Razgovor sa Steveom Steinom

Primjenjuješ li Burroughsovu školu slučajnosti u svom radu – izreži na komade, ubaci u vreću, promiješaj i iskoristi ono što iziđe kojim se god redoslijedom pojavi.

– Želim da stvari zvuče dobro uza svu tu nasumičnost. Morate eliminirati dio slučajnosti ako ne želite postati neslušljivi i odbojno samozadovoljni. Ne želim stajati tamo i govoriti samome sebi vau, sviram ovu stvar u jedanaestšesnaestinskom ritmu dok ljudi razmišljaju imaju li vremena popiti još jedno pivo prije odlaska. Morate zadržati pozornost publike.

Jesi li razmišljao o slušateljima kada si radio Lessons?

– Da budem iskren – nisam. Bilo je to ugodno iznenađenje. Nismo razmišljali o publici, tim albumima smo isključivo željeli zadovoljiti same sebe. U to vrijeme smo visjeli u Roxyju koliko smo mogli i dosta toga je ostavilo utjecaj na nas, no mogu reći da nismo razmišljali o tome kako će nas prihvatiti publika. Promatrajući druge izvođače na živim nastupima dobili smo osjećaj koji bi prijelazi mogli upaliti. Douglasova sposobnost je bila takva da sam ga mogao pitati možemo li doći od točke A do točke L, na što bi on odgovorio što bismo mogli napraviti. Tada bismo napravili kostur stvari i svaki od nas bi je popunjavao raznim elementima sve dok je ne bismo dovršili. I stvar bi funkcionirala u ritmičkom smislu. Nisam siguran jesu li te stvari ikad potpuno funkcionirale kao plesna podloga u klubu, znam da neki dijelovi jesu. No, bili su to odlični albumi za puštanje na radiju. Klub je potpuno druga stvar, to je kao stavljanje albuma pod mikroskop.

Divni glasovi voditelja

Albumom The Motorcade Sped On, objavljenim na NME flexidiscu u Velikoj Britaniji, počeo si se baviti društveno-aktivističkim, političkim temama. Je li taj album ikad objavljen u SAD-u i kakve su bile reakcije?

– U SAD-u ga je objavio Tommy Boy kao dvanaestinčni promo-album na vinilu. Starije ljude, to jest ljude mojih godina, odbio je taj album, jer je emotivna povezanost sa stvarnim događajem bila puno jača od bilo kakve obrade koju sam ja mogao stvoriti. Neki su ga razumjeli. Mlađi ljudi (oni koji su opće čuli za Kennedyja i atentat – začudio bi se koliko njih uopće nema pojma) većinom su smatrali da je OK.

Imam u glavi sliku tebe kako probireš kroz arhive izbačenih scena i snimki koje poslije koristiš za svoje stvari – ima li toga?

– Haha… Prilično si blizu istine. Rano sam shvatio da se većina zanimljivih stvari s glasovima voditelja događa kada ne čitaju tekstove. Dok još nisam imao svoj studio, uvijek bih govorio inženjeru da počne snimati prije nego što priđu mikrofonu, jer su sve te male snimke bolje od glavne. Greške, nakašljavanje, spontane napomene… iskoristio sam tone tih stvari, npr. na Nothing to Fear. Mislim da su to divni glasovi.

Što dolazi prije, semplovi ili glazba?

– Obično pronađem nešto što mi se tematski sviđa, pa nakon toga nešto što bi se moglo glazbeno slagati. Bit će mnogo snimljenih glasova na idućem albumu i upravo pokušavam pronaći glazbu koja bi odgovarala atmosferi i osjećaju koji bude.

Zaposlenici velikih korporacija

U posljednjih deset godina cijela glazbena industrija kao da je koagulirala u pet globalnih kompanija…

– O, na kraju će to biti jedna kompanija, koja će apsorbirati ostale dvije ili tri i u osnovi plaćati državi da štiti njezin interes na cijelom prostoru. Zastupnici u Kongresu u osnovi su plaćeni zaposlenici velikih korporacija koji rade ono što im se kaže. No, u isto vrijeme ja mogu sjesti za računalo i preuzeti novu stvar 50 Centa na svoj ipod a da nikome ništa ne platim, tako da je s tim tipovima gotovo. Svejedno, oni neće odustati. No, tko sam ja – neki pedesetogodišnji šmokljan koji čak nema ni vremena za to. Zašto bi neki dvanaestogodišnjak koji zna to napraviti uopće išao u trgovinu CD-a – baš njega briga za omote albuma.

Zaslužuje li glazbena industrija da nestane?

– Teško je odgovoriti na to pitanje – mislim, ima dobrih ljudi koji rade za izdavačke kuće, pametnih ljudi koji ne zaslužuju da ostanu bez posla, no u razvijenom svijetu općenito postoji puno ljudi koji ne zaslužuju da izgube svoje poslove, kao što se počelo događati. U SAD-u mnogo ljudi ne radi zbog toga što gomila robova u Kini proizvodi iste stvari kao i oni, i to samo za dolar dnevno. A velike tvrtke se smješkaju dok skupljaju dobit. Oni razmišljaju u stilu: “Zar nije ovo super? Šteta zbog onih tipova koji nemaju posla, ha?” To su žalosne, no neizbježne promjene, jer se svijet mijenja golemom brzinom.

Propagandna mašinerija

U Village Voiceu su napisali za tebe da si “vječno razočaran optimist koji i dalje smatra da zvukovi i prizori koji vibriraju u američkoj svijesti ne samo da ne potpadaju pod zakon o autorskim pravima, nego da po prirodnom pravu pripadaju svakom Amerikancu – da svi imaju pravo interpretirati ih i obrađivati ih kako god žele…” I dalje smatraš da sva glazba treba biti dostupna za sempliranje?

– Da, naravno, mislim da treba biti, jer je to smjer u kojem se ovo društvo razvija. Stvari se mijenjaju, stvari se događaju i ljudi se privikavaju na njih.

Mislim da rock’n’roll ne bi nikad nastao da su blues glazbenici zabranili Stonesima da upotrebljavaju njihove rifove…

– No bilo bi lijepo da im je netko platio. Stonesi su bili posebno gadni zbog toga što su stavljali svoja imena kao imena autora i ignorirali ljude koji su stvarno napisali te stvari. To nije pošteno – to je čisto varanje. Možda oni i nisu bili odgovorni za to, možda je bio kriv njihov knjigovođa ili menadžer, no mislim da je to različita stvar. Sempliranje je put naprijed u glazbi i kulturi.

Ima li umjetnik odgovornost biti politički aktivan?

– Pa, ima, no teško je odgovoriti na to pitanje. S jedne strane, imate sve te slučajeve iz prošlosti u kojima su vlade počinjale ratove, ljudi prosvjedovali i društvene se promjene događale kroz borbu, no, s druge strane, stvari su danas drugačije. Ovo je jedna od najvećih, najmoćnijih država na svijetu, a banda lažljivih lopova otela je vlast. Također imaju i golemu propagandnu mašineriju koja… Mislim da vam ne mogu ni opisati u kojoj je mjeri propaganda ovdje proširena. Postoji toliko ljudi čija stajališta stvaraju popularni mediji, a popularni mediji su u rukama republikanaca. To je nalik životu među tjelokradicama iz znanstvenofantastičnog filma. Razina javnog diskursa ovdje je na razini trećeg razreda osnovne. Teško je povjerovati koliko loše stoje stvari. Na primjer, nekoliko zadnjih anketa pokazalo je da više od polovice Amerikanaca ne vjeruje u teoriju evolucije.

S engleskoga preveo Zoran Lazinica.

Objavljeno na www.monkeyfunk.net/Steinski/Steinski.html.

Oprema teksta redakcijska.