Razgovor sa Saulom Williamsom

Kako opisujete sebe kao umjetnika?

– Opisujem se kao učenika i smatram se umjetnikom. Smatram da je umjetnik neka vrsta spremnika te da je naša dužnost da se što više pročistimo i otvorimo kako bi stvari mogle ući u nas, a mi ih mogli profiltrirati. Ljudi uspostavljaju odnos s umjetnošću i pronalaze se u njoj. Često susrećem ljude koji kažu: “Hvala vam što ste riječima izrazili nešto što sam pokušavao reći ili želio da bude izrečeno”. Ljudi se vežu za zvukove uz koje se žude vezati, a ljudima koji su ih u stanju artikulirati s pomoću bilo kojega umjetničkog sredstva – to je i dužnost.

Kako ste počeli?

– Prvo sam želio biti glumac. A onda sam, studirajući filozofiju i glumu, počeo shvaćati da je najbolja stvar koju možemo učiniti na ovome planetu to da konačno upoznamo sebe. Ne možete prikazati neki lik a da ne postavite pitanja koja taj lik postavlja umjesto vas. I tako sam na glumu počeo gledati kao na neku vrstu borilačke vještine u kojoj moraš pronaći svoje težište i krenuti iz njega. Gluma vam omogućava da istodobno budete i ne budete u tijeku – gubite se i pronalazite. Prakticirajući to, s vremenom sam počeo pisati vlastite stvari te sam počeo pisati poeziju. Kada sam imao 10-11 godina, želio sam biti rapper i počeo sam pisati stihove. Dakle, to se razvijalo i s vremenom pretvorilo u ovo što radim sada – a to je recitiranje poezije, pisanje poezije, štoviše, življenje poezije.

Življenje poezije – na koji način?

– Ne vjerujem da poezija živi samo na papiru. Smatram kako moramo pronaći načina da svoje riječi povežemo sa svojim djelima, a svoja djela sa svojom voljom. Kada kažem “življenje poezije”, mislim na to da moramo biti hrabri u svojim nastojanjima. Moramo biti voljni poći kojekamo. A ponekad moramo biti voljni pratiti, a pritom ne mislim na praćenje drugih ljudi. Događalo se da sam pisao stvari koje nisu bile u skladu s mojim sustavom vjerovanja i govorio bih: “Okej, bio sam naveden na to”. To je neka vrsta matematike – naveden si na novi odgovor. A to me prisiljava da iznova vrednujem cijeli svoj život.

Silno me nadahnjuje estetika – ljepota. Težim stvaranju ljepote jer smatram da je ona možda naša najveća učiteljica. Lijepa kompozicija ili pjesma – koja može imati i svoju oštrinu, svoju okrutnost – omogućava ljudima da se njome nadahnu i iz nje razvijaju.

Vladu nadziru korporacije

Mislite li da je politika neraskidivo povezana s bivanjem umjetnikom?

– Mislim da biti živ znači biti povezan s politikom, nema tu razdvajanja. To je najveća tlapnja čovječanstva, mislimo kako su stvari odvojene jedne od drugih, da je kemija odvojena od biologije, a da je politika odvojena od duhovnosti ili čega već hoćete. Sve je povezano. Čak i kada netko kaže “ja sam apolitičan”, to je politička izjava.

Na području umjetničkog stvaralaštva, posebice u Americi, kad je riječ o umjetnicima (poput mene) koji se susreću s medijima (poput vas), u igru ulazi pitanje odgovornosti jer to je pitanje moći. Činjenica što progovaram, a ljudi slušaju stavlja me u moćan položaj. Stoga moram voditi računa o onome što govorim jer znam da to utječe na ljude.

Kada je riječ o aktualnim političkim makinacijama – ratom i ljudima poput Busha te aktualnim režimom i svim tim stvarima – za umjetnika i same ljude krajnje je važno otvoreno progovoriti i povezati svoja uvjerenja sa svojim djelima i svojom umjetnošću. Osobito onda kada su mediji na strani korporacija i u njihovu vlasništvu. Vladu, pa čak i sam režim, nadziru korporacije. Stoga je danas naša odgovornost veća jer vlada ne obavlja svoju dužnost. Ona više istinski ne predstavlja narod, nego korporativnu vlast i zahtjeve ponude i potražnje.

Zato mi umjetnici sada postajemo istinskim predstavnicima naroda. Ljudi nam masovno pristupaju zbog naših uvjerenja – ako vjeruju onom što kazujemo, slušaju nas. Ponekad to nije razlog – ponekad im se dopadne ritam ili energija, ili misle da smo zgodni ili bilo što. No u oba slučaja u moćnom smo položaju koji nije ništa manje autoritativan od predsjednika ili ministra obrane ili čega već. Ljudi su ti koji imaju kontrolu, priznala to vlada ili ne – samo toga moraju postati svjesni i preuzeti kontrolu na koju imaju svako pravo. Stoga je na umjetnicima, ili bilo kome tko ima mikrofon, da podsjete ljude na tu moć – da podsjete ljude na njihovu moć.

Dakako. Samo ljudi često podcjenjuju svoju moć i utjecaj koji imaju kao pojedinci.

– Da. Mislim da je to zato što smo tako isprogramirani. Radio, televizija, mediji, sve to programira mozak. A, nažalost, u Americi naši su mozgovi možda još i više isprogramirani nego u ostatku svijeta; mislimo da smo slobodni jer nam je rečeno da to jesmo, da Amerika znači slobodu. No nismo potpuno zatražili svoju slobodu, jer se nismo oslobodili onoga što nam govori da smo slobodni. Najveći Amerikanci – oni najugledniji koji su tijekom povijesti Ameriku predstavljali na najistinskiji način, poput Henryja Davida Thoreaua, Walta Whitmana, Martina Luthera Kinga, pa čak i Abrahama Lincolna – bili su ljudi koji su lutali divljinom, uskladili se sa svojim duhom, uskladili s prirodom i iz toga crpli nadahnuće za svoje poruke. Ondje su shvatili slobodu i odgovornost i moć koja dolazi sa slobodom.

Danas kao da nismo kadri zamisliti svjetski mir. Zašto? Zato što su nam ukrali našu maštu. Možemo zamisliti Treći svjetski rat jer smo ga gledali u svakome filmu, svakoj TV emisiji itd. Ne možemo zamisliti svjetski mir jer ga nikada nismo vidjeli. Moramo početi gledati i zamišljati sami za sebe. Budući da se zatvori i škole privatiziraju, naša je dužnost kao pojedinaca da privatiziramo našu maštu i iznova počnemo sami za sebe zamišljati i predočavati stvari.

Ljudi misle da biti Amerikancem znači: “Slobodan sam, slobodan gledati onoliko emisija koliko želim, igrati Playstation, raditi sve što želim koliko god želim”. No ta sloboda podrazumijeva i neku dužnost. A vaša je dužnost da se educirate i uskladite sami sa sobom – s vašim najvišim sebstvom. Govorimo o nečemu što je iznad religije i može potpadati pod bilo koju sinagogu, crkvu ili džamiju. Govorimo o vašoj odgovornosti prema vama samima i vašoj povezanosti s univerzumom. Jer mi jesmo povezani i doista utječemo na ljude. Toga moramo biti svjesni i zatim svjesno djelovati.

Ne želimo da se u naše ime ubijaju ljudi

Što savjetujete ljudima kako bi to činili?

– Ima nekoliko praktičnih načina. Prvi je da sebe izbacite iz svoje zone ugode, a to može značiti mnogo stvari. Može značiti da, umjesto da dohvatite novine, uzmete neispisanu bilježnicu i pišete. Koje su vijesti dana? Zapišite ih. Isključite TV. Isključite sve te izvanjske oblike hranjenja. Sjedite u tišini, sat vremena. Pokušajte smiriti svoj um – nemojte razmišljati ni o čemu, ni o čemu. Mi se bojimo tišine, a nema ništa moćnije od tišine.

To nije uvijek rješenje, no suočeni s tolikom količinom promidžbe i tolikom količinom sranja, danas nam se to čini rješenjem. Kada ljudi postanu svjesni svoje individualne sposobnosti – da vole i vole jedni druge – čovječanstvo će se zauvijek promijeniti. Najveći otpor ratu jest ljubav, a ljubav nije otpor. Ljubav je ljubav. Ludost je što se opiremo ljubavi. Bojimo je se, bojimo se da ćemo biti povrijeđeni, bojimo se biti otvoreni, bojimo se biti ranjivi.

Možete li nam pojasniti vašu suradnju s Not In Our Name?

– Pomogao sam im napisati njihov Zavjet o pružanju otpora, a napisao sam i neku glazbu za njih. Stalno sam s njima razgovarao i radio govoreći: “Nećemo trpjeti zvjerstva koja američka vlada provodi u naše ime. Budući da smo mi građani koji plaćaju porez, sve što američka vlada čini, zapravo čini u naše ime; a ako se mi s time ne slažemo, imamo se pravo pobuniti”.

Ne želimo da se u naše ime ubijaju ljudi, a, nažalost, upravo se to događa. Evo, ja sam 100 posto protiv rata; nisam jedan od onih koji govore – Samo maknimo Sadama bez ratovanja; ja ne govorim o Sadamu, za mene je Bush veća prijetnja, veći terorist. Što god da je Sadam učinio, učinio je to svojemu narodu; Bushov je cilj da čitavom svijetu, samom čovječanstvu nametne teror. U ovome trenutku, dok mi razgovaramo, umiru bezbrojni Iračani, a ja pokunjeno sjedim kod kuće. I to ne samo civili, već također i vojnici. Ne želim da vojnici pogibaju. Ako doista želite pružiti podršku našim snagama, ne šaljite ih u rat, ne tražite od njih da se bore.

Hip hop je odraz Amerike

Što mislite o trenutačnome stanju u hip hopu?

– Mislim da ljudi stvarno postaju umorni od sranja – bili toga svjesni ili ne. Hip hop je odraz Amerike. A umjetnici su polako prisiljeni shvatiti da moraju govoriti o onome što je bitno, jer sve ono o čemu govore postaje bitnim. Polako, ali sigurno, ljudi počinju slušati “alternativne” hip hop grupe. Čak i komercijalne hip hop grupe počinju imati alternativne postave – Jay Z ili Eminem u pratnji The Rootsa. Zato se iskreno nadam da se stvari mijenjaju nabolje, samo je pitanje trenutka kada će hip hop ponovno hraniti ljude koji ga slušaju umjesto da ih truje, što je činio prošlih, što ja znam, deset godina.

Na koje ste svoje djelo najponosniji?

– Ne znam, zapravo ponos ne vezujem uz svoj rad. Pretpostavljam da me najviše dirnula knjiga naslovljena , said the shotgun to the head. Riječ je o ljubavnoj pjesmi – od dvjestotinjak stranica – posvećenoj svim onim stvarima koje degradiraju i uništavaju vrijednosti i ideale Zapada onakva kakva ga poznajemo. Mislim da je to najljepša /konceptualna/ politička stvar koju sam ikada napisao. Radio sam na njoj četiri godine i jedva čekam da ljudi dobiju priliku pročitati je.

Što je s činjenicom da je reakcija diskografske industrije na hip hop bila ta da ga proguta, a zatim ispljune?

– Nisam time iznenađen niti me to uvrijedilo. To je naprosto dio procesa, znate. Sve se odvija u ciklusima, a u ovome trenutku svjedočimo posustajanju cijele te gangsterske spike. Događa se pomak, tako da me zapravo ne uzrujava kada se ode u taj drugi ekstrem, jer sve dođe na svoje mjesto. Naprosto mora. Zbog toga me ne iznenađuje što velik dio faca nije čuo za moj album sve dok s Nasom nisam načinio remiks pjesme Black Stacy. Tako je bilo i planirano. Trebalo nam je samo nešto da otvorimo vrata i onda proguramo sljedeću stvar. Dakle, sve je to bio dio moje strategije, ali baš zbog toga nije bilo nikakva razočaranja ili osjećaja da sam prevaren, a i nisam pretjerano ciljao na urbani radio – to je presmiono. Jednostavnije je ciljati na studentski radio i pustiti da se onda to neprimjetno uvuče na urbano tržište.

To se čini pomalo ciničnim...

– Kad govorimo o biznisu, onda govorimo o biznisu, a činjenica je da ste me pitali je li me uzrujao način na koji se sve dogodilo, a nije – čak i kao umjetnik i kao netko tko pridonosi umjetničkom trenutku ove generacije te kao netko komu je jasno kako stvari stoje s hip hopom i svime time znam da ne mogu samo cviliti kada moju pjesmu ne sviraju na radiju. Valja imati strategiju. Isto je kada pogledate nekoga od prosječnih underground rappera, kao što su Aesop ili Sage, u usporedbi s nekima od komercijalno uspješnih rappera koji su suprotnost undergroundu. Puno ljudi misli da je “komercijalni rap sranje jer oni koji se njime bave neće nikada cijeniti jednoga Sagea”, a to je zapravo glupost. Underground rapperi gotovo u pravilu imaju užasne stihove. Užasne! Uvježbavaju svoje pokrete, vježbaju svoje stihove i samoglasnike i sve ostalo, ali ne vježbaju pisanje pjesama. Frajeri koji zarađuju najviše love sve podređuju stihovima – i pišu pjesme koje ne možete zaboraviti. Zato ja nisam bijesan na izvođače koji se vrte na komercijalnom radiju jer mi je jasno da ono što ih je tamo dovelo nije uvijek mito i korupcija. Stvar je i u tome što oni kažu: “Radili smo na tome, takve stihove nitko ne zaboravlja.” Stoga ne trebate biti bijesni...

To je zanimljivo, jer iz moje perspektive, što se tiče australskog hip hopa, koji je zapravo prilično jak u ovome trenutku, i izvođača koji pričaju svoje priče s australskim akcentom te se koriste hip hopom kao sredstvom pomoću kojega žele podijeliti s drugima svoje spoznaje...

– … hip hop tomu i služi. Da ga ljudi iz različitih kultura mogu prigrliti i zapravo primijeniti svoju vlastitu kulturalnu perspektivu i kulturalnu analizu – on vam nudi formu putem koje se zapravo možete uključiti pričanjem svoje priče.

Osobno je uvijek povezano s javnim

Da, slažem se, ali iz moje perspektive htjela bih povući crtu između mainstreamskog hip hopa, koji bih zapravo radije nazvala pop glazbom nego hip hopom kao takvim.

– S time se ne slažem. Ljudi bivaju zaslijepljeni nečime zato što je to ostvarilo platinastu nakladu. Ako 50 Centov prvi album nije sjajan hip hop album, onda ne znam što jest. Istina je, ne mogu zamisliti 50 Centa kako repa za breakdancere, grafitere, zna se da on ne predstavlja hip hop kulturu, što bi neki željeli. No je li on sjajan MC? Jest... Je li se kao vrhunski MC opustio i sada počinje gubiti na snazi jer se opustio? Jest. No svatko tko se previše opusti postane mlakonja. Zato se ne opuštajte.

Kako onda sami sebe sprečavate da se previše ne opustite?

– Ne trebam sebe sprečavati – nisam opušten (smijeh). Opušten sam što se tiče mojeg pogleda na život i mojega osobnog života – mnogo je bijesa i razočaranja koje filtriram kroz glazbu tako da se ljudi uvijek iznenade koliko sam zapravo blesav i normalan. Zato što bijes iskazujem jedino kroz glazbu – tako da me više toga nasmijava nego što me ljuti. No čini mi se ipak da sam izgradio neku vrstu ventilacijskoga sustava kako bih svoj nemir kanalizirao u određena područja. Osjećam nemir i zbog toga što sam daleko od svojih ciljeva.

A koji su to ciljevi – mislite li na neke određene ciljeve?

– Moji se ciljevi, na određeni način, praktički neopazice uvlače u kulturu. Moj je cilj postići neki učinak pomoću određene vrste uvlačenja u kulturu. Nisam baš jasan, no svejedno, još sam daleko toga.

Kao glazbena kolegica, a također i obožavateljica, čini mi se kako imam određenu ulaznu točku u vašu psihu (ili možda ipak ne) – kada sam slušala onu prvu stvar s kompilacije Lyricist Lounge, stvarno me rasturila – i sve što sam odonda čula doima se tako osobnim…

– Ne radim neku veliku razliku između svojega osobnog života i svojeg seciranja i analize hip hop kulture i američkog društva. Primjerice, uvijek sam vjerovao da je moj dom više-manje mikrokozmos svijeta u kojemu živim. Zato, ako se dogodi kakav muško-ženski konflikt, dovest ću ga u vezu s konfliktom na višoj razini, između patrijarhalnog i matrijarhalnog, te pokušati uočiti nekakvu poveznicu među njima. Na primjer, moja knjiga S/he (On/a) bavila se činjenicom da se u mojoj kući dogodio velik pomak u autoritetu kod majke moje kćeri, a ja sam taj pomak osjetio ondje gdje sve moje zamisli o muškosti nisu uopće imale veze s onime što muškost uistinu jest. A moje predodžbe o ženskosti bile su rastegnute i na sve moguće načine stavljene na kušnju. Shvatio sam da se to ne događa samo u mojoj kući, već da se to događa u mnogim kućama jer je to nešto što se događa u društvu, a u društvu se događa zato što smo došli do trenutka kada se to mora dogoditi jer bismo inače neprekidno bili suočeni s ratom – kao što je to slučaj upravo sada. Rat s kojim smo trenutačno suočeni u američkome društvu izravan je odraz patrijarhalnih bezvezarija kojima smo bili nasjeli. Ideje da imati moć znači imati pravo. Dakle, ono osobno uvijek dovodim u vezu s javnim, društvenim. Smatram li da se previše dajem? Ne smatram. Što bih drugo mogao dati? To je sastavni dio moje kritike.

Sve veća popularnost poezije

Smatrate li da nastupanje u vrijeme takvih političkih previranja pridonosi vašim ciljevima?

– O da, još je jedan motiv za izlaženje u javnost, a taj je širenje takvih zamisli. Čak se i ne radi o širenju neke zamisli ili poruke – sve što želim jest potaknuti ljude da kažu: “U kurac s jebenim porukama koje primate, mislite svojom glavom”. Ne morate misliti onako kako ja mislim, naprosto mislite sami za sebe – propitkujte sve što vam se servira. Veoma sam sretan što to mogu činiti svake večeri – ali razumijem također i to da je ono što mi radimo poput pilule s postupnim otpuštanjem, a da se pritom plastika oko te pilule još nije ni rastopila. To je uočljivo na mnogo razina – pogledajte, recimo, popularnost poezije – mislite li da je sada na vrhuncu ili će to biti za tri godine. Vjerojatno je njezin vrhunac tek pred nama. Budući da sam upoznat sa svim planovima za nastupe i zamislima u Sjedinjenim Državama, jasno mi je da to sranje još zapravo nije ni ušlo u sustav. Događa se pomak – Kanye je na vrhovima top lista i ljudi u tome uživaju ponajprije zbog toga što je dobro slušati nešto što vas hrani, a ne samo zbog toga što je to uistinu kvalitetno. A ljudi kao da su se sada toga sjetili. To se događa postupno. A južnjački hip hop prolazi kao nikad dosad i ono čega ljudi nisu svjesni jest da velik dio tog sranja ima instrumente svirane uživo. Dan kada će to sranje uistinu doživjeti eksploziju, a ljudi shvatiti što se tamo dolje događa nije tako daleko – a zapravo smo tek na početku svega toga. A karijere samo što nisu završene i prije nego što se s tim sranjem i počelo – sve je to nalik prijelazu na bubnjevima.

S engleskoga prevela Mirna Vilišić.

Miks dvaju razgovora objavljenih u časopisu Satya www.satyamag.com/may03/williams.html i na blogu www.cyclicdefrost.com/blog/?