7.4.2005.

Suzana Marjanić  

Razgovor sa Zlatanom Dumanićem

S obzirom na to da ste izveli mnoštvo akcija i performansa, zanima me vaše shvaćanje navedenih izvedbenih strategija i smatrate li da imamo umjetnike koji kompromitiraju performans?

– Sigurno je da loši performeri kompromitiraju suvremenu umjetnost. Kompromitacija suvremene umjetnosti započela je trenutkom kada svaka piljarica može reći “I ja to mogu”, što ozbiljno shvaćam, jer te su piljarice stvarno u pravu; i one to mogu, svatko može, naravno, ako je u pitanju loša umjetnost. Ali ne mogu poslije onih pet litara znoja koje Indoš ostavi na sceni reći “I ja to mogu”; isto kao što ne mogu to reći nakon izvedbi Nikoline Pristaš, Siniše Labrovića, Slavena Tolja, Paska Burđeleza… Tu strast, to lomljenje, posvećenost – to ipak ne mogu ostvariti loši umjetnici, piljarice. Bolje je biti zadnji u velikoj umjetnosti nego prvi u slaboj umjetnosti, a mi, nažalost, imamo sve šampione u slaboj umjetnosti. Mogu otvoreno reći o svojim prijateljima. Dakle, imam prijatelja koji je šampion u degutant artu, prijatelja koji je šampion invalid arta, prijateljicu koja je šampionka kurvetinskoga arta. To su sve naši šampioni slabe umjetnosti. I normalno da i neka piljarica može pomisliti na performans.

Jedan promil

A suvremena umjetnost je divna stvar; riječ je o jednom promilu stanovništva – dakle, umjetnika, znanstvenika i kreativnih poduzetnika koji sve drže na okupu da se ne razvuče. Uvjeren sam da će jedan promil naše suvremene umjetnosti – mislim općenito na cjelokupnu suvremenu umjetnost – ovo društvo spasiti od moralne i materijalne bijede. Jedino će taj jedan promil predstavljati kritičnu masu koji će svima reći Istinu u lice, jer istinska umjetnost znači pravu opasnost. Druga bitna stvar za umjetnika jest da mora biti labirintičan i zato na Venecijanski bijenale odlazim s metalnim brodovima – labirintima, jer umjetnik je labirintičan čovik. Pravi autentični umjetnik, labirintičan čovik nikada ne traži istinu nego samo svoju Arijadnu, kao što mora i ostvariti Vrlinu. Tako sam bio dva ili tri puta u braku, imam dicu od Indije do Brazila, nije me uopće briga hoće li moji unuci i praunuci govoriti hrvatski, bitno je da će biti pošteni ljudi i sigurno neće štetiti ni umjetnosti ni znanosti.

Dakle, ako je umjetnik uznik i cilj samome sebi, onda upada u sve te marksističke nadgradnje. U tom slučaju priča postaje prodaja rada i pokušaj ostvarenja “biti slavan”, a ako se umjetnost svede na slavu ili uspjeh, dobivamo apsolutnu besmislicu. Danas imamo performere koji kao princip svoje izvedbe stavljaju zamračivanje, muljanje, što je, naravno, antiumjetnički princip, s obzirom da umjetnik mora razgrliti stvari. Osobno sam apsolutno ponosan što odlazim na Venecijanski bijenale, što je potvrda mojega truda da je to netko raspoznao. Dakle, odlazak na Bijenale je moj treći odlazak izvan Hrvatske, nakon što sam dva puta gostovao na Jugoslavenskoj dokumenti u Sarajevu 1987. i 1989. I zašto bih to sada skrivao? Dat ću sve svoje najbolje snage. Prvi čovik koji je mene nagovorija da nosim radove na uvid bio je Antun Maračić, što je itekako bitno ako ste mlad i ako ste samouk na taj način. Sve kasnije događalo se upravo zahvaljujući njegovom poticaju.

Ono što mi također nije drago kod performansa jest dokumentacija. Čim ste unaprijed odredili da ćete događanje snimati, ponašanje pred kamerom postaje sasvim nešto drugo nego kada niste pred kamerom, s obzirom da morate misliti kako će to biti dokumentirano. Što se tiče radikalnosti, možete biti radikalan kao jedan krasan dečko Marijan Crtalić koji ide s degutantnim, ali njegova je namjera poštena; on nikada neće napraviti konceptualnu pogrešku u svome artu i u degutantnom. A neki konceptualci, nažalost, imaju u svom radu konceptualnih pogrešaka, što je upravo katastrofa koja šteti suvremenoj umjetnosti.

Kapetan i Umjetnik u Jednom

Kako ste ostvarili sjedinjenje naizgled dvaju svjetova – kapetanstva i umjetnosti?

– Mnogi griješe kada razdvajaju biti kapetan i biti umjetnik. Tu priču nisam nikad priznava. I kapetanstvo i umjetnost znače orijentaciju i između njih nema nikakvoga rascjepa. Riječ je o apsolutnom spajanju, integraciji, o jednom, o manufakturi. Imaš onaj egipatski amulet s dva prsta koji znači integraciju ta dva kraka; zato i skupljam praćke po cijelom svijetu, rašlje, sulice za bacanje koplja. Ono što nama u umjetnosti nedostaje – pored politike, ljubavi, ekonomije – jest obavljanje dužnosti, jer danas mnogi rade od jutra do uvečer, ali ne obavljaju dužnosti; samo krpaju budžete, a obavljati dužnosti znači ne iskoristiti; ne ulazeći u to da danas 99 posto umjetnika ne zna ni crtati ni slikati, ne zna nacrtati ni iglu a kamoli lokomotivu. Kao što sam s brodom spreman potonuti, tako sam spreman za umjetnost i poginit’.

Koliko ste u svojim počecima surađivali s grupom Crveni Peristil?

– Na vaše pitanje nemate boljega svjedoka od mene ili Vladimira Dodiga-Trokuta. Mogu svjedočiti tako da je usporedo s Crvenim Peristilom, dakle, Dulčićem i kompanijom, djelovala grupa 3i u Luxoru u kojoj sam se našao s Trokutom i Grubišićem. Apsolutno nismo imali kontakte s Dulčićem, kao grupom netalentirane klateži… Nas trojica shvatili smo situaciju s obzirom da je Trokut bio u udbaškim vodama po očevoj strani. Baja, zaslužni Splićanin i čuveni Titov komunistički povjerenik za Split i direktor Škvera, inače, jako lucidan čovik, bacio je tim klatežima ideju kako Rusi, Sovjeti imaju Crveni trg, te zašto i mi ne bismo imali Crveni Peristil: “Umjesto da nešto radite, vi fumate!” Dakle, riječ je o njegovoj apsolutnoj vrijednosti u iniciranju te akcije. I klatež je kupila boju. Tada je, naročito, Trokut bija informiran s Umbertom Ecom, djelovala je grupa OHO… Drugo je kasnije pitanje SDP-a, linije komunističkoga crvenoga koja devedesetih izdaje na čelu sa Svemirom Pavićem izložbu o Crvenom Peristilu. I što se događa: tu imate dvadesetak očajnih radova diletantizma najgore vrste… Priča o nekoj radikalnosti grupe Crveni Peristil apsolutno je jedan mit koji je, istina, jako koristan i koji ću osobno uvijek braniti, ali ipak na jedan drugi način s obzirom na to da su se Crvenim Peristilom napajale generacije umjetnika i zbog toga taj mit ne želim rušiti na taj način, ali istina je da je riječ o slabašnim umjetnicima, netalentiranima od kojih se napravilo čudo. A to da su oni izveli konceptualnu akciju Crveni Peristil, to vam je lagarija – o čemu sam prije rekao – koju naposljetku ne zna samo Trokut ili ja; to znaju i svi oni koji su oko Pavića. I onda sve one lagarije da se Čaleta 1972. bacio s nebodera s pločicom oko vrata na kojoj ispisuje Ja sam umjetnik – da je to bilo konceptualno samoubojstvo, to je čista lagarija. Ti netalentirani klateži ubili su se jedan po jedan bez razloga a ne protiv nekoga mita, što isto tako dokazuje i samoubojstvo Kravice koje je narkomansko i alkoholičarsko samoubojstvo. Ubili su se jer nisu bili umjetnici; nisu znali prevladati kaos u sebi i oko sebe.

Bolje piturat galeba nego ga upucati

U čemu se nalazi povezanost vaše akcije bojanje galeba u crvenu temperu (1969./1970., Split, Čiovo) i kasnije akcije u okviru koje ste obojili galeba u crno (1979., Annaba)?

– Kad piturate jednoga galeba, onda se jato drugih galebova obruši na pituranoga i uništi ga, što je Trokutu – inače, velikom šporkačunu, koji je tada nosio detalje crvenoga na crnom – bilo drago da je on kao umjetnik drukčiji, što znači da su svi protiv njega, a što sam ja uvijek odbacivao, s obzirom da su za mene kapetan i umjetnik jedno jer bitno je pojačavati prozirnost svijeta, što sam, dakle, prihvatio kao umjetnički princip. Dakle, odbacio sam, naravno, zaogrtanje velovima – od ideologije do vjere. Inače, tada sam bio priključen ozloglašenoj adolescentskoj bandi Crni as-falt, što se opet na neki način izmanipuliralo da su to bili silovači, a onda se, naravno, ispostavilo da to nije bilo tako, nego da je riječ o ljudima koji su istupali protiv ovakvih nametnutih kolektivnih akcija. Što se tiče akcije, koju sam izveo u Annabi, činjenica je da mornari vole maltretirati te jadne galebove, pa ih gađaju ili pucaju pištoljem prilikom čišćenja pištolja, stavljaju klopke s gajbama za galebove. Riječ je o iživljavanju i, naravno, da su ti ljudi na neki način okrutni. Kako su oni upucavali galebove, što je njima bio sport s krme, onda sam ja reka: “Ajmo, piturat jednog galeba.” U tom smislu bolje piturat galeba nego ga upucati. Da se razumijemo, ja isto tako ne volim galebove; oni su morski lešinari. Dakle, nema tu nikakve romantike i više volim da se oni između sebe dotuku.

Goblenistica i kapetan u Jednom

U povodu otvorenja vaše izložbe Poslije umjetnosti ponašanja ostaju samo knjige na izložbi u Galeriji Vladimir Nazor najavili ste i performans Goblenistica i kapetan u kojemu je sudjelovala i Jasminka Mitrić. Kako komentirate da su mnogi/neki očekivali performans u smisli “događanja”, a ne samo teorijskoga, inače odličnoga promišljanja Ivane Mance o vašoj izložbi?

– Dakle, u katalogu piše umjetnost ponašanja, što očito neki nisu shvatili i pokazalo se da su ljudi inertni; neprestano su ispitivali kada će početi taj performans, i hoće li to biti performans od pet minuta ili onaj od pola sata, a gdje ćeš boljega performansa kad su napravljene te haljine i kad je tema knjiga. U povijesti umjetnosti nedostaje žena s knjigom; imate milijardu Madona ili modificiranu temu – žena s djetetom, kao što imate i nebrojeno autoportreta, primjerice, samo de Chirico ima 59 autoportreta. I kao što nedostaje žena s knjigom tako nedostaju i parovi – parovi su rijetkost. Ne mislim na Adama i Evu. A najdivnija slika u prirodi, u autobusu, vlaku jest upravo žena s knjigom. Shvatio sam što je Pavličić mislio iskazom da je odjeća povezana s knjigom jer ljudi paradiraju ili knjigama u ruci ili odjećom, postolama; naravno, danas se ipak više ne paradira knjigom nego brandovima. Danas možete vidjeti neku Francuskinju da paradira s knjigom kada se odlazi kupati na Bačvice. Ne mislim na strukturaliste, na njihovu postavku da smo svi mi knjige, tekstovi. Tekst je uvijek mjesto neodređenosti, te ovaj performans koji ima temu žene s knjigom mora biti mjesto neodređenosti. Navedeno smo označili aleatoričkim zelenim tekstom koji je ispisan na šalu Ivane Mance. Moja draga, Jasminka Mitrić isto tako ima haljinu na temu knjige, svitka knjige, teksta… Gesta kada Ivana Mance baca svoj papirus i govori tekst, sve je to, dakle, uključeno u taj performans, jednako kao što je uključena i duhovna lijenost nekih koji su neprestano ispitivali kada će početi taj performans; dakle, ipak su i lijenošću duha sudjelovali u performansu. Pa nije to teatar. Neću tu glumatati. Dijelim svoje komičarske točke, akcije od performansa. Nažalost, na izložbama uglavnom je sve mrtvo ozbiljno, sve ima svoju disciplinu, ne znaju se raskraviti…

Na koje se svoje performanse posebno vraćate u mislima?

– Svakako bih izdvojio Žicanje vremena, što sam ga izveo u Lazaretima u sklopu Karantene 2001., gdje mi je stage odredio način izvedbe performansa. Radio sam tekst u smislu da nemam toplinu obitelji; naime, danas intelektualci bacaju drvlje i kamenje na kvalitete malograđanskoga života, što podrazumijeva gledanje TV-a, život u papučama, okruženje frižiderom, a sam u tom momentu nisam sebi moga priuštiti život malograđanske obitelji… Odlučio sam da tekst ne učim na pamet jer nisam glumac; označio sam prostor koji će biti podijeljen na prostor kapetana i umjetnika, te prijelazom u drugu prostoriju mijenjam karakter i tekst. Morao sam pola sata izlaziti na bis jer sam te ljude nasmija. Film ili performans mora publiku ili nasmijati ili rasplakati, a to je najteže. Osim performansa u Lazaretima drag mi je još performans u Balama što sam ga radio zajedno Kožarićem, Hadžifejsovićem i Trokutom 2002., gdje smo se okupili sasvim slučajno.

Nevinost je glavni ures mladeži

Prigodom akcije Nevinost je glavni ures mladeži (1979., Valparaiso) ispalili ste crvenu raketu, zbog čega ste morali platiti kaznu od 150 američkih dolara. O kakvoj je akciji riječ?

– Apsolutno stanje mraka, korupcije, okruženosti policijom dozlogrdilo mi je, i onda sam uzeo raketu i ispalio je. Došli su kamionom, šmajserima, platio sam globu koja je uračunavala i obalnu stražu. Možete do jedne granice skrivati da ste umjetnik, a onda sve pukne.

U Bangkoku, na pijesku Pataye 1983., izvodite akciju By, by kupleraj i iste godine akciju pokrivanja mora crvenim kartonima – monokromija crvenim kartonima (na Bajram, Bandar El Homeini). Od tada ne izvodite akcije i performanse sve do epistolarne akcije iz 1999. Škatule-batule eros (Split, KMMC Split). Zbog čega nastaje tako duga pauza u akcijama i performanisma?

– Shvatio sam da nemam tzv. memu, da nemam dosta kvalitetnih platana, crteža, da tome treba posvetiti vrijeme i onda sam primijetio što se umjetnicima događa; dobiju televiziju i novine koje sve to prate, ali ostaju bez meme. Ja se dan-danas vraćam na neko svoje platno i nakon dvadeset godina s obzirom da sam nešto zamumurio, što je normalno jer onda nisam imao tu vještinu. Shvatio sam da ako upadnem u taj sistem performansa – a vidim što oko mene performeri rade, da upadaju u neku svoju raspoznatljivost i rukopis – može nastati to ponavljanje, repeticija učinjenog, što upravo čini dvostruku linost.

U intervjuu za Val (5. ožujka 2005.) navodite da ste sagradili kolibu na zamolbu “starih prostitutki” u Splitu, te da su je komunalci razvaliti buldožerom umjesto da je rastave i sačuvaju s obzirom na to da je bila na rasklapanje. Jeste li im možda mogli pomoći na neki drugi način? Isto tako možete li nešto reći o svojoj akciji By, by kupleraj u Bangkoku, na pijesku Pataye iz 1983.?

– Riječ je o hendikepiranima i progonjenima. Taj zanat ne podržavam. Kuća je trajala samo dva mjeseca. Kapetan štiti slabije od sebe koji su proganjani, ali mi slučajno ne pada na pamet da ću ići na komunalije rješavati njihova prava. To nije moja dužnost kao umjetnika. Dakle, oni bi se sami trebali civilno organizirati. By, by kupleraj nastao je iz problema tijela, tijela prostitutki, bordela u Bangkoku, spolnih bolesti, prodaje tijela, fokusiranja na tijelo, tijela koje je proskribirano, ataka na to tijelo. U Bangkoku imate te curice što paradiraju svojim tijelom. Dakle, to je bio By, by kupleraj u navodnicima. Ljudi misle da te prostitutke možeš kupiti, što nije istina, s obzirom na to da one isto imaju svoja pravila, kao npr. što nema poljupca u tom svijetu. Osobno mi je i skandalozna pornografija žena što paradiraju brandove. Da se vratim na kolibu. Zato sam i rekao u intervjuu za Val da će splitski kulturni preporod započeti kada se usidri američki razarač u splitskoj luci, kada dođe kauboj i raščisti Saddama, te lokalne diktatore, pizdunčiće… Eto, već su u Libanonu slobodni izbori, što je donedavno bilo nezamislivo. Dakle, potrebno je sve te protjerane znanstvenike i umjetnike vratiti u Split. Gdje dođe kauboj, Crkva mora platiti porez, mora imati transparentne račune. Gdje god dođe kauboj, moraju biti čisti računi. I stoga podržavam korporacije jer ne želim upasti u tu klaustrofobičnu jazbinu. Dakle, za svaku stvar treba politička odluka. Navodim primjer: kao što su Lenjin i Aleksandra Kolontaj donijeli političku odluku da će ljudi marširati, paradirati goli da je to umjetnost, onda će se navedeno i ostvariti kao umjetnički čin.

Sto tisuća žena na vrhu Mosora

Na izložbi Poslije umjetnosti ponašanja ostaju samo knjige na izložbi na izložbenom stolu postavili ste i letak, proglas što ste ga dijelili u povodu akcije Sto tisuća žena na vrhu Mosora koju ste osmislili kao sazivanje plenuma Antiliberalističkog fronta žena 8. marta ove godine. Zbog čega ste ženama dijelili značke s likovima nekih značajnih povijesnih “muževa”?

– Na neki način akcija je koncipirana kao šala, ali kad malo bolje pogledate, sve je to istina. Čistka ružnoće, kalorijsko ograničavanje te broj žena oboljelih od karcinoma dojke koji je povećan u posljednjih deset godina govori o prisili direktive da svi moraju biti lipi, dotjerani. Prije smo imali AFŽ, sad imamo Antiliberalistički front žena i akcija je usmjerena ciljano na ženski rod. U proglasu spominjem cara Dikija. Danas je Sv. Duje u Splitu sve, a Dioklecijan je dobar samo kao turistička atrakcija za šolde. Isto tako, spominjem i Markantuna de Dominisa, koji je problematizirao nepogrešivost pape i koji umire u zatvoru rimske inkvizicije; isto tako spominjem i Nestora Mahna koji je svojom karizmom okupio ljude te ratovao istovremeno s dvije velike sile – s carevskom, bjelogardejcima i s crvenoarmejcima, lenjincima i komunistima, jer je vidija da su i jedni i drugi satrapi. I normalno da ženama dijelim značke s likom Jupija, cara Dikija, Markantuna de Dominisa i Nestora Mahna te knjižice s tekstom AFŽ zakletve, jer ako je potrebno, moramo dati i život za boljitak. Dakle, čista šala, ali s puno istine. Kada sam rekao da su teška vremena, ipak to nije istina; mi smo samo linčine, duhovne linčine. Dakle, ipak sam kulturoptimist; na kraju svega ipak je to happy end.

Kažete da ste kulturoptimist, ali ipak u intervjuu za Val navodite da bi ovu civilizaciju, čiji je imperativ postala multiplikacija nepotrebnih stvari, trebalo spaliti, kao što je tražio mladi Krleža, da bi je se obnovilo prema umjetničkom principu “solve et coagule” (Val, 5. ožujka 2005.). Osim toga, akciju Sto tisuća žena na vrhu Mosora započinjete opisom “općih prilika domovine” koja je u “dužničkom ropstvu”, u kojoj djeluje “Institut ekstenzivnog oduzimanja imovine”, u kojoj postoji “nedovoljna društvena aktivnost”. I tragom navedenoga, zanima me što mislite o Krleži?

– Da, dakle, u potpunom smislu kako je mislio Krleža da bi ga se trebalo spaliti kako bi se obnovio. Dakle, svatko se treba uhvatiti svoga posla i preuzeti svoj dio odgovornosti. Mladi Krleža je moj svjetionik, a stari Krleža je pušiguzica. Inače, volim čitati Džulijetu (Julijanu) Matanović, Natašu Govedić, Antuna Maračića, Juricu Pavičića, Slobodana Prosperova Novaka, Roberta Perišića (najsustavnije rečenice), Vladimira Bitija i moga omiljenoga filozofa Marija Kopića. Inače, idealnu hrvatsku sapunicu zamišljam kao susret u kojoj bi Perišiću, Pavičiću i Maračiću replicirale Džulijeta Matanović, Manceta (Ivana Mance) i Nataša Govedić, s obzirom na to da sam ipak zahtjevan gledatelj.

Zlatan Dumanić (rođen 26. siječnja 1951. u Splitu) splitski je kapetan, zapovjednik broda od 3000 BT ili većeg, s najvećim pomorskim kvalifikacijama. Od 1986. član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split kao umjetnik duge plovidbe, kako ga određuje Željko Jerman. Do sada je dvadesetak puta samostalno izlagao (prvu samostalnu izložbu Nijedna stvar ili osoba – bookworks održao je 1970. u Splitu), sudjelovao je i na velikom broju skupnih izložbi, održao je niz akcija i performansa, multimedijalnih događanja te objavio velik broj knjiga, blokova i “papirnatih sendviča”, koje naziva “dezapstraktori”, pjesničkih zbirki i libreta. Živi i stvara u Splitu.

S obzirom na to da podaci o Zlatanu Dumaniću nedostaju u Enciklopediji hrvatske umjetnosti (Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1995.), donosimo popis njegovih akcija-performansa.

Akcije-performansi: 1969/1970. Split (Čiovo), bojanje galeba u crvenu temperu; 1972. Split (Zvončac), Gledanje, slušanje i mirisanje otrovanog mora; 1973. Toronto, Young Street, Sex, no sex, ipak sex; 1974. Montreal, McGill Street, Vitriol; 1979. Annaba, bojanje galeba u crnu boju; 1979. Valparaiso, Nevinost je glavni ures mladeži, ispaljivanje crvene rakete, plaćena kazna od 150 američkih dolara; 1980. Pariz, Centre national d’art et de culture G. Pompidou, ilegalno postavljanje Karte subkvantalnog svijeta na izložbi kartografije i globusa; 1983. Bangkok, na pijesku Pataye, By, by kupleraj; 1983. Bandar El Homeini, pokrivanje mora crvenim kartonima – Bajram; 1999. Split, KMMC Split, Škatule-batule eros, epistolarna akcija; 1999/2000. Caffe Teak, Klub Ghetto, Jazz, splitske društvene igre, hodanje po žeravici (mazanje kremom Nivea cijele kože osim potplata na stopalima), limbo rock, madison, košarka; Veličina umjetnika, gužvanje grafika i ubacivanje u koš; 2001. Split, Perkusionist (vlastite šuškalice), sa Spirit Soulsima u Galeriji Ghetto i s Dolores u caffe R (pop & jazz art); 2001. Dubrovnik, Karantena 5, Lazareti i Teatrin, performans Moneyshot, Žicanje vremena, poezija aktivnog otpora uvidima filozofije duha, dva prostora, tri mikrofona; 2002. Goli otok 2002. – Novi hrvatski turizam “Eros centar – Entropijska Gospa Gigi”; 2002. Zagreb, Multimedijalni centar Akcija – Frakcija – video Moralna vertikala; 2002. Bale (Valle), Festival suvremene umjetnosti, Grafiti: Tina, Akcija Živjela smrt s Ivanom Kožarićem, Jusufom Hadžifejzovićem, Vladimirom Dodigom-Trokutom; 2003. Rijeka, Festival nove umjetnosti, Tvornica Torpedo – vožnja viličarom (forklift) i baratanje kopljem (na vilicama plešu Tajči Čekada i Ivana Kutni); 2003. Momjan, vožnja karetom niz strmu glavnu ulicu; 2004. Rijeka, MKC Palach – Palachove novogodišnje zvijezde; 2004. Rijeka, Festival nove umjetnosti, MKC Palach – Sve su stvari pune Jupitera (sa sinom Lorenzom); 2004. Split, Galerija Plavac – Sto tisuća žena na vrhu Mosora.