Razgovor sa Samom Harrisom

Nedugo prije rođenja Krista, u doba nasilja i previranja, rimski pjesnik i epikurejski filozof Lukrecije napisao je epsko remek-djelo naslovljeno O prirodi stvari. Njegov je cilj, djelomično, bio osloboditi čovječanstvo od religioznog praznovjerja koje je, prema njegovu mišljenju, priječilo put prema istinskom duševnom miru i sreći. Autor Sam Harris ima ulogu suvremenog Lukrecija u svojoj knjizi The End of Faith: Religion, Terror, and the Future of Reason. Harris je diplomirao filozofiju na Sveučilištu Stanford i doktorand na području neuroznanosti. Svjestan da će knjiga o inherentnim opasnostima institucionalne, dogmatske religije biti kontroverzna, Harris je End of Faith napisao iz osjećaja hitnosti prema onome što je, smatra on, najveća opasnost današnjice. Svoje misli o značajkama dogmatske vjere nasuprot misticizmu, o ulozi razuma u civilnom diskursu i o nadi da ljudski rod može nadići sklonost prema vjerskom nasilju iznio je prije nego što postane prekasno.

Sve religijske prakse nisu jednako mudre

Očito postoji nešto u građi ljudi što ih navodi da vjeruju u transcendentno biće. Kako to objašnjavate, na temelju vašeg rada u neuroznanosti?

– Ne znam ni za jedan rezultat u neuroznanosti koji govori izravno o tome. Ali postoje neke opće značajke ljudskog uma koje su tu očito važne. Rađamo se spremni za život u odnosu prema svijetu oko nas. Pojavljujemo se iz majčine maternice spremni vidjeti lica kao lica, učiti jezik, i postupno spoznavati da smo okruženi umovima kakav je naš. Prevlast animizma među našim primitivnim precima – kao i njegovo zadržavanje u nekim plemenima – pokazuje da lako pripisujemo ljudske osobine procesima u prirodi. Tek dubljim razumijevanjem kauzalnih procesa u svijetu (kroz znanost) počinjemo shvaćati da olujni oblaci nisu ljutiti bogovi i da bolesti nisu rezultat opsjednutosti demonima. Teško je reći gdje treba povući crtu između genetskog dara i kulturnog naslijeđa, a zacijelo je oboje na djelu u slučaju religiozne vjere. Ali temeljna činjenica jest da smo duboko disponirani za projiciranje vlastite subjektivnosti na svijet. Biblijski Bog je ljubomoran, ljutit, toliko neurotičan da je vrijedan žaljenja. A grčki su bogovi poput tinejdžera koji su ostavljeni sami u roditeljskoj kući preko vikenda. To što smo predodređeni da o svemiru mislimo na antropocentričan način ne znači da smo i osuđeni to činiti.

Možete li objasniti spoj biologije i kulture uključen u to što ste rekli? Primjerice, što mislite o vrsti argumenta kakav iznosi Dean Hamer koji govori o “genu boga”? Ako postoji biološki poriv za vjeru, kako onda objasniti iznimnu kulturnu razliku između zapadnih monoteizama i istočnog misticizma?

– Kad su u pitanju najviše kognitivne značajke, potraga za objašnjenjem u obliku pojedinih gena vjerojatno je uzaludna. No, kakvagod bila priča na genetskoj razini, biologija samo blago određuje kulturu. Moramo jesti, ali ne moramo jesti špagete. Skloni smo ljubomori, ali taj se osjećaj može proživjeti na način Caryja Granta ili na način Mullaha Omara. Ista biologija, druga kultura. Velik dio našeg ponašanja kao ljudskih bića, iako možda potječe iz biologije, nastavlja se u svojem sadašnjem obliku samo zato što nismo osjetili dovoljan pritisak da to promijenimo. Kultura ne poboljšava dizajn svojih proizvoda sustavno (a to ne radi ni biologija). Velika različitost među kulturama ne govori ništa dublje o nama osim činjenice da su ljudske zajednice sklone koristiti se oruđem koje imaju sve dok se ono može održavati. Promislite o razlici između zapadne i istočne medicine. Jesu li jednako korisne? Ne. Je li istočna medicina bolja za istočnjake? Ne. Istočna je medicina primjenjiva za određene zdravstvene probleme, i čak može nadmašiti zapadnu medicinu u nekoliko područja, ali jednostavno ne postoji usporedba između tih dviju disciplina. Netko tko ima upalu slijepog crijeva, aneurizmu, ili rak dojke neće biti mudar bude li otrčao na akupunkturu, a ne u bolnicu. To vrijedi u New Yorku, ali podjednako i u Hong Kongu.

A u pogledu duhovne prakse, taj disparitet jasno ide u prilog drugoj strani. Istočni misticizam, iako i u njemu ima neopravdanih vjerovanja, nesumnjivo je najbolji ljudski pokušaj oblikovanja duhovne znanosti. Metode introspekcije koje postoje u budizmu, primjerice, nemaju istinskih ekvivalenata na zapadu. A sugestija da imaju rezultat je očajničkog pokušaja zapadnjaka da učine da sve religijske tradicije izgledaju podjednako mudre. One to jednostavno nisu. Kad tibetski lama govori o “nedvojnoj svjesnosti” a papa o Bogu ili o Svetom Duhu (ili o bilo čemu drugom) oni ne govore o istome: niti djeluju na istom intelektualnom temelju. Lama se koristi vrlo preciznom terminologijom (koja, doduše, nema dobar ekvivalent na engleskom) da bi opisao ono što su mnogi meditatori doživjeli nakon vrlo profinjena vježbanja u metodama introspekcije; papa pak samo ponavlja neopravdane metafizičke tvrdnje koje su prenesene kršćanima u kontekstu kulture koja je podbacila – i to potpuno – u traženju snažnih alternativnih rješenja samom vjerovanju. Takva su alternativna rješenja postojala tisućljećima, istočno od Bospora. To ne znači da treba zanemariti Meistere Eckharte ovoga svijeta, ali takvi su mistici na Zapadu oduvijek bili iznimke. I važno je zapamtiti da su, kao iznimke, bili proganjani zbog hereze.

Razlika između vjere i duhovnosti

Vi zapravo ocjenjujete zapadne religije kao opasne, a istočni misticizam kao pun obećanja. Kako ste došli do tog zaključka?

– Misticizam, lišen religijskog dogmatizma, empirijski je i visoko racionalan pothvat. Jednako kako ljudi ne spaljuju svoje susjede na lomači kao rezultat novih znanja u fizici i biologiji, tako nitko neće učiniti takvo što na temelju istinskog misticizma. Religija – posebno na Zapadu – posve je drugo. Religiozna vjera je ono što prekida razgovor.

Jedino što jamči istinski otvorenu suradnju među ljudskim bićima je njihova spremnost da se njihovi pogledi (i odgovarajuće ponašanje) mijenjaju razgovorom – koji donosi nove dokaze i nove argumente. Inače, kad su ulozi visoki, nemamo se na što osloniti osim na silu. Ako vjerujem da ću doći u raj budem li se zrakoplovom zaletio u neboder, i zadovoljan sam vjerujući u to bez dokaza, onda nema toga što bi druga osoba mogla reći da bi me razuvjerila, jer me moj skok vjere učinio imunim na moći razgovora.

Drugim riječima, oprezno činite razliku između onoga što zovete “vjerom” i “duhovnosti”. Ukratko, u čemu je ta razlika?

– “Vjera” je lažno uvjerenje u neopravdane postavke (određenu knjigu koju je napisao Bog, u to da ćemo biti ujedinjeni s onima koje volimo nakon smrti, da Stvoritelj svemira čuje naše misli itd.).

“Duhovnost” ili “misticizam” (obje su riječi prilično grozne, ali ne postoje bolje riječi) odnosi se na proces introspekcije kojim osoba može shvatiti da je osjećaj koji ona naziva “ja” misaona iluzija. Temeljna istina misticizma je ovo: moguće je doživjeti svijet a da se ne osjećamo u njemu kao odvojeno “ja” u uobičajenom smislu. Takva promjena karaktera nečijeg iskustva ne mora, međutim, postati temelj za postavljanje neodrživih tvrdnji o prirodi svemira.

Konverzacijska netolerancija

Zašto su raniji pokušaji brisanja vjere posredstvom klasičnog materijalizma izazvali nasilje slično onom koje je, prema vašem mišljenju, nadahnula vjera (primjer komunizma)?

– Komunizam nije bio pokušaj da se izbriše vjera. On je bio nova vjera, iako ona koja nije gledala onkraj ovoga života. Cijeli je komunizam bio nabijen iracionalnim. Staljinovo nepriznavanje “kapitalističke biologije” u prilog “lisenkoizma” (prerađene lamarkijanske doktirne o stečenim značajkama: to je ideja da žirafe dobivaju duge vratove kao rezultat toga što su njihovi preci željeli dosegnuti sve više i više grane) jedan je od primjera dogmatizma koji je bio duša komunizma. Slobodnomisleći (a to znači racionalni) znanstvenici bili su slani u gulag jer nisu podupirali tu ideologiju. Milijuni su umrli od gladi i u Sovjetskom Savezu i u Kini zbog njihova neuspjeha da uvedu zdravu poljoprivrednu praksu na temelju mendeljevske genetike.

Netolerancija prema vjeri koju ja zastupam u svojoj knjizi nije ona netolerancija koja nam je dala gulag, nego konverzacijska netolerancija. Kad ljudi iznose neobične tvrdnje, bez dokaza, prestajemo ih slušati – osim u pitanjima vjere. Tvrdim da sebi više ne možemo dopustiti da vjeri dajemo prolaz na taj način. Loša uvjerenja treba kritizirati kadgod se pojave u našem diskursu – u fizici, u medicini, ali i u pitanjima etike i duhovnosti. Predsjednik Sjedinjenih Država je rekao, i to nekoliko puta, da je u dijalogu s Bogom. Da je rekao da je razgovarao s Bogom kroz sušilo za kosu, to bi značilo srljanje u nacionalnu opasnost. Ja ne vidim da to dodavanje sušila za kosu u priču čini njegovu tvrdnju apsurdnijom ili opasnijom.

Zapadno odvajanje religije od politike

Slijedeći vaš argument o opasnostima vjere, kako je onda bilo moguće da kršćanstvo, primjerice, dosegne stanje razmjerne udomaćenosti u ranom modernom razdoblju – da ga nitko nije protjerao iz postojanja kao besmislicu?

– Ono je pretrpjelo neke važne trenutke izrugivanja, posebno u Europi (sjetite se Voltairea i Humea), što možda objašnjava zašto Europljani nisu toliko raspoloženi lutati toliko daleko duž staze biblijski nadahnute iracionalnosti poput nas Amerikanaca. Što je još važnije, kršćanstvo je pretrpjelo nepopustljivo i neslavno rešetanje kao rezultat napretka znanosti i svjetovne kulture na zapadu. Svećenici bi, naime, i dalje dijagnosticirali opsjednutost demonima da nije bilo napredaka koje je u posljednjih dvjesto godina postigla medicinska znanost. Situacije u kojima se danas molitva čini primjerenom (ili čak zdravom) prvom reakcijom na ljudsku patnju postupno su (ali radikalno) nestale.

Druga važna značajka kršćanstva – koju islam na žalost nema – jest da ono nudi izlaz iz neprilike “udomaćenosti”. Nalog “Daj Cezaru Cezarevo” – zaista je važan kad dođe vrijeme da se pronađe razlog za odvajanje crkve od države. Islam je u tom smislu puno zamršenijii. Uzimajući u obzir doktrinu islama, onako kako se izlaže u Kuranu i Hadisu, muslimanima je vrlo teško opravdati odvajanje religije od politike.

S obzirom na čitateljske reakcije na vašu knjigu bojite li se da bi ona mogla postati jednostavno “propovijed (onima koji su već) obraćenici”? Ili se nadate poticanju nužnog razgovora kroz njezinu određenu šok-vrijednost?

– Svakako se nadam početku razgovora. I nisam siguran tko su ti “obraćenici”, u svakom slučaju. Moja knjiga, naime, podjednako vrijeđa i liberale i konzervativce. Konzervativci vole ono što govorim o opasnostima islama, ali prezaju od mojih napade na kršćanstvo. A liberali mrze to što govorim o islamu (jer je to politički nekorektno) ali vole moj argument protiv upletanja kršćanskog fundamentalizma u socijalnu politiku. Na objema stranama preteže otpor mojem ključnom argumentu protiv same vjere. Možda je posveta u mojoj knjizi doslovnija od mnogih drugih. Mogao sam napisati End of Faith samo “za moju majku”. Barem se ona slaže sa mnom.

Koje su neke od najneočekivanijih reakcija na vaše argumente – i među onima za i onima protiv?

– Bio sam dosta iznenađen kad sam otkrio da neki kršćani slave moj argument protiv umjerene vjere. Jedan je baptistički svećenik manje-više odobravao moju knjigu kao posljednji čavao na mrtvačkom sanduku vjerske umjerenosti, tvrdeći kako sam dokazao da postoje samo dva održiva stajališta – sekularizam ili fundamentalizam. Njegovo pobijanje moje teze bilo mi je i najveće iznenađenje među kritikama koje sam dobio – on jednostavno nije pobio tezu. O mojoj je knjizi govorio četrdeset minuta na radiju, s tek nekoliko netočnosti, i moj argument protiv vjere nije osporio - kao da bi svaki proces razmišljanja koji dovodi vjeru u sumnju bio toliko očito neprihvatljiv njegovim slušateljima da ga čak i ne treba izlagati. Slušati ga kako u biti uzdiže moju knjigu, pritom je implicite proklinjući, bilo je zbilja neka vrsta iskustva s onu stranu zrcala. Općenito govoreći, i dalje sam često iznenađen kad otkrijem da čak i sekularni intelektualci misle da je vjera nužna za druge ljude. “Nikad se nećemo riješiti religije. Ona je jednostavno prevažna ljudima” – tako glasi vjerojatno najuobičajeniji odgovor. Kako to da svi misle da je tako? U prvoj polovici devetnaestog stoljeća, to je sigurno, mnogi su ljudi ovako govorili: “Nikad se nećemo riješiti ropstva. Ono je jednostavno prevažno za gospodarstvo…”. To je bila slična, naizgled razumna tvrdnja. Ali ona je bila proizvod intelektualne i moralne lijenosti, i bila je pogrešna.

Nova pravila konverzacije

Slavnom frazom Dostojevskog iz Braće Karamazovih “ako nema Boga, sve je dopušteno” često se služe teisti kao upozorenjem o opasnostima življenja bez transcendentne moralne izvjesnosti. Prema vašemu mišljenju, je li uputno reći “ako ima Boga, sve je dopušteno” (ubojstvo, genocid itd.)?

– Da, ali ja bih proširio tu tvrdnju: s lažnom sigurnošću sve je moguće. To obuhvaća i hitlere i staljine ovog svijeta.

Što bi ljudi, koji se slažu s vašim zaključcima, najpraktičnije mogli činiti kako bi promijenili opći konsenzus o religioznoj vjeri?

– Još jednom, to se svodi na nova pravila konverzacije – a ne na nove zakone ili prosvjede na ulici. Samo zamislite kako bi bilo drukčije kad bi svaki put kad bi osoba na položaju upotrijebila riječ “Bog” mediji na to reagirali kao da je izgovorila “Posejdon”. Naš razgovor s nama samima promijenio bi se vrlo brzo i vrlo korjenito. Zamislite nekoga tko se protivi istraživanju matičnih stanica za govornicom Senata kako govori: “Život je podario sam Zeus. Nijedan se čovjek ne bi smio miješati u to”.

Naravno, kritika i zahtjev za intelektualnim poštenjem nisu dovoljni. Na pozitivnoj strani, trebali bismo pronaći kreativne pristupe etici, duhovnom iskustvu i gradnji snažnih zajednica. Znanstveno proučavanje pozitivnog ljudskog iskustva - ljubavi, radosti, suosjećanja, meditativnih stanja – nedvojbeno će imati ulogu u tome. Ali za to će trebati vremena. No uopće nam nije potrebno vrijeme da bismo shvatili kako ljudi koji zazivaju Boga u javnom diskursu zapravo govore trivijalnosti ili da iznose neke vrlo sumnjive tvrdnje o prirodi svijeta, ili o karakteru vlastita iskustva. Trebali bismo zahtijevati da počnu smisleno govoriti, a ako im to ne uspije, onda bismo ih trebali prestati slušati.

U kojem je smislu vaša knjiga neka vrsta “molitve”? Mislite li da će u konačnici ljudi biti sposobni izbjeći apokalipsu koja je, kažete, najveća opasnost za religioznu vjeru?

– Nisam onoliko optimističan koliko bih htio biti. To je zanimljivo stanje, psihološki govoreći, jer se osjećam motiviran iznositi tvrdnje protiv religije, a pritom ne vidjeti nikakvo realno uporište za nadu da će se išta promijeniti nabolje. Proveli smo, čini se, mnogo vremena u društvu loših ideja da bismo sad zaustavili naše klizanje preko ruba. Nadam se da u vezi s tim nemam pravo, ali ne bi me iznenadilo kad bi ljudski eksperiment radikalno iskočio iz tračnica još za našeg života.

Ljudi koji imaju u svojim rukama kormilo civilizacije jednostavno ne razmišljaju, ne govore ili ne dodjeljuju resurse onako kako bi trebali kad bi htjeli izbjeći katastrofu. To što izabiremo predsjednike koji gube vrijeme na stvari kao što su homoseksualni brakovi, dok nuklearno oružje u bivšem Sovjetskom Savezu leži neosigurano (da navedem samo jednu neposrednu opasnost za naš opstanak), znakovito je za to kako smo tragično skrenuli s puta (a znakovito je i za to koliku ulogu vjera ima u tome). Tako, ja nemam nade. Ipak, svatko od nas treba pozitivno pridonositi svijetu onakvom kakvim ga zatječemo. Postoji li druga mogućnost?

S engleskoga prevela Irena Matijašević.

Pod naslovom The Mortal Dangers of Religious Faith objavljeno na web-stranici

http://evans-experientialism.freewebspace.com/sharris.htm

“Ljudi nisu nikada opasniji nego kad nemaju vjerovati ni u što drugo osim u Boga. I možda se Bogu danas može pristupiti samo preko psihopatologije. Koliko znam, borci Hezbolaha koji su nedavno tako zapanjili izraelsku vojsku, nisu ni u jednom slučaju izabrali samoubilačku taktiku, vjerojatno zato što su bili sigurni u pobjedu”, kaže u nedavnoj kolumni romanopisac J. G. Ballard. Je li onda fanatično obraćanje dogmatsko-religioznim motivacijama i opravdanjima vlastitih činova zapravo obilježje gubitnika, ljudi koji (panično) “vjeruju” jer su izgubili neku drugu vjeru ili povjerenje (u razum, povijest, pravdu, moral, ljubav, pa čak i – Boga)? Jesu li sve dogmatske religije (koje treba razlikovati od duhovnosti i općeg interesa za sveto/mistično/tajnovito) oblik podilaženja samoubilačkom i neopravdivo neracionalnom mentalitetu? Koliko nam onda uopće, i kakve, “religije” treba ako želimo izbjeći individualno i kolektivno samoubojstvo? (Z. R.)