Iva Lovrec-Štefanović i Trpimir Matasović   

Razgovor sa Jordijem Savallom

Premda u Zagrebu predstavljate program majstora španjolskog baroka, započinjete ga djelom Diega Ortiza, koji još pripada renesansnoj eri. Na koji se način on uklapa u taj program

– Španjolski Siglo d’oro (Zlatni vijek) počinje već u 16. stoljeću, s glazbenicima i pjesnicima kao što je, primjerice, Juan del Encina. Također, mislim da ga Diego Ortiz odlično predstavlja, i to ne samo u okviru španjolske glazbe nego i, u širem kontekstu, čitave europske instrumentalne glazbe za violu da gamba u razdoblju od druge polovine 16. do konca 17. stoljeća. Mnoga od tih djela povezana su uz tradiciju improvizacija – nemojmo zaboraviti da je Trattado de glossas Diega Ortiza priručnik koji glazbenicima objašnjava kako improvizirati. Zahvaljujući primjerima iz tog djela svaki će dobar glazbenik biti u mogućnosti poboljšati svoju vještinu improviziranja. Zbog toga i u ovom programu kojeg predstavljamo u Zagrebu izvodimo i improvizacije, u kojima je izvorno možda samo osam taktova glazbe – dakle, manje od jedne minute – dok ostalo improviziramo na licu mjesta. Uz to, predstavljamo i glazbu za baroknu gitaru i harfu, te glazbu za violu. U tom se kontekstu bavimo i djelima talijanskih i engleskih autora, s obzirom na to da oni pripadaju istoj tradiciji, a Italija i Engleska u to su vrijeme bile povezane sa španjolskim vladarima.

Koncerti su uvijek zadovoljstvo

Vaš repertoar ni inače se ne ograničava samo na barok, nego se kreće u rasponu od srednjeg vijeka do bečke klasike. Imate li u tom širokom okviru nekih posebnih preferencija?

– Ponekad u šali kažem, ali ima u tome istine, da sam se specijalizirao za lijepu glazbu. Zanima me svaka glazba koja me može emocionalno dirnuti svojom ljepotom. Stoga se ne bavim isključivo ranom glazbom. Primjerice, nedavno sam ravnao praizvedbom novog djela Arva Pärta i jednim oratorijem suvremenog belgijskog skladatelja Pierrea Bartholoméa. Važno mi je osjetiti posebnost neke glazbe, a zatim pronaći glasove i instrumente koji će odgovarati toj glazbi. Izvodim samo glazbu za koju znam da će je glazbenici s kojima surađujem biti u stanju izvesti, što mi ponekad nameće određena ograničenja. U svom glazbeničkom i pedagoškom radu nemam mnogo kontakta s glazbenicima iz, primjerice, istočne ili sjeverne Europe – uglavnom radim s glazbenicima iz Španjolske, Italije i Francuske. Iz sličnih razloga ne bavim se glazbom 19. stoljeća onoliko koliko bih htio – malo je festivala koji su financijski dovoljno jaki da vam mogu osigurati odgovarajući zbor ili orkestar, dok je s manjim sastavima to daleko jednostavnije.

Osim koncertne djelatnosti i snimanja, bavite se i pedagogijom i muzikološkim istraživanjima. Kako uspijevate uskladiti sve te raznovrsne aktivnosti?

– Kao prvo, više nemam stalne studente. To sam radio 25 godina, ali sada samo povremeno održavam majstorske tečajeve. Glede istraživanja, njima se bavim već trideset godina, i mnogi projekti kojima se sada bavimo rezultat su istraživanja od prije deset ili čak petnaest godina. Prošle godine održao sam 135 koncerata, snimio šest materijala za nosače zvuka i održao nekoliko majstorskih tečajeva. Sve je to međusobno povezano. Primjerice, u Zagreb sam došao jer sam bio u Grazu i imali smo nekoliko slobodnih dana između koncerata, i bilo mi je zadovoljstvo održati još jedan koncert i ovdje. Program za zagrebački koncert nismo trebali posebno uvježbavati, jer smo ga već često izvodili, između ostalog i nekoliko dana ranije u Namuru i Grazu. Uvijek pripremamo i nešto novo, ali redovito izvodimo i djela koja smo već stotinama puta svirali, pa čak i snimili. Ništa od toga nije problem – najteži problem u našim životima je putovanje. Ono je često čisti gubitak vremena, dok su sami koncerti uvijek veliko zadovoljstvo. Također, moram istaknuti da naš današnji način rada još prije nekoliko desetljeća ne bi bio moguć – zahvaljujući računalima, možete komunicirati, pa čak i dobivati notne materijale gdje god se nalazili.

Udaljenost reprezentativnih trenutaka

Jedna od zasluga koje vam se s pravom pripisuju jest i ponovno otkrivanje ranije gotovo potpuno nepoznatih djela glazbene baštine Iberskog poluotoka. Što je, prema vašem mišljenju, razlog da je ta glazba otkrivena i prepoznata mnogo kasnije nego ona iz drugih zapadnoeuropskih zemalja?

– U zemljama poput Španjolske imamo problem da su najreprezentativniji trenuci u našoj glazbenoj povijesti mnogo udaljeniji od onih u, primjerice, talijanskoj ili njemačkoj glazbi. Skladatelji poput Bacha i Händela, ili Vivaldija i Corellija, pa čak i Monteverdija, relativno su blizu našeg vremena. Također, njihova se glazba počela otkrivati mnogo ranije. Najveći su pak španjolski skladatelji – Tomas Luis da Victoria, Cristobal de Morales, Francisco Guerrero, Matteo Flecha, Juan del Encina, Antonio de Cabezon – živjeli prije više od četiristo godina, i stoga im je mnogo teže pristupiti. Tu glazbu ne možete izvoditi sa standardnim simfonijskim orkestrima i u standardnim koncertnim i opernim kućama. Tako ta glazba ostaje više u domeni muzikologa i specijaliziranih glazbenika i publike. K tome, ni naše vlade još nemaju razvijenu političku svijest o kulturnom značaju i bogatstvu te baštine. Španjolska je glazba svojom poviješću snažno povezana s cjelokupnom mediteranskom kulturom, s arapskim, židovskim svijetom i kulturama Novog svijeta. Danas je vrlo važno uspostaviti kontakte sa svim tim svjetovima, jer inače nikad nećemo moći ostvariti slobodu i mir u svijetu.

Ima li danas uopće dovoljno publike zainteresirane za takozvani autentični zvuk?

– Svaka glazba koju se dobro i proživljeno izvede, uz barem minimalno poštivanje stilskih osobitosti, može biti užitak za svakoga – čak i za publiku koja nije pripremljena za tu vrstu glazbe. Iz vlastita iskustva mogu potvrditi da ljudi u španjolskoj baroknoj glazbi podjednako uživaju u, primjerice, Finskoj, Australiji ili na Tajvanu. Posebno se to odnosi na mlade ljude, koji uvijek uživaju otkrivati nove stvari.

Može li se jednim od razloga pristupačnosti španjolske rane glazbe suvremenoj publici smatrati i činjenica da su u njoj prisutni, među ostalim, i obrasci koje još i danas nalazimo u folklornoj i popularnoj glazbi hispanskog kruga?

– To je svakako jedan od zanimljivijih aspekata te glazbe. Kada posjetite selo u Kolumbiji, možete doživjeti nešto što je u Španjolskoj postojalo prije stotinu godina, ali je ondje još živo. Na sličan način, mnogo glazbe koja se danas svira u, primjerice, Meksiku, ima mnogo veze s ranom, ali i s tradicijskom glazbom. Različite su se vrste glazbe razvijale različitim smjerovima, ali sve one pripadaju istoj tradiciji koja je još uvijek živa. Ta nam tradicija pomaže razumjeti i karakter starih djela koja mi izvodimo.

Glazba na prvom mjestu

Nakon dugogodišnje suradnje sa značajnim diskografskim kućama prije šest godina pokrenuli ste vlastitu tvrtku Alia Vox. Ima li to veze s vašim perfekcionizmom i potrebom da kontrolirate sve elemente u diskografskom procesu?

– Najvažnija stvar za svakog umjetnika je sloboda – umjetnost ne možete stvarati bez slobode. Sloboda znači ne ovisiti ni o kakvim ekonomskim, tržišnim ili političkim ograničenjima – to bi onemogućilo stvoriti nešto uistinu uvjerljivo. Razlog zbog kojeg smo prije šest godina pokrenuli Alia Vox leži u tome što je u pregovorima s tvrtkama s kojima smo prethodno surađivali bilo nemoguće raditi planove za budućnost. Za glazbenike je vrlo važno da mogu planirati unaprijed. Program treba početi pripremati sada ako ga želite imati spremnog za dvije ili tri godine, a nema smisla pripremati nešto za što ne znate hoće li se realizirati ili neće. Neovisnost nam omogućuje da nam glazba bude na prvom mjestu. Naše se odluke ne temelje na financijskoj isplativosti pojedinih projekata – naprotiv. Imamo, doduše, snimki koje se jako dobro prodaju, kao što su, primjerice, La Folia, Orchestre de Roi Soleil ili Diaspora Sefardi. No, imamo i drugih programa, kao što je glazba za viole Williama Lawesa, koji su manje popularni. Unaprijed smo svjesni da se takve snimke neće osobito dobro prodavati, ali važno nam je predstaviti sve različite aspekte glazbe kojom se bavimo i koju volimo. Velikim je tvrtkama na prvom mjestu profit, a tek potom glazba, a kod nas je obrnuto.

Osim toga, glazbu ne čini samo sviranje, nego i način na koji se tu glazbu snima. Uvijek nam je iznimno važno imati što je moguće prirodniji zvuk. Već 25 godina snimamo isključivo samo s jednim stereo mikrofonom, jer je to najbolja solucija. Nikad ne koristimo više mikrofona, jer se time narušava prirodni ugođaj. Naravno, tržišno to nije dobro, jer ponekad potrošimo i čitav dan kako bismo uspostavili pravu ravnotežu među dionicama, a ponekad to iznova radimo sa svaku pojedinačnu skladbu. No, ako tako radite, veće su vam šanse da ćete dobiti dobru snimku. Isto je i s glazbom – za stvaranje glazbe potrebno vam je vrijeme. To je poput odnosa s osobom koju volite – ne možete točno odrediti kad će se što dogoditi, nego vam je potrebno određeno vrijeme da stvorite nešto posebno. Nekad je to sat, nekad dva, a nekad čitava noć. Naše su snimke odrazi posebnih trenutaka koji su se ponekad znali dogoditi i u dva ili pet sati ujutro.