4.11.2004.

Gioa-Ana Ulrich  

Razgovor sa Sinišom Majkusom

razgovor

Siniša Majkus rođen je 1962. u Rijeci. Diplomirao je 1989. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, grafički smjer, u klasi Miroslava Šuteja. Od 2001. zaposlen je kao viši asistent na kolegijima crtanja, studija likovne kulture Filozofskog fakulteta u Rijeci. Osim sudjelovanja na mnogobrojnim samostalnim i grupnim izložbama, dobitnik je nekoliko nagrada, među kojima se ističu Rektorova nagrada Sveučilišta u Zagrebu 1988., druga nagrada Bijenala mladih Mediterana  1995., te nagrada na 6. trijenalu hrvatskog kiparst?a u Zagrebu 1997. Živi i radi u Matuljima kod Opatije.

Opatijski umjetnik Siniša Majkus pripada mlađem kiparskom naraštaju koji je stasao početkom devedesetih. Njegov novi projekt, golema kiparska instalacija Embrio, zauzela je cjelokupnu unutrašnjost zagrebačkog Umjetničkog paviljona u kojemu je izložena. Instalacija se sastoji od 78 sferičnih žičanih oblika, izvedena je željeznom žicom debljine šest milimetara, a njezini su elementi u najvećem broju obojani. S umjetnikom smo razgovarali u povodu te izložbe.

Već si tijekom studija bio zaokupljen kiparstvom. Kako to da si završio grafički smjer na Akademiji?

– Stoga što ne povlačim granice između medija. Ovo što sad radim ne smatram kiparstvom, nego jednom vrstom crteža. Osnovni element jest linija, samo što ona nije na papiru nego u prostoru. Kiparstvo, slikarstvo, arhitektura, grafika – ta je podjela odavno relativizirana. Sve to volim uključiti u svoje radove. Na Akademiji sam imao odličnog profesora Šuteja kod kojega sam mogao miješati medije. Svi su studenti radili što je moguće luđe i otkačenije stvari, ono što je pomicalo granice i konzervativno shvaćanje umjetnosti. Što je bilo luđe, to je profesor bio zadovoljniji i podržavao nas.

Crteži u prostoru

Tvoja se djela uglavnom povezuju s pojmom crtež u prostoru.

– Da, crtež u prostoru je najbolja odrednica. Volim s istim djelima sudjelovati i u kiparskim i u crtačkim selekcijama. Zabavlja me ideja da se isto djelo može uključiti u crtačke izložbe, na trijenale kiparstva i među instalacije.

Kao izražajno sredstvo koristiš jedan relativno neuobičajen kiparski materijal, željeznu žicu. Zašto si odabrao baš taj materijal?

– Željezna žica je materijal koji je relativno jeftin, dovoljno podatan za oblikovanje, ali i čvrst pa može trpjeti transport i udarce. Posebice me privuklo to što je jeftin, jer mi je užitak iz jednostavnih stvari stvoriti nekakvu bogatu stvar, stvoriti raskoš iz malo sredstava.

No, ne čini li upravo žičani materijal tvoja djela transparentnima?

– Da. A ta je transparentnost na izložbi u Umjetničkom paviljonu za mene zapravo bila, uvjetno nazvano, nesreća. Paviljon je sam po sebi pun svjetla i sjene, velik je i raskošan, pa sam se pitao kako ću se ja s tim transparentnim skulpturama predstaviti, kako će se one uopće primijetiti. Stoga sam se odlučio za samo jednu veliku, gustu, obojanu instalaciju.

Koliko sam primijetila, novitet u tvojem radu je da si počeo koristiti boje.

– To je donekle novitet, zapravo sam se na određen način iznova vratio boji, jer sam još kao student radio koloristički. Ali radio sam i neke bizarnije stvari, dinamičnije, s crno-bijelim kontrastima i slično.

Za rad sa žičanim profilima, za savijanje, varenje, rezanje žice potrebna je i velika fizička snaga, zar ne?

– Da, da, no sve sam te radnje optimizirao. Čini se kao da je moje skulpture naporno i teško raditi, kao da to uzima mnogo vremena, ali ja to izvodim i za mene iznenađujuće brzo.

Metastaze parazitskog organizma

Otkud ideja za instalaciju Embrio i kako je nastala?

– Ona je rađena posebno za prostor Umjetničkoga paviljona. Radovan Vuković, ravnatelj paviljona, u svojem ju je tekstu nazvao Embrio. Što ona, dakako, može biti, no moj koncept je bio napraviti aktivan organizam, čak i parazitski. Embrio mi zvuči dobroćudno, a ja sam na umu imao nešto što se naočigled razvija i nešto što crpi energiju, poput nekakva parazita što energiju vuče iz šupljine organizma kojeg prostor Umjetničkoga paviljona stvara. Nešto što prostor nadvladava iznutra.

U katalogu izložbe Vuković upravo piše kako Embrio metastazira prostorom. To je, dakle, u stvari i bila tvoja namjera?

– Da, i to je dobar izraz. Opisao sam mu da  odnos instalacije prema prostoru vidim više kao nekakvu bolest, pa je on kazao da metastazira, što zapravo odlično pristaje jer se ona širi, raste. Moja je ideja i bila da se napokon Umjetnički paviljon na određen način nadvlada, jer su se izložbe koje sam ondje gledao često znale u tom prostoru izgubiti. Embrio je dio projekta Radovana Vukovića site-specific izložbi za Umjetnički paviljon, dakle umjetnika koji će raditi specijalno za taj prostor. Meni je stoga bio cilj da Embrio “pojede” prostor Umjetničkoga paviljona, da se arhitektonski okvir napokon sruši, a ne da on “jede” umjetnine.

 Prvotno je instalacija bila zamišljena kao viseća konstrukcija, no naposljetku je izložena na tlu. Je li tomu razlog to što teži pet do šest tona. Jesi li nezadovoljan što se tvoja izvorna ideja nije realizirala?

– Ne, težina nije razlog, a nisam ni nesretan. Odmah sam znao da ona može biti i gore i dolje. Otpočetka sam imao rezervni plan, postav “dolje”, što nije lošije. Ali, da, istina je da je prvo bila ideja da se instalacija objesi, no tada bi se trebala izraditi posebna konstrukcija. Nismo uspjeli pronaći varijantu kako tu konstrukciju nenametljivo ugraditi u Paviljon koji je zapravo i montažni objekt – paviljon s budimpeštanske Milenijske izložbe 1896. – i zaštićeni spomenik. Nije ga se smjelo dirati jer je moglo doći do raznoraznih neugodnih iznenađenja.

Neki stručnjaci hvale upravo tvoje graditeljske sposobnosti. To što radiš donekle se može nazvati građenjem...

– Da, jer ima spiralni model. Ravnu žicu lako je saviti, a žica savijena u spiralu više se ne može tako lako dalje savijati. Kad se od takvih modela spirale sagradi jedan oblik, on zapravo postaje neuništiv, on ne trpi nikakve promjene, nitko ga više ne može ni izravnati ni zgnječiti. Takvo graditeljstvo nekakva je intuitivna konstrukcija koja se bazira na proučavanju prirode.

Skulptura za javni prostor

Primijetila sam da je na izložbi velika pažnja posvećena rasvjeti. Kakvu ulogu u tvojemu radu ima svjetlo?

– Veliku. Umjetnički paviljon projektiran je prije stotinu godina, dakle pogodan je za tradicionalne medije, za izložbe slika ili skulptura. Prirodno svjetlo koje dolazi s velikih svodnih ploha tada je bila moderna rasvjeta. Danas je s takvom rasvjetom teško zadovoljiti sve potrebe prikazivanja djela, pa smo morali dovesti dodatnu umjetnu rasvjetu, u suradnji s Denijem Šesnićem te rasvjetu iz kazališta Kerempuh. Postavljena je tako da fragmentira skulpturu, da osvjetljava samo pojedine dijelove skulpture či?e nastaju tzv. svjetlosni akcenti.

Jesi li instalaciju radio s namjerom da se ona u budućnosti presloži i prilagodi nekom drugom prostoru, s obzirom na to da je napravljena od 78 zasebnih sferičnih oblika ukupne dužine 38 metara?

– Da, i vjerojatno ću sljedeće godine napraviti izložbe s istom instalacijom ili njezinim dijelovima. Ovisno o veličini prostora, galerije ili možda nekog vanjskog prostora. Ona lako može mijenjati oblik i “kapacitet”. Sada je izduženog oblika, no ona može rasti i u visinu, od nje se može napraviti nekakva nastamba ili tunel, ona može biti šuplja, itd.

Gdje zamišljaš Embrio? Gdje bi ga postavio nakon izložbe, odnosno koje je njegovo idealno mjesto?

– Najidealnije mjesto je kod onoga tko bi ga kupio. (smijeh)

Ja ga zamišljam na velikom, otvorenom prostoru...

– Da, svakako. A to može biti prostor koji je lišen ljudskih intervencija, neki potpuno prirodni ambijent, no isto tako može biti i urbani okoliš. Zapravo mislim da Embrio može svagdje funkcionirati i doći do izražaja. Nakon izložbe vraća se k meni u Matulje, gdje mi je općina stavila na raspolaganje jedno skladište. Postavit ću ga ispred skladišta, i ondje će imati svoj postav do daljnjeg, do sljedeće izložbe.

Neke tvoje skulpture postavljene su u javnim prostorima.

– Skulpture su se dobro uklopile u ambijente u koje su postavljene. Jedna je skulptura 1997. montirana na stare zidine u Roču i gleda na dolinu prema Humu. Zgodno se spojila s tim starim srednjovjekovnim gradom. Riječ je o skulpturi manjih dimenzija, široka je dva i pol metra i ne raste u visinu, malo je geometrijska, s kuglama, jer sam zamislio nešto kao putanje sunca. U Opatiji je jedna skulptura smještena ispred Kulturnog doma Zora, jedna je u Zagrebu ispred zgrade Filip-Tradea i mislim da se veoma dobro?uklopila u taj polujavan, poluprivatan prostor. Neki su moji radovi postavljeni u lokale, u suradnji s arhitektima.

Zaposlen si kao predavač. Koji su tvoji planovi za budućnost?

– Već oko četiri godine radim na Odsjeku za studij likovne umjetnosti pri riječkom  Filozofskom fakultetu. Dobra je vijest da otvaramo Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Nakon gotovo pedeset godina opet će u Hrvatskoj početi djelovati jedna Akademija primijenjenih umjetnosti. A što se mojega umjetničkog djelovanja tiče, eto, napravit ću izložbu kad me netko pozove.