Razgovor sa Žarkom Paićem

Neposredan povod za ovaj razgovor vaša je nova knjiga Politika identiteta: kultura kao nova ideologija. Moram priznati da je čitanje teksta bilo veliki užitak, a dominantan osjećaj nakon pročitanog – pesimizam. I koliko sam dosad uspjela doznati, nisam jedina. Zašto nam je, premda većinu života živimo u postmodernom dobu, odnosno razdoblju globalizacije, razumijemo ih i znamo objasniti, tako teško?

– Pesimizam je poziv na aktivni odnos prema svijetu, a optimizam pasivni otpor spoznaji da živimo u doba kraja povijesti i da stoga valja radikalno stvari postaviti na svoje mjesto. Hegelovska i marksovska postavka o kraju povijesti nema nikakve veze s onim što se danas površno rabi kad se slavi trijumfalna ideologija Amerike, globalizacije i novog svjetskog poretka kakvu je krajem Berlinskoga zida izveo Fukuyama. Više nema mogućnosti povratka povijesti. Ali to ne znači prihvaćanje interpretacije Kojévea iz Kako čitati Hegela. On je aktualizirao Hegelovu postavku tako što je govorio o nestanku ratova i krvavih revolucija. Realizacija filozofije otuda upućuje na još nedefinirana područja: umjetnost, ljubav, igru. Nasuprot tome, u knjizi sam shematski podijelio teorije globalizacije i identiteta na osam skupina.

Temeljna je stvar bila u pokazivanju kako na realno-diskurzivnoj razini problema kraja povijesti o tome više govori sociologija informacijskoga doba Manuela Castellsa od svih jeftinih neokonzervativnih priča o kraju ideologije. Ne živimo u postideologijsko doba, nego u doba postmodernih identiteta. Ideologija sada zaposjeda cjelokupno područje kulture. Kultura kao “umjetnost”, “ljubav” i “igra” poprima ideologijske značajke mobilizacije u ime partikularnih identiteta (nacije-države, vjere, korporacije).

Vladavina znanosti u smislu samoregulacije društvenih procesa putem biogenetike i genetske tehnologije dokaz je postavke da kraj povijesti označava dovršetak ideje zapadne tehnologije. Ona je apsolutna moć našeg vremena linearnoga napretka. Sve izvan toga kruga pokazuje se, doduše, nalik antimodernom otporu civilizaciji znanosti i moderne tehnike, ali bitno nemoćnom politikom identiteta. Uspon Kine i Indije u globalnome dobu pokazuje da možemo govoriti još samo uvjetno o nezapadnoj moderni drugim sredstvima. Drugi kulturni habitus za znanstveno-tehnologijsku moć globalizacije čini se nevažnim. Kulturni determinizam nije posebno vjerodostojan koncept za razumijevanje globalizacije. Nepodnošljivost lakoće zaborava temeljnih kategorija koje s Hegelom i Marxom danas konačno postaju bjelodane posvuda svjedoči nešto posve drugo. Tek smo sada u realnoj situaciji da živimo kraj povijesti bez herojskog patosa mučenika i žrtava povijesti.

Što nazivate osjećajem ili doživljajem nečeg “teškog”, a pretpostavljam da mislite na psihosocijalne fenomene depresije kao univerzalne bolesti 21. stoljeća, proizlazi iz spoznaje da smo osuđeni na drugu vrstu tjeskobe, za razliku od moderne krize identiteta. To je tjeskobno iskustvo slobode izbora kao iluzorne strane realnoga ropstva ubrzanju vremena nužnosti rada. Akceleracija rada-kapitala pogađa sve na gotovo isti način. Rasterećenje je nešto što nazivam fenomenom nove hedonističke askeze. Zdrav život u fizički izdržljivu tijelu podnosi euforiju happy hour rasterećenja samo zbog toga što se užitak individualizira u formi proširene radne skupine. Karaoke kapitalizam nije ništa drugo nego nova forma ideologije nadzora nad živim tijelom. Transgresija užitka smjera na produžetak radnog vremena u formi dobrovoljnoga ropstva radu kao zabavi, igri i ljubavi. Sve su te “postpovijesne” kategorije izokrenute u razuzdanost, morbidnost i pornorgrafski reality-show u kojem sve postaje moguće i dopušteno. Fotografski snimci sadističkoga mučenja i ponižavanja nad iračkim zatočenicima u Abu Ghraibu primjer su morbidnoga postmodernog spomenara. Nije nam nipošto teško, nego nam je dosadno zato što proživljavamo ono što Paolo Virno u svojem eseju o kraju povijesti (Tvrđa, 1-2/2005.) naziva fenomenom “već viđenoga”. Već smo vidjeli da globalizacija predstavlja sve ono što se dogodilo još krajem šezdesetih godina 20. stoljeća kad su vijetnamski rat, ’68. u Parizu i Apollo na Mjesecu otvorili nužnu mogućnost vladavine društva spektakla. Već viđeno stvara osjećaj depresivne melankolije, koja blokira istinski otpor realnosti. Što se događa sada iziskuje mnogo mentalnoga napora praćenja informacija. Rijetki su pokušaji mišljenja izvan zlokobne tiranije aktualnosti. Pesimizam proizlazi iz sablasti aktualnosti, a ne iz realne strukture mišljenja i djelovanja u aktualnosti.

Samo simbolički otpori

U kritičkoj analizi pojma globalizacije vrlo se često može razabrati svojevrsni strah od osude za elitizam i staromodnost, zazor prema radikalnosti, iako smo već “preživjeli” procese u kojima moć posebnosti nadvladava univerzalnost. Utječu li na to ipak još nedovoljno proučeni aspekti pojma globalizacije, ekonomska moć glavnih aktera procesa globalizacije kojom nas sve “drže u šaci” ili uspješnost razdraganih propovjednika te ideologije?

– Tko danas poput sociologa Harrisona govori o “kraju globalizacije”, primjerice, reducira pojam izričito na ideologiju neoliberalizma Amerike i Europe i na neoimperijalizam. Međutim, to je samo onaj najmasivniji sloj realnosti svjetskog poretka globalnoga kapitalizma. Globalizacija, međutim, ima mnogo više slojeva. Stoga su teorijske analize fenomena, procesa, paradigme, ideologije globalizacije vjerodostojne samo onda kad pokazuju epohalni karakter društveno-kulturalne zgode moći kapitalizma u znaku vladavine postindustrijskih društava i postmoderne kulture. Sve kulturne razlike između globalnih subjekata/aktera danas nisu razlog za priču o drugoj moderni, kao što to podastire kritička teorija refleksivne modernizacije Ulricha Becka.

Kritika moderne Zapada kao europocentrizam samo na drugoj razini ponavlja postmodernu kritiku subjekta time što govori o održivom razvitku, kozmopolitizmu, globalnoj demokraciji i iskustvima postkolonijalne kritike Zapada. Propovjednici ideologije su ideolozi moći nove geopolitičke zgrade svijeta. Problem je u teorijskome i praktičnome neuspjehu svih alternativnih strategija otpora. Dolazak na vlast lijevih stranaka u nekim zemljama Latinske Amerike simboličan je čin otpora ideologiji neoimperijalizma globalizacije. Sloboda potlačenih izvornih naroda Trećega svijeta bitan je čimbenik drukčije kartografije političke moći. No, što ako iza te zakašnjele postkolonijalne revolucije stoji unutarnja represija političkih poredaka prema univerzalnim idejama slobode? Chavez i Ahmadinedžad doista jesu simboli otpora Americi i globalizaciji. No, samo to i ništa više. Same old story: nikad autentična nacionalna revolucija protiv neokolonijalizma nije završila drukčije osim kao povratak nekoj militantnoj politici identiteta. Pukovnici, vjerski fanatici, ženomrsci, antisemiti, diktatori, (post)totalitarni vođe koji prijete drugima u ime svoje kulture! Kritika europocentrizma vjerodostojna je samo onda kad je i radikalna kritika svih zabluda fanonizma ili postkolonijalne revolucije. Poučan je primjer Foucaultove kratkotrajne opsjednutosti islamskom revolucijom i Homeinijem. Angažirani intelektualci često su samo angažirane budale.

Jesu li toj mlakosti u kritičkom pristupu i koliko i kako pridonijeli i sami kulturalni studiji koji su preuzeli primat u interdisciplinarnom pristup pojmu i fenomenu globalizacije?

– Kulturalni studiji su od akademske mode postali gotovo životni stil intelektualnoga pogona sveučilišnoga života. Kao nova znanost oni su značajno utjecali na širenje novih disciplina, poput, primjerice, vizualnih studija, znanosti o slici (visual studies, Bildwissenschaft). Sve je to samorazumljivo zato što je posrijedi rad velikog okreta u društvenim, humanističkim i prirodnim znanostima nakon promjena paradigmi. Kultura više nije suprotstavljena prirodi, jer je priroda društvena ili kulturalna konstrukcija. Ne osporavam pozitivan trend približavanja znanstvenih područja u tematiziranju problema kao što je kultura i ideologija globalizacije, kad je riječ o kulturalnim studijima (od Stuarta Halla do suvremenih nastavljača teorija kulturnog kapitala Peirrea Bourdieua). Dapače, uvažavam prilog i jednog Thomasa Mitchella o visual turn u suvremenom razumijevanju statusa slike u vizualnim umjetnostima. Ali predmet kritike je sam temelj kulturalnih studija, a to je totalna kulturalizacija svijeta života u doba globalizacije koja se ne može reducirati više na pitanje o slabome Drugome, subjektu potlačenosti, partikularnim politikama identiteta roda/spola, postokolonijalnome Drugome itd. Kultura je prazan pojam u doba transnacionalnih identiteta globalizacije. Ona je hologram identiteta, ali ništa više. Potrebno je radikalizirati stvar i otvoriti prostor prevladavanja kulture kao nove ideologije. Zato je nužna kritika kulturalnih studija ne samo zbog institucionalizacije kulture kao diskursa, nove znanosti i nove dogme.

Neučinkovita apologija subjekta

U svojoj studiji dajete opis i analizu ideologijskog začaravanja zbilje koje provodi globalizacija, odnosno nudite dekonstrukciju samog dekonstrukcijskog postupka postmoderne, kao svoj doprinos nastanku alternative neoliberalnoj ideologiji kapitalizma. Tehnologijski napredak, napose Internet i njime izazvanu promjenu materijalnog u virtualni kapital, vidite kao jedan od ključnih čimbenika nastanka te alternative, premda većini na svijetu nije dostupan, nemalom broju je potpuno nepoznat, i nemaju jednak pristup znanju. Trebamo li subverzivno podržati globalno širenje tehnologijskog napretka kako bi što prije postao dostupan barem većini ili se suprotstaviti prisili koja autentične kulture tjera u logiku tržišnog natjecanja? Jer i tehnološka su dostignuća, vjerujem da ćete se složiti, roba na tržištu. Ili razvoj situacije valja promatrati s distance?

– Slažem se s vama. Internet i kibernetička demokracija su, da parafraziram drevnu konfucijansku mudrost, isto kao odgovor na pitanje je li bijeli konj ipak konj. Tehnologijski napredak ili tehnokultura na razini zbiljske ideologije globalizacije funkcionira kao realna, imaginarna i simbolička moć vladavine globalnoga kapitalizma. Borba unutar cyberspacea za vlastiti identitet virtualna je kulturalna borba (Kulturkampf) za realni identitet i moć. Tko vlada Internetom kao sredstvom/svrhom globalizacije kao ideologije i kao nužnosti razvitka ne može biti neutralan prema mediju kojim vlada. Prividna sloboda izbora ili još bolje iluzija slobode korisnika savršeno odgovara istini o novim subjektima identiteta. Politička redistribucija moći bjelodana je u borbi za prevlast nad tražilicama (slučaj Googlea) kao simboličkim točkama ovladavanja globalnim tržištem informacija-komunikacija.

Postupak ili metodu koju spominjete, dekonstrukciju dekonstrukcije kulture kao nove ideologije primjenjujem stoga da bih drugim sredstvima pokazao kako se sama metoda dekonstrukcije od Derride do postmodernista pretvorila u ideologijsko oružje liberalnog multikulturalizma. To konkretno znači da je dekonstrukcija u američkoj verziji kulturalnih studija dovela do zabrane govora o političkim perverzijama multikulturalizma. U ime obrane tzv. slaboga Drugoga (žena, potlačenih etničkih skupina ili izvornih naroda, poput Aboridžina, rasno prokazanih itd.) zabranjuje se uvid u političku ideologiju kulture koja navodno uzvisuje Drugoga kao subjekt. Potrebno je izaći iz te zakašnjele i neučinkovite apologije subjekta.

Oprostite mi na pesimističnom tonu, ali potreba rekonstrukcije izvornog smisla kulture, njezina repolitizacija na koju upućujete, čini se inspirativnom i ohrabrujućom nekolicini, ali i taj krug sve češće svladava rezignacija. Većina pokazuje mnogo veću strast za pet minuta pokazivanja u kakvom reality showu i potpuno je nezainteresirana za političku moć kulture, odgovornost medija koji su se samoodrekli političke moći već odavno nitko i ne spominje? Sumnjičavi ste prema kvaliteti možebitnog kozmopolitskog svjetskog poretka bez nacionalno-državnog okvira, ali može li se provesti promjena sadržaja bez promjene forme nacije-države?

– Kozmopolitsku demokraciju i njezin smisao jasno je odredio Ulrich Beck. Obrat je u tome što nova politika nacije-države mora biti kozmopolitska par excellence ili je ostavljena na tzv. smetlištu povijesti. Nema razloga razočaranju. Big Brother je stil života i medijska ideologija stvaranja iluzije realnosti i života koji navodno nudi svima šanse da budu pobjednici. Hamdija iz našeg Big Brothera u jednoj je rečenici definirao zloduh kulture kao nove ideologije. To je izrekao mnogo prije nego što je postao milijunaš. “Gdje god dođem, posvuda sam Ciganin!” Euforija kulturne korektnosti Hrvata povodom njegove pobjede nije dokaz političke integracije Roma u društveni poredak, nego tek spektakularne ideologije represivne tolerancije u medijskim novim uvjetima.

Politička moć kulture odvija se u nacionalno-državnim okvirima, a tek onda kao globalni spektakl. Kao što vidite, u doba transnacionalnih korporacija nisu nestale granice. Hrvatski telekom uistinu je tek njemačka podružnica. Moć nacije-države nije nestala, a kozmopolitska demokracija nije realnost o kojoj su govorili kritički teoretičari globalizacije (Beck, Archibugi, McGrew). Promjena forme, sadržaja i biti poretka mora biti cjelovit proces. Ne može se postulirati forma kozmopolitskog poretka a da sadržaj ostane zakrinkan nacionalističkom retorikom.

Kako u ovom trenutku vidite hrvatsko društvo koje je svoju “veliku priču” prošlo onda kada je velika svjetska priča već bila ispričana? Treba li nastojati, učiniti sve za uključivanje u zajednicu koja ne odustaje od logike isključenja Drugih?

– Nema “trećeg puta”. Između Europe kao uključenosti u svijet moći, demokracije i kulture, koja svemu unatoč još posjeduje snagu pozitivne promjene za države poput Hrvatske, i ostajanja na repu kraja povijesti nema više mogućnosti alternative. Politika mora biti realna i autentična, a ne kvaziutopijsko baljezganje ni o čemu. Još je gore od toga stvaranje kulta Europe na tragovima iluzije o europskoj neokonzervativnoj koncepciji kulture. Uključivanje bi trebalo značiti totalni obrat unutarnjeg političkog života, ali kako o tome govoriti kad je praksa posve suprotna. Sve dok se odnos prema ilegalnim migrantima bitno ne promijeni, o čemu smo govorili u umjetničkome projektu Motel Ježevo, dok postoji spontani otpor naroda protiv Centra za azilante u vlastitome dvorištu, nema razloga podržavati priču o europskim idejama u hrvatskome kontekstu. Hrvatsko društvo je tradicionalno društvo neizvršene modernizacije u prijelazu prema vlastitome boljem izgledu. Mi smo estetizirana neokolonijalna Arkadija koja doista vjeruje u svoju autentičnost i veličinu. Utoliko gore za činjenice. Otrežnjenje od te iluzije još nije svakodnevni proces, nego nešto prijeteće društvu koje prelazi granice vlastite održivosti. Formula je poznata još od Istvana Bíboa: bijeda malih naroda. Dodajmo tome još pridjev društvena.

Sve gadosti kapitalizma

“Ljude bez svojstava”, one o čijem životu i smrti upravljaju “ljudi sa svojstvima”, vidite kao srž pokreta otpora ideologiji globalizacije čiji ritam određuje Imperij. Je li njihova snaga upravo u nemoćnom posjedovanja samo “golog života? Mislite li da je moguće opstati, u smislu mogućnosti provedbe promjene, bez stjecanja svojstava?

– Figura koju spominjete upotrijebljena je kao metafora za četvrti identitet koji razara egzistenciju neoliberalnoga kapitalizma iznutra, a postmodernu demokraciju Zapada izvana. U studiji Castellsova se analiza umreženih društava u doba globalizacije i moći identiteta rangira na najvišu znanstvenu razinu objašnjenja suvremenoga svijeta. Problem s njegovom neoveberovskom teorijom društva jednostavno je u tome što upućuje na kraj modernoga shvaćanja društva i na kraj priče o kulturi kao identitetu otpora svijetu sustava. Nova kultura stvarne virtualnosti globalnoga kapitalizma podjarmljuje sve druge alternative. Fatalnost nove postmoderne ekonomije s vladavinom informacijsko-komunikacijskh tehnologija jest u tome što savršeno vlada bez svojeg vidljiva subjekta. Stoga priča o moći identiteta svjedoči o nemoći subjekta prevladavanja granica kapitala uopće. Tri identiteta o kojima Castells govori – legitimirajući, projektni i identitet otpora – tvore bit sukoba u umreženim društvima globalnoga doba. Upućivanjem na figuru “ljudi bez svojstava” htio sam pokazati da novi imigranti unutar globalizirane ekonomije-svijeta, ne samo u Americi i europskim razvijenim društvima nego i u Australiji, Indiji, Južnoj Africi, postaju više od Fanonovih prezrenih na svijetu. Oni nisu subjekt ni identitet u smislu nacionalne kulture kao vidljiva znaka priznanja. Oni su upravo nitko i ništa, čak ni rezervna radna snaga, tek puki tamni Drugi globalnoga svijeta. Čisto realno, imaginarno i simboličko nasilje posvjedočeno za nedavne pobune u pariškim predgrađima rezultat je ideologijske konstrukcije Europe kao neoliberalne tvrđave i ograničenog prostora slobode državljanstva za sve. Imigranti su negacija negacije svijetle budućnosti Europe u trenutku njezina geopolitičkog ograđivanja (Turska i zemlje Magreba kao posljednje karaule EU-a). Goli život, sirova radna snaga, fizička egzistencija u dehumaniziranim getima europskih metropola, ne mogu biti pozitivno utemeljenje otpora Imperiju utoliko više što nisu politički artikulirani kao subjekt otpora.

Vidjeli ste na stranicama Zareza preneseni tekst Alaina Badioua koji upućuje na imanentne granice teorije novoga imperijalizma i na krizu reprezentacije novoga subjekta otpora globalnome kapitalu. Rezultat je totalna apatija, povratak fundamentalističkim mahnitostima, rađanje zloduha desnoga populizma dominantne kulture. Le Pen i Haider samo su neorasistički odgovor na posljedice europske politike useljeništva. Problem je upravo u posljedicama, a ne u uzrocima. Jedini pravi odgovor na tu paranoično-shizofrenu situaciju tzv. rata kultura jest radikalna politika. A to znači samo jedno. Sve dok imigranti nisu priznati državljanima europskih nacija-država, kao istinski politički subjekti, a ne tek pripušteni multikulturalnim dernecima i sportu, imat ćemo još dublje podjele na izvorne “Mi” i imigrantske “One”. Drugim riječima, politika novoga identiteta mora na čelna mjesta europske politike postaviti “ljude bez svojstava”.

Zidovi između kultura “urođenika” i “useljenika” neće nestati, ali mogli bi biti manje zlokobni i prijeteći. Utopijsko rješenje? Naprotiv, to je jedina realna alternativa sukobu koji latentno rađa samo novim terorizmom i starim etničko-kulturalnim mržnjama. Na jednoj strani vjerska mobilizacija u ime Alaha, a na drugoj sekularni poziv na represivnu toleranciju tipa skidajte hidžab i učite kratki tečaj francuske (europske) povijesti bez postkolonijalnih revizija. Tertium non datur! Realno je utopija ili politika radikalne kritike obje ideologije perverznog dijaloga kultura. Sarkozy je paradigma europskog desnopopulističkoga odgovora na posljedice globalizacije. Nije slučajno da je prvi policajac Francuske postao medijska zvijezda tvrdog zagovora neoliberalne tvrđave Europe. Sve gadosti kapitalizma u odnosu prema Trećem svijetu rješavaju se isključivo policijom, religioznom utjehom i humanitarnim pučkim kuhinjama.

Smrt stila za postanak čovjeka

U buci životnih stilova možemo li još uopće govoriti o stilu?

– Ni stil, a još manje život, više nisu nešto samorazumljivo. Stil je oznaka za fluidnost identiteta, a život je postao biopolitička stvar humane genetike i nehumane politike suvremenoga svijeta. Pitanje je imamo li uopće mogućnost izbora života bez stila? Nečuveni paradoks iskazanog proizlazi iz egzistencijalističke postavke da je sloboda istodobno projekt i izbor. Sartre je u svojem glavnom filozofijskome djelu Bitak i ništavilo navijestio problem s kojim smo sada suočeni. Sloboda otvara mogućnost izbora. Ali izbor nije egzistencijalni projekt slobode, nego nužnost izbora u svijetu totalne napuštenosti svega. Izbor je, dakle, već izabran prije naše iluzije o slobodi izbora. Životni stilovi su perverzija ideje slobode izbora. Pluralizam stilova u postmodernom društvu zatvara mogućnost fundamentalnog izbora naše egzistencije. Umjesto izbora stilova života, treba otvoriti mogućnosti fundamentalnog izbora egzistencije uopće. A to je jedino izbor slobode protiv diktature stilova života. Kad religija kao kultura u svojem fundamentalističkome ruhu postane životni stil, a intelektualci bez imalo ponosa i drskosti glume postmoderne zvijezde/manekene, postaje jasno kamo sve to vodi.

U eseju Između tornjeva i špilja: Za etiku nove solidarnosti objavljenom u Europskom glasniku 2001. nakon terorističkog napada Al Qaide na New York i Washington nastojao sam radikalno destruirati fundamentalizam kulture životnih stilova. Proći između tornjeva neoliberalnoga globalnog kapitalizma i špilja fundamentalističkoga bijesa znači izboriti mogućnost mišljenja i djelovanja protiv života kojem netko Drugi propisuje njegovu nesvodivu slobodu. To je danas više od etičkoga imperativa slobode pojedinca. Praktična nemoć tog fundamentalnog izbora naša je jedino preostala šansa. Sve drugo je nedostojno čovjeka, ako ta riječ još ima ikakva smisla. Čini mi se da je prava realnost smrti čovjeka danas upravo oživljavanje reakcionarnog antimodernizma Josepha de Maistrea. On je, naime, ideju čovjeka francuskog prosvjetiteljstva cinički razorio sljedećim riječima: “Nigdje još nisam vidio čovjeka. Ali sam zato sreo Nijemca, Francuza…”

Bi li izbor ne pripadanja bilo kojem životnom stilu u sebi uključivao i totalni bijeg od odgovornosti, i onih etičkih i estetskih kao i političkih?

– Partikularizam kulture kao nove ideologije počiva na diktaturi pluralizma životnih stilova. Banalnost riječi pokazuje totalnu banalizaciju slobode u našem svijetu spektakla ništavila. Izbor čega? Da se bude kao Bin Laden u Las Vegasu, Bush u Babilonu, Madonna u krevetu s Kabalom? Woody Allen u jednom svojem filmu, kad mu onkolozi zabunom daju dijagnozu raka posve drugoga pacijenta, zamijenivši zdravstvene kartone, mahnito baulja multikulturalnim New Yorkom u potrazi za božanskom utjehom i u “škarniclu” umjesto namirnica donosi kući sveti inventar svih mogućih religija i New Age duhovnosti: križeve, mandale, mirisave štapiće, zvijezde. Bog se objavljuje postmodernom čovjeku u supermarketu životnih stilova. Konačni rezultat je ništavilo identiteta. Biti sve znači biti ništa. To više nije nikakav pesimizam.

Politika bez identiteta kulture možda bi nam mogla vratiti vjeru u pripadnost nekom višem stupnju slobode od ove mahnitosti bez utjehe globalizacije s njezinim nacerenim ljudskim licem. Sloboda izbora istinska je sloboda prihvaćanja života bez ideologije stila. Kad se život stilizira estetizacijom života – od dizajna svakodnevice do kozmetičke kirurgije – to je pouzdani znak da smo došli do kraja identiteta, kulture, stila i života. Mi smo zatočenici Trumanova showa drugim sredstvima. Iza maske spektakla života ne postoji više ništa osim nove neprozirnosti zla. Protiv njegove moći jedini je način borbe nepristanak da glumimo kretene čak i kad izgovaramo posljednje istine suvremenoga doba. Medij više uopće nije poruka. Istina medija je istina ideologije kulture globalizacije koja počiva u načelnoj slobodi medija. Gola istina ideologije nove kulture spektakla jest ušminkana laž svijeta na kojem počiva njegova moć slikovne fascinacije. Posljednja maska tog procesa vidljiva je u preobrazbi intelektualca kao kritičkog duha univerzalnosti u medijskoga proizvođača diskursa. To pokazuje dokle seže perverzni karakter vladavine stilova nad životom. Intelektualac kao životni stil – ne, hvala! Kad Chomsky ili Žižek postanu vijest za lyfestyle rubrike tabloida, poput scena s vjenčanja slovenskog lakanovca, to je dokaz na koji način se pripitomljuje “divlja misao”. Estetizacija svijeta njegova je etička karikatura.

Mahnitost kulture

Što sve implicira teza o religijama kao životnim stilovima? Neki ugledni teolozi i sociolozi govore o tome kad nastoje interpretirati sadašnji sukob između zapadnih zemalja i islamskoga svijeta nakon objavljivanja karikatura proroka Muhameda u danskim novinama.

– Budući da ratovi kultura nisu drugo nego karikaturalna ideologija globalizacije i fundamentalizma, kao što svjedoči slučaj s aferom karikatura poslanika Muhameda u danskim satiričkim novinama, korak do poraza politike identiteta korak je do pobjede kulture kao nove ideologije. U ime identiteta (kulture) sve je moguće: pokrenuti rat u Iraku, pogubiti zapadne humanitarce u Alahovo ime, zahtijevati zabranu kritičkoga govora kao svetogrđa, zaprijetiti temeljima univerzalne ideje slobode. Zato je ova knjiga napisana kao misaoni prosvjed protiv onog što stoji u naslovu. Ne za politiku identiteta, nego za radikalni identitet nove politike koja pretpostavlja prelazak granica između “tornjeva” i “špilja”, između religija kao životnih stilova i praksi zatiranja slobode u ime političke korektnosti.

Nikakav sukob civilizacije nije posrijedi u spomenutome slučaju, jer nije riječ o nepomirljivim kulturnim razlikama, nego o problemu političke redistribucije moći. Prave žrtve tog ideologijskog sukoba su oni koji ne pristaju na podjelu zidova između moje i tvoje kulture. Razlike nisu važne, nego je jedino važno ono što nas povezuje. To je sveto ime slobode odakle potječe mogućnost govora o toleranciji. Što sada imamo doista je karikatura dijaloga kultura tzv. islamskog i tzv. zapadnoga svijeta. Između imama i ekstremnih biskupa kao militantnih zagovornika istine vjere silom i nasiljem postoji već odavno dijalog kultura kao dijalog fundamentalističke braće po “svetom oružju”. Zato više nisam sklon spašavati izvorni smisao kulture. S onu stranu kulta kulture kao nove ideologije za globalno doba valja tragati za identitetom nove radikalne politike. Ali nipošto kao životnog stila. Stil više nije čovjek, nego mahnitost kulture kao poziva na uništenje Drugoga. Život kao i umjetnost nužno iziskuju smrt stila. Do posljednjeg daha.