Razgovor sa Sašom Randićem i Idisom Turatom

Kao djelatni arhitekti koji vodite ured s četrdesetak zaposlenih, za ovogodišnji Venecijanski bijenale, u prostoru središnjeg Talijanskog paviljona pripremate izložbu Između sustava gdje ćete kroz tri paradigmatska hrvatska lučka grada – Rijeku, Split i Dubrovnik odgovoriti na temu ovogodišnje izložbe Gradovi: ljudi, društvo, arhitektura. Kako ste osmislili prezentaciju obalnih gradova, prethodi li joj istraživanje, u kakvom predviđate da će biti odnosu prema drugim tematskim cjelinama na izložbi (azijski gradovi, europski grad, mediteranska obala...), koristite li pritom i nove medije...? Na što se odnosi naziv izložbe?

– Saša Randić: Hrvatski projekt Između sustava bavi se prostorom hrvatske obale i gradova, prikazujući specifičnosti hrvatskog povijesnog i zemljopisnog položaja te utjecaja društvenih i političkih transformacija na razvoj prostora. Prikaz je koncentriran na prostor tri obalna i lučka grada: Dubrovnik, Split i Rijeku, gdje će se kroz prikaz razvojnih trendova prikazati refleksije globalnih trendova u hrvatskom kontekstu.

Razvoj našeg obalnog prostora je u velikoj mjeri uvjetovan promjenama geopolitičkog položaja, gdje su intenzitet i dinamika promjena imali iznimno značajan utjecaj na razvoj obalnih gradova. Uzmemo li u obzir da je u proteklom stoljeću hrvatski prostor prošao kroz pet različitih političkih i državnih sustava, u ovom trenutku se zemlja priprema za još jednu promjenu pred ulazak u Europsku uniju, tada je jasno da je riječ o potpuno specifičnom prostoru obilježenom diskontinuitetom. Naziv Između sustava označava stanje latentne nestabilnosti svojstveno hrvatskom kontekstu ali i specifične pristupe i metode koje su razvijene u takvom okruženju.

Pitanje na koji način je moguće izgraditi koncept razvoja koji će istovremeno očuvati prirodne i povijesne vrijednosti prostora nije samo središnje hrvatsko nego opće pitanje razvoja. Naravno da je mjerilo velikih svjetskih aglomeracija neusporedivo s našima, no vrijednosti našeg prostora, ali isto tako i izgrađeno iskustvo razvoja u promjenjivim okolnostima, postavljaju hrvatsku obalu u središte interesa međunarodne arhitektonske scene. Mislimo da je to i bio glavni razlog zašto smo dobili poziv da naš projekt izložimo u prostoru Talijanskog paviljona. Prezentacija projekta bit će zasnovana na istraživanju prostora triju gradova i njihovih luka, koja će biti predstavljena u posebnoj publikaciji, te naravno i unutar našeg prostora u paviljonu s jednom specifičnom instalacijom.

Reaktiviranje uloge arhitekata u diskusiji o razvoju gradova

U kojoj mjeri tema Bijenala odgovara suvremenoj stvarnosti arhitekture, mijenja li se priroda grada i uloga arhitekture u njemu, koliko se ispunjava augéovskim ne-mjestima...? Što mislite o tranzicijskom i post-tranzicijskom gradu, koji je naša stvarnost, i Bogdanovićevoj tezi da “...grad na kraju pobjeđuje”?

– Saša Randić: Činjenica je da je tema razvoja gradova s jedne strane zapostavljena u arhitektonskoj diskusiji, a da se s druge strane proučavanjem ove teme sve više bave osobe izvan arhitektonskog kruga. S te strane treba gledati na odabir teme kao na pokušaj reaktiviranja uloge arhitekata u diskusiji o razvoju gradova, te naravno i na usmjeravanje pažnje tradicionalne publike bijenala na procese koji su daleko značajniji za razvoj suvremene arhitekture od nekih prethodnih tema međunarodne izložbe. Radi se o jednoj izuzetno složenoj i kompleksnoj temi koju će biti vrlo zahtjevno postaviti u format arhitektonske izložbe i bit će zanimljivo vidjeti u kojoj mjeri će prezentacija procesa u gradovima komunicirati s publikom.

Postmoderno razdoblje obilježava nestanak velikih sveobuhvatnih teorija, pa je tako i u pogledu koncepta razvoja gradova koji su u mnogim područjima probili granice održivog. Zato je teško govoriti o generalnom odnosu prema gradu, već se može govoriti o specifičnim pojedinačnim praksama. Globalni trendovi u suvremenim gradovima radikalno mijenjaju karakter prostora i dovode u pitanje tezu koju spominjete da grad ima dovoljnu energiju za samoodržanje. Ili bolje reći, ne može se uzeti zdravo za gotovo da je ima sam po sebi. Nastavno i na prethodno pitanje, mislim da je hrvatsko iskustvo izrazito zanimljivo za sadašnji dinamični trenutak jer se zasniva na generacijskom iskustvu tranzicije. Iskustvo je toliko bogato da tranzicija gotovo prestaje biti određenje konteksta nego postaje koncept.

Hrvatsku određuje specifičan aktivan odnos prema svakom sustavu i gradnji prostora, i premda je ista praksa proizvela izrazito negativne primjere nekontrolirane izgradnje, povijesni slijed razvoja hrvatskih gradova upravo je rezultat odnosa sustava i njegove aktivne reinterpretacije i(ili) transformacije.

Kakvim zamišljate daljnji razvoj hrvatske obale, odnosno gradnje na obali – kako je glasila tema Prvog kongresa hrvatskih arhitekata 2004.? Možete li navesti postojeće inozemne primjere koje treba slijediti, ako takvi postoje?

– Saša Randić: U bilo čemu je teško predviđati budućnost, a posebno u ovom pitanju. Na obali je trenutačno prisutno nekoliko različitih trendova, i pitanje je u kojoj mjeri ćemo biti u mogućnosti iskoristiti potencijal tog prostora. Činjenica je da se sada od svih potencijala koje posjeduje obalni prostor u javnosti prepoznaje isključivo vrijednost prirodnog i izgrađenog okoliša s jedne strane i to govori o porastu svijesti, što je naravno jako dobro, ali s druge strane predstavlja i ograničenje sagledavanju svih mogućih scenarija razvoja.

Održivi razvoj nije održiv ako u njemu nema ljudi, ili ako se ljudi koji su sad na tom prostoru zamijene drugima. Sadašnji trendovi na hrvatskoj obali nisu ohrabrujući u tom pogledu, kolega Miće Gamulin svojedobno je iznio tezu da će Hrvati biti osuđeni živjeti u favelama divlje izgradnje na periferiji, dok će u njihovim domovima živjeti stranci.

Nismo pobornici razmišljanja da je isključiva budućnost razvoja obale u turizmu, jer takav stav pogoduje katastrofičnom scenariju Gamulina. Obala je prostor u kojem ljudi žive stalno, a ne samo povremeno, i prije svega u tom kontekstu treba sagledavati buduće strategije razvoja. Ne može se primjerice proglašavati ribolovni pojas, a istovremeno donositi propise koji zabranjuju gradnju tvornica za preradu ribe.

Kongres je, gledano i s vremenskim odmakom, otvorio ključna pitanja metode gradnje i definiranja identiteta obalnog prostora. Što je suvremena hrvatska obala 21. stoljeća? Je li to romantizirana projekcija dalmatinskih sela pretvorena u turistički mega theme-park, industrijalizirana obala i energetsko čvorište Europe, ili pak potpuno zaštićeni prirodni rezervat?

Protiv katastrofičnih scenarija

Za Osnovnu školu “Fran Krsto Frankopan” na Krku dobili ste uglednu nagradu Piranesi za 2005., koja se dodjeljuje na Piranskim danima arhitekture (Slovenija). Za istu realizaciju dobili ste i Nagradu Vladimir Nazor Ministarstva kulture. Pritom se ističe sinergija starog i novog, zatečenog povijesnog konteksta (gradskih zidina napravljenih od kamena) i suvremene arhitekture koja mora i zadovoljavati postojeće obrazovne standarde. Kako biste opisali Kunstwollen, razlog za takav projekt i kakvom vidite ulogu arhitektonskog prostora u odnosu na društveni, politički i kulturni kontekst, također zastupate li metodu kontrastne ili “mimikrijske” interpolacije?

– Saša Randić: Dva su značajna momenta u projektu krčke škole: prvi, odluka da se nova osnovna škola gradi na mjestu stare, dakle unutar stare jezgre grada, te drugi, položaj zgrade u odnosu na gradski bedem i srednjovjekovnu strukturu grada. Zamisao da se škola gradi unutar stare jezgre ključna je odluka za očuvanje životnosti prostora stare jezgre. Odnos površine škole i preostalog dijela jezgre dao je urbanistički karakter ovom projektu. Škola je koncipirana kao dio grada; dvorana je smještena s nasuprotne strane kale, na koju su otvoreni javni i polivalentni prostori, koja postaje sastavni dio škole. Naša namjera je bila međusobno integrirati gradske i školske prostore.

Drugi značajni element za koncept škole jest odnos s gradskim bedemom, čija je rekonstrukcija započeta istovremeno s gradnjom nove zgrade škole. Građevina je maksimalno udaljena od gradskih zidina kako ne bi konkurirala potezu bedema. Škola tlocrtnim meandrom slijedi istočnu granicu parcele te istovremeno prati razlike u visinama postojećeg terena i nagiba bedema.

Ako govorimo u kategorijama kontrasta i mimikrije, vjerojatno možemo prepoznati obje metode. No možda značajnije od oblikovnih metoda je činjenica da je napravljena rekonstrukcija dijela grada zgradom koja je ugradila u njega suvremeni sloj, a da je istovremeno cijeli zahvat dobro prihvatila šira javnost. I zgrada i njezina recepcija u javnosti su direktan refleks cijelog procesa koncepcije i gradnje, gdje treba posebno istaknuti uloge gradonačelnika Krka Darija Vasilića te Konzervatorskog odjela u Rijeci na čelu s Hrvojem Giaconijem, koji su i omogućili takav pristup gradnje škole.

Arhitektura na ulice!

Udruženje hrvatskih arhitekata ove godine organizira 41. zagrebački salon arhitekture, gdje će se s arhitektonskim radovima izaći u javni prostor Zagreba kako bi komunicirali i sa širom i negalerijskom publikom. O čemu se radi i što se time želi poručiti javnosti? Koliko je arhitektura uistinu vidljiva u društvu, odnosno koliko utječe na oblikovanje “društvene svijesti”?

– Saša Randić: Ovo se pitanje na određeni način nastavlja na ono o čemu smo prije razgovarali o Venecijanskom bijenalu. Naime, osnovno je pitanje okvira unutar kojeg se određena manifestacija organizira – je li kontekst izložbenih prostora s usko profiliranom publikom ili pak izložba pokušava komunicirati sa širim presjekom javnosti. Pri tome naravno treba napomenuti da samo mjesto postave instalacije ili izložbe ne znači ujedno i namjeru komuniciranja s većom publikom, o čemu je ovdje riječ. Promjena okvira nije nimalo jednostavna, prije svega zato što pretpostavlja i određeni “prijevod” izložaka, ali isto tako otvara pitanje interesa javnosti za razumijevanja tema umjetničkih i arhitektonskih izložbi. Zanimljivo je da je Boris Groys u jednom od svojih tekstova naveo primjere u kojem je napor muzeja suvremene umjetnosti da postanu razumljivi široj javnosti naišao na otpor, jer javnost očekuje da njihovi stavovi budu obavijeni mistikom nerazumljivog jezika.

Arhitektura je u tom pogledu u drukčijem položaju u odnosu na ostale oblike likovnog izražavanja, no svejedno se stereotipi o kojima govori Groys mogu osjetiti i na prostoru arhitektonskih diskusija i izložbi. Namjera ovogodišnjeg salona jest pokazati vrlo kritičan presjek hrvatske arhitektonske produkcije, ovaj put kroz pogled španjolskog arhitekta i kritičara Manuela Gausu, te izložiti taj odabir neposrednom pogledu javnosti. Bit će zanimljivo vidjeti rezultat ovog eksperimenta.

No što se samog Salona tiče, moram naglasiti da bi ovu manifestaciju trebalo strukturno postaviti na zdrave osnove. Imao sam priliku raditi na organizaciji 38. salona i, na žalost, moram primijetiti da nije došlo ni do kakva pomaka na bolje, dapače. Apsurd Salona jest da je to središnja hrvatska manifestacija likovnih umjetnosti koju je utemeljila Skupština Grada Zagreba, a svako izdanje financira se tako da organizator-volonter aplicira utemeljitelju za potporu financiranja vlastite manifestacije, i to bez uspostavljenih kriterija. Po inerciji se ovo stanje održava i dalje, ali veliko je pitanje do kada.

Naslijeđe Kazimira Ostrogovića

Idis, pripremate monografiju istaknutog arhitekta moderne Kazimira Ostrogovića. Kakvom vrednujete hrvatsku modernističku arhitekturu u univerzalnom (međunarodnom) kontekstu, odnosno postmodernu i post-postmodernu arhitekturu u Zagrebu i Hrvatskoj...?

– Idis Turato: Arhitektura po mom mišljenju predstavlja disciplinu koju bitno određuje nakupljeno znanje i iskustvo prethodnih generacija, te se između ostalog, “uči” i prenosi metodom svojevrsne vizualne te konceptualne predaje u vremenu i prostoru. Iskustvo spoznaje arhitekture Kazimira Ostrogovića s njegovim predratnim projektima na Sušaku te poslijeratni Riječki opus vrlo su snažno djelovali na moju arhitektonsku edukaciju i “odrastanje”. U jednom trenutku svoje arhitektonske prakse shvatio sam da moram evidentirati, sebi rastumačiti i zapisati sve spoznaje koje sam godinama skupljao o ovom vrsnom arhitektu. Istovremeno, drugim generacijama arhitekata monografijom će se omogućiti upoznavanje s njegovim arhitektonskim opusom i omogućiti predaja ideja i arhitektonskog iskustva. Mislim da bi se slično treba(o)lo napraviti i s opusom Emilija, Bregovca, Kučana i Magaša. Vrednovanje arhitekture u univerzalnom kontekstu me kao arhitekta ne zanima. Mislim da je arhitekturu nemoguće sagledavati bez spoznaje lokalnog konteksta nastajanja kuće ili grada, a poučen našim vlastitim iskustvom element konteksta i specifičnost procesa smatram presudnim u vrednovanju suvremene arhitekture.