Razgovor sa Spartakom Dulićem

Krenimo od Vašega performansa Kutija, koji ste izveli na Touch Me festivalu. Zbog čega ste kao vrijeme izvedbe odabrali ponoć i zbog čega adresu Ksaver 90, koju, moram priznati, nisam uspjela pronaći, a putem sam susretala i nekoliko poznanika/ica koji/e su također u tom ponoćnom lutanju Ksaverskom odustali od potrage. Naime, poznato je da ste prvu izvedbu tog performansa imali u galeriji Kapelica; stoga, zbog čega ste se odlučili na to prostorno i vremensko “skrivanje” u hrvatskoj stvarnosti koja je daleko više od slovenske u dubokoj političkoj narkozi?

– Kada sam dobio poziv da sudjeloujem na Festivalu i predstavim performans Kutija, prva misao je bila da ga ne želim ponavljati, da me ljudi pozdravljaju: ‘’Hello, Mr. Box’’. Nekako je sve to bilo iza mene, nisam se htio vraćati na stare emocije; trenutno radim totalno drugačiju poetiku. Poslije nekoliko razmijenjenih e-mailova s kustosicama Festivala, odlučih ponoviti performans uz nekoliko uvjeta i pitanja. Smatrao sam da Kutija nije rad za festivalsku prezentaciju, da tome treba pristupiti krajnje precizno, ozbiljno, uzimajući u obzir sve moguće bagove. Prijedlog organizatorica bio je ponoć, a za mjesto sam saznao oko sat vremena prije, što me je malo i uznemirilo jer nisam bio siguran da li će se ispoštivati i realizirati svi tehnički uvjeti koje sam tražio, tako da je dio performansa započeo već s potragom mjesta događaja, koji sam poslije dvadesetak minuta lutanja Ksaverom i pronašao. Prostorije je trebalo na adekvatan način pripremiti, osmisliti prostor za goste i umjetnika, odnosno pretvoriti stan u privatnu suvremenu galeriju. Tada se dogodio i najgori trenutak, a to je da su tehničari sa svjetlima, stroboskopom i stoperom stigli u isto vrijeme kad i gosti, tako da se stvorila gužva, nije bilo mogućnosti za probu... Shvatih da je ekipa stvorila totalno različita energetska polja za razliku od onih u galeriji Kapelica... Morao sam se primiriti, apsolvirati cijelu situaciju, promatrati kretanje i ponašanje publike, tako da je cyber virtualni događaj započeo sat kasnije.

Ne bih rekao da je to bilo skrivanje, više neka autoprovokacija; postaviti materijalizaciju misli između umjetnika i publike u drugu atmosferu. Pritom se u Kapelici nisam koristio plavim svjetlima i stroboskopom; tamo je više postojao ritualni proces dolaska i odlaska od interaktivnoga subjekta, a ovdje je sve nekako bilo više sabijeno, emotivnije, brže, tj. kraće je trajalo.

Kutija za izbijanje negativnih misli

Koliko mi je poznato (možda griješim), voditelj galerije Kapelica Jurij Krpan otkupio je dokumentaciju spomenutoga performansa za zbirku Kapelice (riječ je, dakle, o videodokumentaciji performansa kao i instalaciji, koja je ostala u Galeriji nakon izvedbe), kao što je odlučio i Kutiju uvrstiti u monografiju performansa iz produkcije galerije Kapelica. Zanima me da li je navedena monografija objavljena i da li ste za zagrebačku izvedbu performansa izradili novu instalaciju ili ste je ipak preuzeli iz Kapelice?

– Jurij Krpan nije otkupio dokumentaciju, on ju je prikupljao tijekom konverzacije e-mailom (crteži instalacije i skice performansa), kao i cijeli dokazni materijal koji je ostao poslije izvedbe. S obzirom na to da je Jurij Krpan dao zadovoljavajući honorar, smatrao sam da objekt treba ostati u Sloveniji. Rad je uvršten u godišnji kalendar Galerije za 2005. godinu, a objekt je jedan jedini prototip pripreman za masovnu proizvodnju, tako da je preuzet iz galerije Kapelica.

Istaknuli ste da je ta instalacija-kutija jedan jedini prototip pripreman za masovnu proizvodnju. Možete li, molim Vas, pojasniti?

– Pretpostavljam da u svijetu ima dosta ljudi koji ponekad osjećaju poremećaj kemije organizma, uslijed previše svakodnevno dobivenih raznih informacija... Možda bi trebalo pokrenuti masovnu proizvodnju Kutija za izbijanje negativnih misli; jedino nisam siguran da li da prodam cijeli patent ili da dugoročno uzimam proviziju od prodaje.

Osijek 2004. godine – tiha jeza

Zbog čega ste odabrali steper za navedeni performans? Istina, upravo zahvaljujući steperu uočljiv je trenutak kada postajete omamljeni dimom i kada više nemate onu prvotnu snagu hodanja na mjestu. (Navedeno sam primijetila na sjajnim fotografijama službenoga fotografa Touch Me festivala.)

– U Hrvatsku sam došao 1992, a u Osijeku sam živio u razdoblju od 1999. do 2005. godine. Te se zadnje dvije godine jednostavno nisam dobro osjećao. Podstanarsku sobu u kojoj sam boravio, spavao, radio art odlučih staviti na glavu, a stoper predstavlja imaginaciju trodimenzionalnoga kretanja tijela, gdje ne postoje vektorske odrednice i točke A, B, C... Dakle, Osijek, 2004. god. – pretvorio sam se u suhu grožđicu s kombinacijom tihe jeze. Neposredno prije toga realizirao sam i nekoliko instalacija u kojima svaki posjetitelj prolaskom kroz instalaciju iscrtava svoju vektorsku mrežu po kojoj klizi, zaustavljajući se ponekad u pulsirajućim točkama i točkicama... tražeći novi smjer kretanja... Prolazeći kroz, definiraju novi osobni dijagram promijenjene unutarnje arhitekture. Na svu sreću, sada imam više pozitivnih jona, tako da me je za zagrebačku varijantu performansa trebalo malo i nagovarati.

Može li se razlog Vašega odlaska u Suboticu iščitati i iz izjave u intervjuu za časopis 04Megazine za hakiranje stvarnosti (broj 10) gdje navodite da ste odbili nekoliko poziva za izlaganje u Osijeku, i to u kontekstu predstavljanja lokalne umjetničke scene, izjavljujući kako ne želite davati “legitimitet nekim projektima, previše je manipulacije i destrukcije”. Molim Vas, pojasnite o kojim se manipulacijama i destrukcijama radilo, eto, barem na jednom primjeru.

– Načelno, bilo mi je teško napustiti Hrvatsku jer sam se prije svega u Hrvatskoj razvijao kao osoba i umjetnik... ali u jednom mi je trenutku bila oduzeta mogućnost izbora. Mislim da se cijela priča prelomila oko Umjetničke akademije Osijek 2004. godine (Likovni odjel). Iskoristila su se imena i ljudi za pisanje projekta i organiziranje prvih prijemnih ispita. U taj projekt nitko nije vjerovao, govorilo se da od toga nema ništa, ali kad se dogodio – histerija, onda su počeli zvoniti telefoni za tadašnju tzv. mladu osječku likovnu scenu. Nisam htio davati legitimitet copy-pasteu... Akademija danas postoji i to je najbitnije, a kada su u pitanju egzistencije i sigurna radna mjesta do kraja života, u tranzicijskim se društvima ne biraju sredstva; nema humanizma, a moguće je i kršenje zakona... To nije sport gdje postoje pravila; ovdje je sve dozvoljeno. Nisam razočaran i ogorčen... Dogodio mi se život; želim vjerovati da su pojedinci, koji su dobili ogromne kredite bez pokrića, svojim radom to i opravdali, da se nalaze na umjetničkoj karti Hrvatske, ali ako nisu, onda je to problem za propitivanje.

U 04Megazinu za hakiranje stvarnosti povodom Kutije navodite sljedeće: “Htio sam, upotrebljavajući materijale do preciznosti, istraživati moguće proširenje umjetničkog diskursa, a ne samo istraživati elemente s kojima sam radio, izbjegavajući koncepte performansa šezdesetih i sedamdesetih.” Koje ste točno koncepte na koje aludirati nastojali izbjeći?

– U toj igri istraživanja umjetnosti došao sam do crnog, tako da nije bit performansa istraživanje opijata; to nije neki šamanski koncept, više me je zanimala neposredna interakcija s publikom u hermetičnoj i tjeskobnoj atmosferi.

Tijekom performansa moja se komunikacija ogleda u različitim pokretima tijela preko kojih se može iščitati trenutno psihičko stanje... a ako potraje dovoljno dugo, možda se svi pretvorimo u Borgove.

U ljubljanskoj Kapelici od medija, kako navodite u spomenutom razgovoru, bio je samo novinar Mladine. Kako je stvar prošla s medijima na zagrebačkoj izvedbi?

– Koliko se sjećam, bili su neki fotoaparati, ali ne znam koji su mediji bili u pitanju.

Restart-inkubacija

Nadalje, zbog čega ste u katalogu Touch Me festivala dali apstraktan opis spomenutoga performansa? Donosim ulomak: “Hipnotička, restart-inkubacija u interaktivnom odnosu cijeli performans vodi u nepoznato; ne jamčeći sigurnu i predvidljivu institucionaliziranu formu. Pored toga što se situacija percipira na vanjskoj razini samovoljnom pasivnošću umjetnika, s porastom komunikacije i halucinacije, on traži trenutak imperativa skupne odgovornosti, etičnosti društvenog organizma koji provocira i propituje.”

– Da, to je zadnja rečenica, ali za mene to nije apstraktno... Performans se realizira u formi neverbalne komunikacije, gdje publika participira u energiji, narušavajući kontrolirano determinirano kretanje tijela umjetnika, kreirajući novu dinamičnost pulsiranja, utječući na performerovo mentalno i tjelesno stanje. Izoliran i hermetičan društveni prostor oko umjetnikove glave, gdje je kompletno tijelo svedeno na interaktivnu instalaciju; uslijed ubrizgavanja novih misli materijaliziranih u dimu subjekt gubi svoju autonomiju percepcije realnog prostora.

U vezi sa spomenutom etikom, može li se govoriti i o etičnosti samih gledatelja koji su mogli odabrati da ne upuhuju dim u Vašu instalaciju-kutiju, nego da sami uživaju? Istina, u tom drugom slučaju – izvedba performansa ne bi bila omogućena, odnosno uspješan performativ Kutije upravo ovisi od tzv. neetičnosti posjetitelja.

– Naravno da publika ne mora sudjelovati; u tom slučaju događaj se razvija u drugom smjeru... Npr. mogao bih izvesti jedan slet na suho ili trčeći na stoperu (jer u toj novonastaloj situaciji imam više snage) proizvoditi velike količine znoja i pare koje cure niz cijevi u suprotnom smjeru, tako da bi se u svakom slučaju mogli počastiti.

U ovisnosti od ambijenta prostora, publike, trenutne inspiracije svih sudionika, ta dva iskustva prikazuju da se uvijek pojave neki novi zanimljivi detalji i da on nije nikada isti.

Spomenuli ste da trenutno provodite totalno drugačiju poetiku za razliku od one koja je promovirana u performansu Kutija. Jeste li koncipirali u okviru te nove poetike akcije i performanse?

Nikada do sada nisam prezentirao svoj crtačko-slikarski opus, tj. realizirao samostalnu izložbu. Uglavnom sam se takvim procesom promišljanja koristio kao sredstvom, ali ne i kao krajnjim ciljem.

Trenutno radim crteže-slike u tehnici aqua emajla, autolakova i uljnih flomastera, a tijekom rada javljaju se i bljeskovi novih performansa i akcija, ali mi to nije sada prioritet.

Napad na muzej

U biografiji obično navodite podatak kako ste 2001. godine u okviru Međunarodnoga dana muzeja u Osijeku izveli happening. O kakvu je happeningu riječ?

– To je bio tzv. Napad na muzej, cjelodnevni happening propitivanja uloge muzeja u 21. stoljeću. Ogledao se u iscrtavanju raznih slika, pisanja tekstova, grafita i sl. po fasadi Muzeja, gdje su se priključivali i ostali prolaznici. Na kraju je sve završilo napadom paintball oružjem. Naravno, morao bih pohvaliti ravnatelja Muzeja koji nam je izašao u susret, bio je strpljiv, a i sredstva za restauraciju fasade su već bila osigurana, tako da se poslije nekoliko dana sve uklonilo.

Dok ste živjeli i radili u Osijeku, osnovali ste udrugu za audio-vizualnu suvremenu umjetnost GRADDONJI. Kakva je situacija danas sa spomenutom udrugom?

– Mislim da ona više ne postoji, sada se predstavlja kao Osječka likovna scena.

U Galeriji Ghetto 2006. imali ste izložbu videoprojekcija-akcija koje su se odvijale u privatnim stanovima i hodnicima atomskih skloništa. U kojim ste atomskim skloništima snimili navedene videoakcije i na koje su sadržaje upozoravale?

– To je nekoliko videoradova koji također propituju izolaciju; 2003.-2004. – vrijeme kada se nosila kamera na svakom koraku. Takvim konceptom snimanja iz ruke, bez konkretnog scenarija nastalo je dosta materijala. Jedan govori o dvojici mladića koji skupe kovanice jednog hladnog kišnog vikenda. Originalnog materijala ima nekoliko sati, ali se premontirao u petnaestak minuta u kojoj su četiri različite faze stanja svijesti, gdje se na kraju lansiram raketom na Mars.

Drugi je snimana svirka u osječkom atomskom skloništu, gdje bubnjar prvi put u svom životu sjeda za bubnjeve, ja nasumično izgovaram slogove, prateći ritam instrumenata, jedino je gitarist znao svirati. Taj sam materijal odnio jednom opernom pjevaču osječkog HNK-a koji je skinuo klipove i remiksirao stvar, a na osnovi te kompozicije kasnije se premontirao spot od jednog kadra, gdje svojim plesom i glasom dočaravam atmosferu.

Umjetnik + kustos

Kakva je situacija što se tiče akcionističke i performerske scene u Subotici i postoje li neki festivali žive umjetnosti u Srbiji?

– Trenutno sam imenovan na četiri godine kao ravnatelj i kustos galerije “Dr. Vinko Perčić” koja je kao ustanova galerijskoga tipa osnovana u svrhu promoviranja likovnih umjetnika različitih umjetničkih pravaca i radi očuvanja pokretne i nepokretne imovine koju je Općini Subotica poklonio gosp. Vinko Perčić Ugovorom o poklonu od 1989. godine, tako da Općina Subotica 27. lipnja 2006. donosi odluku o osnivanju Galerije.

Veliki ljubitelj umjetnosti i kolekcionar Vinko Perčić svoju je kompleksnu zbirku poklonio gradu Zagrebu, koju čine četiri sistematizirane grupe i nalaze se na pohrani u Klovićevim dvorima. Na prvom je mjestu Zbirka umjetnika s prostora bivše Jugoslavije s kraja 19. stoljeća do danas, u kojoj se pored akademskih slikara nalaze i djela naivnih umjetnika. Drugi dio čine teme portreta Vinka Perčića, treći je zbirka mađarskih umjetnika s polovice 19. stoljeća do 1941. i na kraju, dragocjena i vrlo zanimljiva kolekcija umjetničkih djela evropskih slikara od 16. do 20. stoljeća. Ona je brojčano mala, ali značenjem autora i vrijednošću likovnih ostvarenja nesumnjivo najmarkantnija (Albrecht Dürer, Rembrandt van Rijn, Francisco Goya, Édouard Manet, Camille Pissarro, Pierre Renoir, Edgar Degas, Paul Cézanne, Paul Gauguin, Toulouse-Lautrec, Pierre Bonnard, Henri Matisse, Raoul Dufy, Fernand Léger, Pablo Picasso, Oskar Kokoschka, Marc Chagall, Joan Miró, Henry Moore, Victor Vasarely, Bernard Buffet). (http://galerija.subotica.org/?page_id=4)

Izložba Umjetnine iz donacije dr. Vinka Perčića mogla se vidjeti od 27. svibnja do 30. srpnja 1989. u organizaciji Strossmayerove galerije i Muzejsko-galerijskog centra – Muzejski prostor, Jezuitski trg 4 (autori izložbe bili Vinko Zlamalik i Đuro Vanđura).

Propitivanje polja suvremene umjetnosti u Subotici nije dovoljno zastupljeno i cilj mi je kao voditelj Galerije ostvariti i istraživanje novih mehanizama kulturnih promjena radi suradnje bliskih umjetničkih asocijacija, prezentacija starih i novih umjetničkih praksi kao i poticanja svijesti o potrebi konstantne edukacije unutar lokalne zajednice, gdje se nadilaze uski okviri nerazumijevanja u nedostatku komunikacija. Novim sadržajima povećava se i pozornost šire publike, a za sve te aktivnosti istaknuta je ideja stvaranja živog mjesta razmjene ideja, jakog središta kulture, umjetnosti i edukacije.

Trenutačno istražujem prije svega vojvođansku umjetnost i u svezi s tim odradili su se neki projekti s MSUV-Novi Sad kao i s Nezavisnom umjetničkom asocijacijom Remont-Beograd, s kojima konstantno razmjenjujem neke programe i projekte.

Je li moguće koncipirati samu izložbu o Vinku Perčiću, s obzirom na njegov zanimljiv život u kojemu je spojio znanost (svjetski poznat gastroenterolog) i umjetnost (bio je čest gost likovnih umjetnika na izložbama i likovnim kolonijama)?

– Galerija će se u budućnosti razvijati u više segmenata. Prvi je bio legat, koji je ostao u gradu i može se vidjeti u Galeriji, a pripremljeni su i projekti stalnog postava radnog ambijenta, gdje bi se prezentirao njegov život i kolekcionarstvo. Drugi su izložbe suvremenog slikarstva, grafike..., tj. klasičnijih medija, a treći je videoumjetnost, multimedija i performansi koji se održavaju u podrumu Galerije.

Na relaciji Zagreb – Subotica

I na kraju, kako Vam izgleda hrvatska stvarnost iz subotičke perspektive?

– Lijepo...

Ljepše nego u Subotici ili ipak…?

– ... ako kažete stvarnost, često se odnosi na sadašnju političku ili ekonomsku; te su situacije promjenljive, više me zanima kulturološki aspekt. Nije mi se dogodio nikakav kulturološki problem identiteta dolaskom u Zagreb devedesetih. U nekim segmentima života taj je kut perspektive isti, način na koji su tretirani trgovi, parkovi, arhitektura kao i međuljudska komunikacija veoma je slična onoj u Subotici.

Spartak Dulić (Subotica, 17. prosinca 1970), završio elektro-strojarsku srednju školu u Subotici (1986-1989) te 1998. godine diplomirao na ALU u Zagrebu u klasi prof. Ante Kuduza (grafički odsjek) za zvanje akademski slikar-grafičar. Životni put: 1998. zaposlen kao vanjski suradnik u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu, odjel zidno slikarstvo; sudjelovao na projektima restauracije gotičke crkve u Lepoglavi i barokne u Belcu (freske-Ranger); 1999. zaposlen kao vanjski suradnik u HRZ u Osijeku, kiparski odjel; 2000. nastavnik likovne kulture u Osnovnoj školi “Jagoda Truhelka” u Osijeku i u Osnovnoj školi “Miroslav Krleža” u Čepinu; 2001.-2005. profesor stručnih predmeta u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, dizajna i tekstila u Osijeku (predavao crtanje i slikanje, slikarsko projektiranje, reklamno slikanje, pismo, ilustraciju, plastično oblikovanje i slikarske tehnike); položeni ispiti iz pedagoške grupe predmeta (metodika, pedagogija, didaktika); 2006. vanjski suradnik Ksavera d.o.o., restauracija barokne freske u Ivancu; 2006. vanjski suradnik u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu, odjel zidno slikarstvo, restauracija barokne freske u Mariji Gorici; 2007. profesor povijesti umjetnosti u subotičkoj gimnaziji (hrvatski odjel) “Svetozar Marković”; 2007. ravnatelj i kustos Galerije “Dr. Vinko Perčić” u Subotici. Autor je niza projekata i akcija u Osijeku i Subotici. Sudjelovao na skupnim izložbama i imao samostalne izložbe.