Rade Dragojević  

Razgovor sa Slavenskom Drakulić

razgovor

Kad je 1995. Slavenka Drakulić promovirala svoju knjigu u Zagrebu, na promociju joj je došlo tek nekolicina ljudi. Prije dva tjedna, pak, za vrijeme trajanja Profilova Sajma knjiga, književnica je bila jedna od većih, ako ne i najveća zvijezda Sajma. Uostalom, zašto i ne bi, kad je upravo Slavenka Drakulić ona naša spisateljica koja svoje knjige prodaje u najviše primjeraka u svijetu, koja je vani poznata jednako koliko i u domovini, koja je dobitnica brojnih nagrada, te koja je, nipošto na kraju, odlična književnica.

Odnos neželjenosti

Često govorite kako vas dugo nije bilo u ovdašnjem kulturnom prostoru. Bili ste svojevrsna persona non grata u devedesetima. Je li posrijedi bio disidentski status, a ako nije, kako bi taj odnos neželjenosti definirali?

– Činjenica je da me u javnosti nije bilo od 1992., u čemu nisam bila jedina. Nije bilo ni Predraga Matvejevića ni Dubravke Ugrešić, kao ni Rajka Grlića, Mire Furlan, itd. Svi smo bili persone non grate iz jednostavnog razloga jer se nismo slagali s nacionalističkom politikom Franje Tuđmana. Iako je ta vlast bila izabrana demokratskim putem, ne znači da je bila demokratska. To se najbolje vidi baš na ovim slučajevima pisaca i umjetnika: naime, u istinskoj demokraciji nema disidenata, samo ljudi koji drukčije misle. I, naravno, nisu prisiljeni napustiti svoju domovinu samo zato jer drukčije misle. Pogledajte najnoviji primjer Michaela Moora, ne pada mu na pamet da se iseli iz Amerike samo zato jer je napravio dokumentarac protiv Busha!

Naše kolege novinari koji su nas nekoliko prozvali disidentima nisu niti slutili koliko su na taj način okarakterizirali sistem sam kao anti-demokratski. A ja bih taj odnos neželjenosti definirala upravo tako kao – odnos neželjenosti. Naime, očito je tada prevladavala ideja nacionalnog homogenizma i svatko tko je stršio trebalo mu je skinuti glavu.

Može li se govoriti o izvjesnom bojkotu ovdašnjih izdavača kad su u pitanju vaši romani u tom razdoblju, s obzirom na to da vas je objavljivao samo Feral?

– Ne znam zapravo što bih vam na to odgovorila. Jer niti sam nekome drugom osim Ferala nudila rukopise, niti mi ih je netko direktno odbio. Prema tome, možda je bilo nekog potihog izbjegavanja, valjda su se izdavači – kojih je u to vrijeme ionako bilo malo – bojali da se moje knjige ne bi prodavale, jer su nosile pečat izdajništva nacionalne stvari. S druge strane, činilo mi se da se ne bi niti uklopile u programe kojima je prvenstveno naglasak bio na objavljivanju Mile Budaka i Adolfa Hitlera.

Za Haag smo sami krivi

Vaš promotor u Zagrebu Predrag Lucić kazao je da je vaša knjiga Oni ne bi ni mrava zgazili prijeko potrebna ovdašnjoj javnosti, prije svega zbog ovdašnjeg negativnog odnosa prema sudu u Haagu. Koju bi ulogu trebao imati haški tribunal u hrvatskom javnom životu, možda ulogu kolektivnog rasteretitelja savjesti?

– Baš suprotno, mislim da se ljudi negativno odnose prema tribunalu jer ih podsjeća na njihovu lošu savjest. Previše je ljudi u ovom ratu podupiralo vlast koja je propagirala nacionalizam i mržnju, bez takvih ljudi ni vlast ne bi mogla opstati. Previše ih je aktivno sudjelovalo u ratu (pogledajte samo koliko ima branitelja!), a još više ih se njime okoristilo na neki neposredan ili posredan način – bilo da su nešto opljačkali, bilo da su stajali i gledali kako drugi to rade. Ne možete sada od tih ljudi očekivati da teže istraživanju zločina i kažnjavanju počinitelja, bilo u Haagu, bilo u Hrvatskoj. Što se njih tiče, najbolje bi bilo sve to što prije zaboraviti i ići dalje. Odnos s Haagom jedan je od najvećih političkih problema Hrvatske. S obzirom na to, čini mi se da se u nas premalo ozbiljno o tome razgovara. Možda je Lucić vidio moju knjigu kao prilog toj diskusiji. Čitavo vrijeme imam dojam da vlada surađuje s tribunalom samo zato jer je na to doslovno prisiljena – a ne zato jer bi Hrvatima samima stalo da raščiste odnos prema vlastitoj prošlosti i tako dođu do istine o ratu. Pokazala je to i najnovija diskusija u Saboru. Nedavno sam sudjelovala u emisiji Nedjeljom u 2, gdje je bilo postavljeno pitanje gledateljima je li Haag koristan ili štetan za Hrvatsku. Dvije trećine gledatelja odgovorilo je da je štetan i ja mislim da je to realan odnos snaga u Hrvatskoj. Trećina građana uvjerena je da je Haag koristan, što nije loš rezultat s obzirom na svu anti-hašku propagandu. Ja u svojoj knjizi jednostavno kažem da smo za tribunal sami krivi, jer nismo sposobni istraživati i suditi vlastitim ratnim zločincima – suđenje gospićkoj skupini je prije izuzetak nego pravilo.

Ideologija obrane Domovinskog rata

Prošlo je već određeno vrijeme od pojave knjige o haškim optuženicima. Kakve su reakcije publike na knjigu?

– U ovoj zemlji objavljene su samo dvije kritike, doduše pozitivne. Mislim da se uspjeh ove knjige sastoji u tome što nije javno napadnuta, to mi na neki način ilustrira promjenu atmosfere u zemlji. Inače mi čitatelji prilaze i čestitaju, ali tako je uvijek bilo, uvijek je postojala razlika između reakcija publike i medija. U drugim zemljama gdje je knjiga objavljena – a objavljena je paralelno u još šest zemalja – reakcije su sasvim drukčije, mnogo je više prikaza i kritika, mnogo više interesa, posebno u Njemačkoj i Švedskoj.

Je li činjenica da se u Rijeci vodio “slučaj Norac”, a da se u Beogradu trenutačno vodi slučaj vezan uz strijeljanja zarobljenika na Ovčari, možda pokazatelj da pravosuđa ovih zemalja postaju mjesta gdje će se ipak doći do pravde, te da u dogledno vrijeme neće biti potreban neki vanjski sud?

– Moram ponoviti da je odluka da se suđenja prebace s tribunala u Srbiju ili Hrvatsku zapravo na nama samima. Međutim, sve dok je sudstvo korumpirano i nereformirano, sve dok političari izručuju kriminalce, ali istovremeno drže figu u džepu, sve dok dvije trećine građana misli kako je tribunal štetan, a zločince drži za heroje – sve dotle suđenja kod nas neće biti moguća jer bi se pretvorila u farsu, kao u “slučaju Lora”, kad je sudac Lozina oslobodio optužene za mučenje zbog nedostatka dokaza. Naravno da bi suđenje u zemlji bilo bolje, jer bi na taj način cijeli problem ratnih zločina bio prisutniji, pa bismo bili prisiljeni govoriti o tome i možda doći do neke vrste katarze, do istine koja bi nam omogućila da se pomaknemo s mrtve točke koju diktira ideologija obrane Domovinskog rata.

Vještice godine

Nedavno sam razgovarao s vašom kolegicom Dubravkom Ugrešić, koja je također u zadnje vrijeme nešto prisutnija u domaćem kulturnom prostoru. No, ona ipak odbija da se tu u potpunosti vrati, odbija, kako kaže, pripadati “hrvatskom literarnom mainstreamu”. Jesu li ove knjige i promocije, vaša prisutnost na televiziji, znak vašeg definitivnog povratka u ovdašnji literarni milje?

– Ja nikad nisam niti otišla odavde, nego sam jednostavno bila prognana iz hrvatske javnosti. Dogodilo se da su mi ovdje prošle jeseni odjednom objavljene dvije knjige i da sam ih promovirala, pa je tako odjednom ispalo da sam se vratila. Međutim, predugo sam na međunarodnoj literarnoj sceni da bih se mogla posve vratiti hrvatskom literarnom mainstreamu, ma što to ustvari značilo. Na koncu, to i ne može biti moja odluka, nego odluka kritičara i teoretičara, sastavljača leksikona i raznih drugih programa. Meni je, naravno, najviše stalo do publike, ali publiku imam i ovdje i vani. U tom ću smislu uvijek ostati i ovdje i tamo.

Na kraju, jeste li dobili sudsku zadovoljštinu u procesu vezanom uz Vještice iz Rija a ako niste, kad se to očekuje? Još jedno pitanje vezano uz to, kazali ste da od tog novca kanite osnovati fond ili nešto slično kojim bi se podsjećalo na tu nemilu epizodu. O čemu je točno riječ?

– Zadovoljštinu još nisam dobila, ni nakon jedanaest godina suđenja. Stalo mi je da sud potvrdi da je to bila jedna od najsramotnijih epizoda hrvatskog novinarstva. Rado bih osnovala fond koji bi jednom godišnje dodjeljivao visoku novčanu nagradu najboljoj ženskoj novinarki, a koja bi se zvala Vještica godine, kao uspomena na lov na vještice koji smo devedesetih iskusile ja i moje kolegice.