Razgovor sa Žarkom Paićem

Srećko Horvat, Katarina Luketić, Zoran Roško

U prosincu će se u Zagrebu održati multimedijski festival Touch Me. Tema ovogodišnjeg festivala, koji ima podnaslov “Osjećaj se bolje!”, kako kažu najavljivačice festivala, “vezana je uz ‘imperativ sreće, užitka i hedonizma’, a temelji se na paradigmama koje tumače da se u suvremenom društveno-političkom sustavu pitanje stabilnosti i kontrole premjestilo s područja moći i represije na područje sreće i zabave”. Čini se da je danas, naročito u “teoriji”, u vezi s time postignut svojevrsni konsenzus – užitak se ne zabranjuje, nego nalaže. Što nam takve promjene govore – da je kapitalizam evoluirao, postao elastičniji, mekši, napredniji, human friendly (kapitalizam s ljudskim licem), ili da je postao još ciničniji, podmukliji, lukaviji, i utoliko još snažniji i opasniji?

– Kad čujem riječi “sreća, užitak, hedonizam” – znam da je posrijedi nova vrsta univerzalne zabrane. Ako su nakon snošaja životinje tužne, produžimo im proces užitka nadzorom nad njihovim radom na užitku. U čemu je ta nova univerzalna zabrana? Naizgled sve su zabrane, tabui, prepreke u ozbiljenju želja za dosezanjem sublimne točke blaženstva nestale preko noći u naše doba “kognitivnog kapitalizma”. Nismo mi otkrili arhipelag užitka na kraju povijesti. Mi smo samo dovršili dugotrajan proces moderne opsesije tijelom kao strojem. U tome je problem suvremenog odnosa između biopolitike, kapitalizma s tisuću maski i inflacije ovog karikaturalnog stoicizma s imperativom sreće. Bilo je neizbježno da se ideja slobode utjelovi nakon milenija potiskivanja u društvenim poretcima moralne panike zbog spoznaje da je tijelo nepokorno čak i kad se drži u lancima. Nietzsche je bio radikalan navjestitelj tog nihilizma “sretne smrti”. Zarathustra kaže: “Zahtijevat ću da se čovjeku vrati ono što je tako velikodušno udijelio onostranosti!” Paradoks je trijumfalnog povratka tijela u središte mahnite vrtnje kapitalizma oko svijeta u tome što se upravo užitak, lakanovski jouissance, pokazuje kao naličje smisla i besmisla globalnoga kapitalizma. Bez prekoračenja granica u eksploataciji prirode i kulture zbog uvećanja profita nema napretka. Bez prekoračenja granica “moralnih” zabrana nad tijelom svaki je užitak prekinuti snošaj. Kapital je tijelo-stroj. Ono, ne On, svoju svrhu nema u nečem mirujućem, blaženstvu tzv. održivoga razvitka, nego u totalnoj mobilizaciji proizvodnje radi proizvodnje. Potrošnja radi potrošnje samo je izvanjska slika tog procesa razmjene tijela za tijelo, užitka za užitak. Nije riječ o lukavstvu uma, ni o suptilnim metodama evolucije u nadzoru nad slobodom. Zabrana je univerzalna tek onda kad se dogodio najperverzniji obrat u samoj biti kapitalizma nakon sloma totalitarnih poredaka krajem 20. stoljeća. To je ono što nazivam “novo dobrovoljno ropstvo” čovjeka. Užitak ne može bez opredmećenja u stvarima. Kad se tijelo postvaruje, dovršena je tzv. evolucija čovjeka od roba povijesti do univerzalne slobode razmjene robe za robu. Zabava je rasterećenje sa stajališta konzumenta kao objekta koji sebi utvara da je subjekt. Ali preobrazba moći u razonodu jest ideologijska iluzija. Umjesto Wagnera u Auschwitzu imamo multimedijalne festivale kolektivnih orgija “sreće, užitka i hedonizma” do trenutka kad životinje postaju tužne. Ali gdje se to događa? Na Zapadu? Ne, cijeli je svijet poprište te maskerade – od Pekinga do Moskve i Dubaija. Tko se tome suprotstavlja? Fundamentalisti vjere? Da, ali u haremu i s temeljnom idejom socijaliziranja užitka za svoje potrebe.

U knjizi Gillesa Lipovetskog Paradoksalna sreća, koja ovih dana izlazi u hrvatskome prijevodu u Antibarbarusu, problem se hedonizma zapadnjačke civilizacije poopćava. U svojem pogovoru toj knjizi tvrdim da su sve strategije otpora kapitalizmu koji počiva na proizvodnji/potrošnji luksuza i mode nevjerodostojne i licemjerne. Ništa više duhovno spasonosno ne dolazi s Istoka. Zapad je realiziran kraj povijesti u svim zonama svijeta čak i kad se protiv toga mobilizira vjera u Boga ili kad se traže tzv. soft alternativni putovi razvitka. Kad su zabrane nad tijelom despotske, rađa se subverzija samoga tijela. Užitak je drugo ime za nepokornost slobode. Kao što je Schopenhauer odredio smisao filozofije na tragu Platona kao težnju za smrću, tako i cijela New Age orgijastička svetkovina obzirna užitka svoju svrhu ima u potiskivanju depresije i tjeskobe izazvane prekoračenjem granica radne izdržljivosti čovjeka u borbi za preživljavanjem. Živimo u društvu iluzije “sretne smrti”. U čemu je cinizam tog postideologijskog obrata? U tome što se ne može reći: “Želim patnju, nesreću i smrt”. Odricanje od želje kao izvora frustracija u svijetu spektakla već je uračunato u sustav. Užitak bez subjekta i supstancije nije ni surogat užitka. Zdrav život u zdravu tijelu nova je zabrana užitka globalnoga kapitalizma. Želite li biti bolesni i patiti? Platit ćete cijenu na tržištu tog fundamentalizma života koji određuju farmaceutske korporacije, biopolitički inženjering i bioetička povjerenstva. Govori li se igdje više o užitku duha u tijelu kao što je Epikur odredio hedonizam? Kultura je preuzela njegove ovlasti i olako ga prepustila religijskim doktrinama i pučkome praznovjerju. Duh našeg vremena jest praznina. Nadomješta ga kultura kao zabava, tiranija doživljaja i stila života. 

Novo dobrovoljno ropstvo

U svojim tekstovima u posljednjih nekoliko godina govorite i o promjeni značenja i statusa kulture. Umjesto da bude nositelj potencijalnog oslobođenja, oplemenjivanja, produhovljenja čovjeka, kultura je danas, kako ističete Vi i drugi kritičari, postala oruđem/oružjem kontrole, pacifiranja, depolitizacije, potrošačke estetizacije, uglavnom učvršćivanja statusa quo. Pokušajte nam ukratko objasniti o čemu se radi, i zašto je to opasno. Također, tko je tih promjena zapravo svjestan – samo teoretičari/kritičari ili i svakodnevni “potrošači” kulture, koji možda i dalje nevino misle da je kultura nešto jednako “čisto” kao i prije, te na kraju – je li to “prije” ikada postojalo? Je li kultura ikada bila nekontaminirana represijom?

– Sve je povezano s “prethodnim”, s onim “prije”. Situacija post-kulture i post-demokracije, post-politike i post-ideologije nužno mora imati odnos s poviješću u smislu nastanka, razvitka, sazrijevanja. Da bismo mogli uopće govoriti o nečemu “novome”, moramo rekonstruirati “staro”, pa makar i kao remake, remix, revival onoga što se uspostavilo kao novo u epohi novovjekovne znanosti i tehnike. Pustimo priču o tome da su teoretičari koje nazivate i kritičarima svjesni opasnosti preobrazbe kulture u novu ideologiju globalnoga kapitalizma. Nisu teoretičari proroci i prosvjetitelji, a tzv. obični potrošači kulture nesvjesna masa koja uzima ono što se nudi na prodaju. Kad sam u knjizi Moć nepokornosti: intelektualac i biopolitika u poglavlju naslovljenu Novo dobrovoljno ropstvo uzeo za motto Hamvasevu misao da se zabavom cijeli narodi mogu pretvoriti u idiote, nisam podlegao napasti nekog uzvišenog kulturnog pesimizma, kako su to posve krivo protumačili neki brzopleti kritičari. Treba radikalno postaviti problem. Inače prijeti opasnost da teoretičari zaglibe u narcizam vlastite nedodirljivosti, koja je lažna i nevjerodostojna. Svi smo “mi” potrošači te magične i zatupljujuće kulture. Kritika ideologije na kojoj ustrajava cijeli neomarksizam u današnjim uvjetima, neovisno s kojim predznakom (Marx, frankfurtska kritička teorija, lakanovski marksizam, altiserovski ili bilo koji drugi hibridni sklop teorijskih praksi), mora se suočiti s najvećim i stoga čudovišnim obratom. Kritika je ideologije nemoćna dekonstrukcija same kritike kao teorijskog sredstva spoznaje zbilje. Drugim riječima, od Kanta do Marxa i dalje kritika je svoje uporište imala u neprestanu radu prosvjećivanja tzv. svijesti. Pogledajmo kako to danas izgleda. Zar je netko kao “karakterna maska” sustava ideologijske moći kojim se vlada svijetom putem novih medija protiv ekološki održiva razvitka? I najveći zlotvori uvjereni su u vlastitu moralnost. Hitler je obožavao djecu. Mafijaški klanovi održavaju na životu vjeru u smisao obitelji. Zdrav život propagiraju i duhanske korporacije. Nije riječ o individualnu stavu prema svijetu, nego o strukturalnu položaju u sustavu društvene moći koji neizbježno počiva na izopačenju ideje slobode, jednakosti, pravednosti, nesvodivosti života kao takva. Kritika ideologije hod je u mjestu. Ukratko, nije više problem niti je ikad bio tek u svijesti i prosvjećivanju neprosvijećenih, nego u nemogućnosti promjene same strukture djelovanja. Da bi se promijenila svijest, mora se promijeniti način materijalno-duhovne egzistencije svijeta samoga. Medij te promjene već je sama ideja totalne promjene. Individualni čin otpora može biti herojski u granicama vlastite privatne utopije. Ali problem je u tome što se djelovanje više ne svodi na utopijske činove svijesti. Potrebno je mnogo više, najviše i najdublje uopće moguće. Nekoć se to zvalo revolucija, ali ne svijesti, nego svijeta iz kojeg proizlazi mogućnost svijesti o krivome ili pogrešnome putu društvenoga razvitka. Ako netko misli da iz tog sklopa može izolirati kulturu i praviti se nevinim u ludnici, onda je to samo nov oblik psihotične dekadencije.

Budimo poput glavnog lika Huysmansova romana Naopako – uživajmo u dekorima apokalipse, ali u svojem zamračenom stanu! Riječ naopako savršeno odgovara onome što se događa danas s kulturom. Ona je estetizirani sektor globalizirane tehnologije informacija-komunikacija. Kao nova ideologija kultura ne služi ničemu drugome negoli onome što jest sadržaj prethodnog pitanja-odgovora: stilu života, ali ne odabranih, nego svih prema vlastitome položaju u društvenoj raspodjeli znanja, obrazovanja, estetskih sklonosti. Ne mislim da je emancipacijski potencijal kulture uopće više moguć. Potrebno je promisliti što nakon kulture kao sredstva/svrhe održavanja postojećeg svijeta stabilnosti u promjeni. Izraz je Heideggerov iz provansalskih seminara koncem 1960-ih godina. Tada se uvelike govorilo o revoluciji svijesti. Kultura se shvaćala sublimnim iskustvom prekoračenja granica kapitalističkoga svijeta. Bilo je to doba posljednje “revolucije moderne” – 1968. Oslobodimo se već jednom iluzije da će nas spasiti samo još jedna nova kultura. Koja? Ima ih bezbroj. Kad ima nečega previše, onda je to pouzdan znak da više nema supstancijalnoga izvora nekoga ili nečega. Tako je i sa svim religijama danas u svijetu. Isto je i s umjetnošću. Kultura je proizvod novoga vijeka. Nije vječna. Nije ni pošteđena propasti u svojem sjaju izvanjskoga dekora duboko perverzna sustava vladavine našim životima. U nemogućnosti drukčijeg kazivanja zovemo ga još materijalistički – kulturnim ili kognitivnim kapitalizmom.

Od svih definicija kulture još jedino ima neko opravdanje ona Hermanna Brocha iz njegovih eseja o duhu vremena: “Kultura je simboličko prevladavanje smrti.” Ništa prije nije bilo bolje. Služimo se tim izrazima zbog nostalgije za prošlošću. Njezin je izvor strah od budućnosti koja se već odvija u znaku neprestano “novih” promjena. I konzervativci su postali revolucionarni zato jer se moraju prilagoditi “novome”. Progresisti su nužno postali “nazadni” zato što ideja napretka ne znači više ništa oslobađajuće i dobro samo po sebi.   

Morbidni folklor kao nastavak politike 90-ih drugim sredstvima

U vezi s time u svojoj knjizi Politika identiteta pišete kako je kultura danas dobila snagu nove ideologije, “preuzela funkciju ideologijske mobilizacije”, kako su svi “sukobi, odnosi povjerenja i tolerancije – etnički, regionalni, međunarodni, sukobi između različitih društvenih identiteta – određeni kulturnim odrednicama”. Kako biste opisali danas ideološku moć hrvatske kulture; na koji način ona u tranziciji određuje naše sukobe, dakle u vremenu kada smo se pomakli dalje od nacionalne, homogenizirajuće paradigme?

– Proces preobrazbe kulture u novu ideologiju ne znači da je kultura ideologijska sama po sebi. I ono što još nazivamo ideologijom jest “nova” kultura. Kultura se ideologizira, a ideologija kulturalizira. Logika hybrisa prožima sva područja društva, pa i samo društvo. U doba moderne imali ste čistu situaciju. Foucault ju je opisao u Nadzoru i kazni. Institucije države i društva od škola, tvornica, zatvora, crkve, vojarni, ludnica besprijekorno se upisuju u tijela svojih podanika kao državljana ograničene teritorijalne zajednice. Moć je posredovana simboličkim funkcijama moderne države. Društvo je načelno slobodna igra pojedinaca unutar kolektivne mreže odnosa koji se susreću na tržištu. Liberalni i autoritarni poretci u suvremenom svijetu više ne potrebuju tu vrstu razdvojenosti ideologije i kulture. Ponajprije stoga što je država samo izvanjsko sredstvo globalizirane ekonomije i politike. Stvarna je moć u rukama naddržavnih korporacija. Prostor se formalno proširio, a stvarno suzio. Kognitivne su mape kulture nepregledne. No njihova je funkcija samo u tome da nas odvrate od ideje radikalne promjene stanja. Kad više moderna nacija-država nema neposrednu moć nadzora nad našim životima, alegorijskim grudima nacije preostaje tek nostalgija za dobom “kad je željeti još pomagalo”, kako Peter Handke pjeva u poemi Živjeti bez poezije.

Cijela lakrdija s neofašizmom u Hrvatskoj danas koju predstavlja pastirski pjevač Thompson, a ideologijski su mu pobočnici konzervativni akademici, Katolička crkva i ražalovani medijski huškači, najbolji je primjer za tu no way out situaciju. Nazad u 90-te je nemoguće jer smo u stalnu opsadnome stanju s ulaskom u EU. Naprijed je iluzija sve dok se institucionalno ne razračunamo s kriminalom, korupcijom i nepotizmom. Nacionalna je kultura sada hibridna tvorevina etno-sijela u duhu globalne političko-kulturalne korektnosti i nekoć subverzivne alternative. Promjena je u tome što se dogodio kozmetički obrat nacional-konzervativaca prema Europi. Tolerira se ono što se 90-ih gušilo ili preziralo kao antihrvatsko i liberalno. Hrvatska je danas kao i sve druge postjugoslavenske države neka vrsta pripitomljene morbidne Arkadije. Ovdje Dylan, Nick Cave i Kaiser Chiefs, tamo Lenny Kravitz i Madonna. Ovdje supkulturni fašizam na ulicama, tamo isto ali različito. Ali sve je to dio morbidna folklora kao nastavka politike 90-ih drugim sredstvima. Glavno je ipak pitanje sljedeće za svaki veliki kulturni projekt: od koga treba uzeti novac? Od države, privatno-javnih zaklada ili od naizgled izdašnih medijskih korporacija, tih beskrupuloznih i škrtih mecena?

U čemu je, dakle, zmijski svlak ideologije i kulture danas? Samo u tome što je riječ o “novome” obliku posredovanja neposredne moći kapitala koji kulturu univerzalizira u sredstvo/svrhu vlastite slike u zrcalu. Imat ćemo još toliko hrvatske kulture koliko ćemo biti integrirarni u Europu. Ostanemo li i dalje nigdje kao što smo sada, morbidnosti će biti sve veće, a ni u Arkadiju nitko neće više dolaziti osim bogatih i slavnih praznoglavaca u potrazi za “djevičanskim izvorima” kapitala. Pa let’s go again u isprazne ideologijske sukobe oko hrvatske kulture! Umjesto rođaka u Zagrebu koji namješta poslove pridošlicama iz provincije, potrebno je imati mrežu “rođaka” u Bruxellesu. Ah, da, to se danas zove lobiranje. Nesvjesno se artikulira kao jezik, kaže Lacan, zar ne?  

U istoj knjizi iznosite kritiku kulturalnih teorija te uopće selektivnih teorijskih modela poput onog u dijelu feminističke ili postkolonijalne teorije. Jesu li te teorije dovele do raspadanja, rasipanja sustavnosti filozofskog promišljanja, ili su pojedine interpretacije u njima zastranile, ili je u pitanju nešto treće...? I može li se uopće u svijetu post-teorije ili hiper-teorije govoriti i o čemu doli fragmentaciji znanja, sustava, interpretacija...?

– Bez Politike identiteta ne bih mogao napisati Moć nepokornosti i Vrtoglavicu u modi: prema vizualnoj semiotici tijela kao dvije naizgled posve suprotstavljene analize fenomena raspada modernoga doba u idejama i teorijskim praksama s kojima se tek sada suočavamo na izravan način. Kulturalna teorija samo je simptom jednog stanja nakon raspada “velikih priča” povijesti apsoluta, rada, sustava itd. Fragmentacija je neizbježna sve dok ne zastrani u vlastitu dogmu kao što je to bilo s postmodernom. Dobar primjer samokritike i skepse prema takvoj post-teoriji jest vizualna konstrukcija kulture W. J. T. Mitchella u knjizi What Do Pictures Want? Taj je američki teoretičar vizualnih studija pokazao mnoge prednosti i još više mana “nove interdisciplinarne znanosti” raširene danas posvuda po akademskim institucijama svijeta. Prednosti su u tome što više očiju više vidi. Dakle, o modi ne može više biti riječi samo sa stajališta sociologije ili antropologije. Jezik je takvih teorija hibridan i fragmentaran. Sve počiva na ideji filozofijskoga konstruktivizma. Društvo i kultura su konstrukcije, a ne opstojeća realnost bez naše stalne razgradnje simbola takva svijeta. Mane su očite već time što, primjerice, teorija novih medija ne može dokazati zbog čega je riječ o novoj znanosti medija ako nije u stanju rekonstruirati pojam i povijest preobrazbe moderne kulture u informacijsko-komunikacijsku tehnologiju – tehnokulturu. Što vrijedi za vizualnu kulturu, vrijedi i za sve druge rodno/spolne i političke teorije tzv. novoga subjekta. Paradoks je krize interpretacija u tome što se nove interpretacije zasnivaju na pretpostavci da treba izgraditi novu znanost od krhotina stare monističke slike svijeta. Polazite od ideje višestrukosti, a želite stvoriti novo Jedno. Biti protiv kulturalne teorije ne znači biti za “staro” protiv “novoga”. Nije li zadaća mišljenja u takvoj nemogućoj situaciji otvoriti mogućnosti radikalno novoga prisvajanjem prednosti i odstranjenjem mana tih “hiper-teorija”? U svojoj studiji o suvremenoj modi koju nazivam slobodom tijela (“moć nepokornosti”) u konstrukciji novih identiteta nisam postao semiotičar samo zato što sam od svih disciplina koja se bave modom semiotiku postavio u središte interpretacije najfluidnijeg fenomena našeg doba. To “izluđuje” pravovjerne pripadnike neke razvikane škole ili teorijskoga smjera. Neka ih i dalje “izluđuje”, utoliko gore po njih! Mislioci koji su odredili moju orijentaciju jesu Nietzsche, Marx i Heidegger. Sve post-teorije od Derridaa do najnovijih kritika biopolitike (Foucault, Agamben etc.) nisu moguće bez neprestana dijaloga s ta tri prekretna mislioca suvremenosti.

Kapital, kapitalizam, kapitalisti

Gostujući nedavno u TV-showu Real Time With Bill Maher, Naomi Klein je iznijela svoje predvidljivo mišljenje da je aktualna financijska kriza samo jedan od oblika onoga što ona naziva “doktrinom šoka” (izazovi šok, neku katastrofu, da bi onda lakše progurao mjere koje inače ne bi tako lako prošle – privatizaciju sustava socijalne brige, smanjenje poreza za korporacije i još manju državnu brigu za siromašne). Osim što to pomalo sliči teoriji urote Davida Ickea, još je veći problem što se time pretjerano subjektiviraju kapitalisti na račun Kapitala kao neosobnog, autonomnog “stroja”. Zar ta ideja da kapitalisti kontroliraju Kapital nije naivna? Kapitalisti definitivno najviše izvlače od Kapitala-kao-sistema i sigurno će političkim, špijunskim, kriminalnim, vojnim i policijskim mjerama pokušati učiniti sve što mogu da tako i ostane, ali to ne znači da oni njime vladaju, da ga kontroliraju. Povrh svega, čini se da je to simptom općeg stajališta suvremene ljevice. Doima se djetinjastom jer poput djeteta obogotvoruje Oca, doživljava ga kao svemoćnog. Ne bi li ljevica trebala shvatiti da Otac nije bog, niti da je svemoćan, da su i Kapital a naročito kapitalisti nesvjesni, nemoćni, inertni, slijepi, u osnovi slabi i da zapravo igraju na pretending – dok ide, ide. Zašto je tako teško prihvatiti da nitko nema pojma što se cijelo vrijeme događa, i da su sve “ideološke” priče (kao i njihove subverzivne dekonstrukcije poput Žižekovih) samo skretanje pažnje, prikrivanje nemoći (Kapitala) i neznanja (kapitalista)? Dojam je naime, da su ljevičari više fascinirani moći Kapitala nego desničari. Da desničari u Americi toliko vjeruju u moć Kapitala ne bi ga tako svesrdno morali osnaživati kršćanskim fundamentalizmom. Zašto se uopće toliko fascinirati strukturama moći, pa neprijatelja nikada ne udaraš tamo gdje je najjači? Zar ne bi trebalo otkrivati njegove slabosti, slijediti, recimo, “miris” desničarskog straha – tamo gdje podebljavaju bedeme, tamo slute da su slabi, da je tamo mekani trbuh Kapitala. Možda upravo tamo treba “udariti” i provjeriti jesu li nasipi zaista truli. Dakle, možda treba povjerovati desničarima, koji su, čini se, izgubili vjeru u Kapital – zašto bi ga inače  ojačavali takvim očajničkim mjerama kao što su religija i doktrina šoka? Ili ljevičari zapravo i ne žele srušiti Kapital, jer i oni imaju puno toga izgubiti? Ili zato što se boje da bi rušenje Kapitala moglo dovesti do nečega još goreg?

– Postavili ste ključno pitanje. Ali naznačili ste i odgovor. Sve što od samoga početka lutanja između različitih disciplina promišljanja suvremenoga svijeta pokušavam još od kraja 1980-ih godina svodi se na to: tko je doista Vladar našim životima – kapital, kapitalizam ili kapitalisti? U drugom diskursu možemo reći da su spisi kasnoga Foucaulta o vladavini i biomoći, biopolitici i strukturama povijesnoga institucionaliziranja moći mogući odgovor na pitanje koje ste postavili. Ali ne u smislu “boljeg” ili “goreg”. Već sam spomenuo Marxov izraz “karakterne maske” za određenje biti funkcioniranja ljudi kao tzv. subjekata u društvenim uvjetima: netko je gospodar, a netko rob, sluga, potlačeni. To ne proizlazi iz prirodnoga određenja njegove osobe ili karaktera, nego iz povijesnoga sklopa odnosa u kojem se pojavljuje i ideja zašto npr. građansko društvo jest istodobno najveće ozbiljenje liberalne ideje slobode, ali i prostor za isključenje svih drugih koji ne pripadaju u njegove načelno univerzalne okvire. Što bi bilo da sv. Pavao nije bio rimski državljanin/građanin? Naizgled, apsurdna povijesna činjenica. Mogao je slobodno propovijedati Kristov nauk u granicama “tolerancije” rimskoga republikanizma prema egzotičnim religijskim kultovima. Da nije bio Rimljanin, kao dio vlastita identiteta, bio bi nitko i ništa već samim činom “neurođenosti” u političku zajednicu. Bio bi, dakle, nekovrsni homo sacer o kojem govori Agamben u svojoj kritici biopolitike.

Pretpostavke na kojima počiva ideja Kapitala kao transcendentalna uvjeta egzistencije kapitalizma (društvenoga sustava) i kapitalista (vlasnika kapitala) jest izvorna politička sloboda utemeljenja zajednice. Kapital, kapitalizam i kapitalist(i) jesu socijaliziran oblik hegelovske logike apsolutnoga duha. Prvi je univerzalni subjekt-supstancija povijesnoga razvitka; drugi je društveni način organizacije odnosa među ljudima i svim drugim bićima, a treći je antropološki horizont u kojem se događa način razdiobe moći raspolaganja životom uopće. Kad kažete da su desničari svjesni svih krhkosti kapitala pa konstruiraju krize i panična stanja da bi lakše izveli silent revolution u smislu uvećanja profita uz smanjenje socijalnih prava radnika, to je neporecivo. No problem je u tome što se kao ljevičari plaše “napasti” upravo meki ili tvrdi trbuh sustava iznutra, zar ne? A da izokrenemo tu dijalektiku “klasne borbe” kao kulturalne strategije globalnoga kapitalizma s noge na glavu? Desničari bi pritom bili vulgarni materijalisti koji se služe jeftinom ideologijom vizualno-retoričkoga zastrašivanja – vjerski fundamentalizam, insceniranje ratova u ime kulture/civilizacije u Trećem svijetu, sustavno laganje o stvarnim izvorima kriza itd. – dok su ljevičari kao pacifističke kukavice i uvijek se pozivaju na Razum, toleranciju i humanistički pojam kulture. Nije li to naivna dijalektika povijesti? Tko su desničari i ljevičari danas kad i mnogi “lijevi” teoretičari govore da je tradicionalni smisao tih pojmova nakon 1989. i marša neoliberalne globalizacije svijetom zauvijek nestao. Mislite li da se glasom za Obamu na američkim predsjedničkim izborima glasuje za “ljevicu”? Ni u kojem slučaju. Već od 1980-ih godina u Europi nalazimo se u stanju post-političke ravnodušnosti prema idejama zaokreta, promjene ili revolucije društvenih odnosa. Paradigma kapitalista now jest Bill Gates. Njegov je ideologijski asistent Bono Vox. A oni zacijelo nemaju ništa zajedničko s idejama tradicionalne desnice. Ali s lozinkama postmoderne ljevice svakako imaju bliskosti, Tko će, dakle, napasti koga? Radnički nemiri nisu koordinirani u ime Istoga u Parizu, jer “crni” imigranti nisu priznat dio francuske radničke klase. Za njih se još bori manjina ljevičara i običnih ljudi koji još vjeruju u ideale republikanske i liberalne Europe (Francuske?).

Akademski situirana kritika ideologije

Što nam uistinu preostaje? Prosvjećivanje prosvijetljenih “urođenika” s razmjerno solidnim društvenim statusom u odnosu na imigrante koji žive u urbanim slamovima europskih i svjetskih velegradova? Zaboravite bilo kakvu promjenu kapitalizma bez totalne “revolucije” u svijetu rada. S jedne su strane visokoobrazovani logokrati (spoj informacijskih tehnologija i političke moći), a s druge novi postmoderni lumpenproletarijat.  U prvom je slučaju sve više npr. Indijaca, a u drugome Afrikanaca. Rezultat je složena konfiguracija klasno-političke, kulturno-etničke i rasne fragmentacije u borbi oko preraspodjele kapitala. 

Nikada mi nije bila bliska postavka o društvenim promjenama načina kojim se jedan svjetsko-povijesni poredak uspostavlja kao konačna granica iza koje slijedi vizija “raja” ili “novoga zavičaja” prema uzoru na zlatno doba predmodernoga svijeta. Nikada nisam smatrao da se problem revolucija svodi na političku promjenu vlasti.  Ima jedna cinična izreka kojom se rado koristim u stanovitim prigodama. Ona kaže: kad desnica na vlasti krade, onda je to beskrupulozna pljačka; a kad to čini ljevica na vlasti, onda je to hedonizam. Ono u čemu se posve s Vama slažem jest to da nam “ideologijske” priče o fenomenima kulture u doba medija zvuče kritički sjajno, ali da su baš zato nevjerodostojne. Kritika ideologije postala je “logo” na brain-identitetu suvremenih intelektualaca. Svi su oni u potpunosti akademski situirani. Disidenti postoje još samo u autoritarnim političkim poretcima -.Rusija, Kina, islamske zemlje. Ali kao što pokazuju primjeri gotovo svih takvih globalnih prosvjetitelja novoga doba, njihova je uloga postala zanemariva. Ako nisu medijske zvijezde, onda su anonimni sudionici beskonačne mreže javnoga znanja. Sve ovisi od medijske volje korporativnoga kapitalizma. Njih se sponzorira zbog kvazidemokratske potrebe javnosti za unutarnjom kritikom sustava. No taj i takav sustav boli k... za akademsku “subverzivnu” kritiku sve dok postoji želja za kulturnim mehanizmima reprodukcije ekonomije visoke potražnje. Problem je u tome što je tzv. autonomija intelektualnoga rada na sveučilištima isprazna riječ kao i kultura. Bolonjski model visokoga obrazovanja konačno je doveo do gole istine: intelektualci služe sustavu korporacijskoga kapitalizma ili ne služe ničemu.

Tko će, dakle, napasti Kapital? Atentatori, “prezreni na svijetu”, sami kapitalisti s “ljudskim licem” i različitim društvenim ulogama? Ili će se globalni poredak neoliberalizma apokaliptički srušiti sam od sebe kao što se srušilo Rimsko Carstvo bez unutarnjih i vanjskih neprijatelja koji su na granicama samo održavali poredak u ravnoteži stabilnim i u najvećim krizama? Ovo potonje čini je još jedinom realnom alternativom. Nitko nije predvidio slom realnoga socijalizma 1989. godine. Možda ste doista u pravu. Ništa ne znamo o kaosu osim što mu pripisujemo oznake složenosti i reda. Socijalna fizika kapitalizma upravo je taj kaotični poredak struktura i mreža aktera od kojih svaki nastoji održati sustav u ravnoteži time što ga svojim djelovanjem dovodi do entropije. Pynchon je to najbolje prikazao u svojim romanima.

Kustosi su DJ-evi remixa i revivala

Bavite se teorijom vizualne umjetnosti i pratite kretanja na suvremenoj sceni, pa nas zanima Vaše viđenje odnosa između ideologije, naputaka liberalne demokracije i same umjetničke proizvodnje, starinski rečeno, stvaralaštva. U kolikoj je mjeri umjetno stvoren trend socijalno angažirane umjetnosti ili pak otkrivanja drugih nezapadnoeuropskih umjetnosti poput afričke, indijske, ruske, balkanske i sl. – koji izrazito podržavaju velike svjetske izložbe poput onih u Veneciji ili Kasselu? U vezi s time puno se govori o podređivanju umjetnika moći kustosa ili teoretičara, ili pak kulturološkim konceptima koji su dobrim dijelom tržišni. Kao primjer može služiti i slika istočnoeuropske, pa i balkanske umjetničke scene od kraja devedesetih nadalje, a koja je dobrim dijelom bila unaprijed zadana izvan tih prostora, da ne kažem na Zapadu, i u koju se onda valjalo uklopiti.

? Vizualne su umjetnosti "istina" našeg doba slike bez svijeta. Paradigma stanja hrvatske kulture danas je upravo, nipošto paradoksalno, zgrada nedovršenog Muzeja suvremene umjetnosti pored “keringtonke” u Novom Zagrebu. Ona je nužno morala biti takva kakva će biti – dakle, u arhitektonskom pogledu, najveće dostignuće suvremene hrvatske arhitekture s prijelaza iz digitalnog u analogno doba. Ako je Ivan Aralica najveći hrvatski književnik s prijelaza iz 20. u 19. stoljeće, zašto bi baš zgrada događanja, ne pohrane, nego događanja suvremene umjetnosti trebala biti nalik onoj u Bilbau ili modrome dirižablu u Grazu? Vizualne umjetnosti estetska su fascinacija svijetom u kojem je kapital spektakularno opredmećenje užitka svih osjetila pod uvjetom da osjetila to pobuđuje na višak užitka u kupovanju svega onog što “okružuje” kultne prostore – realne i virtualne – suvremene umjetnosti kao iluzije života samoga. Zato je samo po sebi jasno da je svijet suvremene umjetnosti, kako to izvrsno pokazuje jedan transmedijalni rad Dalibora Martinisa, Krajolik promjenjivoga rizika. Od Beuysa se napad na ideologiju kapitala i tržište kao sretnu smrt umjetnosti odvija u znacima ironije i nadilaženja realnoga imaginarno-simboličkim putem s onu stranu umjetnosti uopće. Još 1972. na gnjevan upit nekog sudionika javnog razgovora u sajamskoj hali u Essenu zašto neprestano govori o svijetu i Bogu, a ne o umjetnosti, Beuys je odgovorio: “Pa svijet i Bog jesu umjetnost.” No bilo je to još utopijsko doba kad se govor o svijetu i Bogu činio posljednjim izgledima spasa. Podrijetlo socijalno angažirane umjetnosti od Goye do svih avangardnih pokreta prve polovine 20. stoljeća i neoavangardnih od 60-ih godina do danas jest “vjera” da umjetnost može mijenjati društvene odnose, ali ne i svijet. Jer svijet nije moguće svesti na društvene odnose (kapitala), kao što umjetnost nadilazi sektor kulture čak i kad se uklapa u njezine aktivističke zahtjeve preobrazbe društvene svijesti. Venecija, Kassel, Sao Paolo, Istanbul jesu slika “istine” našeg doba koje odgovara potrebi za kulturnom reinterpretacijom povijesti svijeta kao povijesti zapadnjačke ignorancije Drugoga. Ono što je bio trend s World Music festivalima, dogodilo se mnogo prije u vizualnim umjetnostima. Kustosi su krajem 80-ih u Kasselu i Veneciji samo “prepisali” Saida, potom Bhabhu, danas Appaduraija, ključne mislioce postkolonijalnoga zaokreta u teoriji. Bilo je to dvostruko “inovativno”: prvo, time se unijelo živosti u dosadu ideologijske priče Europa-Balkan, središte-periferija čak i nakon normalizacije stanja da je neoavangarda u bivšim komunističkim zemljama Istočne Europe bila subverzivnija od svih istovrsnih pokreta u zapadnoj Europi; drugo, okret prema Trećem svijetu odgovarao je političkoj i ponajprije neoliberalnoj logici osvajanja novih tržišta (umjetnina).

Prošle sam godine u Beču u Albertini vidio izvrstan primjer tog ideologijsko-kulturnoga procesa otkrića “tople vode”, ali ne više primitivne umjetnosti izvornih naroda, nego njihove moderne/suvremene umjetnosti. Uz izložbu recepcije njemačkoga ekspresionizma bila je postavljena i izložba aboridžinskoga “ekspresionizma” istoga razdoblja. Kustosi su DJ-evi remixa i revivala modernizma i arhaizma za potrebe trendova. U tekstu kataloga pisalo je: da se znalo za ove umjetnike izvorne Australije u pravo vrijeme, povijest bi europskog modernizma izgledala drukčije. Podsjeća li Vas to na onu besmislicu o Sartreu i Krležinu Filipu Latinoviczu kao egzistencijalizmu prije Mučnine? Modernizma nema izvan modernoga svijeta Europe i svih njezinih kolonija i periferija. Krleža i Gombrowicz nisu “egzistencijalisti”, nego nesvodivi pisci i mislioci u znakovima jednog duha vremena krize egzistencije uopće. Vizualne umjetnosti kao “žive” umjetnosti žive sada i ovdje u doba medija, a ne u pustošima institucionalne potrebe za atrakcijom i spektaklom. Ali bez atrakcije i spektakla – dakle, mode i trenda – nema fascinacije “novim”. U tom začaranom krugu jedino je izvjesno da nas suvremena umjetnost kroz sve medije njezina sjaja i bijede (fotografija, film, performans, digitalna slika itd.) još istinski pogađa otvorenošću događaja života uopće. Pessoa je u najvažnijoj knjizi našega vremena, premda je napisana u prvoj polovini 20. stoljeća – Knjiga nemira – na jednom mjestu rekao: “Zašto je umjetnost lijepa? Zato što je beskorisna. Zašto je život ružan? Zato što je sav načinjen od ciljeva, svrha i namjera. Ljepota ruševina? Zato što više ničemu ne služe.” 

Antibarbarus, Tvrđa

U svojoj knjizi Moć nepokornosti. Intelektualac i biopolitika već ste na neki način anticipirali sve negativne strane reforme obrazovnog sustava koja se odvija i u Hrvatskoj. Slažete li se da Sveučilište postaje ne samo “škola u malom” već na neki način i servis, odnosno pokretna traka gdje glavni cilj više nije toliko znanje koliko, prije svega, priprema za tržište rada? Kako se Vi, kao profesor a istovremeno kritičar takva sustava biopolitičkog instrumentiranja znanja, snalazite u tome? Koja je budućnost obrazovnog procesa?

– Nije se teško složiti s Vašom tvrdnjom. Iznimno dragocjena knjiga britanskoga sociologa Franka Furedija Where Have All The Intellectus Gone: Confronting 21st Century Philistinism već na početku govori o znanju bez razumijevanja, kultu banalnosti i rušenju visokog standarda modernoga doba. Bolonjski je proces ironično podvrgnut kritici. Furedi i njegov kolega s Cambridgea u jednoj su anketi doznali da preko 60 posto studenata sociologije nije pročitalo više od 5 temeljnih djela struke za koju se obrazuju. Ako je to tako u zemlji koja se patetično ne razmeće da je “društvo znanja”, onda sami možete zaključiti što se zbiva kod nas. Floskula o tržištu rada kad je riječ o društvenim i humanističkim znanostima služi samo tome da u potpunosti dokrajči autonomiju sveučilišta. To je proces koji sam opisao analizom preobrazbe javnoga intelektualca u SAD-u od 1945. do danas u poglavlju knjige koju spominjete naslovljenom “Mandarini i proroci”. Europa je u duhovnome smislu, ali i u svim drugim, zakasnjeli američki pogon za realizaciju globalnih ideja vladavine svijetom uz pomoć kulturnoga kapitala (znanje, obrazovanje, resursi) prilagođena neprestanu specijaliziranju i novim alokacijama kapitala. To ne mora nužno voditi srozavanju općeg znanja. Ali pogubno je kad država i korporacije neizravno odlučuju o smjeru znanstvenih istraživanja. Sjećam se kad je na skupu povodom 10. obljetnice časopisa Europski glasnik “Totalitarizam medija?” profesor sa Sorbonne Philippe Breton, filozof i teoretičar medija, rekao u onom neobveznom dijelu druženja da sam sebi sve više nalikuje na kafkijanskoga birokrata s licem anđeoskoga mentora studentima koji se umnažaju, a on više ne stigne pratiti ni novu literaturu o svome području ni sve nove zahtjeve za brzinom promjena jedne takve institucije kakva je Sorbonna. Svi se snalazimo tako nekako. Budućnost obrazovanja jest proces o kojem više ništa dugoročno ne možemo znati. 

Bili ste dugogodišnji i vjeran prijatelj Alberta Goldsteina, a unatrag posljednjih nekoliko godina i sami sve više preuzimate ulogu izdavača. Osim uredničke pozicije u Antibarbarusu, tu je i časopis i biblioteka Tvrđa, koja je u kratku vremenu izdala doista impresivne naslove. Kako komentirate današnju hrvatsku izdavačku scenu i kako se manji izdavači poput Tvrđe mogu snaći u tržišnoj utakmici? Koji su, po vama, najveći problemi u objavljivanju knjiga? Usput, čujemo da uskoro izlaze novi Badiou, Agamben, Žižek itd. Što nam još spremate i kakvi su daljnji planovi Antibarbarusa i Tvrđe?

– Albert Goldstein bio je izniman čovjek. Nedostaje mi njegova mudrost, ironija i otvorenost prema svijetu, naprama kojem je uvijek pokazivao samo njemu primjeren otklon, gotovo uzvišen oblik “politike aktivnog pesimizma”, kako Denis De Rougemont određuje stanje produktivne sumnje u napredak. Našli smo se u razlikama i srodnosti u gotovo svemu. Antibarbarus nastavlja na tragu onog što je on postavio kao program. Uskoro izlazi knjiga Franka Furedija Politika straha, Žižekova Paralaksa, Badiouovo Stoljeće, spomenuo sam već Lipovetskoga, potom studija njemačkoga povjesničara Alexandra Demandta Vandalizam: nasilje nad kulturom, knjiga eseja Ljiljane Filipović Prazne tvornice, Iztoka Osojnika Pustinjak i drugi eseji, a izašle su knjige Agambena Što ostaje od Auschwitza i Marijana Krivaka Biopolitika. U suizdavaštvu Hrvatskog društva pisaca i Antibarbarusa 2008. objavili smo Žižekov Pervertitov vodič kroz film i Vattimovu Čitanku za koju je zaslužan njegov učenik, filozof Mario Kopić.

Časopis Tvrđa pokrenuo sam 2000. u Ivanić-Gradu. Za koji dan izlazi dvobroj za 2008. godinu s mnoštvom tema i tekstova. Sljedeće godine bit će organiziran velik međunarodni simpozij u povodu 10. obljetnice časopisa i nadam se još podosta toga. Zasad samo toliko o planovima. Da bi se ostvarili, da bi Antibarbarus objavio spise kasnoga Foucaulta, Bourdieua, Mitchella i još neke druge bitne mislioce suvremenosti, potrebno je da se uspostavi stabilan model financiranja znanstvene knjige, sustav biblioteka, mreža korisnika, cijeli lanac koji još funkcionira na rubu stresa i kao avantura s velikom dozom rizika. Tržišna utakmica za što? Za ono što mi objavljujemo u maksimalnoj nakladi od 700 primjeraka? Postavimo ovo pitanje: zašto to činimo, i vi u Zarezu i ja u časopisu i biblioteci Tvrđa? Odgovor je jednostavan. Zato što činimo ono što mislimo da je bitno za naš jedini život ovdje i nigdje drugdje. Zato što u tom apsurdu još jedino ima smisla činiti ono što misliš da možeš sam, bez utjecaja nekih izvanjskih institucija, zbog onoga što je možda i patetično opravdanje naše egzistencije u ovom svijetu – moći duhovne nepokornosti. Dok to bude moguće, nema predaje. Predat ćemo samo to nešto malo učinjeno onima dostojnima koji dolaze s novim idejama, energijom i istim fanatizmom. Nikome drugome. Ili će se sve ugasiti u ovo “doba univerzalnoga sumraka”, kako na kraju eseja o ljubavi Ortega y Gasset ipak ostavlja trag nade ukazujući na ono što preostaje – tračak svjetlosti na ishodu dana.  

Vizualne komunikacije

Na hrvatskoj intelektualnoj, teorijskoj i novinarskoj sceni sve više prevladavaju mali lokalizirani klanovi, gdje s jedne strane imamo “teror pisaca” koji nerijetko pretendiraju na uloge sveznalačkih mudraca i izuzev interpretacije svakidašnjih dnevnopolitičkih tema ne susprežu se ni od kontinuirana kritiziranja svojih kolega, dok s druge strane imamo razne pojedince, udruženja i/ili odsjeke koji umjesto podržavanja objektivno vrijednih projekata (poput izdavanja knjiga, manifestacija ili naprosto bavljenja nekom temom) nerijetko rovare i upućuju kritike samo zato jer se netko – po njima neopravdano – upleo u njihovo područje bavljenja (kao da oni imaju ekskluzivno pravo bavljenja nekom temom). Kako izaći iz tog začaranog kruga?

– Uvijek su na toj sceni prevladavali klanovi i sekte, s više ili manje stvarne ili simboličke moći. Sveznalice su simpatični u svojem neznanju, ali su drski u svojoj namještenoj auri proroka iz ralja medijskih korporacija. Zar mislite da ti oblikovatelji tzv. javnoga mišljenja o svačemu i ničemu doista nekog još impresioniraju? Dnevne novine još se jedino čitaju onako kako se prelistavaju slikovnice i pornografski časopisi. Slike su fascinantne, tekstovi su oglasi i smrtovnice, a kolumne se čitaju da bi se stvorio privid komentara događaja. Sve je drugo celebrity-kultura: gdje, tko, s kime, u kojoj pozi? To nije začaran krug taštine i opakosti pod zaštitom vlastite institucije, nego privid polemike, kritike, sučeljavanja, dijaloga. Ne zanima me ništa od toga. U novom broju Europskog glasnika objavit ćemo niz kritičkih eseja filozofa, sociologa, kulturologa na tu temu – o globalnom red carpet sindromu. Nije to došlo tek tako i nenadano. Nisu intelektualci u toj, rekao bi Sloterdijk, medijskoj smjesi enciklopedije i cirkusa nevinašca i uzvišeni naprama masovnu zaglupljivanju kao novoj univerzalnoj ideologijskoj metodi iskrivljavanja stvarnosti. Rješenje je jedino u novim medijima. U digitalnome podzemlju naš je jedini preostali dom subverzije. Gore je gore nego što mislimo, ali može još gore. Marx je u Predgovoru Kapitala citirao na kraju “velikog Firentinca” – segui il tuo corso e lascia dir le genti (idi svojim putem i pusti svjetinu neka misli što hoće!).

U ovome broju Zareza objavljujemo ulomak iz Vaše nove knjige Vizualne komunikacije. Možete li nam ukratko reći kojim će se ona temama baviti?

– Knjiga se bavi problemom teorijskoga pristupa slici nakon tzv. zaokreta prema slici (iconic turn), o čemu sam pisao već u svojoj knjizi Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti. Ovdje se produbljuju i radikaliziraju postavke o vizualnim studijima, vizualnoj kulturi i cijelom antropološkom horizontu vizualnih komunikacija. Dva su poglavlja posvećena medijima i novim medijima. Ali odmah valja reći da ne zastupam postavke nove filozofije medija ni neke nove estetike vizualnosti. U odnosu na teorije masovnih komunikacija problem vizualnih komunikacija ne svodim na društvo, politiku i kulturu. Uostalom, u kritičkoj interpretaciji Flussera, Kittlera i Manovicha, da spomenem tri presudna mislioca medija i novih medija, otvara se put u novi model kulture. Pod nazivom tehnokulture već se jasno prekida s diobom na humanizam i tehnologiju. Time se uvodi u kodove i mreže vizualnih komunikacija konstruirana svijeta tehno-slika. Suvremena je umjetnost izložena događaju tog zagonetnog videocentrizma. Slika više ne prikazuje i ne odslikava realnost. Kad se pojmovi vizualiziraju, ni komunikacija se više ne može svesti na pravila jezika.