Razgovor sa Svenom Stilinovićem

Još kao srednjoškolac, dakle, kao najmlađi član, sudjelovali ste u akcijama Grupe šestorice autora. Zbog čega ste iznenada 1977. prekinuli školovanje na Školi za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, i to neposredno prije mature?

– Bijes, netrpeljivost prema školi, obitelji i svemu onome što diktira ponašanje, kretanje, učenje, spavanje, hranjenje i ostalo. U osnovnoj su me htjeli stalno šišati, uključivati u razne organizacije, kao što su pioniri, omladina, izviđači, folklor i slično. Nisam se dao, te otuda i bijes i netrpeljivost prema sistemu jer ŠKOLA = VLAST.

Akcija s toalet-papirom

Godine 1976., 17. i 18. travnja, u sklopu manifestacije 5. aprilski susreti, održanoj u Studentskom kulturnom centru u Beogradu, Grupa šestorice autora je održala izložbu-akciju u okviru koje ste izložili seriju fotografija pod nazivom Komparacija razvoja slikarstva i nerazvoja fotografije, i pritom ste realizirali akciju s toalet-papirom. Što ste potencirali spomenutom akcijom?

– To su bile dvije bijele linije između dva grada – Zagreba i Beograda. U Beogradu je od toga nastao politički problem; naime, jedni su me napadali da kako mogu povezati Zagreb i Beograd toalet papirom, s govnima, tj. rušim bratstvo i jedinstvo, a drugi su me branili da su to samo dvije bijele linije. Bila je to žestoka diskusija, a ja se nisam uplitao.

Gdje se odvijala navedena diskusija – u medijima ili u Studentskom kulturnom centru u Beogradu?

– Diskusija se odvijala ispred Studenskog kulturnog centra, a u njoj su sudjelovali slučajni prolaznici.

Od 11. do 17. travnja 1977., kako doznajemo u katalogu o Grupi šestorice autora (urednica kataloga Janka Vukmir), u organizaciji CEFFT-a u Galeriji suvremene umjetnosti, u Zagrebu je održana izložba-akcija na kojoj su sudjelovali svi članovi Grupe šestorice autora. Prvoga dana izveli ste akciju Volim vas, a 12. travnja Akciju pisanja. O kakvim je akcijama riječ?

– Oprosti, ali slabo se sjećam. Uglavnom sam na svim izložbama-akcijama izlagao fotografije i tekstove. Najzanimljivije su bile rasprave oko mojih radova. Na primjer, sjećam se kad su na Trgu Republike, tj. Trgu bana Jelačića diskutirali o mom velikom kolažu je li to ili nije umjetnost, i pritom su pričali o kaosu i entropiji. Što se tiče akcije Volim vas, sumnjam da sam je izveo, to je bio neko drugi, vjerojatno Jerman. Nisam baš čovjekoljubiv. U Akciji pisanja ispisivao sam na papir dvije riječi – MISLIM i OSJEĆAM. Fotografirali su mi lice pokraj svake ispisane riječi, a moje je lice uvijek imalo isti izražaj; po njemu nije se moglo vidjeti mislim li ili osjećam.

Koje se godine odvijala navedena javna diskusija i tko ju je inicirao te u povodu kojih vaših radova?

– Godine 1975. na Trgu Republike, a inicirali su je ljudi koji su se slučajno našli na Trgu. Prepirali su se oko mojega rada, tako da su oni sami stvarali tu situaciju, tj. diskusiju.

I još o Grupi šestorice autora

Možete li navesti još neke akcije koje ste izveli u okviru izložbi-akcija Grupe šestorice autora?

– Godine 1975. u Zagrebu projicirao sam dijapozitiv s upitnikom na zgrade, ljude, pse, automobile. Godine 1976. u Mošćeničkoj Dragi sunčao sam se dok mi je na leđima ispisan tekst “Baš sam sretan što sam pocrnio”. Nakon sunčanja slova su uklonjena, a tekst je ostao vidljiv zbog promjene boje kože. Prirodni, bezbolni tattoo. Godine 1978. u MM centru u Zagrebu dijelio sam i slao poštom tekst: “Ovaj tekst je umjetničko djelo samo zbog toga što je otisnut u većem broju primjeraka. Jedan primjerak ovog teksta nije umjetničko djelo, ali vas svaki sljedeći približava posjedovanju umjetničkog djela. Izlaskom ovog teksta u novinama ovo djelo će profunkcionirati”. Godine 1977. u Beogradu izveo sam akciju pisanja “mislim – osjećam”; i dok me fotograf Studenskog kulturnog centra fotografirao, moj brat Mladen Stilinović je fotografirao obojicu. Godine 1979. u Studenskom centru u Zagrebu ispisivao sam sljedeći tekst na zidu kina: Kao što on proizvodi svoju vlastitu proizvodnju za svoje obestvarenje za svoju kaznu, kao što svoj vlastiti proizvod proizvodi za gubitak za jedan proizvod koji mu ne pripada, tako on proizvodi vlast onog koji ne proizvodi, nad proizvodnjom i nad proizvodom; kao što sebi otuđuje svoju vlastitu djelatnost tako strancu prisvaja djelatnost koja mu ne pripada. Karl Marx

Kao što je rezimirala Nena Baljković, Grupa šestorice autora u izlagačkoj praksi nije polazila od globalnog pojma grada, nego je pažljivo selekcionirala mjesta nastupa kao reprezentativne uzorke različitih oblika urbanog života: centar grada (ondašnji Trg Republike), mjesto namijenjeno odmoru (gradsko kupalište na Savi), novo naselje bez kulturnih sadržaja (Sopot), povijesni dio grada (Jezuitski trg), odgajalište “elitne inteligencije” (Filozofski i Ekonomski fakultet). Kojih se izložbi-akcija posebice sjećate s obzirom na reakcije prolaznika u javnim prostorima izvedbe?

– Pa najviše se sjećam Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje je jedan bio uporan u tvrdnji da to nisu umjetnička dijela, da je to smrt umjetnosti (kako bi rekao moj brat: “Upomoć! Mene netko pokušava ubiti!”), a i ostali nam nisu bili naklonjeni. Na ondašnjem Trgu Republike je bilo zabavnije jer su se ljudi međusobno svađali o pitanju shvaćanja umjetnosti. Šteta što nismo zabilježili magnetofonom ili barem pisanom riječi. Ovako, tko bi se toga sjetio...

Već niz godina živite i djelujete u Rijeci. Kako biste procijenili riječku performersku scenu od devedesetih do danas? U tekstu Tridesetogodišnjica riječke performerske scene (1976.-2006.), što je prošle godine objavljen u Zarezu, Branko Cerovac ističe kako je formiran i Ri Performance Syndicate. Jeste li član spomenutoga sindikata?

– Ne bih procjenjivao. Nisam.

Geometrija krvožednosti

Zaustavimo se sada na ciklusu Geometrija krvožednosti. U prvoj Geometriji krvožednosti, koju ste izveli 1993. u Berlinu nosili ste janje kroz grad, zatim ste ga ispekli na ražnju i potom nahranili publiku na otvorenju izložbe. Koju ste simboličku poruku upisali u navedenu akciju nošenja zaklane životinje kroz grad? Ujedno, jeste li sami u okviru tog performansa zaklali janje ili ste imali stručnu pomoć mesara-koljača?

– Kao prvo, životinja nije bila zaklana, nego ubijena u klaonici; znači da su to obavili profesionalci. Drugo, morali smo je prenijeti s jednoga mjesta na drugo, pa smo prošli kroz dio grada (Berlin). Kada vidiš nešto takvo, što nije uobičajeno, naravno da to ima nekakve simbolike. To ostavljam onima koji su to vidjeli. Samo sam htio nahraniti ljude. Godine 1993. mi smo bili još u ratu, a ja sam hranio Nijemce. Tu ima više ironije nego simbolike.

Kad kažete “životinja nije bila zaklana, nego ubijena u klaonici”, u čemu je razlika? Nož pod grlo ili metak u čelo? I, oprostite, ne mogu potpuno povjerovati da ste navedenim performansom željeli samo nahraniti ljude; bilo je ipak i doze spektakularnosti u tom performativnom prenošenju zaklanoga janjeta kroz grad...

– Kad izvodite takvo nešto i ako je javno, normalno je da je spektakularno. Pogotovo ako je to janjac na kolcu, kojeg većina Nijemaca prvi put vidi. Stvari, bića, pojmovi (kolac, janjac, crveno) su puni simbola i bit će. Npr. moje ime i prezime je Sven Stilinović, znači inicijali su mi S.S. Kad sam se u Berlinu potpisao ispod slike koju sam naslikao na zidu u Tahelesu (bile su to slike oružja i prirode s tekstom Susan Sontag: “Kad smo uplašeni, mi pucamo, ali kad smo nostalgični, mi pravimo slike.”), Nijemci su me napali zbog potpisa, jer ih je podsjetio na potpis njemačkih SS trupa. Pa, sad ti vidi. Što kad prdnem, istjerujem duhove ili imam lošu probavu ili oboje.

Drugu Geometriju krvožednosti uprizorili ste pet godina nakon prve Geometrije krvožednosti u Kapelici (Ljubljana, 1998.). Riječ je, naime, o instalaciji (neon, kosti, staklo, krv, aluminijski okviri, stol), a pritom ste za stolom brusili nož i potom opet nahranili publiku pečenim janjetom te kruhom i vinom. Je li među publikom bilo onih koji nisu željeli konzumirati životinjsko truplo? Ujedno, zanima me kako se osjećate prilikom zarivanja noža u vrat nedužne životinje a čiji simbolički kapital iskorištavate umjetničkim, “geometrijskim” strategijama?

– Kako se osjećam? Ja sam mesožder a da ne budem licemjeran (netko je rekao licemjernost je civilizacija), morao sam to napraviti od početka do kraja, tj. zaklati, odrati, ispeći, podijeliti i pojesti. Možda sam neciviliziran, a civilizacija ne znači uvijek dobro. To sam napravio samo jednom u Dubrovniku (Lazareti, 2000.) za pomrčine sunca za spasenje svijeta. Dakle, riječ je o petoj Geometriji krvožednosti. Nitko ne može poreći da ga nisam spasio. Ima i tu malo ironije. Što osjećam? Nije lako, nije lako ubiti životinju. Što ako se nađeš u situaciji da moraš to učiniti da bi se prehranio. Na Velebitu sam ostao bez hrane, pa sam ubijao puhove. Siromašni narodi, ljudi moraju znati ubiti; oni si ne mogu priuštiti vegetarijanstvo – izbor hrane. Jedu ono što imaju; meso, travu, otpatke, pseće ili mačje konzerve… Jesi li probala? Da se jesti. Civilizacija je privilegija bogatih. Inače, na mojim performansima Geometrija krvožednosti svi hrle na jelo.

Raščerečeno srce-maska

Treću Geometriju krvožednosti izvodite 1999. u Galeriji O.K., gdje koristite potpuno istu instalaciju i isti postupak brušenja noža. Ipak, sada stavljate janjeće srce na lice, poput raščerečenoga srca-maske. I ovdje kao završni element uvodite hranjenje publike pečenom životinjom (janje) te ponudom kruha i vina. Vidite li neku poveznicu između svojih performansa-varijacija na temu Geometrija krvožednosti i spektakularnih klanja životinja koje svojim Orgijskim misterijskim teatrom (OMT) još priređuje Hermann Nitsch. Tragom navedenoga, postavljate li neku razliku između vlastitih Geometrija krvožednosti u kojima provodite klanja životinja i klaonica? Primjerice, Hermann Nitsch, kako je izjavio u jednom intervjuu, ne vidi. Mislim da je apsolutno neprihvatljivo da se izvedbeno žrtvovanje životinja pokušava opravdati strategijom mimesisa ili kao što će se Nitsch, među ostalim, pokušati etički izolirati sljedećim iskazom: “Egzistencijalno poštenje traži da budemo svjesni ubijanja životinja zbog naše koristi.” Pritom su, čini mi se, upitnije one umjetničke strategije koje se pozivaju na Bibliju, jer pored ideosfere kojom cinički pokušavaju opravdati izvedbeno klanje životinja pokazuju i kako im je potpuno nepoznata i podzemna animalistička struja u kršćanstvu a koju danas posebice aktualiziraju tzv. prakršćani.

– Nitsch je bogat, ja nisam. Na moje performanse dolaze i siromašni ljudi da pojedu i popiju nešto, da si priušte janjetinu. Klaonice zarađuju od klanja. Ja ne. Ponavljam – jednom sam zaklao, a inače kupujem u mesnici, pa ispečem i podijelim. Slažem se s Hermannom da moramo biti svjesni ubijanja životinja zbog naše koristi, ali moramo biti svjesni i da ćemo to možda i morati jednom učiniti. Kada sam izlagao u Sarajevu slike oružja (metak, tenk, kalašnjikov itd.), bilo je to 1986. godine, jedna mi je djevojka zamjerila to što izlažem slike oružja. Počeo sam objašnjavati razloge zašto to činim i u jednom trenutku sam rekao “i tebi bi se moglo dogoditi” (misleći na rat) i dogodio se.

Osim toga, zanima me možete li se kao umjetnik boriti protiv nametnute kulturološke simbolike, u ovom slučaju, naravno, mislim na žrtvovanje janjeta kao navodnoga simbola spasa čovječanstva?

– Žrtvovanje janjeta kao simbola za spas čovječanstva spada u prošlost, tj. Povijest. Čovječanstvo ne može spasiti nikakvo janje. Ljudska glupost je takva da ga ništa ne može spasiti, ni janje ni ja. Htjeli bismo sačuvati prirodu (biljke, životinje), a s druge strane ne možemo bez auta, kompjutora, mobitela, radnog mjesta (tvornica). Ima nas sve više i više. Proizvodi se gomilaju, potrošnja sve veća. Kako to zovemo? Ponudom, dizajnom, marketingom. Isti proizvod drugo pakovanje. Sami sebe uništavamo, lagano. Mogu se boriti protiv ljudske gluposti, možda; protiv simbola ne.

Četvrta Geometrija krvožednosti (Galerija Ghetto, Split, 2000.) strukturno je potpuno ista trećoj Geometriji krvožednosti, izvedenoj u Rijeci. Kako opravdate uporabu životinjske žrtve, doslovnije, korištenje ubijenih životinja u svojim performansima? Tragom navedenoga, zanima me jesu li vam poznati radovi pojedinih umjetnika, umjetnica koji negiraju takvu vrstu “holokausta” (u određenju Charlesa Pattersona) koji se svakodnevno provodi na životinjskim tijelima i truplima?

– Moram priznati da umjetnost slabo pratim, to valjda dolazi sa starošću… Nešto sam na brzinu pregledao na Internetu o Charlesu Pattersonu. Nacisti i mesari? Ne znam kakve to ima veze. Moj mesar nacist – ajde?! Što je onda i medo koji me je htio malo gricnuti (na Velebitu) nacist? Sumnjam.

Naime, to što je Patterson apostrofirao u knjizi Vječna Treblinka prije njega je detektirao Isaac Bashevis Singer. Riječ je o Singerovoj dijagnozi: ‘’U svom odnosu prema životinjama, svi ljudi su nacisti; za životinje traje vječna Treblinka“. Jednako tako, navedeno je potvrdio i Edgar Kupfer-Koberwitz koji je Holokaust iskusio na vlastitom mesu i kostima. Inače, patnju nad patnjama, Holokaust u Dachauu izdržao je i kao vegetarijanac. Jednako tako, navedeno je detektirao i Adorno: “Auschwitz se ponavlja svaki put kad netko pogleda klaonicu i pomisli: to su samo životinje”. Recite, zašto se sve takve dijagnoze, a kada su u pitanju životinje, u većini znanstvenih i umjetničkih krugova u potpunosti ignoriraju?

– Koliko znam, u konclogorima nisu ih baš hranili, pogotovo ne mesom; bili su na kruhu i vodi. Vegetarijanac ne znači da si dobar, da si žrtva. Ima zlih vegetarijanaca kao i dobrih mesoždera. Ne možemo reći da pokoji nacist nije bio vegetarijanac i radio u konclogoru. Što se tiče znanstvenika i umjetnika, to ovisi o individui, o njihovu interesu. Znanstvenici uglavnom teže znanstvenim otkrićima i lovi za ta znanstvena otkrića, umjetnici priznanju i lovi za svoja umjetnička djela. Stvar je novca; tamo gdje ima love bit će više umjetnika i znanstvenika, što pokazuje Amerika.

U šestoj Geometriji krvožednosti, koju izvodite u Ljubljani (Muzej suvremene umjetnosti, 2001.), ponovo provodite simboličku gestu stavljanja razrezanoga srca-maske na lice te dijelite novac s natpisom “Umjetnost je svuda zato što se umjetničko djelo nalazi u srcu stvarnosti j. b.”.

– Nisam ni crven, ni crn, nego boje mesa, ogoljen. Mi se bojimo svoje krvi, utrobe, onog što se nalazi ispod naše kože – maske. Mi se gadimo, padamo u nesvijest kad vidimo krv, meso i kosti, kad vidimo ono što jesmo. Što jest naša stvarnost.

Koje ste oblike krvožednosti upisali u navedenim varijacijama performansa Geometrija krvožednosti, a s obzirom na poruku “Vlast je vlast – slast je slast” koju ste imali ispisanu na bijeloj majci?

– Postoje tri krvožednosti: (1.) krvožednost za hranom, za mirisom krvi. To je kad krećemo u lov. Ubijamo toliko koliko nam je potrebno da utažimo glad. Ne ubijamo bez potrebe; (2.) krvožednost gluposti, krvožednost ekonomije. To je potrošnja, gomilanje, bezrazložno ubijanje. Proizvodnja da bi se što više trošilo. Gubitak vrijednosti života, stvari, umjetnosti; (3.) krvožednost za energijom – za spajanjem svih sila i energija u jedno. To je kada nam tijelo kao takvo više neće trebati, kada ćemo biti spojeni s prostorom i vremenom u jedno. Na navedeno nadovezao bih kako su i umjetnost i oružje potrebni državi. Oružje da pokaže moć, da zaradi, da sije strah. Umjetnost da pokaže moć, ali moć uma, a ne šake, da opravda zločin koji čini s oružjem da je (državu) uljepša. Umjetnosti i oružju ne pada cijena. Gomilanjem oružja pretpostavljamo rat. Gomilanjem umjetnosti pretpostavljamo opravdanje za taj rat.

Eko/anarhizam

Mladen Lučić u tekstu za katalog u povodu vaše izložbe Fotokolaži 1974.-2005. (HDLU, Zagreb, 25. ožujka-15. travnja 2006.) određuje vas i atributom anarhističkoga umjetnika, točnije, navodi kako je u vašemu radu riječ o “izvjesnom anarhizmu”. Tragom navedenoga, što mislite o strategijama ekoanarhizma?

– Anarhizam za mene znači bezvlašće. Nikakva vlast, udruge, grupe ili slično. Tako da ne razumijem što je to ekoanarhizam. Udruga? Ne hvala!

Ipak, ekoanarhizam je uveo anarhizam u ekologizam. Uostalom, u intervjuu s Natašom Šegotom Lah za Mediteran 2000. godine, a koji je uvrstila u svoju knjigu Autogram, ističete kako su se iz generacije šezdesetosmaša mnogi uključili u ekološke pokrete i navedeno ste komentirali sljedećom konstatacijom: “Otišla je k vragu”. Čemu takva ironija i o kojim je pojedincima riječ iz te generacije koji su se uključili u ekologizam?

– Ne mislim na nikog konkretno. Mislim na ljude koji su se povezali s raznim fondacijama (pogotovo američkim) jer traženje novaca od njih znači da moraš i plesati kako oni kažu. Sve se svelo kako ispuniti te silne obrasce za dobivanje novca. Sve te radionice, seminari i ostalo (koji traju sedam dana, a i manje) napravljene su da se dobije lova. Naučiti nešto u takvom kratkom vremenu, sumnjam. Npr. uzmi Gong. Koliko je tu utrošeno love, a na što? Da ljudi idu na glasovanje? Zapravo, uopće ne bi trebalo izaći na glasovanje. Sistem, tj. Vlast trebalo bi totalno srušiti i početi iznova jer nema smisla glasovati za jedne te iste ljude. Demokracija, ajde! Ekologija je politički podobna, ja nisam.

Na kraju. U mailu ste mi napisali sljedeću poruku: “Nisam ni crven ni crn jer ljudi treba da su boje mesa”. Molim vas, pojasnite.

– Nisam ni lijevo ni desno, jesam li umjetnik ili nisam. Što je umjetnost? Ne znam. Je li potrebna? Ne znam. Koji put se čini da je zbilja nepotrebna, nekorisna – samo smeta. Pravi se da nešto mijenja, analizira samu sebe, daje si značaj, dosadna. Znam da sam ciničan i ironičan, ali svijet se koji put čini tako glupim i dosadnim. Kako se ono kaže: “Smrt fašizmu – sloboda narodu ili smrt državi – sloboda narodu!”

Sven Stilinović, rođen 1956. u Zagrebu. Pohađao Školu za primijenjenu umjetnost (odjel fotografije). Član ZUH-a i HDLU-a (Zagreb). Sudjelovao je na nizu skupnih i samostalnih izložbi. Od 1993. do 2001. izvodi šest varijacija performansa Geometrija krvožednosti. Realizirao je scenografije za HNK u Varaždinu i Zagrebu te za Teatar &TD (Zagreb), HTV 1 i rock koncerte (na primjer, Crni mačak, Dora). Dobitnik je nagrade Salona mladih 1990. i nagrade za scenografiju na Danima satire u kazalištu Kerempuh 1991. Autor je filma Početak te videoradova Goli otok 2000 NHT, Nestali i Dan muzeja. Živi i radi u Rijeci.