Razgovor sa Sezginom Boynikom i Minnom Henriksson

U okviru umjetničke platforme Centrifugal, koja se realizirala od 26. svibnja do 10. lipnja ove godine, u Zagrebu su boravili zanimljivi gosti, među njima i Sezgin Boynik, sociolog mlađe generacije s Kosova, i Minna Henriksson, mlada likovna umjetnica iz Finske. Boynik je održao predavanje o nestajućem internacionalizmu u kulturi danas, a zatim su zajedno promovirali knjigu, zbornik radova na engleskom jeziku, koja će ovih dana biti tiskana u Prištini, Nacionalizam i suvremena umjetnost (Nationalism and Contemporary Art). U knjizi svoje radove prilažu kako autori iz tzv. regije: Boris Buden, Miško Šuvaković, Rastko Močnik, Marina Gržinić, Erden Kosova, Sezgin Boynik, Nebojša Jovanović itd, tako i oni izvan nje, npr. Sarat Maharaj, Marita Muukkonen, Margaret Tali, Kobena Mercer i Ivor Stodolski.

S Boynikom smo razgovarali o njegovu viđenju odnosa politike i umjetnosti, najviše na kosovskoj sceni vizualnih umjetnosti, o tome što je za njega nacionalizam, te kako vidi budućnost odnosa politike i umjetnosti uopće. Dogodilo se tako, zbog činjenice da nam je Kosovo ipak bliže od Finske, a zbog tzv. politike osamostaljenja je i u središtu javnog interesa, pa je, nenamjerno, početni razgovor utroje prešao u dijalog Boynika i autora teksta.

Kako je to biti radikalan?

Kako se dogodila vaša suradnja?

– Minna Henriksson: Poznajemo se već više godina.

– Sezgin Boynik: Dvije i pol godine. U stvari upoznali smo se u Helsinkiju, kada sam tamo boravio na umjetničkoj stipendiji. Istraživao sam neke stvari o Finskoj, s mojim prijateljima...

– Henriksson: Radio je na tekstu za turski umjetnički magazin, o finskoj umjetnosti. Ja sam radila u instituciji koja je i sama bila u toj problematici...

– Boynik: Bio je to broj posvećen temi Postoji li u Finskoj radikalna umjetnost? Jer predrasuda je da je u njih sve stabilno, uređeno, a ne kao kod nas na Balkanu.

Biti radikalan onda se ne bi pristojilo u boljem društvu?

– Boynik: Tako je. Zato smo pitali ljude: “Kako je to biti radikalan?”. Ukratko, nismo pronašli mnogo radikala. Prevladavale su atraktivne fotografije i slični artefakti. Onda smo s Minnom počeli raditi na drugim stvarima, promišljanjima, i tako smo prošle godine održali simpozij u Prištini. Tema je bila Nacionalizam i suvremena umjetnost.

– Henriksson: Pozvali smo umjetnike, kustose i umjetničke kritičare, a s obzirom na to da je sve financirano nordijskim novcem, novcem finskog ministarstva, morali smo pozvati i ljude iz nordijskih zemalja i s Balkana, što se pokazalo zanimljivim.

– Boynik: To je od početka i bila naša zamisao. U početku, kada smo razgovarali, počeli smo od ideje da nacionalizam u kulturi, pa onda i u suvremenoj umjetnosti, postoji kako na Balkanu, tako i u nordijskim zemljama. Razlika je samo u formama. Odlučili smo, dakle, analizirati nacionalistički fenomen u svijetu suvremene umjetnosti. Trudili smo se pozvati različite ljude iz različitih zemalja.

– Henriksson: Tako, na primjer, iz Hrvatske Igora Grubića, jer radi jednu društveno angažiranu, aktivističku, vrlo kritičku umjetnost...

– Boynik: Iz Slovenije je s Mirovnog instituta došla aktivistkinja Marta Gregorčič, iz Srbije Branko Dimitrijević... Iz Finske je došao umjetnik Oliver Kochta-Kalleinen, koji je i sam napravio 2003. sa svojim partnerom Tellervo Kalleinenom sjajnu konferenciju, tj. prvi summit mikronacija (Amorph! 03 Summit of Micronations). Mikronacije su samoproglašene države.

– Henriksson: Kao NSK.

– Boynik: Ali i kao Seeland, koji je stvarno, a ne umjetničko, imaginarno mjesto, a ipak je sudjelovao na umjetničkom skupu.

– Henriksson: Mnogo je takvih “tvorevina”, a zovu se KREV, Ladonia, TR (Transnational Republic), SoS itd.

Kao što znate, mi ovdje imamo problem ridikulizacije tzv. jugonostalgije, ostvarene u svim mogućim vrstama projekata virtualnih Jugoslavija.

– Boynik: Iz Norveške je došao umjetnik koji je radio video o ministrici unutarnjih poslova. Pronašao je “agente”, društvene agente, koje je slao na Kosovo, u BiH, u Ukrajinu, Makedoniju...

– Henriksson: A onda bi lokalne televizijske ekipe, s Kosova, iz BiH, iz Ukrajine došle u Norvešku da snimaju priloge u duhu antinorveške propagande, a koji će biti prikazani na nacionalnim televizijama u zemljama poput Seelanda.

– Boynik: Sve u stilu: tamo je stanje loše, ne idete u Norvešku itd. Ukratko: bilo je to poput neke mješavine ljudi koji imaju nešto s nacionalizmom – bilo da ga kritiziraju, postavljaju se protiv njega, bilo da su možda i sami u njemu.

Nacionalizam ili identitetsko nasilje?

Kako definirati današnji nacionalizam, pa i onaj koji se ovdje pojavio u devedesetima? Nije li to uopće zavodeći pojam, jer bi bolje bilo govoriti o identitetskim politikama? Nisu li na djelu nacionalizmi grupa koje uopće nemaju sve atribute nacija u starome smislu?

– Boynik: Po vokaciji sam sociolog pa znam, a radeći knjigu Minna i ja uvjerili smo se kako je nacionalizam posvuda vrlo jak. Baš zato što je pojam nacije apstrakcija, za sistem, vlade, vladajuću klasu, buržoaziju u 19. stoljeću, najbolje je sredstvo za održavanje zajednice, veoma čvrsti lijepak...

No njegova se priroda stalno mijenja. Npr. Hobsbowm, koji je protiv svakog separatizma, govori o tome kako je osamnaesto, devetnaestostoljetni lijepak, nazovimo ga liberalnim nacionalizmom, “pravio” nacije, u smislu povećanja, lijepljenja-širenja zajednica. Ako je napravljena Italija, a tek onda je bilo potrebno “napraviti” i Talijane, to je bilo stoga da se širi tržište itd., dok ovaj novi fenomen, nakon 1989., razgrađuje, separira, sužava zajednice.

– Boynik: To pokazuje da je nacionalizam moderni i postmoderni kulturni fenomen, a ne nešto predmoderno, arhajsko i biološko. Baš zato smo i mogli povezati nacionalizam s eminentno kulturnim poljem, kao što je ono suvremene umjetnosti, koja se smatra profinjenom kulturnom sredinom, elitističkim kulturnim poljem. Željeli smo pokazati kako i suvremena umjetnost može biti ono polje na kome će nacionalizam materijalizirati svoju ideologiju. Jasno je da nacionalizam postoji u školama, u obiteljima, no i suvremena, moderna umjetnost, koja slovi za u najvećoj mjeri kritičku, subverzivnu, također može biti nacionalistička. To vrijedi čak i za podkulturne fenomene, kao što je punk, itd. Ukratko: mnogi ljudi gledaju na nacionalizam kao na nešto glupo, retardirano, no mi ga promatramo kao pametan, lukav fenomen.

S mogućnošću naoko beskonačne transformacije.

– Henriksson: U svome prilogu knjizi Boris Buden upravo govori o razlici između ovog današnjeg nacionalizma i onog ne tako davnog, revolucionarnog, npr. iz Fanonovih vremena, kada je kontekst bio mnogo drukčiji i kada je pojam internacionalizma imao drugo značenje.

Za Rastka Močnika razlikovanje identitetskih politika i nacionalizma je nužno da bismo razumjeli novu prirodu nasilja u današnjim društvenim odnosima. Danas se u stvari uopće ne izgrađuju nacije, zajedno sa svojom klasnom strukturom, nego se samo nasilno politički i kulturno jednači ljude. (Zatvoreno je pet B.B. Boysa u Austriji. Novinski naslov: Hrvati nepoželjni u Austriji). Zajednice se “pojednostavljuje” na klišej: vidio si jednog pripadnika, vidio si sve, što dovodi do razaranja koncepta društva uopće.

– Boynik: Kao što iz njegove studije Koliko fašizma? vidimo da nema razlike između “velikog” i “malog” fašizma.

Što se tiče nacionalizma u umjetnosti: meni je zanimljiv odnos tzv. visoke i niske kulture, činjenica da nacionalizam ne treba tražiti samo u visokoj književnosti, točnije školskoj književnosti, lektiri, baštini itd, nego i u tzv. niskoj, popularnoj kulturi, u kulturnim industrijama. S druge strane on se ne mora pojavljivati samo u trivijalnom i kič obliku umjetnosti, te u retro i pasatističkim formama, nego i u onim “naprednim”, držimo li se adornovske estetike, koja još vjeruje u naprednost materijala.

– Boynik: Ono što je mene posebno inspiriralo u nastajanju knjige Nationalism and Contemporary Art jest što u suvremenoj umjetnosti na područjima kao što su Kosovo, ili Diyarbakir u Turskoj, nastanjeno Kurdima, kao što je Moldavija, pa i Srbija, postoji suvremena umjetnost za koju ne možete odrediti je li nacionalistička ili ne.

Suvremena angažirana ili nacionalistička umjetnost?

Evo jednog kosovskog primjera: umjetnik Albert Heta napravio je rad na Cetinjskom bijenalu 2004., nazvan Kosovska ambasada (Kosova Embassy in Cetinje). Bila je to instalacija, izvedena na zgradi koja je slučajno u prošlosti bila srpskom ambasadom, no sada je napuštena. Izložio je kosovske simbole, grb i zastavu, te postavio mramornu ploču na kojoj piše Kosovska ambasada u Crnoj Gori. Nakon dva, tri dana postav je uništen u vandalskom činu. No, mnogo važnije su diskusije koje je projekt izazvao: je li to nacionalistički čin, nacionalistička provokacija? Zašto se suvremena umjetnost bavi pravljenjem države, zašto je državotvorna, umjesto da bude kritička prema svakoj državi i političkim fenomenima?

Ili drugi primjer: umjetnik Erzen Shkololli napravio je rad nazvan Albanska zastava na Mjesecu (Albanian Flag on the Moon). Riječ je o fotomontaži poznate fotografije na kojoj astronaut Edwin Aldrin 1969. drži američku zastavu hodajući po Mjesečevoj površini. Po postupcima montaže, dosjetke, izvedbe u obliku billboarda, rad spada u suvremenu umjetnost.

Ili uzmimo popularnu, vrlo nacionalističku, hip-hop grupu Ethnic Angels koja pjeva Proud to be Albanien. Mnogo je muzičkih i drugih citata u njihovim spotovima. Jedan završava tako da vidimo kako se zemljina kugla smanjuje, ukazuje se Mjesec, a na njemu se vidi albanska zastava.

Izučavali ste i subkulturnu, alternativnu scenu u bivšoj Jugoslaviji. Prije dvadesetak i manje godina slični fenomeni nacionalne homogenizacije preplavili su npr. i slovensku, a zatim i hrvatsku subkulturnu scenu. Od punka nadalje. Padaju mi na pamet Satan Panonski, Montažstroj. Primjera je mnogo, nitko ih ovdje nije sistematizirao.

– Boynik: Sve to daje nam da uvijek iznova promišljamo što je suvremena umjetnost. Kada govorite s ljudima poput spomenutih Alberta Hete, Erzena Shkollija itd., vidite da oni nisu nacionalisti, ako pod nacionalistom smatramo nekoga tko viče “Ovo je Albanija!” ili “Ubij sve manjine!”.

Riječ je onda o politički korektnom,”uljuđenom”, liberalnom nacionalizmu?

– Henriksson: Problem je u nevinosti, ljupkosti s kojom on nastupa.

– Boynik: Riječ je o stupnju sofistikacije, a i o mjestu izjavljivanja. Drukčije je kada se nacionalizam vidi s političke pozornice negoli kada dolazi iz bijele kutije prostora galerije. A onda smo se zapitali: je li tako samo na Kosovu? I ubrzo smo shvatili da je slično stanje i u Finskoj.

Postmoderni put u reakciju

– Henriksson: Usporediva moda u Finskoj se zvala Nordic Miracle. Podsjećalo je to na ideologiju Balkan Arta. No, to se događalo u devedesetima. Danas postoji mnogo institucija koje “izvoze” finsku umjetnost. Mnogo umjetnika proizvodi umjetnost koju strani kustosi žele vidjeti kao onu koja dolazi iz Finske. Riječ je najčešće o slikama i fotografijama prirode koje potvrđuju stereotipe o romantičnim finskim krajobrazima, a sve je to vrlo nacionalističko.

Zanimljivo je pitanje što danas znači nacionalna (re) prezentacija u umjetnosti? Povezano s načinom financiranja, državnih i privatnih fondova, donacija, sponzoriranja itd., postavlja se pitanje ima li još/već nešto nacionalno reprezentativno u samim artefaktima ili to postaje reprezentativnim samom činjenicom institucionalnog izbora?

– Boynik: Evo jednog pokušaja promjene, izlaza iz “nacionalne situacije”: kustos nordijskog paviljona na Venecijanskom bijenalu sada je jedan Nijemac, René Block, nama poznat po velikim “balkanskim izložbama”. Sjetimo se što su Harald Szeemann i René Block, koji su radili te izložbe, mislili o Balkanu. Block je za naslov svoje izložbe izabrao knjigu Karla Maya U balkanskim gudurama (In den Schluchten des Balkans), autora koji nikada nije bio u ovim krajevima...

To je poznata priča o imaginarnom Balkanu.

– Boynik: Zanimljiv je prilog našoj knjizi onaj ruskog sociologa i filozofa Ivora Stodolskog o tome kako su disidentski umjetnici iz vremena perestrojke, preko pokreta postmoderne, upali u romantični klasicizam, kako su postajali sve više nacionalističkima i religioznima, da bi nakon 2000. to postalo apsolutno konzervativnom, retrogradnom pozicijom. Od postmoderne ironije i poigravanja nije ostalo ništa.

Angažman i egzodus

Još u vrijeme cvjetanja postmoderne primijetio sam da je mali korak između svjesnog poigravanja retro-principom i stvarnoga gubljenja svoga, suvremenog lica.

– Boynik: Ono što želim reći jest da nije sva umjetnost koja ovih dana stiže s Kosova nacionalistička. Postoji mlada generacija dvadesetpetogodišnjaka kao što su Jakup Ferri, Dren Maliqi, u čijim videoradovima nećete vidjeti ništa o aktualnoj političkoj situaciji na Kosovu. Svi oni nastupili su nakon 2000. Iako su im ponekad čak i roditelji poznati moderni umjetnici, npr. Rexhep Ferri ili Xhavdet Xhafa, oni ne žele imati ništa s Kosovom, s tim opterećujućim nacionalističkim naslijeđem. Prerezali su sve veze s prošlošću. I što rade? Videodosjetke, hommage Mladenu Stilinoviću, Yoko Ono i Johnu Lennonu, Damienu Hirstu. Po mome mišljenju to je dobar put. U normalnoj situaciji to bi bila vrlo apolitična, pomalo autistička umjetnost, no u kosovskoj situaciji potpune interpelacije u nacionalističko političko događanje krajnje je teško dekonstruirati taj kontekst, pa i u vizualnim umjetnostima. Jednostavno, ne postoji osnova za tako što, tako da mi se prvi, najčešće naivni eksperimenti sa (sub)kulturom, s temama izlazaka, rocka, hedonističkog svjetonazora, čine pozitivnima.

Teško je naći mjeru između dva pravca, onoga što Negri i Hardt zovu linijom angažmana i linijom ekzodusa, izlaska, a da to ne bude bijeg, puki eskapizam?

– Boynik: Ja i kritiziram tu eskapističku crtu. Sjetite se što se događalo devedesetih u Srbiji, kada su gotovo svi bili nacionalisti, a umjetnička scena je “normalno” funkcionirala. Kuratori koji su i danas aktivni, posebno Dejan Sretenović i Branko Dimitrijević, mislili su sredinom devedesetih da je eskapizam dobra taktika. Naravno da nije, tako da kada uspoređujemo situaciju u Srbiji u prošlom desetljeću i na Kosovu sada vidimo da je problematična i linija eskapizma i linija poigravanja s nacionalnim osjećajima.

Nedostaje treće: radikalna kritika. Netko tko bi odbacio lažnu dilemu je li Kosovo albansko ili srpsko! Moje je iskustvo da se s nacionalizmom ne može izaći na kraj u frontalnom sukobu i s puke antinacionalističke pozicije. Izgleda da stoji Žižekova misao da je za svakoga tko želi govoriti o nacionalizmu, šovinizmu itd. a da pri tome ne želi govoriti i o globalnom kapitalizmu – bolje da šuti?

– Boynik: Kada sam napisao svoj prilog knjizi, koji se zove Teorije nacionalizma i suvremena umjetnost na Kosovu (Theories of Nationalism and Contemporary Art in Kosovo), većina vizualnih umjetnika o kojima sam pisao, a koji su inače i moji prijatelji, naljutila se na mene. No moj je argument sljedeći: Kosovo ide prema nezavisnosti, to događanje mora se ogledati i u umjetnosti itd. No, istovremeno tu je i kapitalizam, ekonomska situacija, 70 posto nezaposlenih, a o tome nema ni jednog umjetničkog rada. Tolika priča o nacionalizmu uz potpuno prešućivanje ekonomske situacije, nije li to nonsens?

Mlađa umjetnička scena Kosova formirana je pod dva imperativa: jedan je neosvrtanje na vlastitu modernističku i postmodernu tradiciju, bilo u likovnim, izvedbenim itd. umjetnostima, bilo čak u pop kulturi, neosvrtanje na ono što se umjetnički stvaralo na Kosovu u njegovim jugoslavenskim danima, npr. šezdesetih i osamdesetih godina, a s druge strane potpuno su podvrgnuti današnjim međunarodnim mrežama proizvodnje umjetnosti i njihovim zahtjevima?

– Boynik: Očekivanja izvana su vrlo složena. Na primjer Kultur Stiftung des Bundes, glavna njemačka kulturna fondacija, i njezin projekt Relations daje mnogo novca Kosovu s pomoću kojega se proizvodi izvjesna živost, kulturna razmjena. Ljudi dolaze, zameću se kulturne institucije, događa se pokretanje instituta “Exit”, projekt Missing Identities itd. Takvi financijeri neće naravno direktno reći napravite ovo ili ono, ali razvija se složen odnos između njih i onih koji razvijaju kulturnu scenu, institucije, čudan odnos koji rezultira čudnom situacijom.

Borba za političku nezavisnost nekadašnjih kolonija u šezdesetima značila je potpunu promjenu identiteta, pa i onog vizualnog. Kada su Angola, Kongo ili Alžir izborili nezavisnost željeli su biti moderni, željeli su započeti nešto novo. Iako su i dalje govorili i pisali francuski, tamošnji ljudi željeli su nečim novim pridonijeti međunarodnoj sceni, međunarodnoj zajednici, smišljali su nove simbole itd. A što imamo od svega toga danas na Kosovu? Poziv na otvoreni natječaj za kreiranje nove zastave Kosova ne može da sugerira ništa drugo do arhaičnih simbola?!

Kosovska turbo postmoderna

Govorimo o nacionalizmu kao kulturnoj politici. Ali može se govoriti i o tome u kojoj mjeri je nacionalizam kao fenomen zamjena, supstitut za “pravu” politiku, tj. za tradicionalne političke ideologije, od socijalističkih, preko liberalnih do konzervativnih.

– Boynik: On ih prikriva.

I kao antipolitika on je prava politika potrebna za ulazak svjetskog kapitala, ulazak poput onoga u prazan prostor, koji kao da nema nikakvu političku organiziranost? Kakva je situacija s medijima na Kosovu, u čijem su vlasništvu, kako je sačinjeno javno mnijenje?

– Boynik: Velik je utjecaj aktivista pokreta Vetvendosje (Samoodređenje), koji predvodi Albin Kurti. Riječ je uglavnom o mladim ljudima, opisao bih ih kao modernističke nacionaliste-lenjiniste-fanoniste.

Još postoji kontinuitet sa starim spojem “marksizma-lenjinizma” i nacionalizma?

– Boynik: Čini se. Oni su vrlo kritični prema načinu na koji UNMIK provodi vlast na Kosovu. Smatraju to potpunom kolonizacijom. Morate shvatiti veličinu iznimnosti, začudnost, sadašnje kosovske situacije. “Čekanje nezavisnosti” iskazuje se kao neko zamrznuto stanje. Svi čekaju, a većina ne zna što.

Nije isto, ali na neki način je usporedivo hrvatsko čekanje da “uđe u Evropu”. Sve su to blokade, ispod ili iznad kojih teče vidljiva ali nepojmljena transformacija društva. Vratimo li se na kraju konceptima suvremene umjetnosti i suvremenog nacionalizma, nakon više desetljeća života u “nacionalnoj situaciji”, čini se, odavde gledano, da su ljudi u velikoj mjeri izgubili strast s kojom su ušli u te priče, dosadilo im je “nacionalno oslobođenje”. Što su proglašenja nezavisnosti Crne Gore jučer, Kosova možda sutra? Medijske priredbe, lokalni kostimirani spektakli?

– Boynik: Da, nisam primijetio da se nešto stvarno promijenilo u Crnoj Gori.

Još je Soros, kao ad hoc teoretičar postsocijalizma, nazvao te fenomene bum i kriza. Nakon euforije tzv. osamostaljenja, tzv. demokratskih promjena, slijedi doba kronične stagnacije...

– Boynik: Depresije, agonije, kolonizacije na dugi rok. Baš zbog toga, a što se tiče našeg posla, Minna i ja pripremamo veliki projekt, festival, izložbe... radnog naziva Fanon o Kosovu (Fanon on Kosova). Ideja je da pozovemo ljude s raznih strana, da pokazujemo filmove poput Bitke za Alžir, autora Gilloa Pontecorva, Memoare o podrazvijenosti (Underdevelopment), koji govore o kubanskoj situaciji itd. Želja nam je da istražimo kako ljudi percipiraju nezavisnost Kosova. Kada ona dođe hoće li to biti poput fenomena Cargo culta u afričkim državama? Fenomena vjere u pošiljku koja će pasti s neba poput kiše novca i riješiti sve probleme? Pred velikim smo ne samo psihološkim problemom iznevjerenih očekivanja, problemom dana poslije. Očekuju se velike promjene, a njih jednostavno neće biti. Tu psihozu prijeloma proizvode mediji, dok je istovremeno korupcija, možda najveći problem kosovskog društva, potpuno zanemarena. Pri tome ne mislim samo na korupciju lokalnih kosovskih mafijoza-političara, nego i na korupciju tzv. međunarodne zajednice, oličene u UNMIK-u, koja je trenutačno najveća koruptivna organizacija na Kosovu.

Čini se kao da u doba mondijaliziranog kapitalizma priče o sve većem mrvljenju i usitnjavanju lokalnih suverenosti, pravljenju novih i novih država, postaju sve apsurdnije. Ne slijede iz logike Imperija, od kojega očekuješ okrupnjavanje država-tržišta, sve do stadija jednog svjetskog kapitalističkog Imperija. Bio sam u prilici prije nekoliko godina u Ljubljani pitati Tonija Negrija kako objašnjava, baš na primjeru Kosova, neodustajanje tzv. međunarodne zajednice, na čelu sa SAD-om, od konstruiranja novih i novih suverenih država i novih identiteta. Nije imao uvjerljivog odgovora.

– Boynik: Možda odgovor treba tražiti u smjeru u kojemu je Adorno govorio o potrebi kapitalizma da kreira lažnu originalnost, autentičnost i njezin žargon. Poput priče o pastama za zube, koje ne možemo razlikovati negoli po pakovanjima, priče o Coca-Coli i Pepsi-Coli. Svi ti novi nacionalizmi čine se tako moćnima, jer su konstantno poduprti medijima.

Govorili ste na predavanju o krizi internacionalizma na današnjoj kulturnoj i umjetničkoj sceni, krizi internacionalne samosvijesti u kulturi i politici, unatoč umreženosti i novim medijima, te osobnim prekograničnim vezama pojedinaca. Od kuda ta propast internacionalizma, pa i u obliku koji je navještavao tzv. antiglobalizacijski pokret?

– Boynik: On je međunarodni pokret, vidjeli smo to na skupovima u Seattleu, Genovi, sada u Njemačkoj, gdje se skupljaju aktivisti iz cijelog svijeta da bi se borili. No, dometi su vrlo ograničeni. Mislim da je postmoderna teorija veliki krivac za nestajanje internacionalizma. Kritike koje u svojim teorijskim djelima razvijaju Jürgen Habermas, Aijaz Ahmad, Samir Amin i slični autori treba uzeti vrlo ozbiljno. Ljudi olako odmahuju na sav taj cinizam, ironiju, navodnu naivnost. No, te stvari nisu nimalo naivne, nisu igra, kako se predstavljaju, i postmodernizam je nanio velik udarac i oštećenja modernoj internacionalističkoj misli. Cijelo to stanje pod sloganom Everything Goes, zagovaranje relativizma u svim područjima, zagovaranje tzv. osobnih politika stvara situaciju...

Nastajanja antipolitičkih generacija.

– Boynik: Kada tako govoriš nazivaju te konzervativcem.

Staromodnim ljevičarom, esencijalistom.

– Boynik: U Turskoj imam dobre prijatelje koji rade sjajne stvari, a i sudjeluju u pokretu koji nazivaju postanarhizmom. To je kombinacija nekih tradicionalno anarhističkih ideja s dijelovima teorija Deleuzea, Lacana, Derride, Baudrillarda. Što je po meni contradictio in adiecto, spajanje nespojivog. Sva ta priča o rizomatskom, personaliziranom, taktičkom mišljenju, o mijenjanju svijeta bez osvajanja vlasti...

Ja to zovem politikom pravljenja šlaga a nigdje kolača.

– Boynik: Za njih sam ja staromodni modernistički ortodoks. I što je najbolje: vole se pozivati na Marxa, pa se ponekad pitam kako ga od njih sačuvati.