Razgovor sa Sergejem Vutućem

Samouki umjetnik i kustos galerije u njemačkom Heilbronu Sergej Vutuć postavio je izložbu Art of Asfalt u foyeru kina Studentski centar. Kako navodi u katalogu izložbe: “asfalt je susret uličnog izražavanja i galerijskog pristupa umjetnosti, predočavanje globalnog procesa kroz koji danas prolazi društvo, okolina i kultura”. Izložba je okupila domaće umjetnike Andyja Kuljiša, Filjia, Leona Zudara, Aorte, Jake Babnika, Psa i samog Vutuća i njihove radove. U sklopu čitavog projekta promovirana je i revija skateboard filma, specifičnog žanra art-dokumentarca kroz koji su se profilirali i etablirani američki nezavisni filmaši Spike Jonze i Larry Clark. U suradnji s Kulturom promjene, skateshopom “Warehouse” te tvrtkama Viadukt i Tempo na travnjaku između Galerije SC i željezničke pruge izgrađen je i Projekt: skulptura SC, objekt za vožnju skateboardom, refleksija na bazene kalifornijskih vila u kojima se skateboard kultura manifestirala još sredinom sedamdesetih. Danas je ona getoizirana, najčešće u slične skateparkove zbog izgona skejtera iz javnih prostora, pogotovo u metropolama SAD-a. Izložba je privukla velik interes javnosti i medija, a s izložbe je ukraden i Vutućev rad kojega autor procjenjuje na 500 eura.

Nuspojava urbanizacije

Ako bismo razvoj skateboardinga, još tamo od vožnje u bazenima (pool-skating) sedamdesetih, koji je u osamdesetima otkrio ulicu (street-skating) i rampu (vert) objasnili kao osvajanje urbanog prostora, kako se taj razvoj odvijao? I gdje je nestao free-style, uglavnom stajaćeg tipa, koji se pojavio kad i street i vert? Koji se, za razliku od ostalih stilova, može odvijati na minimalnom prostoru, skoro pa da se može prakticirati u sobi, klubu pa čak, za silu, i u zatvorenom prostoru?

– Zbog težine trikova, free-style nije imao dug komercijalni status i jako je brzo izumro, ali je ostavio svoj utjecaj na street-skejtanje. Tehnički aspekt razvoja street-skatea se razvija na free-styleu i trikovima Rodneya Mullina, koji i sam danas prednjači u masi street-trikova, flipovima; ili samo pola flipa, ili cijeli ili pressure-flip. Kod nas, i mislim vrlo skoro u europskom skateboardingu, velik prodor je napravio Ali Zahovič iz Slovenije. Potpuno je originalan, njegov je pokret sličniji koreografiji u zraku, jer sve trikove radi bez skoka, dog-style, stojeći s nogama na zadnjem dijelu daske i podižući prednji dio daske kada skače preko stepenica.

Do koje je mjere na razvoj skateboardinga i njegovih stilskih značajki utjecala arhitektura urbanih zona američke istočne i zapadne obale?

– Arhitektura je tu svakako odigrala presudnu ulogu… Tehnički jest, jer skejtanje ovisi o cijelom vanjskom oblikovanju prostora. Ako govorimo o prirodnom načinu kretanja, skejtera kao surfera na betonskim valovima, o njihovom prebacivanju na asfalt i time u grad, skate je reakcija na urbanitet i nedostatak valova; onda je i drukčiji način vožnje, kao u samim bazenima, u Kaliforniji gdje se može voziti po dvorištima campusa i srednjih škola, dok na Istočnoj obali, gdje je velik utjecaj europske gradnje, mnogo se više upotrebljava cigla, skejtanje je rough… Na Zapadu je San Francisco koji bi – bez automobila – bio idealan skatepark, dok su u samom New Yorku ulice pune rupa, ne mogu se tako brzo obnavljati i vožnja njima te stalno drži na oprezu. Kad sam se prihvatio za njujorški taksi i skejtao, stalno sam morao biti na oprezu, da ne govorimo o adrenalinskom naboju; jer čest je sluča j da veliku rupu na cesti radnici poklope čeličnom pločom, a moji poliuretanski kotačići jako dinamično reagiraju na prijelaz s asfalta na čelik... Vožnja je puno zahtjevnija, pogotovo na objektima koji odražavaju taj užurbani, nervozni način života.

S jedne se strane govori kako skejtanje uništava urbanu arhitekturu, dok je s druge strane pitanje koliko sama arhitektura radi protiv prirode. Skejtanje je samo reakcija na to – radimo li više blokova, bit će više skejtanja. Gledajući u cjelini, skate je slobodan način izražavanja, a iako netko gleda na to kao na sport, uglavnom je neformalan i individualan; a u današnjem društvu je teško izbjeći mašineriji i u tom momentu, kad dolazi do skejtanja ispred objekata na Wall Streetu, i slično, dolazi do konflikta s American Way of Life. No kod skejtera postoji i konzumeristička nota, oni su dio mainstreama, pojavljuju se u reklamama od Nissana do laka za kosu; većina njih voli novu oblekicu koju prodaju male tvrtke u vlasništvu velikih robnih marki, ali opet ističu svoju težnju za slobodnim izrazom. Ali zato što skejteri skejtaju u šoping centrima ili radnim sredinama – Love Park u Philadelphiji je mjesto s idealnim spotovima za skejtanje, iako je omeđen samim zgradama banaka – u vrijeme dok drugi ljudi rade, provlači se teza da su svojevrsni rebeli, neka vrst Hells Angelsa.

Skateri kao prijetnja socijalnom miru

U svom filmu Kids filmaš Larry Clark daje artističku posvetu Jonzeu, kada kamera hvata njegove junake u situaciji na tulumu dok gledaju Jonzeov Video Days, i to scenu u kojoj Mark Gonzales pada sa skejta, radeći kolut naprijed preko dvadesetak stepenica. Spomenuo si skejtersku umjetnost kojom se i sam baviš; kako na urbanost reagiraju pro-skejteri/umjetnici, danas zvijezde muzejske scene u SAD-u, kao što su Ed Templeton, i sam Mark Gonzales?

– Cijela ta scena funkcionira jako familijarno, pa stoga Clark upotrebljava Jonzeovu scenu a Gonzales, kao i netko drugi s njujorške skate-scene, glumi u Jonzeovu filmu. Kad sam otišao u Ameriku, Crishie Hesse iz njemačke skate firme Hesse Mob rekao mi je da mi nema što biti bad, imaš dasku i to ti je dovoljno za komunikaciju. Mene to sve skupa podsjeća na punk… Templeton tematizira socijalizaciju adolescenata, utjecaj alkohola, droga i seksa na izgradnju osoba, njihovih životnih sredina i time američkog društva. Zadnje njegove izložbe i knjiga obrađuju dob od 13 do 16 godina kojom se bavi i film Kids Larryja Clarka, odrastanjem djece bez nadzora koja misle da se neki unutarnji porivi mogu ispuniti samo kroz seks.

Hoćeš li reći da su skejteri prijetnja socijalnom miru? Na koji je onda način umjetnički jezik redatelja Spike Jonzea refleks prostora i zajednice skateboard-kulture, pa i američkog društva u cjelini?

– Prije je riječ o reakciji na tu cijelu mašineriju koja Amerika jest… U samom skejtanju nema nikakve ograničenosti, pa nema ni etiketiranja da je taj art neki vid neoekspresionizma ili neka druga poznata umjetnička forma iz povijesti i suvremenosti umjetnosti. Radi se o eksperimentiranju i puštanju da stvari same djeluju i reflektiraju stvarnost, čime dolazi do kritičnosti i ekspresivnosti forme. Ta umjetnost iza sebe nema nikakvu ladicu u koju se može pospremiti. Jonze kamerom snima neuobičajene kutove, ulazeći mnogo detaljnije u same predmete, time i u temu i u osobu. U zadnjem se videu Girl koristi slow motion kamera s puno krupnih planova pokreta koji ostvaruju skejter i sama daska.

Skejtanje kao forma umjetnosti

Ulazak u samu osobnost, u detalje osobe se jako dobro očituje i u filmovima Adaptacija i Biti John Malkovich. U istom videu imamo i san profesionalnog skejtera Ricka Howarda, koji sanja kako se vozi urbanim okružjem; odjednom cut, i on se vozi kroz šumu te spontano, gledajući oko sebe, koristi razna debla, iskrivljene grane i kamene oblutke za vožnju. On komunicira s prirodom kao što svakodnevno percipira arhitekturu...

Koji si koncept pokušao progurati u socijalnoj percepciji skateboardinga, otvaranjem skejterske galerije u Heilbronnu? Tvoji su radovi izišli na naslovnici Monster magazinea, najvećeg europskog skejterskog časopisa...

– Koncept je u tome da skejt predstavim, njegov zdrav pristup razmišljanju izgradnji osobe u društvu, od percipiranja okoline do slušanja svog tijela i skakanje preko nekih granica, a tu je i tema balansa. Često su izložbe vezane uz temu skejta posredno, preko teme ulice, street-arta i slično.

Ako se vratimo na Marka Gonzalesa, on je jedan od zaslužnijih za taj ulazak skejta u galerije, zar ne?

– On je, primjerice, mobitelom slikao svoj cruise skejtom po New Yorku i slao te MMS-ove na izložbu u Švedsku. Isto je tako zanimljivo njegovo izmještanje skejterskih trikova na drugi teren. U ružičastom odijelu slikao se kako radi klasični trik rock’n’roll na betonskom rubu vrtnjaka. Zanimljiv je njegov pokret tijela, u odnosu na dasku i okret koji to zahtijeva, kao i djevojka s ružičastim kišobranom koja stoji i promatra taj neuobičajeni prizor.

Skejtanje u Splitu

U gradskom kazalištu u Heilbronnu, gradiću koji se nalazi blizu Stuttgarta, Heidelberga i Karlsruhea, postavio si kazališnu predstavu Skate Series, Vol. 1. Je li predstava imala odjek u Njemačkoj, i kakve su reakcije bile?

– Jako je dobro prihvaćena i lokalno i na široj europskoj skejterskoj sceni. Lokalno, predstavom smo mladim ljudima razbili pogled na kazalište kao nešto uštogljeno; dok smo u javnosti razbili perspektivu “pukog vandalizma”. Predstava je imala puno simboličnih dijelova, recimo, u Sysiphussi, u kojoj vozači imaju 10 padova, dizanje s poda je traumatično, uz Bachovu glazbu; u Drop-in drami smo upotrijebili mikrofone koji ozvučuju otkucaje bila, srca samog skejtera, tako da smo privukli i simpatije konzervativnije publike dajući jedan potpuno drugi pristup od onog na ulici, kao klinaca koji se deru i stvaraju buku. Što se tiče većih gradskih centara, čak iz Münstera i drugih gradova su gledaoci organizirano autobusom dolazili na predstavu. Čak sam našao i članak o predstavi u nekom brazilskom časopisu.

Koja su najatraktivnija mjesta u samoj Europi, pogotovo što se tiče arhitekturnih predispozicija za dobro skejtanje? Često se govori o Barceloni, ali i o Splitu…

– Na mojoj web stranici Art of Asfalt javili su se ljudi iz Habitata, skejterske tvrtke, koji su tražili plejs u Splitu da ih netko odvede da skejtaju. A Split je izgrađen od bračkog mramora… Zajedničko Barceloni i Splitu jest da su na Mediteranu. Zadnjih godina Španjolska, pogotovo Barcelona, intenzivno se razvija, izvode se nove arhitektonske forme i čovjek ima osjećaj da su tamo zanimljive kosine i objekti za skejtanje. Naime, objekti za sjedenje oko cvijetnjaka realizirani su kosinama, opet slična bankovima koji se grade u skejt-parkovima. Zanimljivi su i kutovi, od 45 do 80, a ne od 90 stupnjeva koji sprečava kretanja. Cvjetnjaci  i barijere na putovima napravljeni su od manjih kutova od pravog kuta, koji su puno skejtljiviji i humaniji, nema hard linije. Dosta je mramora, i ima dosta blokova koji automatski znaju zaustaviti skejtanje, ali su opet tu kosine, i stepenice s velikim razmacima od  jednog stepeništa do drugog. Barca je postala turistička skejterska Meka u koju tvrtka Titus organizira izlet za 50 klinaca koji idu od jednog spota do drugog, to su svojevrsni skejterski kampovi; što je dosta ograničilo skejtanje u Barceloni. Sve su rigoroznije kazne i sve je više zabrana, tako da je i tamo potpuno upitno ulično skejtanje ubuduće.

Što se tiče Splita, podneblje je različito; a položaj u podnožju brda automatski je polučio dosta stepenica i ledgeva koji idu niz i uz stepenice. Zato ne čudi da skejterska fotografija snimljena u Splitu izlazi barem jednom mjesečno u nekom etabliranom skejterskom časopisu.