5.5.2005.

Grozdana Cvitan  

Razgovor sa Sanjinom Dragojevićem

razgovor

Što su pitanja i teme prvog i drugog dijela svjetske konferencije (u Ženevi 2003. i Tunisu ove jeseni) koja u rasponu od nekoliko godina treba raspraviti eKulturu na globalnoj razini?

– Tema je odabrana iz dva razloga: prvi je izvješće Vijeća Europe o javnim politikama za razvoj informacijskog društva u europskim zemljama. Naime, izvještaj sačinjen za prvi dio svjetske konferencije u Ženevi 2003. sadržavao je sve nacionalne snimke stanja na ovom području. Izvještaj je, dakle, trebao ispitati jesu li javne politike europskih zemalja doista usuglašene, imaju li koherentan okvir promicanja vrijednosti informacijskog društva i postoji li nešto što bismo mogli nazvati nacionalnim strategijama?

 Izvještaj je pokazao više zabrinjavajućih nalaza. S izuzetkom, možda skandinavskih zemalja i nekoliko kontinentalnih, europske zemlje nemaju jasnu strategiju razvoja informacijskog društva, javne politike ne djeluju na taj način da polučuju sinergijski učinak, dakle među njima ne postoji prepletanje, intersektorski pristup. Osobito je to začuđujuće kad je u pitanju kulturna politika zato što bi bilo logično da ona bude izrazito povezana s obrazovnom politikom, politikom znanstveno-tehnološkog razvoja, politikama planiranja prostora, urbanog razvoja itd. No, to nije slučaj.

Europa zaostaje za SAD-om

Zabrinjavajući je i nalaz nastao iz pokušaja da se vidi postoje li napori da se uspostavi međunarodna suradnja, kad je u pitanju prijenos digitalnih materijala i sadržaja među europskim zemljama, i pokazalo se da ne postoje ni nacionalni ni nadnacionalni programi koji bi osnažili produktivnu dimenziju informacijskih sadržaja unutar europskih kontinentalnih razmjera. Dakle, niti postoji nacionalna usuglašenost takvih mjera niti nadnacionalna. Među ključnim razlozima način je parcijalnog sagledavanja cjelokupnog područja. Europske zemlje gledaju na to područje parcijalno, baveći se svaka svojim prioritetima. Ne postoji želja da se stvaraju nekakvi veći, jako opsežni nacionalni programi, a tim više ne treba čuditi da ne postoje programi koji bi omogućavali razmjenu, intersektorske i međunarodne programe koji su 2000. bili prava rijetkost.

Kontinentalna Europa, a zemlje članice EU-a – jedan je od nalaza – poglavito zaostaju u produktivnom smislu kad su u pitanju digitalni sadržaji i ponuda digitalnih sadržaja u virtualnom prostoru u odnosu na SAD. To je vjerojatno nalaz koji je bilo najteže prihvatiti.

Kako Europljani opravdavaju to stanje?

– Među pronađenim temeljnim razlozima jest opravdanje stanja zbog jezične i kulturne raznolikost Europe. Vrlo velik broj takvih sadržaja stvara se na jezicima određenih sredina. A oni u biti nisu dostupni. Primjerice, dobar dio mađarskog sadržaja je sigurno jako relevantan za neke aspekte hrvatskog kulturnog razvoja, ali kako je riječ o mađarskom jeziku oni jednostavno najvećem broju stanovnika Hrvatske nisu dostupni. Isto je kad su u pitanju i drugi europski jezici. Ne samo da više od 80 posto svih podataka dostupnih na Internetu jesu na engleskom jeziku, nego se i Europljani sami kad se žele informirati jedni o drugima najvećim dijelom informiraju na engleskom jeziku, pa i kad su u pitanju tzv. europski jezici kao što su francuski, španjolski ili njemački. Situacija je u tom smislu dosta zabrinjavajuća. Dakle, to je bio jedan od razloga zašto se prišlo organiziranju takve svjetske konferencije.

Ali postoji i profitabilni dio cijele teme. Kako on funkcionira na svjetskoj razini?

– Krajem 2003. organiziran je svjetski summit o informacijskom društvu, pa su članovi borda odlučili pripremiti materijal koji bi bio važan ne samo za taj summit nego i summit koji će se održati krajem ove godine u Tunisu. Polagale su se velike nade u to da će prvi dio summita u Ženevi postaviti u ravnopravnu situaciju velike “svjetske igrače” na području medija, digitalnih industrija, industrija znanja itd. s onima koji nisu tako moćni. Poznato je da je jedan od najokrutnijih ratova koji se podzemno vodi upravo onaj u vezi s razvojem informacijske tehnologije, a ponajprije kad je u pitanju dominacija na tržištu informacija i tržištu digitalnih sadržaja. To se trenutačno smatra najprofitabilnijim područjem uopće, a drugi je razlog što informacijska dominacija omogućuje i političku i ekonomsku dominaciju.

Prijeti razvoj razvijenih

Nadalje, u svjetskim razmjerima postoji izrazita nerazmjernost u razvoju, uopće u pretpostavkama razvoja informacijskog društva. Primjerice, stanje razvoja temeljne informacijske infrastrukture u Africi je zabrinjavajuće – samo New York ima više telefonskih priključaka nego cijela Afrika. Doći s koncepcijom razvoja informacijskog društva u Africi, u kontinentalnim razmjerima je gotovo cinično. U tom kontekstu konferencija koja je trebala okupiti stručnjake iz Europe i Sjeverne Amerike trebala je odgovoriti na definiranja mogućih prioriteta razvoja i uopće oko zacrtavanja ključnih područja kad su u pitanju elektronička kultura, digitalizirani sadržaji i uopće mogućnost da se zaista ozbiljno radi na usuglašenim naporima oko razvoja informacijskog društva, ne samo na nacionalnoj nego na europskoj razini.

S obzirom na to da je riječ o globalnoj razini i nužnosti razumijevanja, kako je riješeno pitanje terminologije?

– Sam skup je implicite otvorio i problematiku terminologije. Terminologija je, naime, na tom području vrlo raznolika i trenutačno je u optjecaju svojevrsni “botanički vrt” ili terminološka kakofonija. U stručnoj, općoj pa i popularnoj literaturi spominje se niz termina koji svi dijelom dotiču elektroničku kulturu. Najstariji termin je termin kulturnih industrija, ali i kreativne industrije – termin iskovan u Australiji, a sada se preko Velike Britanije vrlo propulzivno širi na ostatak Europe. Kreativna industrija je područje kojim se bavila kulturna industrija, proširena za područje mode, dizajna i proizvodnje softvera. Dakle, sve ono gdje se ljuska kreativnost posreduje informacijskim tehnologijama i gdje informacijske tehnologije omogućuju da se ta kreativnost izrazi, a sami proizvodi ili sama djelatnost usmjereni su na stvaranje tržišta za takve proizvode i usluge.

Ono što je u jednom trenutku bilo industrija znanja danas prerasta u kreativnost ili... ?

– Industrija znanja označena je osamdesetih kao temeljna industrija za razvoj informacijskog društva. Naime, uspjelo se utvrditi da postoji izravna uvjetovanost društvenog razvoja i mogućnosti da određeno društvo proizvodi novo znanje. Što je društvo sposobnije proizvoditi novo znanje, ono je u biti sposobnije brže napredovati, brže reprezentirati model razvoj informacijskog društva, što je poželjno jer je model ekološki prihvatljiv, zasnovan na neklasičnom tipu razvoja, na uslugama, održivom razvoju itd. Dakle, industrije znanja neke su od dominantnih industrija, ali postoji činjenica, takva je – kakva je: 70 posto svih temeljnih znanstvenih otkrića koja se trenutačno stvaraju u svijetu, stvaraju se u SAD-u.

Industrije znanja nisu vezane samo za stvaranje nego i prijenos znanja, a prijenos znanja i sposobnost da se to znanje implementira – cijeli tak kompleks obuhvaćen terminom industrija znanja, pokazalo se u devedesetim – velik dio europskih zemalja hoće digitalno obraditi svoju baštinu, predstaviti živi kulturni život, osnažiti različite tipove kreativnosti u umjetnosti i kulturi i svi ti sadržaji koji su digitalno raspoloživi postali su sastavnim dijelom nove industrije koja se od toga doba zove kontent-industri ili industrija sadržaja.

Industrije sadržaja

Možemo reći da sve ono što je raspoloživo u digitalnom obliku i pohranjeno u različitim tipovima kolekcija, a predstavlja dostupni sadržaj, najčešće različitim tipovima pretraživanja, elektroničkim tipom, Internetom itd. legitimno pripada tom velikom području koje buja kad je u pitanju industrija sadržaja. Ponovo su indikatori ti da je SAD iznimno sposoban ne samo digitalizirati nego globalno nuditi golemu količinu informacija, pa postoji svojevrsna utrka među različitim zemljama koliko će od svojih potencijalnih informacijskih izvora učiniti dostupnim u digitalnoj formi. Različiti su razlozi tomu: neki artefakti su toliko vrijedni, ali stari i trošni da se s njima ne može operirati u njihovoj materijalnoj verziji. Tu je i razlog pretraživanja i obrade. Jedna od ključnih metoda obrade analiza je sadržaja, artefakt analiza i sl. – a sadržaji se najbolje obrađuju ako su digitalizirani. Velik dio kulturne baštine koji je nematerijalan propada pred našim očima.

Upravo tim golemim područjem digitalizacije svega i svačega, pa i elemenata svakodnevnog života, naših navika – postavlja se veliko pitanje privatnih arhiva. Kad pišemo, više ne pišemo na materijalnim zapisima. Za istraživače su bili jako važni artefakti, primjerice za pojedine književnike, filozofe ili znanstvenike – njihova pisma. Danas se moramo pitati hoće li išta od našeg privatnog života ostati ako budemo pisali samo u elektroničkom obliku tako da se pitanje izvrće. Kako već digitalizirane podatke trajno sačuvati? Tko će to raditi? Je li to osobna ili nadosobna odgovornost? U tom području privatne zbirke dobivaju sve više na važnosti, a to također pokriva termin industrija sadržaja.

I, napokon, imamo industriju zabave. Zašto je ona važna? Zato što je najprofitabilnija upravo u onom dijelu vezanom za audiovizualnu proizvodnju, a audiovizualna proizvodnja je sve digitaliziranija, posreduje se sve više elektronički. Taj golem kompleks, piramida termina i područja podvode se pod termin eKulture. Možemo reći da je to krovni termin kojim se pokušavaju svi sadržaji koji pripadaju navedenim područjima a elektronski su zabilježeni i pripadaju tom području elektroničke kulture.

Što biste istakli od problemskih tekstova u zborniku – koja se područja svjetskim stručnjacima čine najvažnija?

– Oni otvaraju niz problemskih područja. Jedno takvo je pitanje korištenja novih tehnologija i participacije u javnom životu i javnom prostoru. Stvaranje javnog dijaloga o novim tehnologijama treba istaknuti dva priloga gdje se ispituje jesu li takve informacije pridonijele novom tipu komuniciranja ili ne, i to na dva slučaja: Kanade i Nizozemske.

Između posla i zabave

Kanadski slučaj je indikativan zbog toga što je Kanada zemlja s najvećim brojem suvremene, telekomunikacijske opreme u svijetu po glavi stanovnika (druga je Finska, treći Japan, a četvrti SAD). Tomu je mnogo razloga (zima, razdaljine, etnička i kulturološka različitost – Kanadu nastanjuje više od trideset različitih etničkih skupina). Istraživači su željeli vidjeti kako pripadnici pojedinih etničkih skupina koriste informacijske tehnologije, a posebno je istraživano kako oni koji su imovinski bogatiji i bolje pozicionirani u društvu koriste nove tehnologije. Rezultati nisu začuđujući nego indikativni: štogod je netko više pozicioniran, tim više nove informacijske tehnologije koristi kao radno sredstvo i sredstvo za kreativno rješavanje svojih radnih zadataka, dakle primarno kao radno sredstvo. Što je nitko niže na društvenoj ljestvici, to nove informacijske tehnologije više koristi za zabavu i dnevnu komunikaciju koja nije poslovnog karaktera. Pokazalo se da nove tehnologije vrlo malo ili nimalo ne pridonose djelovanju u lokalnoj sredini. Malo pridonose informiranosti, rješavanju problema i sl.

Knjiga govori i o suodnosu novih informacija i mogućnosti na kulturni razvoj na lokalnoj razini. U tom smislu treba istaknuti tekst Kolina Mercera koji pokazuje da tri ključna elementa određuju sposobnost lokalnih zajednica da se funkcionalno i dobro razvijaju u suvremenom svijetu, a to je mogućnost da shvate kako u suvremenom svijetu postoji nešto što bismo mogli nazvati komunikacijskom konvergencijom i konvergencijom sadržaja. Mi se s time moramo na neki način suočiti i znati nositi. Komunikacijska konvergencija potvrđuje da se mediji sve više prepleću i da ih je sve teže razlučiti. Međutim, istodobno se govori i o konvergenciji sadržaja jer nikad nije bilo jednostavnije spajati zvuk i sliku, pohranjivati velik broj podataka, nikad ih lakše povezivati u sustav multimedija, pa podaci sve više imaju verbalni likovni, govorni odnosno glazbeni oblik. Zato će nove generacije sve više naginjati sadržajima koji će uključivati sve te aspekte. To je važno zbog kreativnog odnosa prema različitim sadržajima, ali i zbog pohranjivanja određene kulturne baštine.

Zbog svega toga suvremena društva se moraju okrenuti kreativnoj industriji kao ključnom nositelju njihova razvoja. U tom smislu je fascinantan primjer Finske koja je prošle godine iskazala fascinantan podatak da je sedam posto BDP-a zarađeno zahvaljujući kreativnim industrijama. Uz to, to je zemlja najboljeg svjetskog dizajna i zemlja koja doista u području kreativnih industrija vidi ključni element svog sadašnjeg i budućeg razvoja.

Treći element na kojem inzistira Colin Mercer: on smatra europskim odgovorom američkom izazovu i vidi ga kao pitanje uloge civilnog društva. Inzistira da u europskom društvu za takav tip ključnog razvoja moraju biti viđeni na lokalnoj razini, a implicite govori o teškoći da se na nacionalnoj razini ili još nižim razinama nađe odgovor na multinacionalne korporacije. Ali nove tehnologije omogućuju efikasno korištenje na lokalnoj razini. Nikad nije bilo lakše da sadržaji koji su zanimljivi, koji imaju određenu relevantnost, postanu globalni praktično preko noći. Dakle, ako je nešto važno, više nije važno otkuda je. Današnjim sustavom multiplikacije i transmisije postaje odjednom prisutnim sadržajem. U primjere toga ide i spektakularan način na koji su mladi Dubrovčani proglasili svoj grad najpoželjnijom svjetskom destinacijom za doček Nove godine. Iako bez velikih sredstava, ali s velikom umješnošću, postignut je gotovo planetaran uspjeh. Lokalni sadržaj vrlo atraktivno je pušten na globalne komunikacijske sustave, i na tome u knjizi inzistira Colin Mercer. On smatra da se lokalne sredine, pa javni autoriteti, ne mogu skriti iza svoje nemoći, plašta ekonomske i komercijalne moći velikih medijskih korporacija.

Kako u eKulturi funkcionira zakon o intelektualnom vlasništvu i pravima copyrighta?

– O pitanju copyrighta i njegovu kontekstualiziranju u neeuropskim odnosno nezapadnim zemljama piše Jost Smiers, nizozemski stručnjak za to područje. Kritički govori o zapadnom, ponajprije američkom sustavu zaštite autorskih prava koji sustavno onemogućuje bilo kakav istinski razvoj najvećeg dijela čovječanstva. Ako se održi takav tip copyrighta, mnoge zemlje nemaju ni u budućnosti nikakve šanse upravo zbog toga jer je najveći dio kreativnog potencijala koji bi im bio nužan za daljnji društveni razvitak vezan uz intelektualno vlasništvo, a ono je temeljno zaštićeno i u biti skupo. Jasno je da prosječni Afrikanac nema mogućnosti poštivati odredbe američke razine zaštite autorskih prava.

To se pitanje postavlja posljednjih pet, šest godina, otkako su stasali antiglobalistički pokreti, i danas postoji cijeli pokret koji se bori protiv copyrighta, a to je copileft, poznat i među našim mladim aktivistima koji se bave predstavljanjem, u lokalnoj sredini i na međunarodnoj sceni, potpuno besplatnog tipa softvera koji su ponajprije namijenjeni podršci razvoja najrazličitijih kreativnosti (glazba, umjetnost itd.).