanje, izvjesna distanca koja mi odgovara. To je veoma ugodno. Ne osjećam tjeskobu, koju na primjer u Parizu mnogo jače osjećam. Kad ulazim u restoran osjećam se mnogo neugodnije u Parizu nego ovdje, dok bi normalno trebalo biti suprotno. To mi donosi unutarnji mir, dok tumaram po Japanu. Posebice u Kyotu. Stranac sam, ali nisam izgubljen. Volim osluškivati svijet, sve te ljude, ovdje i u drugim gradovima, i Zemlju u svemiru, dok se većina ljudi u Parizu ništa ne pita. Suviše su zatvoreni u same sebe, njihov je obzor zamračen.

Uostalom u La Réticence ili u La Télévision ponovo nalazimo stanje izmještenosti…

– Da, toga je bilo od samog početka. U La Salle de bains, na primjer. Dok sam pisao tu knjigu, prvi put sam bio napustio Pariz. Proveo sam dvije godine u Alžiru i činilo mi se zanimljivim govoriti o Parizu. I zbog toga je to bio osobit pogled na Pariz, te se prvi dio knjige zove “Pariz”, iako lik ne napušta svoj stan. Vidi se nešto Pariza kroz prozor. Čak i lik koji ide u Veneciju nikada ne izlazi, i od Venecije se također ne vidi ništa. Osim velike robne kuće, posve tipične, koja bi mogla biti bilo gdje. Ima vrlo malo opisa. Ne bih bio dobar pisac turističkih vodiča, ili bih tada govorio o svojoj sobi, mini-baru, ali s malo zanimanja za pouku i ono što se ne smije propustiti u gradovima. Ja to uvijek propustim. Ne tražim ono egzotično ili senzacionalno, naprotiv. U Japanu sam pisao tekstove za časopis Subaru, i oni su u tom stilu. Japan tretiram na način da bježim od svega što bi moglo biti predodžba o Japanu, ili tako da pozornost posvećujem posve običnim stvarima…

Postoje li neke kulturne ili društvene tradicije u Japanu koje su vas privukle?

– Pročitao sam nekoliko knjiga o japanskoj civilizaciji, o religiji. Sve me to zanima, ali nisam stručnjak. Prilično slabo poznajem suvremenu književnost…

Japanski se čitatelji veoma zanimaju za vaše romane. Možda je razlog u tome što vi pišete dosta slično nekim mladim japanskim autorima koji odbijaju velike teme iz tradicije…

– Ne znam kako bih objasnio zanimanje Japanaca za moje tekstove. Pretpostavljam da u njima prepoznaju neke svoje preokupacije, osjećaje… Prilično sam uvjeren da bi se taj ogoljeni pristup, istovremeno svakodnevan i veoma metafizički, mogao povezati s određenim načinom gledanja na stvari u Japanu.

Metafizika u romanu

Metafizički pristup je više negativan, šupalj, zar ne? To je odsutnost…

– Ne, u La Salle de bains se primjerice nalazi cjelovito razmišljanje o vremenu i smrti, povezano s veoma konkretnim stvarima, prizemnim. Tome pristupam obzirno, gotovo oklijevajući, ali to ne sprječava postavljanje velikih pitanja. No, time se malo bavim. To su pitanja o kojima treba raspravljati filozofija. Književnost ih, prema mome mišljenju, može načeti, ali ne i obrađivati, te neću napisati “traktat o vremenu”. Koliko god su sociologija i politika potpuno odsutne iz mojih knjiga, toliko su filozofija i metafizika, ne obrađene, nego prisutne u njima. To je veoma važan aspekt, inače bi ostala tek ispraznost, ili praznina. To je važno, to obogaćuje pogled.

A u La Réticence također, iza policijske parodije nalazimo poigravanje strahom od smrti?

– Da, postoji ta mrtva mačka koja se vraća, ta zrcala koja ne pokazuju odraz, strah, tjeskoba, ali ima mnogo neizrečenoga. U La Réticence nesumnjivo za neke ima previše elemenata koji nedostaju. No, za one koji razmišljaju, koji žele nešto rekonstruirati, ima ih sasvim dovoljno.

S francuskoga prevela Snježana Kirinić.

Objavljeno na www.berlol.net/foire/fle98to.htm