9.9.2004.

Iva Nerina Sibila  

Razgovor sa Sangeetom Isvaran

 

Sangeeta Isvaran mlada je plesna umjetnica iz Indije. Majstorica je bharata natyama – klasičnog indijskog plesa, no na svojim putovanjima po Aziji istražuje ostale azijske plesne forme koje koristi u svojem radu. Osim umjetnički, intenzivno je angažirana u radu s mladim ljudima iz marginaliziranih zajednica, kao što su izbjeglice, djeca beskućnici, zlostavljane žene i djeca, djeca oboljela od aidsa.

Razgovarale smo tijekom njezina boravka u Zagrebu u srpnju 2004., kada je održala trodnevnu radionicu. Na Festivalu plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu, Sangeeta Isvaran je izvela svoju solo predstavu Mukh, Mukha, Mukhaa – Visages de l’Asie (Lica Azije.)

U svom plesačkom i koreografskom radu koristite vrlo staru plesnu formu – bharata natyam. Za razliku od drugih umjetnika koji indijsku plesnu tradiciju osuvremenjuju stvarajući fuziju stilova i kultura, kao npr. Akram Khan ili Shobhana Jeyasingh, u svome radu vi ne probijate zakone tradicije. Kako uspijevate, kroz gotovo arhaičnu formu, komunicirati sa suvremenim svijetom?

– Prvo bih trebala objasniti što je to tradicija. Tradicijska umjetnička forma ne znači izraz koji je zaglavljen u prošlosti. Tradicija je fluidna, ona raste, ne zamrzava se u određenom razdoblju.

 

Dodavanje, a ne prekidanje

Zovem svoju umjetnost tradicijom stoga što ima dugačku povijest. Svaki jezik ima svoju tradiciju. Znači li to da trebamo prestati govoriti ili da jezik nije relevantan? Ovaj ples je način izražavanja i dopušteno je njime izraziti što god želimo. Na Zapadu je ples, na početku 20. stoljeća raskinuvši s klasičnim baletom, prošao kroz golemi prekid. Suvremeni zapadni ples, čini mi se, razvio se kao serija NE–ova. Definiran je onim što nije, a ne onim što jest. Mi, u Indiji, nismo imali tako veliko NE načinu razmišljanja ili plesa. Skloniji smo ekstenziji vokabulara i modifikaciji razmišljanja. Naime, način na koji plešem nije isti kao što pleše žena koja je moj guru, a koja ima 75 godina. Dolazimo iz različitog vremena, različite ere. Živimo potpuno različite živote. No to ne čini mene manje bharata natyam plesačicom, a nju više, ili nju manje relevantnom u suvremenosti, a mene više. Ples je osobno iskustvo, a ova tradicija nam omogućava živjeti to iskustvo. I što više možete poželjeti od neke plesne forme.

Znači, ne doživljavate stil i vokabular limitirajućima?

– Ne, nimalo! Kada sam došla u Evropu, susretala sam se s reakcijom da je ovaj ples tradicionalan, starinski, fosiliziran. Misli se da je ta forma mrtva, jer nitko više ne nosi takvu odjeću, ne razmišlja na takav način. No, znači li to da se više nitko ne zaljubljuje, da se nitko ne ljuti, da nitko više nema žudnju biti voljenim? A to su stvari o kojima govorimo.

Čini mi se da je odnos s tradicijom u Indiji potpuno drukčiji nego na Zapadu.

– Da, vrlo je različit, posebno na relaciji individua/zajednica, učenik/učitelj. Kada sam napustila Indiju i počela raditi u Torontu, prva stvar koja me začudila bila je to što kao plesačica, ako želite poštovanje i uspjeh, morate kreirati svoje radove, morate koreografirati. Tako sam upoznala plesačice koje su počele plesati vrlo kasno, tek s 19 godina, a s 21, 22 već su bile “koreografi”!

 

Vodstvo nije potrebno

To je u našoj tradiciji nezamislivo, a čini mi se vrlo bitnim mjestom zapadne kulture, jer sugerira da vodstvo nije potrebno. Dovoljno je apsorbirati neko znanje, a dalje je sve na pojedincu. Na Zapadu je najvažnija individualizirana samo–ekspresija. Važna je i u Indiji, ne poričem, ali na drugi, mnogo discipliniraniji način.

Odnos učitelj/ica – učenik/ica je vrlo poseban. Satovi bharata natyama su uvijek individualni i guru svakom učeniku/ci prilazi drukčije. Nismo kopije svojih gurua, ne imitiramo ih, no vraćamo im se na poduku cijelog života. Nedavno sam se vratila svojoj učiteljici, i ona me je “natjerala” da ponovo učim ples koji sam naučila kada sam imala 10 godina, a to je bilo prije 19 godina! Moje je tijelo reagiralo na te situacije potpuno drukčije, sve mi je bilo potpuno novo. Tradicija je jedan put s mnogo različitih razina, a za doprijeti do svih tih razina potreban je učitelj/ica. To mi daje sigurnost, jer znam da je netk? već prošao ovim putem prije mene, možda su moja stopala manja ili veća, možda su moji koraci manji ili veći, no saznanje da ono što osjećam nije novo daje mi skromnost i sigurnost – znam da nisam prva osoba koja to osjeća i živi, no novo je za mene. Osjećaj da pripadam tradiciji daje mi čvrstu bazu. Kao kada kažem – moje je ime Sangeeta Isvaran – to je moj identitet, ali me ne zarobljava, nisam robinja svoje tradicije.

Možete li nešto reći o tradiciji forme bharata natyam plesa, odakle dolazi i kakvo joj je danas mjesto u društvu?

– Tragove različitih formi plesa u Indiji možemo naći već prije 5000 godina. Postoje skulpture iz gradova kao što su Mohenjo-daro ili Harappa, postoji knjiga Natya Shastra koja je napisana između 280 i 200 pr.n.e. To je znanstvena knjiga o plesu u kojoj su opisane sve geste, svi položaji tijela, kao i filozofija plesa, zatim tko treba plesati, kako gledati, tko je dobar gledatelj (jer čak i gledatelj treba razviti određene kvalitete), tko je dobar pokrovitelj, kakva treba biti scena, kakav je dekor, kakav je izraz, kakav je osjećaj, kakva glazba..., to je nevjerojatna knjiga. Mnoge plesne forme u Indiji još i danas prate tu knjigu.

Na cijelom indijskom kontinentu postoje s?otine klasičnih plesova. Svaki je različit, no samo ih je desetak prepoznato kao “klasične forme” jer im je dano određeno političko prepoznavanje.

 

Politika “klasike”

“Klasično” je politička stvar. Postoje mnoge forme koje su skrivene u kutevima Indije, u malim regijama, forme koje su bogate i sofisticirane, i koje su i same nevjerojatno zanimljive tradicije. Ples je igrao vrlo važnu ulogu duhovnom, ritualnom i svakodnevnom životu ljudi. Svako područje ima svoj jezik, a svaki jezik svoju plesnu formu. Bharata natyam dolazi iz zemlje Tamila i ima dugačku povijest, ali forma kakvu vidimo danas stara je nekoliko stotina godina. Na početku su plesale žene koje su bile “udan? za boga”. Zvale su se devadase – deva znači bog, dasi je sluga. Bile su redovnice, ali su istovremeno bile i konkubine lokalnih vladara ili kraljeva, jer ih je netko morao i financirati i podržavati. Tako su sveto i profano u Indiji uvijek dvije strane novčića. S obzirom na to da su udane za Boga i da je Bog bio njihov ljubavnik, poezija na kojoj su temeljile svoje izvedbe bila je iznimno erotična, a kako su bile i konkubine kraljeva, i kako su za njih i izvodile, ta je erotska tradicija rasla. Kada su 1857. došli Britanci, i kada su se njihove vrijednosti u?orijenile, njihov viktorijanski moral, na te se žene počelo gledati kao na prostitutke. Potpuno su pale u društvu. Indijci su se počeli stidjeti svoje kulture. One su izgubile svoj status, svoje vlasništvo, svoj novac..., sve. Do tridesetih godina prošlog stoljeća praksa djevojaka koje u hramovima plešu bogovima potpuno je zabranjena. Kada je Indija došla do nezavisnosti 1947., kaste devadasa više nije bilo. Na sreću, mnogo je ljudi radilo na tome da sačuvaju umjetničku formu, ljudi koji su smatrali da je ne treba uništiti iako praksa možda nije potpuno “zdrava”. No unutar tog procesa revitalizacije, u namjeri da plesna forma ponovo zadobije društveno poštovanja i legitimizaciju, došlo je do “pročišćavanja”. To znači da su mnogi elementi, posebno erotski, poricani. Samo su duhovni i estetski aspekti priznati. Tako smo osamdesetih prošlog stoljeća dobili potpuno steriliziranu plesnu formu. Vrlo bizaran razvoj!

 

Eros i poezija

No ima to i svojih dobrih strana. Generacija moje majke, recimo, u pedesetim nije mogla učiti ples. Samo su djevojčice iz loših dijelova ili prostitutke smjele plesati, ali već sedamdesetih, svi su učili ples. Bharata natyam je postao statusni simbol, jer ga je indijska vlada prozvala “klasičnom” formom. Danas u mom gradu djevojčice već odmalena uče bharata natyam i svi roditelji žele da im djeca plešu i pjevaju. U posljednjih 20 godina pokušavamo ponovo preuzeti mnogo od našeg izgubljenog nasljeđa. Moja učiteljica, na primjer, izvodi mnogo poezije koja je vrlo erotična. No, naglašavam, istodobno erotična i duhovna, jer bog se doživljava kao ljubavnik. Kada pjesma kaže: dođi i dopusti da te uzmem u sebe, nesumnjivo govori o fizičkom sjedinjenu, no predstavlja i ono duhovno, predavanje potpune sebe bogu ili određenom duhovnom putu. Tako je erotsko i duhovno u ovoj tradiciji nerazdvojivo.

Možete li pojasniti tu vezu između plesa i poezije, na koji se način poezija koristi i koje izvedbene i koreografske strategije čine bharata natyam? Čini mi se da je “ples” dosta skučen pojam za vašu praksu, koja uključuje kompletan izvođački angažman.

– Većina plesova se temelji na nekoj tradicijskoj pjesmi ili stihovima iz epova kao što je Ramayana. Na predstavi se često stihovi izgovore prije plesa kako bi publika mogla pratiti. Što se kreativnih strategija tiče, postoji temeljna struktura neke pjesme, ona, recimo, kaže: Čekam te, i to je stih koji me trenutačno zanima. Za tjelesnu, plesnu interpretaciju, odnosno moj doživljaj tog stiha, najčešće ću igrati u formi dijaloga, odnosno fizički ću postati ta pjesma. Recimo, taj stih mogu igrati na ovaj način – (Sangeeta izgovara stihove melankolično i igra licem i rukama): “Čekam te! Kao što lotos čeka sunce, čekam te cijelu večer, čekam te cijelim svojim tijelom.” Ili, mogu to doživjeti na drugi način i reći (izgovara koketno gotovo pjevajući): “Hej, čekam te, dođi!” Znači, mogu koristiti sve načine interpretacije i doživljavanja kako bih određenu pjesmu i moj doživljaj nje prenijela publici. Postoji vrlo snažna veza između plesa i forme dijaloga.

 

Sinkretički teatar

Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, u Indiji nema “plesa” koji je “čisti” ples. Ples ima sve aspekte kazališta – mimu, ekspresiju, glazbu, pjevanje. Kao plesač/ica morate moći glumiti, pjevati i plesati istodobno. Riječ natya kao u Natya Shastra nije posebna riječ za ples. Tek smo nedavno uveli takvu riječ koja označava čisti ples, samo tjelesni pokret, bez izraza. Pogledajte Bollywood, to je savršen odraz ovog koncepta: kada se radi film, u njemu će biti i glazbe i plesa, jer je to jedini način da ljudi gledaju. Indijci ne razumiju što je govorni teatar. Način izvedbe u bharata natyamu možemo zvati glumom, no ja to doživljavam kao ples. Između plesa i glume nema podjele. Kada plešemo u naš su ples investirane emocije i životno iskustvo, a kada glumimo, akcija je oplemenjena pokretom.

Možete li nešto reći o estetici i osnovnim emocijama koje ova forma nosi?

– Ovo što ću reći je samo moja percepcija, ne govorim u ime cijele umjetničke forme: osnovni osjećaj kojim se kroz bharata natyam bavim je odvojenost. Čak i statistički gledano, 90 posto poezije koju koristimo govori o odvojenosti. Pjesme o zajedništvu su neusporedivo rjeđe. To može biti svakodnevna separacija – recimo, muž mi je otišao na posao i nedostaje mi, ili dijete mi je umrlo i nedostaje mi, ili separacija na duhovnoj razini. Svi smo rođeni i u traumi rođenja odvojeni od nečeg esencijalnog i za tim tragamo. To možemo nazvati različitim imenima: možemo reći da tragamo za dobrim poslom, za novcem, za ljubavnikom. Potraga je uglavnom svedena na m?terijalnu, opipljivu razinu, no smatram da je to samo reprezentacija nečega neopipljivog. Odvojenost mislim kao osjećaj da smo potpuno sami, da smo izgubili vezu s ovim svemirom oko nas. Ta tema duboko rezonira s mojom osobnošću, a mislim da je i korijen većine umjetničkih formi. Ova umjetnička forma može to izraziti na prekrasan način, jer jednostavno kaže: ja sam odvojena, separacija postoji u meni.

 

Izvan logike

Znači li to da bavljenjem ovom plesnom formom, posebno u njezinim spiritualnim aspektima, kao npr. izvođenje pjesma o bogovima Rami ili Ganešu koje ste pokazivali na radionici, mogu, na neki način, razviti određene aspekte svijesti koji nisu dostupni na drugi način. Odnosno, izgleda da je ovakav življeni pristup tradicionalnoj poeziji ozbiljno istraživanje teme separacije, traganja za bogom i oživljavanja određenih kvaliteta koje možda mogu smanjiti taj osjećaj separacije o kojem govorite? Daje li vam vaša umjetnost i neke odgovore? Hoće li vas često igranje pjesme obožavanja Rame, koji je otjelovljenje dobrote, ljepote i suosjećanja, približiti tim kvalitetama, približiti Rami samome?

– Po svojoj sam prirodi vrlo logična, diplomirala sam matematiku, fiziku i kemiju. U svom aktivističkom radu često se susrećem s tako strašim stvarima, takvim životnim patnjama, da se često pitam: ako ima Boga, zašto to dopušta? Ako postoji neka dobra energija koje je viša od nas, kako je moguće dopustiti silovanje dvanaestogodišnjeg djeteta? Odgovora nema. U plesu na ovakve duhovne teme, naprotiv, nalazim veliku, veliku utjehu. Prestajem misliti na logičan način i samo osjećam. Ponekad zaista osjećam povezanost, vezu s tom izvanljudskom energijom koja je nevjerojatna. Kroz ples osjećam svoj put mnogo jače nego kada sjedim i rješavam matematičke jednadžbe. Pomaže mi da dođem u dodir sa svojom intuicijom, a oslobađa me logičkih mentalnih procesa. Ne znam je li intuicija prava riječ, no to je nešto podsvjesno, i više nego podsvjesno, to je predio u kojem dopuštam dijelu sebe koji je stalan, da sam bira svoj put, i ne prisiljavam ga da bira. Ne razmišljam što je dobro a što ne, jer ono što izgleda da je pravi izbor, što je očito, uopće ne mora biti put koji trebam pratiti. Ples mi pomaže doprijeti do onog dijela mene koji nije obrazovan, civilizacijski ustrojen. No moram naglasiti da koristimo i poeziju koja je vrlo zabavna, šaljiva, čak i vulgarna. Riječ je i o svakodnevnim, ljudskim stvarima. Tu je relevantnost tradicije.

Postoje li neke komplementarne duhovne ili tjelesne tehnike koje plesači bharata natyam plesa prakticiraju za samorazvoj ili je ova tehnika potpuna? Danas se plesači na Zapadu okreću yogi, tai-chiju ili drugim tjelesnim tehnikama, kako bi nadopunili svoje razumijevanje kretanja i odnosa svijest-tijelo.

– Postoje tisuće raznih tehnika. Prakticiram yogu, kalari-payat – indijsku borilačku vještinu, učim druge forme azijskog plesa.

 

Sublimacija ega

No postoje dvije stvari koje me je moja guru naučila, za koje mislim da označavaju pojam duhovnosti. Prvo: “Važan je ples, a ne onaj koji pleše! Ti si kanal, ti se receptor, čak i ona koja izražava tu umjetničku formu. No umjetnost je važna. Energija je važna, a ne ti. Onaj trenutak kada sa scene poručuješ, to je Sangeeta koja pleše, gledajte kako to dobro radim, kako sam lijepa… stvar je izgubljena i prije nego počneš”. To nas uče od početka. Zato je guru od neizmjerne važnosti, jer djeluje kao uteg koji čvrsto drži na tlu. Druga stvar, a povezana s tim? jest sublimacija ega. Nije riječ o poništavanju individualnog ega, nego o omogućavanju sebe da progovoriš iskreno kroz svoju umjetnost. Moramo biti iskreni emociji koju izražavamo. I to bharata natyam čini duhovnom formom.

To znači da stvarno morate živjeti te emocije, kada ih izvodite.

– Da, treba ih živjeti, ali ima još nešto. Kada kažem sublimacija ega… imamo toliko emocija koje krijemo od sebe, koje si ne dopuštamo proživjeti jer nisu u skladu s našom “osobnošću”. Kao plesači/ce bharata natyama ne možemo si dopustiti osobnu selekciju emocija. Ako želimo uvjeriti ljude u ono što izvodimo, u svakom trenutku izvedbe moramo živjeti određenu emociju. Tada izvedba postaje čista i time duhovna.

Ono što govorite zvuči kao dosta zahtjevan izvođački zadatak. Čini mi se da takva mobilnost emocija i izraza zahtjeva poseban trening i stanje svijesti.

– Ne znam uspijevam li u tome uvijek, to moraju reći oni koji me gledaju. No naći u sebi emociju koju igramo, zajedničko je svim glumačkim tehnikama. Naći u sebi i one najgore aspekte ljudskosti i proživjeti ih. Zato i postoji trening – školujemo svoje tijelo, svoje lice, oči, mimiku, geste, tako da pokret potpuno uraste u tijelo. I tu opet dolazimo do tradicije, do identiteta. Kada se krećem, ne moram misliti, ja radim bharata natyam, krećem se u bharata natyamu. To su godine ne samo treniranja nego i gledanja drugih plesačica koje su trenirane u tom stilu. Forma postaje druga priroda pa me ništa ne sprječava u onome najvažnijem – komunikaciji.

Htjela bih se vratiti na onu temu taštine i sublimacije ega o kojoj ste govorili. Zanima me kako je moguće pomiriti taj imperativ skromnosti, a s druge strane estetika bharata natyama zahtijeva od plesačica visoki stupanj ukrašavanja, šminke, ljepote. Od vas se očekuje da budete utjelovljenje ženske ljepote, a, opet, taština ili užitak u tome nije dopušten.

– To je isto nešto što se dogodilo nakon tridesetih, u procesu društvene legitimizacije forme.

 

Ljepota ekspresivnosti

Danas 99 posto djevojčica koje počinju plesati žele imati nakit, žele biti lijepe, žele biti na sceni, žele impresionirati, što naravno nije cilj ove umjetničke forme. Bharata natyam je danas statusni simbol, i to ima svoju cijenu. Dobra strana je što je time forma sačuvana, što ima mnogo publike, što je popularna. Negativna posljedica popularizacije je osrednjost izvedbi. Na svaku profesionalnu plesačicu dolazi tisuće djevojaka koje samo žele doći do scene i biti lijepe. To je realnost koja, na sreću, ne umanjuje vrijednost t?adicije.

No najbolje plesačice koje sam vidjela uopće nisu “lijepe”. Zapravo, u indijskom plesu ne postoji određena tjelesna estetika, kao recimo u baletu, gdje balerine moraju biti mršave. Ja sam po svim kriterijima predebela za ples. Na Zapadu ne bih ni u ludilu mogla doći do statusa plesačice zbog figure, ali to me ne sprječava da plešem, da izvodim akrobatske stvari i vrlo se udobno osjećam u svojem tijelu. I to je nešto što mi je ples dao. Kao djevojka imala sam teški hormonalni poremećaj i jedan od razloga zašto sam nastavljala plesati jest taj što sam se osjećala dobro u svom tijelu, osjećala sam se lijepom,?makar sam možda izgledala kao bundeva na nogama (smijeh). Osjećala sam se centrirano, elegantno, s erupcijom te nevjerojatne energije… To je jedan od razloga zbog kojeg sam krenula u rad sa ženama i djecom. Način na koji sam riješila svoje traume mogu pomoći i drugima. U indijskom plesu nije potrebno biti “lijepa”, a ne ni postoji dobna granica. Kao što sam rekla, žena koja je moj guru ima 75 godina i još nastupa, i kazalište je uvijek puno i ljudi su uvijek taknuti njezinom izvedbom. Plešemo dok ne umremo i učimo do kraja.

Zanima me još ta ideja ženske “ljepote”. Na Zapadu, kao što ste rekli, žene moraju biti mršave, imati mišiće itd…Postoji li taj pritisak na indijske žene, koji je koncept ženskog tijela?

– To se mijenja. Čak i danas u ruralnim društvima, gdje još postoje nepozapadnjačeni Indijci, pojam ljepote su široki bokovi i velike grudi. Na Zapadu bi to bila rubensovska žena – zapravo, ja bih bila dobar model za taj tip! (smijeh) To je taj tradicionalni tip koji je povezan s idejom plodnosti. Sve slike boginja izgledaju tako – velike grudi, bogati kukovi, kaže se da žena koja hoda elegantno hoda poput slona! Danas su s Bollywoodom i zapadnim utjecajem u modi mršave žene, no i dalje su obline en vogue! No izgled zaista ne čini važnu ulogu estetici plesa. Nijedan opis pjesnika ne govori kako plesačica mora izgledati na određen način. Dobro, povremeno se govori o velikim grudima – muške fantazije se svugdje nekako uvuku (smijeh). No ako se govori o tijelu, govori se o licu – o svjetlu u očima, o duhovnoj prožetosti, licu čistom kao lotosu. Čak i kada se govori o grudima, govori se o grudima koje odišu emocijama.

 

Rad s emocijama ili aktivizam

Možete li reći nešto o svom drugom, aktivističkom radu s ženama i djecom. Kako ste krenuli u to i na koji način koristite ovu tradiciju u radu s osobama koje su žrtve suvremenog sistema?

– Kao što sam već rekla, dok sam odrastala iskustvo plesa mi je pomagalo da razumijem vlastite emocije te da se riješim depresije i negativnih osjećaja koje sam imala. Uvijek bih se nakon plesnog sata osjećala jako dobro, čak i ako sam plesala vrlo loše! Moram naglasiti da nije stvar u kvaliteti plesanja. Primjećujem da je vrlo važan element današnjeg plesnog svijeta nadmetanje – tko je solistica u plesu, tko je najbolja plesačica, najuspješnija, najljepša…To potpuno uništava duh plesa. Ples je o samo–eksp?esiji, osjećaju i shvaćanju svijeta oko sebe. To je naša veza sa svijetom. Kada sam počela podučavati ples, nisam željela podučavati samo dobre plesače. Reći da samo dobri plesači mogu plesati jedna je od najglupljih stvari. Svi smo učili matematiku u školi, ne samo oni natprosječno nadareni. Zbrajati i oduzimati se smatra osnovnim životnim u umijećem. Svi moramo znati engleski, čitati, pisati, raditi na računalu – zašto ne bismo učili i ples?

Uglavnom radim s djecom i s ženama. Radim s djecom beskućnicima, siročadi, zlostavljanom djecom, prostitutkama. Kada kažem prostitutkama ne mislim na profesionalne seks-workers koji imaju kakvu-takvu zaštitu. Kad kažem “prostitutke” to je uljepšan termin. Radim s djecom koja su dnevno silovana i zlostavljana, i zato nisu plaćena. Ima ih u dobi od 10 godina. Ujutro sa mnom plešu, a navečer vidim te dvanaestogodišnjakinje s odvratnim, starim muškarcima. To mi često slama srce, no ništa ne mogu poduzeti. To je politika i nema načina da se to zaustavi. Često sam vrlo frustrirana zbog toga, no nastavljam jer znam da se sa mnom barem zabavljaju i da mogu raditi na samoekspresiji. Možda im uspijevam podići kvalitetu života barem malo.

 

Djeca nasilja

Nisam školovana za terapeuta, ne bavim se plesnom terapijom, no energija, moć ekspresije koja se nalazi u plesu, posebno u azijskim formama, ponekad dovede na svjetlo stvari u njima koje se nevjerojatne. Rad sa mnom im omogućuje da se smiju, plaču, dijele iskustva o kojima na drukčiji način ne mogu komunicirati. Ples stvara sigurnu atmosferu. Stvarno vjerujem u snagu koju ova umjetnost nosi. U moć da proširi dobru energiju i da poveže ljude. I način da se kaže, ja postojim i imam pravo da postojim.

Rad najčešće temeljim na tradicijskim pričama. Recimo, kada sam radila s mladim djevojkama koje su prošle seksualno zlostavljanje, radila sam ples vatre. Kroz to smo došli na priču iz Ramayane, koja govori o otmici Site, Ramine zene. Nju je oteo demon i provela je neko vrijeme u njegovu dvorcu. Kada je Rama spasi on je odbija jer, iako protiv njezine volje, više nije čista. Sita se tada baca u vatru da dokaze svoju nevinost i vjernost... Ta priča nam je poslužila da otvorimo mnoge teme o silovanju, o osjećaju krivnje, o društvenoj stigmatizaciji žrtve... Napravile smo vrlo zanimljivu predstavu koja je djevojkama pomogla da iskomuniciraju mnogo svojih frustracija. A sve je temeljeno na prastarom epu Ramayane. Vidite, ta tradicija je tako kompletna, a u Indiji su to opća mjesta. Svi znaju priče o Rami i Siti, tako da ih se vrlo lako može koristiti na razne načine. Vjerojatno zato i postoje.

Kada radim s djecom, često koristim figuru boga-slona Ganeša. On je djeci vrlo zanimljiv jer je debeo i smiješan. Igramo se različitih igara, recimo, igara emocija. Svako dijete izabere emociju i prvo je izvede samo kao grimasu – tako igraju Ganeša koji se smije, koji plače… To je igra i svatko se osjeća vrlo ugodno i sigurno u tome. Nakon toga dodajemo zvuk Ganešinog smijanja ili plakanja... Onda dodajemo reakcije, tako da djeca moraju izabrati način reagiranja na nekoga tko plače ili se smije. Tako pomalo dolazim do njihovih osobnosti. Nakon toga postavljam pitanja: zbog čega se smiješ, zbog čega plačeš... I tako počinju pričati. Bila je ta jedna djevojčica, kada sam radila u Kambodži... ne znam koliko je godina imala, ali izgledala je da ima devet ili deset. Nakon ova igre, napisala je jednu pjesmicu?koja mi se činila prekrasnom. Dala sam je prevesti na tamil i uglazbila, i sada je izvodim kao predstavu. Ona kaže:

Ja sam mali pupoljak i uskoro ću procvjetati

Nemojte me slomiti

Ja sam mala ptica koja uči letjeti

Nemojte mi odrezati moja krila

Ja sam vina, nemojte me oskrnaviti

Moje srce želi letjeti

Letjeti oko svijeta

Nemojte me zarobiti

Da pojasnim: vina je sveti instrument boginje Sarasvati. Ta djevojčica o kojoj govorim i dalje radi kao prostitutka, a napisala je tu pjesmicu nakon što je jedna djevojčica iz grupe počinila samoubojstvo. Kada izvodim taj rad uvijek osjećam to strašno beznađe u kojem žive ta djeca. Oni su svi u tim rehabilitacijskim programima, uče za frizere, uče rad na kompjutoru… No, u Kambodži nema posla, nema posla! Oni nemaju nikakva izlaza osim vratiti se na ulicu.

(...)

– (...)

Recite nešto o predstavi koju ćete izvesti na festivalu u Svetvinčentu.

– Tamo ću izvoditi tri kratka rada.

 

Repertoar

Prvi je Pozdrav zemlji. To je ritual zahvale zemlji što nam dopušta da plešemo po njoj i energiji koju iz nje crpimo svojim plesom. Ritual izvodimo u bharata natyam tradiciji, no možete ga naći u većini azijskih plesnih formi. Time posvećujemo prostor i tlo na kojem plešemo i predajemo se plesu. To mi se čini vrlo zanimljivo. U strukturi to je vrlo klasičan ples. Vrlo centriran, balansiran, geometričan, i razvija osjećaj svetosti prostora.

Drugi dio izvodim samo licem i rukama. Zove se Lica ljubavi, lica mržnje. Kao što sam rekla, jako samo pogođena ovom erom nasilja u kojoj živimo. Posljednjih deset godina je vrlo teško. Pobune u Indiji, pobune u Indoneziji, ljudi koje znam ubijeni su na strašne načine. Kao da bolest obuhvaća svijet sve više i više. U prvom dijelu ovog rada interpretiram te slike zla, mržnje, koje, naravno, nalazim i u sebi. Nemam priču, ne opravdavam emocije naracijom. Igram samo slike, reprezentiram mržnju i zlo kroz lice i geste ruku. Drugi dio su slike mira, slike ljubavi. Kroz njih tražim ?ješenje te separacije o kojoj sam govorila, tražim to nešto izvan, iznad onog o što živimo. Ponekad osjećam da živimo u svinjcu i da nam je potreban nebeski tuš da nas očisti (smijeh).

Treći rad je tradicionalni ples Šivi, koji je vrlo “jazzy”, brz i atraktivan, energičan, pun različitih zvukova, pokreta. Šiva kao bog plesa, kao razaratelj, kao stvaratelj... Jako ga volim plesati, jer osjećam da potpuno postojim u tom plesu koji je, naravno, i krajnje tradicionalan i milenijski star.