Razgovor sa Slavicom Jakobović Fribec

Uskoro počinje treći međunarodni Festival prvih na kojem i ti sudjeluješ. Što te motiviralo da se prijaviš na natječaj?

– Prvi sam put u jednom natječaju pročitala kako se mogu prijaviti osobe bez obzira na starosnu dob (smije se), ali s umjetničkom radoznalošću i oduševila me ta demokratska formula umjetnosti i umjetnika/ca od koje se “pravim umjetnicima’’ dižu vlasi na glavi! Cijeli sam srpanj provela u Zagrebu osmišljavajući projekt i neizmjerno sam uživala, radeći i igrajući se, plivala sam i sunčala se u njemu! I prije sam za vlastite gušte i aktivističke potrebe radila slične stvari.

Na Festivalu sudjeluješ s radom Nimfe, muze, eurinome: Jesam li lijepa? (triptih 3D05). Možeš li opisati kakav je to rad?

– On je možda konceptualno razrađeni sukus mojih dosadašnjih impulzivnih improvizacija. Primjerice, jednu od haljina iz ovoga rada (meni pretijesnu, ali sasvim prikladnu za performans) s ogrlicom na kojoj je pisalo STOP TRGOVANJU ŽENAMA nosila sam na jednom svečanom stranačkom domjenku u povodu proslave Dana žena (naravno, stigla sam s aktivističke proslave na ulici). Kamera, nažalost, nije zabilježila reakciju stranačkog čelnika koji je prvi put čuo za trafficking, ali se zato kleo u demokratsko načelo pariteta, iako je samo 15 posto žena sudjelovalo u političkom odlučivanju te stranke. Otkrit ću da sada na toj haljini visi lenta s riječima CRNA KRONIKA, a povrh ljupke tange otkriva se goli pupak s otisnutim serijskim brojem “sretnog dobitnika’’. Ima tu još detalja jer je moja podstanarka, prolazeći hodnikom u kupaonicu dok sam ja zabijala čavle u zid i vješala slike, rekla: ova ti je super, ali nekako ti je prazna. Vidiš da sam oprezna u opisivanju svog rada. Nedavno me kolega kojem sam previše pričala prekinuo pitanjem jesam li čula za TEORIJU KOJA JE PROHODALA? Naravno da nisam, a i zašto bi, ali shvatila sam “što je pjesnik htio reći’’. Ipak je riječ o pravorijeku, o šutnji i o dominantnoj perspektivi gledanja, ma koliko se mi kleli u pluralizam i pluriperspektivizam i u cijelu tu priču o kulturnoj globalizaciji. (Tješi me pomisao da je ipak možda ciljao na osebujni transvestitski par čizmica s veselim plakatima ŽIVJELA RAZLIČITOST I NA LISTAMA SVAKA DRUGA ŽENA koje sam mu spomenula kao mali iskorak kontra bezobrazno velike instalacije.) No, da skratim priču, mogu reći da je u fokusu mog rada sam pojam tzv. ženske ljepote pripisan “ženstvenosti’’ i ženskosti, kao dominantan kulturni obrazac, ali i dinamika prevrednovanja koja su učinile same žene. To naglašavam već samim naslovom koji je kompilacija od naslova knjiga dr. Jasenke Kodrnja i Doris Dorrie. Jasenkina mi je knjiga pružila sjajne uvide u položaj umjetnica, pogotovo u Hrvatskoj i zato sam u instalaciju uključila originalna ulja dviju amaterskih slikarica iz suprugove i svoje obitelji, relativizirajući sam pojam umjetničkog autorstva iz pozicije ženskog jastva i ženskog subjektiviteta. No, ne mogu si pomoći što vremenitost i povijesnost u njima doživljavam sentimentalno nostalgično (u Benjaminovu smislu gubitka aure) svjesna današnje ontologizacije kapitala koja guta svaku različitost, rastačući je u virtualno. Možda to najbolje pokazuje računalni ispis fotografije s Interneta koji sam stavila na printer u položaj štafelajne slike. A ipak! U skladu sa stotom obljetnicom Einsteinove teorije relativnosti i Jasenkinim proročanstvom “o povratku Eurinome’’, raduje me prepoznavanje zakrivljenosti prostorvremena ženske kreativnosti.

Kako to da si za instalaciju odabrala formu triptiha koja asocira na “oltarnu sliku’’ odnosno na sakralni sadržaj? Ima li u tvom radu sakralnih motiva?

– Izbor trodijelne kompozicije nije slučajan. Iako koncept “ženske ljepote’’ većinom istražujem u socijalnom kontekstu kao odnos prema ženskom tijelu i seksualnosti (a s tim u vezi i s ljudskim pravima koja uključuju spolne razlike) i na simboličkoj razini kao istrajavanje različitih mitova, zabrana i ideologija u odnosu prema tijelu i seksualnosti, naglašavam sam čin kreativnosti kao univerzalno i kozmičko načelo koje je iznad rodova kao i Jasenkina Eurinoma (primjerice, Kosmos na Ljerkinom platnu kao rascvjetani embrio, Jacobyjev trbuh gole trudnice i Kožarićevo Prizemljeno sunce na Grigićevoj fotografiji). S druge strane, trodijelna forma triptiha omogućila mi je idejnu povezanost i “isprepletenost priča’’ kroz središnje ishodište – zrcalo na kojem sam (nadam se) pokazala kako se lomi paradigma iz normativnosti (koju sam obilježila nizom vrlina, krepost, čednost, djevičanstvo, majčinstvo, brižnost i marljivost) u autoreferencijalnost (novi niz – užitak, strast, moć, ravnopravnost) nastavljajući se u “igri školice’’ (postmodernističkoj refleksiji simboliziranoj časopisom Treća zagrebačkog Centra za ženske studije). Što se tiče asocijacije na “oltarnu sliku’’, ona postoji u središnjem krilu triptiha, ali u sakralnom smislu je heretička. To je parafraza motiva obitelji, odnosno braka kao prevladavajuće norme heteroseksualnosti s prokreacijom i glorifikacijom majčinstva, čiji su derivati, feminističkim žargonom rečeno, očinski autoritet i patrijarhalna majka. U lijevom krilu razotkrivaju se “svjetske slike’’ o “tajni ljepote’’ kao mistifikacija koja prekriva i pokriva odnose moći i dominacije – u jeziku i u pogledu, u trgovanju i u manipulaciji ženskim tijelom kao robom i statusnim simbolom – od prikrivenog nasilja do otvorene medijske glorifikacije spektakla zločina i kriminala. Njima je suprotstavljen koncept koji “slavi različitosti’’ u kvaliteti ljudskog života i ljudske seksualnosti naznačen kroz gibanje osviještenih pojedinaca/ki i pokreta u civilnom društvu i kroz njihov politički aktivizam ili radikalni otpor. Na desnom krilu naglašen je individualni i autonomni autorski izraz, pogled i stav prema ženi, tijelu i seksualnosti i univerzalno načelo kreativnosti, o kojem sam maloprije govorila.