Razgovor sa Sergiom Messinom

Zamislite Margaret Mead kao obrijanu intelektualku s Michelangelovim crtežom istetoviranim na leđima i s talijanskim uspaljenim uličnim coolom, neustrašivo se uvlačeći u vrtoglave dubine pornografske mašte u amaterskim zajednicama duž cijelog Interneta, i onda će vam biti malo jasnije zašto je taj antropolog otvorenog tipa dignuo na noge publiku na internetskoj pornografskoj konferenciji u Amsterdamu svojim predavanjem – koje je bilo više nalik na plesni remiks, s rifanjem u slobodnom stilu i slajdovima od kojih vam se ledi mozak – o online amaterskom pornu koji on zove realcore.

Rođen u Rimu (“gdje jako mrzimo Katoličku crkvu”), a sad mu je uporište u Milanu, Messina je piratski radio DJ koji je postao aktivist protiv copyrighta, elektronički glazbenik, i freelance novinar (njegova kolumna o tehnološkim temama pojavljuje se u talijanskom Rolling Stoneu od 2003.). Sada radi na bogato ilustriranoj knjizi o svojem istraživanju amaterskih seksualnih subkultura na Internetu, koja je naslovljena Realcore: The Digital Porno Revolution te opisana kao “kratka povijest realcorea, nove vrste seksualnih slika koje su se pojavile u kasnim devedesetima, uz pomoć tada nove digitalne opreme. Realcore je pornografija koja... ide ponad tradicionalnog hardcorea, pokušavajući portretirati stvarnost amaterske scene i istinsku želju sudionika. Nove i interaktivne seksualne prakse, ekstremni digitalni životni stilovi, istinska ekonomija darivanja, internetske osobnosti: budućnost je već tu… i znojna je, ljepljiva i lako joj je povjerovati.”

Messinina prezentacija uživo, vrtoglava paljba nezaboravnih slika i veselih stihova, za akademsku seksologiju isto je što i norveški death metal za glazbeni reality show American Idol. “Zapravo nije riječ o predavanju, niti samo o predstavljanju knjige”, piše on. “To je glavni proizvod: stand up antropološki show. Knjiga će biti poput albuma uživo rock sastava: korisna da bi se ponovio doživljaj, da se probave pjesme, ali nimalo poput izvornika.” (Messina ohrabruje svakoga tko se zanima za “istinski realcore angažman” da mu se izravno javi elektroničkom poštom: dire@daridire.net).

Amatersko-fetišistički bum

Koja je povijesna pozadina realcorea. Kad i kako si se susreo s njim?

– Bio sam na Internetu još 1996. i realcore se već počeo događati. Pornografija na Internetu već je bila u punom zamahu: “amateri” (ljudi normalnog izgleda) i “fetišisti” bili su dva suprotstavljena žanra. Tad je “fetiš” još značio sve, od femdoma (ženske dominacije) do sportova na vodi.

Amatersko-fetišistički bum dogodio se 1997/98., kad se proširila digitalna fotografija. (Prva digitalna kamera za potrošačko tržište koja je radila na kućnom računalu preko serijskog kabela bila je kamera Apple QuickTake 100, koja se pojavila 1994.). Također, slobodni internetski prostor postao je raspoloživ i jednostavan za uporabu. Yahoo, Geocities, MSN, i tako dalje, svi su tolerirali pornografiju. A očito, tolerirali su je i Usenet njuzgrupe. Hijerarhija njuzgrupa, posvećenih posebnim interesima, podupirala je podjelu na podžanrove. Kad prvi put pogledate ukupnu hijerarhiju, zavrti vam se u glavi.

Koja te je to čudačka pobuda navela na paralelni svemir Usegrupa?

– U osamdesetima, u Europi su se snimali odlični BDSM filmovi (rane serije Pain i Slavesex) koji su bili drukčiji, ne samo zbog svojeg sadržaja, koji se sastojao od dugačkih, nemontiranih sekvenci stvarnih BDSM praktičara, u stvarnim tamnicama umjesto na setovima. Formalno, ti su filmovi bili vrlo niske rezolucije, a ukupni osjećaj produkcije bio je više poput underground filmova, koje su napravili BDSM ljudi za BDSM ljude. Vidio sam neke od tih filmova, koje je bilo vrlo teško naći u Italiji, i tražio sam još. Usenet se činio kao dobro mjesto za početak.

Prvih dvadeset naslova svake od tih serija, Slavesex i Pain, zbilja su bili nevjerojatni. U isto vrijeme postojala je i druga, više prema fetišu usmjerena serija (s uglavnom istim “glumcima”), nazvana Hard Games, koja je prva pokazala mnoge stvari porno videoprodukcije: prve igre govnima, prvu ozbiljnu bestijalnost, prvu igru iglom. Nešto od toga možete naći na dvids.com. Tamo piše original ton deutsch, što pokazuje da su video uradci napravljeni u Njemačkoj. Produkciju je, čini se, napravio Scala. Martina je bila istinska zvijezda toga žanra. Njezino filmsko ime je bilo Martina, ali njezino stvarno ime je bilo Anita Foeller ili Feller; neke je filmove snimila i pod tim imenom. Ali njezino ime je ukrala jedna druga, mnogo slabija, porno zvijezda. Tako, budete li tražili nju, naći ćete neku drugu…

Kako si hakirao svoj put u te usenet subkulture? Koliko znam, dobiti pristup porno usmjerenim njuzgrupama zahtijeva mnogo vremena, moraš aktivirati moderator za članstvo, nudge moderator, koji obvezatno ne odgovara itd.

– Proceduru je moguće svladati. Kad dođete do alt.binaries.pictures.erotica, predlažem vam da pogledate grupe interracial, transvestites i wives, samo da dobijete pregled svega toga i njihovu povijest (mnogi ljudi ponovo šalju stare slike i zbirke). I alt.personal.bondage ponekad je odličan (pozor: eksplicitan sadržaj!)

Kako nevelik broj ljudi posjeti određene njuzgrupe, trebao bih reći i da su izgledi da naletite na zabranjeni materijal (od nasilja do dječje pornografije) vrlo veliki. Jedan način da to izbjegnete jest da se pretplatite na jedan od mnogih internetskih usenet servisa (poput www.pictureview.com) koji isključuju dječju pornografiju.

Kao dodatak Usenetu, Yahoo je gostoljubiv prema grupama koje arhiviraju amatersku pornografiju. Neko vrijeme Yahoo je bio najbolji izvor seksualnih slika vlastite proizvodnje i objavljivanja. Sad je to mnogo teže naći jer je Yahoo prestao izlistavati takve grupe. One su i dalje tu, ali su skrivene; morate točno znati kamo gledati, a postale su i umjerenije.

Kako si, kao slučajni antropolog, prodro kroz vanjsku obranu tih grupa? Jesu li bili sumnjičavi prema pridošlicama koji se kradomice uvlače u njihovu subkulturu?

– Nisam naišao na mnoge vanjske obrane; na kraju krajeva, riječ je o ekshibicionistima!

Ljubitelji štucanja

Vratimo se vremenskom tijeku o kojem si počeo govoriti. Rekao si da je prvi udar amaterskog fetišizma na Internetu bio 1997/98., i da su ga omogućili digitalna fotografija i gostoprimstvo na Internetu. Kakvi su bili kulturni odjeci tog amaterskog fetišističkog buma?

– Fetišisti su konačno mogli gledati (i stvarati) slike koje nisu bile dostupne prije; recimo ljudi poput fetišista povraćanja, koji su, pokazalo se, prilično brojni.

Koji je bio učinak, za amaterske porno-fetišiste, tog naglog otkrića da sa svojom opsesijom nisu osamljeni u seksualnom svemiru? U nekim slučajevima riječ je o opsesijama koje su toliko rijetke da su ti ljudi mislili kako su njezini jedini pristaše?

– Citirat ću sa splash page internetske stranice prvih ljubitelja štucanja, oko 1997.: “Dobrodošli na internetsku stranicu ljubitelja štucanja. Mi smo skupina muških i ženskih ljubitelja štucanja. Pronašli smo jedni druge uz pomoć moći i anonimnosti Interneta. Većina nas imala je jednu temeljnu misao prije nego što smo našli jedni druge: da smo čudna bića ili čudaci i da nešto nije u redu s nama zbog naše ljubavi prema štucanju – vlastitom ili drugih ljudi. Pronašavši druge koji dijele tu snažnu ljubav, shvatili smo da nismo sami. Nismo čudni, ni čudaci i sve je u redu s nama.”

Usput, na toj se stranici raspravljalo o različitim metodama izazivanja štucanja. Naravno, nije bilo slika, samo zvučnih zapisa!

Govoreći o ezoteričnim opsesijama, još ne mogu prestati misliti na onu odvaljenu, fascinantnu sliku s tvojeg predstavljanja na porno konferenciji u Amsterdamu: sliku freaka tenisica – čovjeka koji jebe tenisicu!

– Internet je nadahnuo ljude. Imate obične ljude koji šalju slike koje zbog različitih razloga nisu bile prije na raspolaganju, slike stvarnih ljudi koji uživaju na različite načine, od kojih su neki predvidivi (neke njuzgrupe još su pune autoportreta ljudi koji vode “misionarski” seks), a neke su pak neobične, poput slike tog jebača tenisica.

Bjelački par zainteresiran za crnce koji organiziraju grupnjak u svojem stanu u Austinu može putem Interneta mnogo lakše dogovoriti stvar, i vjerojatno dobiti ideju iz slike koju je poslao par iz Dovera, u Engleskoj, koji će se pak jako napaliti kad vidi sliku koju je poslao par iz Austina… i tako to ide.

Što te nadahnulo da stvoriš naziv realcore?

– Tijekom devedesetih, pojavio se jak trend prema “realnosti”, koji danas postiže vrhunac u reality televizijskim emisijama. Mislim na video o Rodneyju Kingu, na emisije poput Jackass i Cops. U tom žanru, postoje neki estetski čimbenici, poput niske rezolucije, dinamične kamere, nemontiranog materijala, što bez pogovora prihvaćamo zbog takozvane realnosti onoga što gledamo. Ne bismo mogli vjerovati u snimljeni materijal o prebijanju Rodneyja Kinga da je bio sniman s tri kamere i odgovarajućim svjetlom. Samo je 11. rujna iznimka u tom pravilu, i mnogi su ljudi prigovarali filmskom uređivanju vijesti o napadima na Trgovački centar i o svemu poslije upravo zato što je to učinilo te događaje nerealnim.

Danas, kamere mobilnih telefona dopuštaju ljudima da snimaju u kinodvoranama; na parkiralištima, u automobilima, bilo gdje. A kao u slučaju Rodneyja Kinga, tu robu, fotografije s visokom rezolucijom (hladnu, u McLuhanovim terminima) zamjenjujete za slike koje imaju nisku rezoluciju, ali su nedvojbeno stvarne (i vrlo vruće!). To je ono što zovem realcore. Softcore je bio simulirani seks, hardcore je otišao dalje, do stvarnog seksa, a realcore ide i preko toga: on pokušava portretirati, bez mnogo upletanja, ljude kako stvarno zadovoljavaju svoje želje, a pritom su često i potpuno odjeveni.

U realcoreu je riječ o stvarnosti koju vidite, o istini tih slika. O želji da vidite nekoga kako radi nešto jer on želi biti viđen. Ti ljudi to snimaju jer ste i vi dio te igre. Vi ste publika. Njih napaljuje to što će se netko napaliti na njih.

Neatraktivna tijela

Kulturalni teoretičari možda će reći da realcore ide onkraj Baudrillardove nostalgije za stvarnim, prelazeći u fetišizaciju stvarnog – fetišizaciju koja je moguća samo u Matrix-svijetu u kojem je zrak zasićen simulakrumima, od digitalno retuširanih lica slavnih na naslovnicama časopisa do kirurški usavršenih tijela milijuna ljudi koji se rezuckaju da bi sličili tim slikama; od Busheva Posljednjeg akcijskog junaka (Misija obavljena!) do holivudskog blockbustera i napumpane glazbe bačene po ratno pornografskoj snimci bombi koje se razlijeću u zraku – u tv-vijestima. Ako je tako, onda neatraktivnost nekih praksi realcorea i zapanjujuća ružnoća nekih njegovih sudionika počinju imati smisla: neatraktivnost i ružnoća realcorea – njegova neporeciva tjelesnost, i često uživanje u onome što bi Bahtin nazvao “užicima donjeg dijela tijela” – sve to uvećava stvarnost realcorea, čineći ga stvarnijim i zato sve rjeđim u doba simulacije.

– To bi mogao biti dio priče. Ali, pomislite na sve one tv-emisije u kojima vidite policijske potjere, automobilske nesreće, spašavanja, bungee-jumping koji ne uspijeva itd. Za većinu ljudi ima nešto vrlo privlačno u gledanju takvih emisija, mnogo više nego u gledanju filmske verzije iste stvari. Je li to zato što su tv-kanali prepuni fikcije? Dijelom da. Ali reality televizija ispunjava druge potrebe, dotiče iste žice koje dotiče i realcore. Industrijska pornografija koja postaje pomalo ekstremnija svake godine, u odnosu na realcore je ono što su reality televizijske policijske potjere spram holivudskih serija o policajcima. To je kao Dan nezavisnosti prema filmu o Rolling Stonesima, Cocksucker Blues Roberta Franka. U prvom filmu, znate kamo se krećete i uživate u specijalnim efektima, ali u drugom se sve, doslovno sve može dogoditi – i događa se.

Slažem se što se tiče “neatraktivnosti nekih sudionika realcorea, i njihove zapanjujuće ružnoće. Materijal realcorea, poput slika napravljenih kroz rupe u zidu, amaterskih grupnjaka i seksa u kinodvoranama često završava na vrlo neukusnim” mjestima. Fetiš govana, primjerice, bio je iznimno popularan na surovim stranicama poput Rotten.com. To je zato što se realcore snima na način koji dokazuje da je stvaran: nemontirano je jednako trenutnom, neposrednom, istinitom – a to su značajke koje cijene “ljubitelji surovosti” i fetišisti (i milijuni ljubitelja reality televizije). Za fetišiste govana (a ima ih poprilično), znati to da je govno na fotkama zbilja govno, a ne čokolada (to je drugi fetiš) vrlo je važno. To je razlog zbog kojeg je ekstremno fetišistička pornografija sklona realcoreu. Prvi ljudi koji su to shvatili bili su europski stvaratelji BDSM filmova u osamdesetima: stvarnost je i njima bila vrlo važna.

Što sami realcore ljudi kažu o “realnosti” svoje autorske pornografije?

– Nekoliko sam puta pokušao razgovarati o “realnosti”, e-mailom, ali na tu su temu rijetko reagirali u porukama. Oni kažu da su se priključili na Internet, našli te različite slike, i da su tako pristupili toj sceni. Uobičajena priča glasi: realcore nudi više zadovoljstva od pornića jer nije pasivan nego interaktivan.

U svojem predavanju (koje zapravo i nije predavanje nego više obrazovno-zabavna predstava, nešto između stand up-komičarskog antropološkog showa i emisije Discovery Channela) govorim o “posvetama”. Žena pošalje svoju fotografiju, neki je muškarac primi, tiska, masturbira na nju, zatim fotografira rezultat tog čina – i pošalje to natrag njuzgrupama. Ona dobiva komentare, zahtjeve da nosi određene komade odjeće – i njezin dom odjednom postaje javan.

To je cijela igra, koja uključuje uglavnom dvoje ili više ljudi, u kojoj je prva pošiljka otvaranje igre. Jednom kad se “posvete” naprave, osoba koja je u njima portretirana skupi sve te slike i napravi Photoshop kolaže koji također završe na Internetu, na web-stranici te osobe ili u njuzgrupama. Što više “posveta” dobije, to je veća slava te osobe. To ne radite s bilo kakvom slikom: “posvete” uglavnom uključuju portrete lica. A često postoje i određeni zahtjevi za “posvetama”.

Kakav digitalan, složen način da se uzajamno uživa, koji se događa na nekoliko pozornica! Stvarno, zatim virtualno, zatim opet stvarno (i ljepljivo), onda opet virtualno, onda opet ljepljivo…

Od “lagano uvrnutog” do “potpuno izokrenutog”

Opet, sve je to vrlo bodrijarovski: prethođenje stim-ulakruma. Ili je riječ o sem-ulakrumu? (Oprosti mi, J. B.). I, na svoj način, frojdovski: prisjećam se Freudova teksta O zazornom, u kojem govori o preživljavanju u modernoj psihi “atavističke mentalne aktivnosti” koju naziva “svemoć misli” – primitivnog vjerovanja da subjektivni duševni procesi mogu utjecati na izvanjsku zbilju. “Posveta” ima nešto okultno; to je vrsta simpatetičke magije – ono što radim tvojoj slici, radim tebi. Kako je to što pripadaju realcore sceni djelovalo na te ljude?

– Mnogi su ljudi primijetili promjenu u svojem seksualnom životu, od “lagano uvrnutog” do “potpuno izokrenutog” – tako barem kažu. Većina njih počela je prvo primati slike, a onda su nabavili kamere i sami počeli snimati. Oponašanje, dakle, ima svoju ulogu: njima se sviđa ono što vide i žele raditi isto. Gotovo svi s kojima sam kontaktirao bili su nesvjesni implikacija – društvenih, futurističkih, internetskih – onoga što rade. Oni nisu imali bogznašto reći o tim slikama, nikakve kulturalno kritičke spoznaje, ali su bili sretni što mogu iznijeti sočne potankosti o mjestu na kojem se snimalo: mnogi su od njih čak vodili internetske dnevnike (za članove) – dugačke tekstove kojima su popratili slike, koji služe daljnjem dokazivanju njihove stvarnosti.

Spomenuo si mjesto snimanja. Posebno me se dojmilo, tijekom tvojeg predavanja u Amsterdamu, tvoje tumačenje slike žene koja je ponosno pokazivala svoje nove trofejne grudi. Kao što si zabilježio, kirurški su rezultati bili loši, ako ne i strašni. Ali ti si se usredotočio (briljantno, mislim) na pravu temu njezina autoportreta, odnosno na sociološki podtekst skriven u pozadini koju je odabrala. Slika je zaista bila neka vrsta pornografije statusnog simbola. Ona je govorila o erotici potrošačke želje – o znamenjima dobrog života koje je ta žena uspjela nagomilati i ponosno izložiti u svojoj malograđanskoj dnevnoj sobi. Njezine povećane grudi jednostavno su bile njezina posljednja akvizicija.

– Ta slika je vrlo realcore: ona nema središta, sve je podjednako važno, od slike na televizoru do vaza na polici, tepiha itd. Postoji gotovo renesansna kvaliteta te slike – nove grudi se ponosno pokazuju zajedno s ostalim predmetima u kući.

To me podsjetilo na sliku nizozemskog majstora: samozadovoljnog solidnoga građanina, okružena stvarima koje pokazuju njegov status.

– Mnogi prvo ističu da su poštovani: “Mi bismo mogli raditi grupnjake (samo crni kurčevi oplođuju moju ženu), ali ne bismo nikad mogli varati: mi to radimo unutar svete ustanove braka”. To je zanimljivo i egzotično za mene kao Talijana, ali vjerojatno je razumljivije u Sjedinjenim Državama. Uvijek sam volio pojedinosti – police za knjige, slike itd.

Realcore ljudi rijetko su kad svjesni fotografske ljepote svojih slika: uvijek su začuđeni kad im to kažem. U većini slučajeva, oni nisu svjesni ničega osim seksualne strane onoga što rade. (A meni je takvo stajalište vrlo osvježavajuće!)

Koliko ti i/ili oni tu autobiografsku ili dokumentarnu pornografiju smatrate kao pobunu protiv mainstream pornografije ili kao njezinu kritiku, čiji besprijekoran sjaj odbija rableovsku ružnoću i neatraktivnost o kojoj smo govorili?

– Oni nisu svjesni promjena koje su, zajedno s ostatkom digitalne revolucije, stvorili u porno industriji. Novi mainstream porno žanrovi rađaju se iz realcorea, poput POV (point of view movies). Mislim da je to pomalo kao i sve drugo u digitalnom svijetu: jednostavno to radimo, a poslije analiziramo. Ipak, kao i u fenomenu bloga, postoji svijest, a često i ponos u tom razlikovanju prema onome što rade mainstream mediji – u ovom slučaju prema besprijekornom blještavilu časopisa ili korporacijskog seksa web stranica. Oni znaju da su drukčiji, i u svojim slikama ističu tu razliku.

Oni su i svjesni drukčije temperature svoje pornografije: u realcoreu, kamera je unutar radnje; većinu toga snima jedan od partnera, a obraćanje očima i glasom kameri gotovo je pravilo. Tako da ću reći ovo: oni sami možda nisu “svjesni” pobunjeničke kvalitete svojega materijala, ali njihove slike pričaju drukčiju priču.

S engleskoga prevela Ivana Ivančić.

Objavljeno na blogu Marka Deryja

www.markdery.com/archives/psychopathia_sexualis/000061.html