Razgovor sa Silviom Vujičićem

Koji je tvoj umjetnički stejtment. Čega se sjetiš u onim trenutcima kada bi htio od svega odustati. Što te vrati natrag u umjetnički ring?

– Kada izađem iz svog kreiranog okoliša shvatim da je svijet dosadan i neuzbudljiv i da me malo toga može “dirnuti” ili zaplijeniti moju pozornost. U trenutku kada bih htio od svega odustati, sjetim se da ne znam ništa drugo raditi. To što radim je istraživanje, mogu čak reći i posve osobno, u kojem uživam.

Što te zanima u umjetnosti?

– Najčešće me zanimaju one stvari koje još nisam vidio ili koje još ne postoje kao umjetnička “forma”.

Kada bi trebao u nekoliko rečenica opisati što je zajedničko svim tvojim projektima, što bi to bilo?

– Atmosfera, prostor, tijelo, prolaznost... istraživački rad koji im prethodi.

Možeš li objasniti koji je bio tvoj razlog da završiš dva fakulteta i to – reklo bi se slična po nekom kreativnom pristupu i radu u materijalima?

– Moj interes za likovno/umjetničko je bio mnogo veći od same odjevne forme i tekstila. Pretpostavljam da je to jedan od razloga zašto sam nakon Tekstilno-tehnološkog fakulteta upisao Akademiju likovnih umjetnosti. Moram spomenuti i Filozofski fakultet koji je odigrao veliku ulogu u mom formiranju.

Zaraženi tekstil

Opiši ukratko projekt na kojem upravo radiš u suradnji s Cazzo filmskom produkcijskom kućom u Berlinu, specijaliziranoj za gej porno filmove?

– Koncepcija koju razrađujem u stvari je jedna velika suradnja. Svi faktori su jednako važni. Riječ je o “radu” Exposed to Virus and Fashion, koji je nastao u suradnji s tvornicom TKZ, Cazzofilmom, Borovom i Queer Zagrebom koji je izvršni producent tog rada. Namjerno naglašavam SURADNJU jer nije riječ o čistom novčanom podržavanju projekta. Borovo proizvodi obuću koja je integralni dio kolekcije, te stoga koncepciju razrađujem s njima kroz oblikovanje obuće. TKZ je producent “zaraženog” tekstila od kojeg radim odjevne objekte. Porno glumci i redatelj Jörg Andreas dolaze iz Cazzofilm produkcijske kuće. Glumci vjerojatno imaju najveću ulogu u ovom radu. Riječ je o pojedincima koji imaju vrlo razvijen odnos i kontrolu prema vlastitom tijelu i njegovim mogućnostima.

Projekt je još u radu tako da ne mogu puno pričati o tome. Mogu samo reći da će to biti jedna “obrnuta” situacija modne prezentacije ili možda točnije jedna “backroom situacija”.

Zašto te zanima surađivati upravo s porno glumcima, a ne s modelima i manekenima za ovu reviju? Kakva je bila suradnja s njima na prvom probnom snimanju?

– Projekt istražuje mogućnosti virusa kroz tekstil i samu odjevnu formu, a naslanja se na porno industriju i njezine zaposlenike kao potencijalnu rizičnu skupinu obolijevanja od spolno prenosivih bolesti. Naime, riječ je o digitalnom virusu napravljenom upravo po sistemu spolno prenosivih virusa.

Prije petnaestak dana nazvao bih ih porno glumcima, ali nakon što sam ih upoznao jedino ih mogu zvati profesionalnim modelima. Riječ je o ljudima koji su iznimno svjesni svojih tjelesnih mogućnosti. Svaka osoba je potpuni personality s dosta jakom aurom što je meni bitno za ovaj rad.

Riječ je o nekom “drugom” tijelu. Pod time mislim na tijelo iz jednog drugog sistema. U ovom slučaju je zanimljiva njihova percepcija vlastita tijela izdvojenog iz konteksta porno filmova. Nikada nisam radio s manekenima i manekenkama iz modne industrije koji su imali takvu dozu profesionalizma i doista su razumjeli proizvod (u ovom slučaju odjeću)...

Zašto njih zanima sudjelovati u tvojem projektu?

– Ne znam točno koji je njihov interes u tome, možda jednostavno žele raditi nešto drukčije, naravno tu je i novac koji je potreban za život.

Na koji su se način i zašto uključile velike tvrtke poput Borova i TKZ-a u potpomoganje tvog umjetničkog projekta? Koliki je budžet projekta?

– Počelo je tako da me je Queer Zagreb pitao hoću li napraviti rad na temu virusa. Osmislio sam rad i oni su ga odlučili producirati. G. Kličko, vlasnik tvornice TKZ, odlučio je podržati moj projekt proizvodnjom tekstila koji sam osmislio i koji mi je bio potreban. TKZ također daje svoj prostor na raspolaganje. Riječ je o tvorničkoj hali na uglu Selske ulice i Ulice Baruna Filipovića. Borovo proizvodi obuću koja prati ideju “zaraženog” tekstila. Ne znam koliki je budžet, to zna moj računovođa.

Queer Crkva

Kada si počeo surađivati s Queer festivalom i zašto?

– Suradnja je počela prije dvije godine, kada me Jasna Jakšić kontaktirala za rad na temu Transvestija i kada sam napravio zebru na Starčevićevom trgu. Uslijedila je izložba Under The Daisies / Ispod tratinčica na temu djetinjstva. Bilo mi je zanimljivo to pitanje queer identiteta koje je tako rijetko tko obradio kroz umjetnički rad na ovim područjima.

Na koji način misliš da ovakvi projekti mogu pridonijeti hrvatskoj umjetničkoj sceni? Što toj sceni naviše nedostaje po tvom mišljenju? Što zapravo za suvremenog umjetnika znači raditi i živjeti u Zagrebu?

– U Zagrebu mogu živjeti i raditi samo u kreiranom okolišu. Kreirani okoliš najčešće je atelje ili stambeni prostor. Znači onaj prostor u kojem moje tijelo (i ja u njemu) najviše boravi. To je privatni prostor u koji puštam samo pojedince (najčešće kolege i prijatelje).

Pokušavam napraviti neku inovaciju kroz svoje radove, pretpostavljam da je to neki doprinos kulturi općenito. Rijetko vidim nešto što već nisam vidio, malo je toga novoga. Svi recikliramo reciklat od reciklata... jedva čekam da veliki meteor udari u planetu. Nešto novo će se onda desiti.

Život umjetnika je težak, a pogotovo u Hrvatskoj. To je nešto što svi znaju i ne da mi se o tome pisati. O hrvatskoj realnosti ne mogu niti govoriti jer bi pao u pretešku depresiju.

Pojam “queer” većinom se vezuje za seksualne identitete. U tom smislu već su gotovo svi identiteti nekad već bili u modi: od S/M praksi, preko swingera, gej i lezbijske prakse, pa sve do najnovije mode neprakticiranja seksa također kao seksualnog opredjeljenja. Što je danas zanimljivo u queeru?

– Mislim da se pojam “queer” vezao za seksualne identitete, ali kako znamo sve o seksualnim identitetima danas i na sve gledamo kao “normalno” primijenio bih ga za ipak nešto više od samo toga. U hrvatskom društvu Queer može biti zanimljiv kao seksualni identitet. Na kraju, mi živimo u nazadnom društvu! Vjerojatno u Londonu, New Yorku... nije zanimljiv kao takav. Tamo je queer evoluirao i poprimio više politički, socijalni kontekst… Mislim da je u nekim razvijenijim sredinama Crkva postala queer, dok kod nas generalno Crkva još nema takvu etiketu.

Što bi značilo da je Crkva postala queer?

– Meni je osobno queer kada vidim neku babu kako vrti krunicu po rukama dok se vozi tramvajem ili sve te mise koje se prikazuju nedjeljom ujutro po televiziji, a da ne govorimo o crkvenim vjenčanjima na kojima je mlada najčešće trudna (ali ne bezgrešnim začećem).

Prva teorija: nije li to jedan veliki teatar u kojemu svi znaju da je to samo jedna velika laž? Nije li to u stvari ista stvar kao s transvestitom? Transvestit (npr. muškarac koji se oblači i ponaša kao žena) zna da je on muškarac koji se obukao u ženu i pravi se da je žena. Crkva zna da je sve što propagiraju laž i da je sve bazirano na neistini, a dalje se pravi da je to istina. Znači Crkva = Transvestit. A ako je transvestija queer onda je to i Crkva.

Druga teorija: u razvijenijim zemljama Crkva je već izgubila svoj ponos i utjecaj (vidi slučajeve pedofilije u medijima svake godine) i većina normalnih ljudi Crkvu više ne doživljava ozbiljno tako da je u stvari šačica onih koji odlaze tamo moliti se Bogu u stvari queer isto kao što je to bila šačica onih koji nisu išli u crkvu u srednjem vijeku.

Svi smo invalidi

Zašto je tebi pitanje queer identiteta zanimljivo?

– Zanima me “queer” kao nešto što nije društveno ustaljeno, priznato, viđeno. Nešto što je u stvari po društvenim normama “ekscentrično”. Neka “izopačena” uvrnuta “kinky” situacija, neka vrsta fantazije... Nije li svako dobro umjetničko djelo na neki način queer? No, poprilično mi je nezanimljiv što se tiče seksualnog identiteta, a ako je meni poprilično nezanimljiv onda zamisli kako je nekom u New Yorku.

Kako objašnjavaš da drugi umjetnici u našoj sredini baš ne reagiraju na tu problematiku?

– Mislim da je većina ljudi dosadna. Tako je i s većinom umjetnika. Kako misliš da ljudi mogu reagirati kad ih većina nema razvijena niti ona primarna osjetila….

Možeš li u kratkim crtama objasniti svoj projekt koji ćeš raditi u suradnji s udrugom KONTEJNER za projekt Ekstravagantna tijela. Što te zanima u tom projektu? Koji efekt misliš da bi on mogao imati na publiku?

– Još ne mogu reći konkretne stvari jer je još sve nedefinirano. Kada bih razmišljao o efektu na publiku ranije, onda bih izgubio volju za radom... jer publika je najčešće ta koja je “mrtva”. Fokus će pretpostavljam biti na “invalidnom” tijelu i nekim “modnim” pomagalima koja bi istom mogla pomoći u svakodnevnom životu.

Kroz rad s ljudima shvatio sam da su svi invalidi, svi žele da im odjeća nekako pomogne u nečemu. Bilo to da sakrije njihove naslage masnoće i učini ih “normalnima” ili da ih učini ljepšima nego što jesu...

Slično je s invaliditetom. Pretpostavljam da većina osoba s invaliditetom želi izgledati “normalno”, tako na tržištu možete kupiti umjetne oči, ruke, noge, kosu... sve samo da bi prikrili kako vam nešto fali. Rijetko susrećete osobu s invaliditetom koja se “nosi” s time da joj nešto fali, a kamoli da je to akcentirano kroz odjevnu formu ili dodatke. To je moj starting point za ovaj rad.

Što te zanima kod onih projekata u kojima koristiš tehnologiju? Kod stroja – poput onog za fatamorganu koji si napravio u suradnji s Ivanom Franke i Damirom Očkom?

– Činjenica da u jednom trenutku više ne znaš što je “istina” i što “nije istina”, što je “pravo”, a što je “projekcija”. Nešto ne mora nužno postojati u materijalnom obliku da bi “postojalo”. Na kraju… svaka slika je samo kemijski proces u mozgu. Dolazimo do zaključka da je sve kemijski proces i da ništa možda ne postoji. To je ono što me zanimalo kod fatamorgane. Stroj je u ovom slučaju važan samo toliko da proizvodi fatamorganu. Kao objekt i forma nije bitan ali ga je moguće sagledati.

Možeš obrazložiti što te zanimalo kod striptiz odijela koje si radio za našu Device_art izložbu 2004. u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici?

– Odjeća koju ne mogu kontrolirati i koja čini neku radnju, bez obzira na moje tijelo. Naravno i vlastiti ekshibicionizam, što je vidljivo iz naziva rada Private Public Striptease.

To je bio tvoj prvi performans, zar ne? Kako se osjećaš kada si i ti dio vlastitog izloška?

– To je bio moj prvi najavljivani performans. Pod time mislim da je publika očekivala performans u prostoru galerije. Bilo ih je prije, ali nisu bili najavljivani, katalogizirani niti dokumentirani. Neki su bili izvedeni za jako malu publiku a neki su bili autoperformansi. Volim biti vlastiti izložak. Pogotovo kada je publika “prava”.

Sushi na moj način

Kako si došao na ideju da zasadiš tratinčice naopačke?

– Neko vrijeme sam razmišljao o uzgoju cvijeća unutar nekog bio-stroja u galeriji. Kao neki art in progress. Ali mi se nije činilo zanimljivo da cvijeće bude “normalno”. Prvo sam htio da tratinčice budu crne pa sam radio pokuse ali kad bi god pocrnile odmah bi uvenule tako da sam ih na kraju odlučio uzgojiti naopako. Tako se stvorila situacija da ih možeš vidjeti samo ako si ispod njih, što je također neprirodna situacija jer jedini način da budeš u prirodi ispod tratinčica je da budeš zakopan. Otud i sam naziv rada – Under the Daisies. To je na neki način fantazija.

Radiš li ti upravo to kada radiš umjetnost – maštu pretvaraš u istinu?

– Ne... možda prije eksperimentiram. Većina ljudi na eksperiment gleda loše. Mislim da bez njega neke stvari nije moguće napraviti a kamoli razumjeti, kao npr. fatamorganu. Ne postoji “instant” rješenje, a većina misli da umjetnička djela nastaju “instant formulom”...

Dosadna su mi ta pitanja... ajmo pričati o receptima ili o nečem drugom.

Može... odaj nam svoj omiljeni recept.

– Sastojci:

tostirane Nori alge

kuhana riža

sirovi losos ili tuna

1/2 čajne žlicice umeboshi paste

shoyu – soya sos

Wasabi sos.

Za rolanje sushija upotrijebite podlogu od bambusovih štapića. Glatku stranu Nori alge okrenuti prema dolje, a hrapavu prema gore. Kuhanu rižu nanijeti na algu u gornjem dijelu. Formirati u liniju širine oko 4 centimetra. Nanijeti umeboshi pastu i sirovu ribu na rižu. Rolati s pritiskom tako da sve bude kompaktno. Kada je završeno rolanje sushija, riba mora biti u centru role. Za rezanje koristiti vlažan nož i rezati na dijelove od oko 1,5 centimetara. Servira se s umakom od shoyua uz dodatak wasabi paste. Umjesto ribe možete se koristiti kuhanom mrkvom, tofuom, kavijarom, krastavcima…