Razgovor sa Selmom Banich, Adamom Semijalcem, Sandom Fistrić i Milom Čuljak

Mnoge koji znaju vaš dosadašnji rad pomalo zbunjuje istraživački okvir predstave H. Odakle inspiracija Harmsom?

– Selma: Harms je ušao u naše polje interesa kroz druženje. Za vrijeme dok smo radili na predstavi blackbox-the first box, Mila je sa sobom u Zagreb donijela neke knjige koje smo spontano počeli čitati. Tada smo vrlo neformalno odlučili da bi to mogla biti neka buduća zanimacija OOUR-a, bez pretenzija da obrađujemo Harmsov opus. Ljudi su shvatili da je ova predstava o Harmsovom književnom opusu ili da govori o nekom dijelu njegove biografije. Ali nije uopće. Predstava je krenula kroz druženje pri čitanju Harmsova opusa.

– Adam: Počeli smo raspravljati o tome da je sve što smo radili krenulo iz neke opuštenosti da bi na kraju projekt uvijek bio dosta ozbiljan, zapakiran. Složili smo se da bi sljedeći projekt trebao izbjeći komornu atmosferu i tešku filozofiju, da ima što banalniji prizvuk.

– Sandra: Tekstovi koji su u predstavi jesu Harmsovi, ali koriste se kao i svi drugi rekviziti, kao i svi drugi predmeti u predstavi.

Copyleft, samizdat

– Mila: Naravno da su kroz to druženje proizašle i neke poveznice s Harmsom. Meni se čini najvažnijim krug ljudi iz njegova vremena s kojima se družio i stvarao, i koji su u tome vremenu i toj društvenoj situaciji imali problem s prezentiranjem ideja i s izdavanjem onoga o čemu su pisali. Na neki su način oni stvorili preteču današnjega copylefta, napravili su samizdat, odnosno počeli su sami izdavati svoja djela i dijeliti ih dalje ljudima koji su ih ponovo dalje dijelili. Napravili su neku underground mrežu, copyleft sustav. Poveznica s OOUR-om su i administracija, birokracija, ceremonije koje se moraju obaviti da bi se umjetničko djelo proizvelo i konstruiralo na sceni.

No, kad se spomene Harms, ipak se ne može negirati njegovo značenje unutar sovjetske kazališne avangarde i u tom smislu se ne mogu u potpunosti ukloniti konotacije na današnju situaciju. Znamo da je, primjerice, uprizoravanje Harmsa sisačke Daske unutar socijalističkoga okvira imala sasvim drukčije značenje od ovoga na što predstavom H ukazujete.

– Selma: Nitko od nas se ne bi usudio baviti uprizorenjem Harmsova opusa ili apsurdom u kazališnom kontekstu ili nadrealizmom, niti nas je to zanimalo. Čitanje nas je inspiriralo, atmosfera i situacija u kojoj je stvarao dijelom jesu proizvodile kontekst predstave samom činjenicom da smo se uz Harmsa družili, smijali i povezivali sa situacijom dotadašnjega rada OOUR-a i nas samih neovisno o OOUR-u unutar hrvatske kazališne scene. Ideja da su samizdatom sami sebe izdali, i u značenju glagola iznevjeriti, potaknulo nas je na promišljanje o tome je li moguće plasirati neuspjelu predstavu koja riskira i koja je komentar na scenu i nas same, koja dotiče cijeli kontekst u kojem radimo i stvaramo, živimo i opstajemo unutar kazališne i kulturne scene, da se kroz nas u današnju situaciju transponira situacija koju je živio Harms.

K predmetima

– Sandra: Iščitavanje Harmsa nagnalo nas je da promislimo o tome što radimo i motiviralo nas da odstupimo od sebe kao plesačica i pokušamo u startu izmaknuti poziciju izvođač/ic/a da rade iz koncepta, a onda fizikaliteta koji se uklapa u taj koncept. Htjeli smo izvedbeni prioritet dati predmetima koje koristimo na sceni, a ne nama samima kao izvođačima koji stvaraju predstavu.

– Selma: Nastojali smo dovesti u pitanje što to istražujemo na sceni, u našim procesima, u radu, u nama. Uvijek se nameće pitanje kriterija i vrednovanja. Jedan od komentara na jučerašnju izvedbu bio je: “Nisam vidio ništa izazovno niti zanimljivo u performerskom smislu”. Mislim da je najveća uspješnica baš to, jer se vanjsko oko toliko istreniralo da ponekad ne vidi ono što treba. Taj komentar je preslika situacije i uopće gledanja na kulturno-umjetničku proizvodnju.

Je li takvo shvaćanje stvaranja promijenilo što u vašem radu?

– Mila: Možda sad nije jasno, ali mislim da će doći trenutak kad će biti jasno da OOUR stalno riskira, stalno pronalazi nove mogućnosti za istraživanje u kojima se dovodimo u situaciju da provociramo sami sebe. U tome smislu H je svakako pomak.

– Adam: Zanimljiv je kontrast između komentara ljudi unutar plesne scene i obične publike, koje bih volio da bude više. Ljudi iz plesnoga miljea istrenirali su način gledanja, što je normalno kao neka profesionalna deformacija, ali je nevjerojatno da u njima ne postoji trenutak otklona od istreniranih filtra, da se nakratko opuste uživajući bez pretjeranoga promišljanja o značenjima predstave. Kad sam pogledao snimku predstave, bilo mi je jasno da funkcionira kao cjelina. Ali kad smo radili na njoj, imao sam dojam da stvaramo sliku po sliku bez logičnoga dramaturškoga slijeda, kao da hodamo rubom ponora i ne znamo hoćemo li pasti dolje ili ćemo ostati na rubu. Sama činjenica da izgledam glupo dok balansiram negdje između čini mi se fenomenalna jer sam u tom dijelu procesa sprdačina na samoga sebe. Najgore je kad se poslije predstave nađem u poziciji da ju moram dodatno objašnjavati. Stalno imaš potrebu braniti, opravdavati svoj rad, a što se onda više ima reći?

– Selma: Ljudi su navikli analitički procesuirati predstavu a da ne uzimaju u obzir činjenicu zašto smo odlučili s nečim izići pred publiku upravo tako. Ako se osvrnemo na prethodnu predstavu to be confirmed, konsolidirali smo se da bi to mogla biti antiplesna predstava. Daljnji pomak u H je taj da to više nije niti predstava, nego neka priredba. To može provocirati nas kao autorsku grupu, a onda i publiku koja prati naš rad, a i situaciju na sceni. Provokacija je usmjerena na to čime se mi doista bavimo i u kakvim uvjetima. Teško ćemo se pomiriti da je naš autorski rad kao, nazovimo ga tako, finalni produkt, iako ga takvim ne tretiramo, separiran iz cjelokupne situacije. Kroz svoj rad klimatiziramo i dovodimo konstantno u pitanje pozicije s kojih polazimo, a koje jesu problematične. Ne mogu promatrati sebe koja se bavim nečim što nema veze sa situacijom iz koje se bavim.

Blizina pitanja

– Sandra: Intencija nas kao grupe nije njegovati jednu točku interesa, proceduru, metodologiju, stil ili izričaj, upravo obrnuto. Onoga trenutka kad smo jednim projektom našli nešto ili pokušali to naći, sljedećim se projektom izbacujemo iz toga, iz te sigurnosti, kako bismo pronašli nešto što još kao izvođači/ce i autori/ce nismo isprobal/i/e, kako bismo dobili drukčiju dinamiku unutar grupe bez nekih ustaljenih fiksacija mišljenja. Ovo je i način da preispitujemo našu koautorsku poziciju.

Spomenuli ste važnost predmeta u predstavi.

– Selma: Predmeti koji se koriste u predstavi imaju značenje u svojoj primarnoj funkciji, ali su artificijelni. Stvoren je umjetni okoliš, karanfili su plastični, kutije su prazne, slika vjenčanoga para je računalni ispis, sjekira je dječja igračka. To vuče pozadinu iz Harmsa, ali je na sceni lažna. Premda predstava nije predstava o režimu, ona mnogo govori o režimu u kojem stvaramo i situaciji iz koje strartamo. Predmetima smo željeli ukazati na lažnost sustava, na lažni kontakt sa stvarnošću koji po našem mišljenju nije dovoljno provociran kroz autorski rad, kroz revolt, bunt, diletantizam, ili sam proces. Artificijelnost se izvan konteksta predmeta odnosi na formu kroz koju smo željeli aplicirati apsurdnost sustava, režima, procedure, a s druge strane htjeli smo biti jako kritični prema nedovoljno angažiranom stavu unutar bilo kojega režima, sfere, struke i u tome kontekstu unutar nas samih. To što preispitujemo da li si postavljamo dovoljno pitanja možda je prava poveznica s Harmsom i pitanjima koja je sam sebi postavljao i apsurdom kojim je povezivao dobro poznate predmete s dobro poznatim akcijama, koji nije moguće spoznati ako se ne poznaje bazična jednostavnost materije.

– Mila: U smislu simbolike predmeta važno je zamagljenje koje proizlazi iz njihova značenja, primjerice, plastični karanfili mnoge asociraju na socijalizam i komunizam. No, predmeti daju jedan ili više mogućih odabira koji gledatelji/ce konektiraju s nekim od njihova značenja. Što će se dogoditi i kako će netko nešto percipirati, izvan je kontrole. Zamagljenje nastalo odabirom jednoga značenja, a ne nekoga drugog, sprječava da se sagledaju i druga događanja na sceni, koja se možda odvijaju i samo misaono i koje nisu eksplicitno konstruirane.

– Adam: Prvi put kad smo čitali Harmsa, urnebesno smo se smijali. Drugim i trećim iščitavanjem shvatili smo da se ispod toga kriju teške teme, čisti blues. Ljudi koji su pogledali predstavu, u prvi su tren također kao i mi zanemarili da se ispod fasade krije problem o kojem nije jednostavno baš govoriti. Mislim da je uspjeh što smo postigli fasadu koja nasmijava, to zamagljenje. Stihovi koje pjevam poluruskim naglaskom imaju fasadu koja sprječava da ih se percipiraju kao ozbiljni. Oni su prepjev Harmsovih zgoda koje su nam ostale u sjećanju i mogu reći da nemaju nikakve veze sa mnom ili mojim interesima. S druge strane, sve emocije koje izlaze kroz nju itekako mogu osjetiti.

Poništeni autori

– Selma: Ima tu intimne želje da se demistificira potreba za pretvaranjem da smo netko drugi, da smo negdje drugdje ili želja da budemo nešto što nismo.

Tretirate li i izvođače kao predmete, odnosno poništavate li važnost izvođač/a/ice davanjem važnosti predmetima?

– Sandra: Ne bih rekla da poništavamo izvođač/ic/e niti ih poistovjećujemo s predmetima. Ipak je riječ o živim osobama i neživim predmetima. Naše izvođačke uloge su opsluživanje predmeta i manipulacija njima tako da dobiju izvedbenu važnost.

– Adam: I predmeti bi na kraju manipulirali nama.

– Selma: Ako pogledamo situaciju u kojoj stvaramo, mi jesmo poništeni kao autori/ce odnosno izvođači/ce. Način kako živimo i od čega živimo intimno nas postavlja u situaciju da se zapitamo živimo li ili preživljavamo, ili smo već u startu poništeni. Komentarima nakon predstave koji kreću u analizu, a da pritom zanemaruju ljudski faktor, i u kontekstu svakodnevnoga življenja i u kontekstu rada, predstava postaje predmet unutar koje smo kao ljudska bića poništeni.

Što se krije iza potrebe za pretvaranjem?

– Selma: Razotkriva se želja da dopustimo sebi i publici, situaciji da predstava bude, ako treba biti, i propala ili glupa predstava. Da je legitimno da postoji i nekakav očaj i potreba za olakšanjem. Postoji neka potreba da se stvari kroz rad prikazuju drukčije nego što one doista jesu. Bavljenje nečim apstraktnim nedovoljno je angažirano unutar situacije u kojoj stvaramo, jer radimo hrpu drugih stvari da bismo se mogli baviti autorskim stvaranjem.

– Sandra: To se može primijeniti i na proces nastajanja predstave. Od prvoga dogovora da probe neće početi u plesnoj dvorani, od toga da li se pretvaramo da su probe ono što je u dvorani, a ono u sali za bilijar nisu. Može li biti proba kad smo na Internetu ili se pretvaramo da je proba u dvorani vrednija od ove koja nije u dvorani? Kad ulazimo u dvoranu, ne možemo se pretvarati da smo samo autori/ce, postoji cijeli niz aktivnosti koje moramo obaviti da bismo mogli uopće ući u dvoranu, a onda i raditi u dvorani. Ne želimo i ne možemo eliminirati taj drugi dio sebe koji svakodnevno donosimo na probe, a koji i nije autorski ili umjetnički.

Kroz to se provlači i pitanje je li pretvaranje ako nešto što se označi kao autorski rad nema feedback.

– Selma: Da, pitanje je jesmo li mi kao nek/i/e stvaratelji/ce previše egocentrične i koliko je vjerodostojan feedback, na bilo kojoj razini. Dječji zbor Angelus isto se uklapa u to kao neka buduća nada onih koji će se ili pretvarati ili samoizdavati svoja promišljanja. Dosta je obrađivano pitanje buntovne djece i generacija koje će biti buntovnije od prethodnih. Ironično je postavljena teza da će svaka buduća generacija raskrinkati rad prethodne. Taj element pokušali smo tematizirati i u predstavi, da će netko raskrinkati i naš rad.

– Sandra: Dječji zbor je jedini koji se u H našao u situaciji u kojoj se i inače nalazi. Djevojčice su postrojene u dva reda, kao što i inače jesu, u kostimima u kojima i inače nastupaju. Ali i one su pjevajući Nirvanu pjevale ono što inače nije u njihovu uobičajenom glazbenom repertoaru.

Na što se reflektira tiskanje troškovnika predstave na programskoj cedulji?

– Mila: Na situaciju nezavisne scene. Na troškovniku su samo stavke koje su utrošene na predmete, izvođače ove predstave. Ujedno je i samoironijski odmak prema časnom honoraru koji uvjetuje kako živimo.

– Selma: Vjerojatno je suživot sa stavkama, s brojkama, postao kriterij vrednovanja, spoznavanja i prepoznavanja.