15.7.2004.

Marina Gržinić  

Razgovor sa Želimirom Žilnikom

razgovor

Razgovor sa Želimirom Žilnikom koji slijedi naručio je urednik Klaus Behnken kako bi bio objavljen u knjizi Kurz und klein (Kratko i slatko) u povodu pedesete godišnjice International Short Film Festivala u Oberhausenu u Njemačkoj 2004., no na kraju nije objavljen u knjizi. Taj je razgovor “nazvan” neodgovarajućim za knjigu i u 2004. predstavlja očiti čin izravne i čiste cenzure.

Razgovor je snimljen u listopadu 2003. u Kasselu, kada smo Žilnik, Steyerlova i ja s izlaganjima sudjelovali na simpoziju održanog u sklopu izložbe In the Gorgeous of Balkan, kojoj je kustos bio Rene Block, za Kunsthalle Fredericianum u Kasselu.

Želimir Žilnik pozvan je da prikaže svoj posljednji film Kennedy returns home (2003.), remek-djelo dokumentarnog filma, sa zaista zastrašujućom političkom porukom o načinima na koje europske zemlje, nakon završetka ratova na teritoriju bivše Jugoslavije, rješavaju pitanje izbjeglica, kojih su tisuće primili tijekom rata.

Žilnikov film Kennedy returns home dokumentarac je o specifičnoj i katastrofalnoj situaciji u kojoj su se našle romske obitelji nakon završetka rata u bivšoj Jugoslaviji. Romima i njihovim obiteljima dopušteno je da, u sklopu humanitarne akcije, kao izbjeglice dođu u Njemačku otprilike prije desetljeća, kada je počeo rat u bivšoj Jugoslaviji. Otad su živjeli u Njemačkoj, najprije kao izbjeglice, a kasnije su dobili mogućnost zapošljavanja, rađala su im se djeca i imali su osjećaj normalnog života. Romska su djeca njemački naučila savršeno, bili su dobri učenici i studenti u njemačkim školama ili na fakultetima.

Početkom 2003. Želimir Žilnik iznenada je, iz priča, doznao da se u Novom Sadu, u romskim selima u okolici grada, našlo nekoliko stotina romskih obitelji s djecom koja govore samo njemački.

Tijekom 2002. i 2003. bez ikakve javne rasprave stotine Roma s obiteljima tiho su i potajno, da tako kažemo, preko noći, deportirani iz Njemačke natrag u Srbiju. Njemačka policija i posebni vladini službenici došli su po noći i zatražili od tih obitelji da sa sobom ponesu samo najnužnije, da bi nakon toga odmah bili odvedeni u zračnu luku i poslani natrag u Srbiju. U Njemačkoj su za sobom morali ostaviti sve. U Srbiji se te obitelji suočavaju s velikom tragedijom, mlađi članovi obitelji ne znaju nijedan drugi jezik osim njemačkog, a i sve njihove navike i vrijednosti izgrađene su u Njemačkoj. Do danas ni u Njemačkoj ni u Srbiji u javnosti nije bilo nikakvih kritičnih masovnih reakcija prema tom očitom činu nasilja nad osnovnim ljudskim pravima.

Žilnik je snimio briljantan dokumentarac koji je oštar i smrtonosan nož u glavu demokratskih procesa i borbi za prava u građanskom društvu u Njemačkoj i Srbiji.

Na simpoziju u Kasselu imala sam priliku slušati odličnu raspravu o filmu između Žilnika i Steyerlove. Filmski rad Hite Steyerl u mediju dokumentarnog filma također je politički angažiran i aktivistički strastven. Njezin se rad bavi traumatičnim i uznemiravajućim temama u Njemačkoj i općenito europskoj stvarnosti, a čine ga njezini filmski projekti o uvjetima života i povijesti, sadašnjosti i budućnosti manjina.

Iako su od mene tražili da intervju sa Žilnikom napravim sama, nakon što sam čula odlično strukturiran razgovor i uvid u percepciju toga kako se danas političko i teorijsko, društveno i vizualno susreću u prostoru dokumentarnog filma, odlučila sam da intervju sa Želimirom Žilnikom, jednim od najznačajnijih filmskih redatelja iz bivše Jugoslavije danas, može biti napravljen samo kao razgovor nas troje.

Počnimo s vašom koncepcijom filma; na koji biste način definirali svoj rad, kako da shvatimo vaše dokumentarce, produkcije fikcionalnih filmova itd.?

– Počeo sam raditi sredinom šezdesetih kada sam imao dvadeset godina; vrlo sam rano snimio neke kratke filmove. Kada sam imao 27 godina, snimio sam svoj prvi fikcionalni film Early Works. Vrlo sam rano bio prisiljen koristiti sve metode pokreta amaterskog filma. To okruženje amaterskog filma omogućilo mi je da se riješim administrativnih labirinata kroz koje je jedino bilo moguće nabaviti novac za snimanje filma. Bio je to određeni oblik slobode.

U svom radu razlikujem dva razdoblja: prvo je bilo od 1965. do 1971., a drugo traje od 1971. do danas. Više ili manje pokušavam u filmove uključiti neku vrstu refleksije, osobnih dnevnika o svijetu s kojim se suočavam. Ti su filmovi dokumentarci, dokumentarne drame, i približavaju se mojim osobnim osjećajima, pričama i pripovijestima. U njima postoji i određena provokacija.

Brutalna država i humanističke vrijednosti

No vaš je rad i precizno pozicioniranje političkog filma i željela bih da i o tome razgovaramo.

– Jasno je da je politika utjecala na cijeli moj život; socijalizam je po definiciji bio izrazito ideološko društvo. Socijalističku ideologiju danas je moguće shvatiti ako je usporedimo s onim društvima koja su oblikovana religijom i na koje utječe religija. U takvim društvima uloga religije jest osigurati definicije identiteta. Razmislite samo o ulozi katolicizma u Španjolskoj, na primjer. Nakon što je bila pod vlašću Arapa i muslimana, stvaranje novog španjolskog identiteta također je provedeno gradnjom crkvi.

Socijalizam je uveden u vrlo siromašnim dijelovima Europe. To se odnosi na Rusiju jednako kao i na Jugoslaviju nakon Drugog svjetskog rata. Socijalizam je upotrijebljen za uvođenje određenih vrijednosti modernizacije. Komunistička partija nije bila samo instrument moći, nego i oruđe za modernizaciju društva. Tito, predsjednik Jugoslavije, izabran na tu dužnost doživotno 1945., koji je na tom položaju bio sve do svoje smrti 1980., uspio je socijalizmom preobraziti Jugoslaviju iz vrlo ruralne i uništene zemlje u ponovo rođeni urbani entitet. Samo šest godina nakon Drugog svjetskog rata u gradovima se mogla vidjeti modernistička arhitektura Le Corbusiera. S druge strane, postojao je nesklad između laži političara s jedne strane i novog društva sutrašnjice s druge, što je zaista bilo problem Jugoslavije. Jugoslavija je postojala između vrlo brutalnih državnih mehanizama na jednoj strani i proklamiranih humanističkih vrijednosti na drugoj. Ideološke proklamacije s jedne i snovi na drugoj strani šezdesetih su godina donijeli vrlo snažan pritisak na političku nomenklaturu. No 1965. Tito je raspustio tajnu policiju i pojavile su se mnoge demokratske nade, utemeljene na idejama koje su zagovarali Rosa Luxembourg, Marx i Gramsci. To su bila različita lica Titova socijalističkog režima.

U to je vrijeme vladao osjećaj da živimo u društvu koje mnogo obećava. Na primjer, na otoku Korčuli svake se godine održavala poznata korčulanska ljetna škola, gdje sam susretao filozofe i sociologe. Osobno sam upoznao Herberta Marcusea, Ericha Fromma, Luciena Goldmana jer su pohađali tu školu. U Beogradu sam živio u blizini zračne luke u Zemunu i vidio sam Gamala Abdula-Nassera, Jawaharlala Nehrua, etiopskog cara Haila Selassija; svi su oni posjećivali Jugoslaviju. Imali smo osjećaj da živimo u utjecajnoj zemlji. S jedne je strane bio naivan i idealistički osjećaj, a s druge u pozadini državna i partijska brutalnost.

Zabranjeni filmovi, prekinuta distribucija

Jeste li zbog svojih filmova ikad bili zatvarani?

– Zapravo, ne. Jednom sam završio u zatvoru zbog puke nezgode. Radio sam na filmu sa skupinom djece lopova koji su dan prije nešto ukrali, pa me policija optužila kako se pretvaram da snimam film kako bih ih naučio da kradu. No, zapravo nikad nisam bio u zatvoru, premda sam osjećao dosta pritisaka 1971., kada se politički situacija radikalno promijenila i kada se nakon studentskih nemira u Jugoslaviji čitavo društvo pomaklo prema snažnoj političkoj dogmatizaciji socijalističke stvarnosti. Svi su moji filmovi bili zabranjeni, njihova distribucija prekinuta, a ja sam bio isključen iz Komunističke partije 1969. Isključenje iz Partije značilo je da ste odsječeni od zajednice. Vrlo sam lako tada mogao biti zatvoren. Sa svojim prijateljima smislio sam praktični stil života, što je značilo da smo uvijek bili spremni nestati, brzo se prebaciti na neko drugo mjesto itsl. ili promijeniti državu. Za putovanje po Europi u to vrijeme nije nam bila potrebna nikakva viza. U sedamdesetima se pritisak zaista osjećao; policija vam je mogla usred noći pokucati na vrata. Nakon šezdesetih koje su bilo vrlo obećavajuće desetljeće, ponovna dogmatizacija jugoslavenskog društva u sedamdesetima bila je iznimno stresno razdoblje.

Može li se reći da je vaš film Early Works iz 1969., koji je osvojio Zlatnog medvjeda na filmskom festivalu u Berlinu iste godine, bio izravan odgovor na tadašnju političku i društvenu situaciju?

– Early Works bio je izravno povezan sa studentskim nemirima 1968. u Jugoslaviji. Posljedice u Europi i Jugoslaviji bile su snažne kao i SAD-u, gdje su studentski nemiri bili izravno povezani s protestom protiv Vijetnamskog rata. Studentski nemiri u SAD-u bili su snažan pokret koji je povezao američko građansko društvo i underground. SAD je drhtao pred studentskim prosvjedima. U Europi su studentski nemiri imali drukčiji utjecaj, u Njemačkoj je mlađe stanovništvo počelo dovoditi u pitanje njemački establišment, i ta je mlada generacija željela doznati sve o nacizmu i ulozi svojih roditelja u njemu. Ta su pitanja bila skrivana nakon Drugog svjetskog rata jer je Njemačka imala ključnu ulogu u stvaranju zida prema socijalizmu i komunizmu.

Studenti su u Francuskoj slično tome propitivali prikrivena francuska sjećanja na Višijevsku republiku i kolaboracionizam generala Petaina.

Sa studentskim nemirima 1968. doživjeli smo ponovno stvaranje povijesti. Isti se proces događao u Jugoslaviji. Spomenuo sam da je 1965. tajna policija raspuštena, a njezin čelnik Ranković smijenjen. Nakon toga uslijedilo je širenje nove energije što je bilo povezano s prevođenjem knjiga i časopisa. S druge strane, Tito je bio neka vrsta kralja, nikad nije bio javno kritiziran, a cijela politička vrhuška oko njega željela je iste privilegije; nazivali su ih crvenom buržoazijom. Kada su počeli studentski nemiri, pojavile su se parole poput Dolje crvena buržoazija! usmjerene protiv političke vrhuške. Dakle, i dalje je postojala ta dvojnost, s jedne strane osjećaj slobode izražavanja, a s druge smo imali Tita kao diktatora i oca nacije. Godine 1968. on je zaista došao razgovarati sa studentima, žaleći se da je i on pod pritiskom aparatčika. Ubrzo nakon toga Partija je reorganizirana i društvo je skrenulo prema ponovnoj dogmatizaciji.

Film kao oruđe kritike

U vašem je radu fascinantno to što zadržavate važnu liniju kritičnosti i političke angažiranosti, i to ne samo u razdoblju socijalizma nego i danas. Danas je, u drukčijem kontekstu, moguće zapaziti istu snagu u vašem radu. Kako ti elementi mogu tako dugo vremena opstati u vašem radu? Možete li objasniti tu situaciju da, premda je sustav promijenjen, vaša kritičnost ostaje zapanjujuće snažna i dosljedna.

– Teško je to objasniti, teško je rastumačiti racionalnu pozadinu toga. Možda je to rezultat činjenice da sam vrlo mlad isključen iz Partije. Također sam promatrao državu kako postaje mehanizam opresije ili se jednostavno pretvara u zločinačku organizaciju. Možda je to povezano s mojim privatnim životom, jer sam odrastao sam, oba moja roditelja su kao antifašisti poginuli u Drugom svjetskom ratu. Živio sam s djedom, no ipak sam bio sam. Tako je moj rad također i način preživljavanja, a to preživljavanje bilo je povezano s pokušajem da ustrajem u nekim vrijednostima kako bih te vrijednosti imao kao sklonište.

No, ipak govorimo o 40 godina zapanjujuće ustrajnosti u filmu shvaćenom kao oruđe kritike?

– OK, pogledajmo stvari iz drukčije perspektive. Život u socijalizmu nije bilo vrijeme kada smo se osjećali sasvim potlačeno i nelagodno. Socijalizam je bio društvo koje je također pružalo i određene nade. Šezdesetih je to bilo društvo kojega se ljudi nisu stidjeli, no nakon 1972. i sve do danas stvari su se drastično promijenile, počeli smo shvaćati da živimo u društvu kojega se možemo stidjeti. Kada sam imao 11 godina, odveli su me u Nacionalnu skupštinu s još 300 odličnih učenika. Tada smo povijest doživljavali kroz nacionalne poeme u kojima smo mogli čuti za herojska djela naših roditelja i sunarodnjaka iz prošlosti. Novi kulturni identitet stvaran je uz pomoć nacionalnih poema koje su pjevale o heroizmu, hrabrosti i preživljavanju. Dakle, tih 300 učenika, i ja među njima, poslani su u London vlakom da razmjene ono što smo učili u školi i da svjedoče o novoj generaciji u Jugoslaviji. Razlog je bio i da je u to vrijeme Laburistička stranka u Britaniji skinula Churchilla s vlasti i Tito je bio pozvan u posjet Londonu.

Svi smo odsjeli u obiteljima članova sindikata, a ja sam bio u obitelji vozača autobusa na kat. Otkrio sam povijest za posjeta British Museumu. Tamo možete vidjeti povijest u predmetima. U Jugoslaviji nije bilo moguće vidjeti nož iz 5. stoljeća!

Rola u koferu iz Oberhausena

Na kraju, nešto o kontekstu međunarodnog filma, o mogućnosti prikazivanja filmova šezdesetih i sedamdesetih na međunarodnim filmskim festivalima, kao što je, na primjer, bio International Short Film Festival u Oberhausenu. Kako su ti pozivi bili protumačeni tada u Jugoslaviji?

– Prije nego što sam prvi put pozvan u Oberhausen, već sam snimio nekoliko filmova u Jugoslaviji. Kada je stigao poziv bio je to velik stres. Zašto? Jer u to vrijeme u Jugoslaviji pozivi s festivala da prikažu neki film nikad nisu osobno upućivani redatelju. Popis filmova koje je International Festival želio predstaviti morao je biti podnesen posebnoj komisiji u Jugoslaviji. Ta je komisija onda odlučivala koji će film biti prikazan. Kada sam nagrađen za svoj film na International Film Festivalu u Oberhausenu, bila je to čudna situacija. Zapravo sam prokrijumčario film u koferu na festival (jer je to bila samo jedna rola), pa, nakon što sam dobio nagradu, ništa nije objavljeno u jugoslavenskom tisku. Zašto? Jer poziv i odobrenje da se film pošalje nije dala spomenuta komisija. No sjećam se kada je International Short Film Festival iz Oberhausena poslao popis, to je bio predmet opsežne rasprave i o cijeloj se stvari raspravljalo kao o političkom pitanju u jugoslavenskoj skupštini. Razlog je bio što je percepcija njemačkih političara bila u tim vremenima kao da su gotovo nasljednici nikog drugog nego Josepha Goebbelsa. Tako je u Borbi, najutjecajnijem političkom dnevniku u Jugoslaviji, objavljen velik članak s naslovom Što ti ljudi iz Oberhausena žele?.

Jugoslavenski tisak shvaćao je festival gotovo kao neku vrstu profašističke institucije. Ukratko, potpora Zapada za naše filmove slijedom toga shvaćana je kao nešto vrlo neobično i donijela je snažan pritisak na nas. S druge strane, imao sam priliku na festivalu u Oberhausenu vidjeti djelo Alexandera Medvedkina. Kasnije sam doznao da je u Rusiji bio zabranjen gotovo 40 godina. U Jugoslaviji je bilo vrlo teško ili čak nemoguće vidjeti ruske avangardne ili eksperimentalne filmove. Medvedkinov rad imao je tako snažan utjecaj na moj rad da sam kasnije razradio neke od njegovih vizija u smislu konstruktivističkog utjecaja na filmsku naraciju, pa sam to uključio u Early Works, što je bio 1969. moj prvi dugometražni film.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole