10.2.2005.

Trpimir Matasović  

Razgovor sa Silviom Vujičićem

razgovor

Silvio Vujičić rođen je 1978. u Zagrebu. Studira na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i Likovnoj akademiji u Zagrebu. Dobitnik je nagrade 34. zagrebačkog salona 1999. te nagrade Talijanske modne komore na Mittelmoda y2k Competition (Gorizia, Italija, 2000.). Održao je samostalne izložbe u zagrebačkoj Galeriji SC 2001., Galeriji Križić Roban 2002., Galeriji Vladimir Nazor te Studiju Muzeja suvremene umjetnosti u sklopu projekta Pilot04 (2004.). Sudjelovao je u modnom projektu Ethno-Moda-Ethno u Pazinu 1999., na izložbi i modnoj reviji Big Torino 2000., na Fashion weeku u Sarajevu 2001., te na izložbi Here Tomorrow u selekciji Roxane Marcoci (MSU, Zagreb , 2002.), između ostalog.

Kao student i Tekstilno-tehnološkog fakultuta i Akademije likovnih umjetnosti vaši radovi, koje svrstavamo u suvremenu umjetnost, često su hibridi s modom i tekstilnim dizajnom. Izrađujete li ih šivanjem (vlastoručno), ili intervenirate na gotovoj konfekcijskoj odjeći perforiranjem, prekrajanjem, aranžiranjem na neočekivan način? Ili vaši projekti jednostavno simuliraju catwalk, a radovi bivaju nošeni poput odjevnog predmeta. Koji je vaš razlog za stvaranjem u tom mediju?

- Moji radovi jesu hibrid tekstilnog dizajna i likovne umjetnosti, ali ne bih pritom dizajn stavio na prvo mjesto, jer mi on, kad idem raditi nešto umjetničko, nije polazišna točka. Jednostavno, neka iskustva koja sam stekao tijekom studija na Tekstilno-tehnološkom fakultetu primjenjujem na svoje artefakte. Radim i vlastoručno i na već gotovoj odjeći. Primjerice, za izložbu u Galeriji Križić Roban (2000.) uzeo sam dosta gotovih konfekcijskih predmeta i intervenirao na njima. Sve ovisi o situaciji. Nekad dođem do gomile neke turske robe koja je fantastično dobro sašivena, riječ je o nekakvim stereotipnim odjevnim predmetima koje ljudi konzumiraju svaki dan, i na taj način razljute me što postoje i što je to sve već tako gotovo. Ponekad kupim čitavu tu gomilu i na neki način je "uništim", intervencijama koje mogu i ne moraju biti destruktivne. A nekad jednostavno krenem ni iz čega.

Ideja catwalka mi je daleka i strana - ako treba raditi nešto što je moda ili dizajn, mislim da je catwalk zadnji način na koji ću to pokazati. No, volim uključiti taj aspekt u svoj rad i možda ga čak malo i isparodirati, jer catwalk nije ništa drugo nego jedna brza konzumacija.

Kad sam 1996. počeo raditi svoje prve haljine, skulpture i instalacije, bilo mi je interesantno doći do spoznaje koliko moda mnogo više, brže i jače komunicira od bilo kojeg drugog medija. Da biste vidjeli neku sliku, morate otići u galeriju ili kupiti specijalizirani magazin - uglavnom, treba proći neko vrijeme i potrebno je uložiti izvjestan trud. A, htjeli to ili ne, moda će vam doći u kuću: ona je u svim časopisima, ona je sveprisutna, vrlo je atraktivna oku, mediji je vole jer prodaje izdanja i povećava gledanost i, ako je dobra, može brzo komunicirati po cijelom planetu. Dakle, jedan dan imate modnu reviju, a sljedeći dan je po svim novinama u cijelom svijetu neka senzacionalna haljina s revije. To mi je bilo interesantno - koliko je to brz i agresivan proces, i onda sam zaključio da je to ono što me u životu zanima i čime ću se baviti.

Koje je vaše mišljenje o mainstreamu današnje visoke mode (haute couture)?

- Ono što svi samo gledamo, posredovano časopisima, jest visoka moda - ona je tu samo radi reklame i kao takva je nedostupna i nedostižna, te je jako malo ljudi na svijetu uistinu konzumira. Dakle, to je nešto što neki autor radi zbog samopromocije - a njome se najčešće prodaju neki jeftiniji artikli, poput pr?t-?-portera i kozmetike. Zapravo, danas je jako malo dobre visoke mode - ona je propala već u devedesetima. Smatram je suštinski dekadentnom, što mi se s jedne strane sviđa, a s druge i ne - imam podvojeno mišljenje o tom pitanju. O konfekciji, međutim, mislim sve najgore - mislim da je ona mnogo gora od visoke mode, jer proždire društvo i nameće gotovi identitet. Konfekcija je već toliko pojela društvo, da je sve što nije konfekcija danas abnormalno skupo samo zato što je banalno malo drukčije od te iste konfekcije. Dakle, visoku modu bih svrstao u sferu suvremene umjetnosti, a konfekciju definitivno ne bih.

Koja je razlika u pristupu radu kada radite samostalno ili kada radite za kazalište - plesne, operne i dramske predstave? Ostavlja li rad za kazalište uopće dovoljno prostora za umjetničku autonomiju i, samim time, koliko je ono što radite za kazalište drukčije od samostalnih projekata?

- Postoje predstave za koje ljudi jednostavno naruče ono što radim. Dakle, od mene naručuju da napravim svoje istraživanje za njihov projekt, a postoje i projekti u kojima mi se netko nametne striktno zahtijevajući da se nešto riješi na točno određeni način. Najčešće se u velikim projektima izgubi bitan dio autorske samostalnosti.

David Maljković je rane slike radio linijama, nastalim prošivanjem konca kroz napeto platno kao svojevrsni hommage kuhinjskim ukrasima naših baka. Koji su vaši uzori, s obzirom na medij u kojemu radite?

- Rane sam radove radio na temu etno odjeće, pogotovo Istre i Slavonije, i to su bili neki hibridi našeg folklora, prevedeni u papir. Ljudi su ih generalno čitali kao nešto "japansko" - bijelo i jednostavno - ali malo tko je imao dovoljno znanja i sposobnosti da razluči kako to sve dolazi isključivo iz naše folklorne tradicije, a s Japanom nema nikakve veze.

Što se uzora tiče, uvijek su mi bili bliski Junyja Watanabe, Rei Kawakubo, Comme de Garçon i Martin Mangiela, a posljednjih nekoliko godina dosta intenzivno pratim Bernharda Wilhelma, kao jednog od mlađih autora za koje smatram da su jednostavno fantastični. Uvijek su to neki marginalniji labeli, prije nego neki mainstream, koji me nikad nije privlačio.

Što mislite o temi kiborga, fizičkoj i psihičkoj dezintegraciji ljudskog tijela kroz različita pomagala, pa tako i modna, koja također dezintegriraš/uništavaš (npr. umjetna kiša koja rastapa odjeću od papira na modelima koji ostaju nagi) u svojim projektima?

- Dosta su mi bliski termini poput dehumanizacije i dekadencije, i kroz jedno sam ih razdoblje direktno uključivao u svoje radove - primjerice, upravo u spomenuti rad s izložbe Here Tomorrow u Gliptoteci HAZU-a 2003. U njemu je izravno prikazana dehumanizacija ljudi kroz modnu industriju i brzu konzumaciju, nešto se stvara ciljano i planirano da bi opstalo maksimalno šest mjeseci. U mom je projektu taj proces dodatno ubrzan, tako da je u dvadeset minuta nestala, rastopila se, cijela kolekcija sačinjena od šezdesetak modela. Time je pokazana ta brza konzumacija, a ljudi koji su te modele nosili ostali su polugoli stajati u hladnoj vodi na petnaest stupnjeva.

Manekeni jesu, na neki način, kiborzi - koliko god bili lijepi, mislim da imaju striktno ulogu nekog robota. To je grozno reći, ali, generalno, to je to. Mislim da će onog trenutka kad tehnologija uspije stvoriti pravog biomehaničkog kiborga, koji će imati tu ljepotu koja se traži od manekena, a koji će biti jeftiniji od onog od krvi i mesa, današnji modeli ostati bez posla. Takva je bit mode - samo je novac bitan. A i u umjetnosti je isto.

Što mislite u estetskoj komponenti u suvremenoj umjetnosti - je li ona danas uopće bitna?

- I jest i nije, to potpuno ovisi o autoru. Naravno, estetska komponenta nije nužna, i to ne samo danas, nego već od drugog ili trećeg desetljeća prošlog stoljeća. Postoje autori koji rade visokoestetizirane radove, i oni kojima to nije bitno.

S obzirom na to da ste najprije studirali na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, logično je da je odjeća bila jedna od vaših ključnih preokupacija. No, u međuvremenu ste se počeli baviti i drugim temama. Koji su, dakle, vaši umjetnički interesi izvan okvira koji bi bili vezani isključivo uz odjeću?

- Tijelo je uvijek bilo medij oko kojeg se "vrtjela" odjeća. S vremenom sam uspio istisnuti tijelo iz svog rada pa je ostala samo odjeća, kao nekakav negativ ili prazna školjka. Ostala je i neka vrsta fetišizacije određenih supkulturnih odjevnih predmeta. Kroz nekoliko posljednjih projekata, kao i u nekima koje tek planiram, može se reći da sam ušao u razdoblje u kojem sam počeo producirati cikluse radova koji su dijelom autobiografski i predstavljaju svojevrsne "lucidne fantazije", a koje netko tko me ne poznaje dovoljno dobro ne bi mogao spojiti s mojim stvaralaštvom. No, svatko tko ima dobru recepciju, uočit će da je to radila ista osoba. U svakom slučaju, zaputio sam se u istraživanje nekih drugih područja, ali mislim da je kroz sve to čitljiva tema odjeće kojom sam se dosad bavio.

O čemu je riječ u vašoj najnovijoj (prosinac 2004.) instalaciji Darkroom u Studiju MSU-a u okviru projekta Pilot04? Koristite li taj naziv darkroom u uobičajenom supkulturalnom smislu, u kojemu ga koristi i Rujana Jeger naslovivši tako svoj prvi roman, ili se to više odnosi na black box, kao oprečan bijeloj galerijskoj kocki?

- Kad sam krenuo raditi taj rad za projekt Pilot04, nikako se nisam mogao smjestiti u prostoru Studija Muzeja suvremene umjetnosti. Bio sam užasno nezadovoljan njime i pokušao sam nekako razbiti monotoniju tih nedefiniranih visokoestetiziranih bijelih trans-prostora koja me prati već dvije godine. Odlučio sam napraviti nešto što sam i dalje ja, a što je potpuno drukčije od onog što sam ranije radio. Htio sam vidjeti kako će ljudi prihvatiti kad se umjetnik čiji rad poznaju transformira za 180 stupnjeva, i mogu li postići atmosferu darkrooma na način interijera. Ali, isto tako, od samog početka bila je prisutna ideja nemogućnosti ulaska u taj prostor - mogu li publiku pozvati na otvorenje nečega, i onda ih staviti u situaciju da moraju u nešto upuzati? Taj je Darkroom bio jedan veliki upitnik koji sam postavio pred sebe i druge - može li kod posjetitelja proći ideja da mora upuzavati u nešto, da se za njega stvori atmosfera od koje ga boli glava i zbog koje se mora vratiti kući s migrenom. Je li to bezobrazno? Mislim da nije.

Smeta mi konformizam i formalizam koji se povlači oko izložbi - uđe se kroz velika vrata, priđe se stolu, popije vino, letimično se pogledaju radovi, gleda se tko je sve prisutan - dakle, događaju se doslovno iste stvari kao i na modnim revijama. Riječ je uglavnom i o istoj publici, većina ljudi pojma nema gdje su i što su, isti je način skeniranja, odmjeravanja i svrstavanja u klanove. Moje je pitanje bilo što se može dogoditi ako razbijem taj scenarij i nekoga uvučem u tu malu rupu. Također, htio sam, za razliku od svih prijašnjih projekata, uključiti element straha. Shvatio sam da su kod nas u društvu općenito ljudi vrlo uplašeni. To je nekakav socijalni darkroom - valjda su i komunizam, i rat, i demokracija dobro uplašili ljude, i svi se svega boje - ljudi se boje skinuti plakat s uličnog zida. Sve moje teze su se potvrdile - većina se bojala onoga što ih je dočekalo na izložbi, bilo im je strano i čudno. Mislim da se u svemu tome pokazalo da jako mnogo ljudi, pogotovo mladih, kod nas nema nikakvih iskustava ni u čemu. Gotovo da nema većih iskustava od odlaska u Saloon i ispijanja kava u Maraschinu. Ljude je ovdje nevjerojatno lagano iznenaditi nečim što je na rubu banalnog i trivijalnog.

Projekt je nastao u dosta kratkom vremenu, tako da ni meni samom nije sjeo sve do dva dana nakon otvorenja. Na kraju, ispostavilo se da je uglavnom uspio - koliko god se sami motivi izloženih ploča nisu vidjeli, mislim da je atmosfera ipak uspjela. Kad netko svoj projekt nazove Darkroom, onda je to totalan kič, nešto patetično, glupo i trivijalno. Ali, generalno govoreći, mislim da naše društvo jest jedan veliki darkroom.

Za prošlogodišnji ste festival Queer Zagreb izradili projekt Queer zebre, a i Darkroom je rad kojega je moguće iščitati u queer ključu. Je li queer nešto što smatrate bitnim elementom u svome radu, i što je uopće za vas queer?

- Kao prvo, queer za mene nije isto što i gej. Zvonimir Dobrović je u jednom intervjuu rekao da je u Hrvatskoj queer majka koja ima dijete a nema muža, Romkinja u neromskom selu i slično. Mislim da je to jako dobra teza. Primjerice, ako se vozim u tramvaju i svi gledaju moju frizuru, ja sam u takvoj situaciji queer jer većina putnika nema takvu frizuru, i na neki me način zbog toga ne voli - to je to darkroom društvo.

Mislim da se u mojim radovima već od samog početka vidjelo da nisam osoba koju je odgojila Akademija likovnih umjetnosti i radionica ovog ili onog profesora. Od onog dana kad su mediji pokazali interes za moj rad bio sam queer u cijeloj toj situaciji. Queer je to što me nikada nitko ne može nigdje svrstati. Svi se nekako trude, ali im ne ide - ne mogu reći da sam likovni umjetnik, a ne mogu reći ni da sam modni dizajner. Ljudi su jako sretni kad vas mogu staviti u neku ladicu, i onda ste u folderu slikara, kipara ili dizajnera. Moji interesi obuhvaćaju mnogo medija - medij uzimam kao sredstvo kojim ću nešto u određenom trenutku reći. To jako mnogo ljudi zbunjuje, i u takvoj situaciji naše suvremene scene ja sam onda opet queer. To mi odgovara, i sviđa mi se da je tako. No ne radim to namjerno, nego jednostavno tako živim, to sam ja.