Razgovor sa Zlatkom Kutnjakom

Prošle godine, 24. ožujka, u sklopu performansa izvedenih u okviru programa Nova riječka scena/FONA 2006. u organizaciji MMC Palach, Branko Cerovac održao je predavanje o novoj riječkoj performerskoj sceni, za koju je odredio kako može te 2006. godine proslaviti tridesetogodišnjicu vašeg akcionističkog djelovanja. Koje biste svoje akcije posebno istaknuli u okviru te akcionističke tridesetogodišnjice?

– Moje akcionističko djelovanje započinje u grupi Kastavski krug, i to akcijom Umjetnost je – umjetnost nije 1978. (u naslovu je prva riječ prekrižena). Dakle, to je vrijeme kad sam bio na studiju. Godine 1979. upoznao sam ljude oko Podrooma, a sljedećih pet godina, sve do recimo 1985., vrijeme je intenzivnog druženja (prijateljevanja) i rada. Od akcija svakako bih izdvojio Izgaženu umjetnost (1979.) izvedenu ispred SC-a. Naime, ta izložba-akcija draga mi je zbog istodobno tautološkog i interaktivnog estetskog i spoznajnog iskustva gdje je uloga promatrača ukinuta u točki uspostavljanja, prepoznavanja tih modusa djelovanja. Čak je i milicajac jednom prilikom bio ponukan, “isprovociran” izgaziti Izgaženu umjetnost (1979.), čime je nehotice potvrdio da je jedan od suprotstavljenih u igri.

Kastavski krug

Jednako je tako Cerovac tom prigodom spomenuo vaše prve postkonceptualističke slikarsko-akcionističke performanse kao i akcije, performanse vaših prijatelja iz Kastavskog kruga. Naime, kako ste suosnivač Kastavskog kruga, možete li ukratko izložiti kako je osnovana navedena art skupina i koje ste kolektivne akcije pritom izveli?

– Kad sam bio na Akademiji, koja uči redu i disciplini, tamo već na trećoj, četvrtoj godini paralelno sam funkcionirao u Kastvu u neformalnoj grupi Kastavski krug koja nije nikad u potpunosti objašnjena kao fenomen, a tako na žalost ni valorizirana, što je činjenica i što je čudesno, i što je za svojevrsnu elaboraciju. Inače, nekim sam kustosima predložio kako bi bilo dobro Gradu dati prijedlog, što ne bi mnogo koštalo, da se skupi sav taj materijal koji se dogodio u Kastvu. Naime, sav materijal sačuvao je Josip Butković. Inače, spiritus movens Kastavskog kruga je Marijan Vejvoda, arhitekt, a jezgru su činili fotograf Ranko Dukmanović, akademski slikar Ivan Kalina, filmski snimatelj Joso Bernić, grafičar Joso Butković, inženjer kemijske tehnologije Darko Domović i nas trojica direktno iz miljea klasične provenijencije slikarstva – Mauro Stipanov, koji je ponekad navraćao, Franjo Molnar i ja. Žarko Violić je došao na kraju. Znači, sedmero, osmero nas pokušalo je u Kastvu pokrenuti nešto drukčiji način arta. Kompletnu dokumentaciju tih naših dogovora (slanja ljudi, pokušaja s mjesnom zajednicom, s Kastavcima koji su tupi k’o onaj zadnji kurac na svijetu; naime, promatrali su nas kao luđake, iako smo bili pristojni, bez obzira što smo ponekad popili malo jače) ima, dakle, sačuvanu Josip Butković. Jedini koji je prema nama imao razumijevanje je bio krasan gospodin Vjekoslav Spinčić, inače, onda direktor Osnovne škole Kastav.

U okviru svega toga u Kastvu smo održavali i akcije – kod Marijana u stanu i u nekim prostorima. Prva godina tog zajedničkog djelovanja odnosila se na uobličavanje programa i upoznavanje ljudi. Bili su to povremeni susreti, a gore smo se po dogovoru nalazili vikendom. Kao prvu akciju napravili smo moju akciju Umjetnost je – umjetnost nije. Dugo sam je pripremao. Još imam sačuvan jedan primjerak plakata na kojemu piše “Umjetnost je” (prva riječ je prekrižena) a ispod toga “Umjetnost nije”; dakle, riječ je o postavljanju pitanja – može li se ili ne može umjetnost definirati? Naravno i jasno, umjetnost ne možeš definirati, ali možeš uvijek reći što nije umjetnost. Te sam plakate trgao i lijepio, negdje u dužini tridesetak metara. Cijelu je akciju snimao Ranko; naime, bilo je dogovoreno da se izložba sljedeći dan u 13 sati otvori u Kastvu. Ranko je otišao u labos i razvio je fotografije, i te friške fotke donijeli smo u Kastav i polijepili smo ih. Onda sam intervenirao na sve te fotografije; izrezao sam glave, dakle, nema ljudi. Poruka je transcendentna: ne razumijete i nema vas! Inače, u Kastavskom krugu zajednički su djelovali prvi predstavnici riječke fluxusovsko-postkonceptualne scene, a meni je najvažnije intelektualne poticaje dao upravo Marijan Vejvoda, snažna osobnost enormne erudicije i kozmopolitskog iskustva, koji je od ranih sedamdesetih organizirao i realizirao prve konceptualistički fundirane i osmišljene projekte – izložbe u Rijeci, od izložbe Novi svijet – nikakav svijet do našeg djelovanja u Kastvu od sredine sedamdesetih. Tim okupljanjem akcionistički senzibiliziranih i usmjerenih snaga po mome mišljenju počinje priča neposredno uoči i istodobno s drukčije impostiranim i inauguriranim supkulturnim začecima punkerske, novorockovske, novovalne riječke scene s kojom nisam neposredno kontaktirao, s obzirom da sam bio zaokupljen zbivanjima na zagrebačkoj art sceni, druženjem s meni generacijski bliskim individualistima.

U vrijeme studija u Zagrebu djelovali ste zajedno s Grupom šestorice autora. U kojim ste njihovim izložbama-akcijama sudjelovali? Naime, poznato je da ste surađivali u deset brojeva njihova časopisa MAJ 75.

– Dakle, 1979. sam upoznao te ljude, umjetnike i mnoge buduće prijatelje. Kao student čuo sam da se događa nešto drukčije od izložbi slika i izložbi skulptura. To me interesiralo jer smo i mi u Kastvu pokušali tako nešto uobličiti. I te ‘79. godine u Podroomu sam imao samostalnu izložbu Radovi fotokopijom. Kako je to bilo vrijeme intenzivnog rada i kako po prirodi nisam baš temeljit po bilježenju i čuvanju dokumentacije, mogu samo napamet (po sjećanju) izdvojiti Trg Republike, SC, Stud na Savi, Ljubljanu, zatim izložbu plakata u Beogradu. Nažalost, puno mi fotodokumentacije nedostaje, za što tek sada shvaćam kakvo je to sranje, i zbog toga mlađe upozoravam da sve čuvaju.

Angažirano slikarstvo

Kakva je situacija tih godina što se tiče akcionizma i performansa bila u art događanjima oko Podrooma i Proširenih medija? U katalogu za vašu izložbu Ciklus Requiem za Balkan 1991.-1993. i ciklus Neartikulirano 1995.-1996. (Rijeka, Galerija “Juraj Klović”, 1996.) Branko Cerovac je istaknuo kako ste u tim umjetničkim kolektivima razvijali vlastitu varijantu umjetničkog angažmana. O kakvoj je varijanti točno riječ?

– Oko Podrooma i PM-a se potkraj sedamdesetih događala veoma dinamična, prijateljska art scena; nije to još bilo tako oštro podijeljeno na Grupu šestorice, na Zagreb, i “ostatak” Hrvatske – Rijeka, Koprivnica, Čakovec, Varaždin, Split... No, potkraj osamdesetih nisam imao potrebu toliko izlagati, javno nastupati; više mi je značio vlastiti rad, slikanje, nego nastupi. Društvena zbivanja devedesetih su me potakla na nekoliko izložbenih istupa u javnosti. Cerovac razvija ideju po kojoj sam simultano radio i čisto konceptualne, tautološke, tekstualne radove i akcije u “drugoj liniji”, po Denegriju, radikalne struje – od dade, zenitizma, preko Gorgone šezdesetih i konceptualizma do nas oko Podrooma i PM-a, ali, otpočetka, od ranih sedamdesetih strasno njegujući vlastiti slikarski izraz – što se oboje slilo i amalgamiralo u prepoznatljiv treći, osobni put angažiranog slikarstva. Angažiranog – u prvom redu intelektualno, na mentalnoj razini koncepta, uz pozornost prema stalnom preispitivanju idioma slikarstva, ali jednako i kritički sučeljenog s društvenom, antropološkom i civilizacijskom, povijesnom stvarnošću. Otud manifestni naslovi poput onih radova SVIJEST (akrilik na platnu) na pet jezika koji se nastavlja na moje rane konceptualne radove i akcije. Po toj individualnoj sintezi Cerovac smatra da sam posebnost – ne “rubna” već individualna, u kontekstu suvremene hrvatske postkonceptualističke scene. U Rijeci svakako.

U katalogu u povodu vaše retrospektivne izložbe Umjetnost je – Umjetnost nije/odabrani radovi 1970.-2006. nalazi se i fotodokumentacija vaše akcije izvedene u Mesničkoj ulici (Zagreb, 1979.-1981). O kakvoj je akciji riječ i koje ste poruke ispisivali na duguljasto izrezanim papirima?

– Riječ je o pokušaju revitalizacije Mesničke ulice koju je organizirala Antoaneta Pasinović. Moram pripomenuti kako je žalosno što se nitko na nju danas ne referira, koliko sam primijetio, a bila je fantastična, fascinantna osoba. Dakle, riječ je o istoj priči kao i danas oko Cvjetnog trga prema logici pitanja: što možemo napraviti? I danas se okuplja neka količina intelektualaca i umjetnika, i danas u kontekstu Cvjetnog trga čitaju tekstove i mogu odaslati neke kritike na tog idiota, kretena. Ono što sam ispisivao na trakama bila je vrsta nadrealističkog automatizma ispisivanja ne/određenih poruka.

Kazne za remećenje javnog reda (i mira)

U navedenom katalogu Branko Cerovac u odličnom članku o vašemu radu ističe, među ostalim, kako ste u nekoliko navrata bili policijski privođeni i zatvarani, srećom “na kraće vrijeme” zbog “remećenja javnog reda i mira”. Kojega se policijskoga privođenja i u povodu koje akcije posebno sjećate s gorčinom?

– To je točno da sam dosta puta bio priveden. Naime, o čemu je riječ? Za prve dvije akcije (‘78. i ‘80 u Rijeci) uredno sam imao dozvolu. A imati dozvolu, to znači najprije od HDLU-a dobiti potvrdu da ste član. Zatim, opisati temeljito od čega se sastoji akcija, od kojega materijala, na kojem mjestu, u koje vrijeme. I sve to odnijeti u određeni gradski ured da bi tamo ponovno morao objasniti i čekati da li ću dobiti ili neću dobiti dozvolu. Sve mi je to išlo na kurac, tako da sam po cijeni određenog rizika, izvodio akciju bez dozvole. Srećom, sve je završavalo na jednodnevnom privođenju te kazni za remećenje javnog reda (i mira). Dakle, pet-šest puta završio sam u policiji i prespavao, nakon čega sam dobio i prekršajnu prijavu. Što se tiče Izgažene umjetnosti, naišla su dva pandura. Prvi pandur dođe i kaže: “Šta je ovo?” Odgovaram pristojno: “Ja sam slikar, ovo je moj rad, akcija koja se sastoji od navedenoga.” On: “Ma, koja umjetnost!”, i tup on nogom na te papire. I to me pikne. Inače, moj prijatelj Mirko Prijatelj, filmski snimatelj, sve je to snimao. Drugi pandur njemu: “Jebem ti majku, daj mi to ‘vamo!”. Uzme fotoaparat, izvadi film i zgazi ga. Uzme mu zatim i fotoaparat. Srećom, tu je bila moja žena koja radi u državnoj službi i koja je pritom spasila cijelu situaciju. Međutim, ipak smo morali ići na stanicu i uslijedilo je ispitivanje koje je trajalo više od sata.

Krešo Kovačiček u intervjuu za Zarez (broj 190) spomenuo je kako se generacija šezdesetosmaša sigurno sjeća javnih šišanja kao brutalnih javnih izvedbi. Jesu li i neki vaši prijatelji bili podvrgnuti navedenoj korektivnoj torturi državnoga nasilja?

– Šišanje čupavaca, napada na osobni integritet – to su bile tek sekundarne manifestacije jednog sustava dominacije koji se, usprkos svim mijenama, održava i dalje, ali mučki, prikriveno, reklo bi se “sofisticiranije”, putem privida demokracije i višestranačja, nekoć “pluralizma samoupravnih interesa”...

“Preko srpa do zvijezda”

Boris Toman u katalogu Preko srpa do zvijezda (MMC, Galerija O.K., 2004.) ističe da je vaša akcija, konceptualni rad Izgažena umjetnost (1979., Zagreb i Rijeka) izložen poput tepiha na ulazu u Mali salon izazvao zgražanje i komentare tipa: “To je fašistoidno iživljavanja bolesnog uma”. Od kuda su dolazile takve nekorektne ocjene vašega rada i do kada su trajale? Tragom navedenoga, je li postojala razlika u recepciji navedene akcije u Zagrebu i Rijeci?

– Pa, u ovom slučaju riječ je o godišnjoj izložbi HDLU-a Rijeka u Malom salonu. Kako sam u to vrijeme maksimalno preferirao akcije, a nakon dobrog zagrebačkog iskustva, ni na kraj pameti mi nije bilo da će bezazleno postavljanje papira na ulaz, na kojem je napisano Izgažena umjetnost, izazvati takav revolt. Mnogi su se zgražali, a direktan napad s pogrdnim riječima došao je od tadašnjeg ravnatelja Moderne galerije Borisa Vižintina. Kako njegova tirada nije prestajala, puknuo mi je film i nisam mu ostao dužan, nego sam ga poslao u pizdu materinu. Tim činom meni su zatvorena sva vrata u Rijeci. Danas kad se sjetim, a otprilike animozitet prema takvom radu je bio kontinuiran, da nikad nikome nije palo na pamet da pita o čemu je tu riječ (osim dvoje, troje ljudi). Nazvao me najgorom terminologijom, konclogorskim jezikom. U jednom drugom navratu bio sam malo popio, ali ne previše. Naime, u toj situaciji on se našao na žiriranju jedne izložbe. Prišao mi je i rekao: “Kutnjak, u mojoj galeriji nećeš više svinjariti”. Ostao sam skamenjen. Kad sam došao k sebi, rekao sam mu: “Odite mi lijepo u pičku materinu”. Puknuo mi je film, jer ja samo radim svoj posao, a on ne želi ni pitati što to radim, nego te automatski u startu eliminira, odjebe. Inače, u Zagrebu su ljudi fantastično reagirali na moje ulične radove, kao npr. kad sam radio u Mesničkoj, a ovdje u Rijeci – katastrofa.

Povratkom u Rijeku 1979., nakon završenoga studija na ALU u Zagrebu, na kakvu ste performersku i akcionističku scenu naišli? Naime, tada se oblikovala izvedbena scena rock i punk bunta i provokacija s plemenitim ciljem, koju su činili Paraf, Termiti, Grč, Strukturne ptice... U intervjuu Zarezu (broj 178) Cerovac je istaknuo kako su riječki body artisti i performeri mahom vezani za rock tradiciju.

– Kako sam diplomirao slikarstvo i sve što sam tih godina radio (većinom s prijateljima u Zagrebu), sve je to proizlazilo iz likovne umjetnosti. Performerska i akcionistička scena u to vrijeme u Rijeci, ako je i postojala, ona je proistekla iz glazbe. Iz konkretnih i određenih okolnosti, nažalost, nisam pripadao tim gibanjima. (Jebi ga ne stigneš na sve.) A inače i kasnije, tijekom osamdesetih, nikada nisam susreo Mustaća; kretali smo se u različitim krugovima.

“Javno trganje plakata”

Među ostalim, Cerovac u spomenutom intervjuu Zarezu (broj 178) spominje sljedeće vaše akcije: Bez prisustva ljudi na riječkom Korzu 1978., akcija Svijest uz rovinjsku izložbu Ex tempore 1979., Javno trganje plakata, Svjesno prisustvo rada u Rijeci... Možete li ukratko pojasniti kontekst navedenih akcija?

– Bez prisustva ljudi 1978. je bio nastavak akcije Umjetnost je – umjetnost nije. To sam izveo u centru grada (bez dozvole) u noćnim satima i završio u zatvoru. Svijest u Rovinju također je završila s frkom s policijom. Na A4 formatu ispisao sam “SVIJEST” u obliku spirale i to prekrižio. To sam umnožio u stotinjak primjeraka i stvarajući jednu dugu crtu, lijepio po pločniku. Javno trganje plakata je zapravo na drugačiji način realizirani pojam “ravnoteža – neravnoteža”, što sam tada radio u slikarstvu. Jednostavno govoreći, golemi pano pun plakata je totalna zbrka i pizdarija. Samo sam trgao dio plakata, prelijepio i prefarbao kako bih uspostavio vizualnu ravnotežu.

S greškom...

U katalogu Umjetnost je – Umjetnost nije/odabrani radovi 1970.-2006. u povodu vaše retrospektivne izložbe prošle godine u MMSU – Rijeka, istaknuto je kako ste zajedno s Vladom Martekom priredili umjetnička druženja i “kolonije”, među kojima se posebice pamti Jednodnevna kolonija s GREŠKOM, održana srpnja 1981. u Mošćeničkoj Dragi te akcije u okviru Likovne radionice Opatija tijekom osamdesetih. Možete li pobliže opisati o kakvim je sve akcijama bila riječ?

– Druženje i realizacija pojedinih zamisli tijekom tih godina ne može se svesti i objasniti jednoznačno. Želim reći da su se neke zamisli temeljitije pripremale, a neke su bile skoro ad hoc, u trenutku realizirane. Konkretno, zamisao za Jednodnevnu koloniju s GREŠKOM nastala je jednog dopodneva uz kavu i rakiju kod mene u dnevnom boravku. Bili su prisutni Branka Jurjević, Vlasta Delimar, Željko Jerman, Vlado Martek i ja. U neformalnom razgovoru ispostavilo se nešto s greškom. I tako smo s greškom krenuli u Mošćeničku Dragu i sve što smo taj dan napravili bilo je s greškom. Ja sam, između ostalog, uzeo svoju diplomu preko koje sam crnim flomasterom ispisao “Diploma s greškom”.

U Opatiji, u okviru likovne radionice izložio sam šest “slika” s terminom “Memento mori”. To je izgledalo ovako: na njemačkom, francuskom, talijanskom... je ispisano “sjeti se da ćeš...” u tri reda u boji zastave određene zemlje. Na to sam na kraju napravio jedan krasan okvir tako da sam izrezivao fotografije plaža, hotela itd. iz prospekata, i to uredno polijepio po rubu.

Možete li se prisjetiti nekih izvedbenih događanja oko (starog) Kluba Palach, zatim performansa Line Busov, Sanje Lisov, Zorana Štajduhara Zoffa, Marije Štrajh tih osamdesetih? Posebice me zanima kakvu su energije donijele spomenute performerice?

– Ranih se osamdesetih razvila energija koja se akumulirala od šezdesetih, a izbila je u Rijeci potkraj sedamdesetih. Slušam blues, rock, glazbu s kojom smo stasali Jerman, ja, Sven Stilinović kroz šezdesete i sedamdesete. Zato za Novi val ne pitajte nas nego mlađe – Kralja, Mrleta, Prlju, Zoffa, Mustaća, Štrajhicu, tu ekipu za koju me pitate. Istina je, duh šezdesetih, taj senzibilitet, povezan je s djelovanjem rock glazbe, ali u mome slučaju važno je stvar utemeljiti u puno ranijim avangardnim kretanjima kao i u povijesti umjetnosti, slikarstva, u čemu sam ukorijenjen kao ti mladi u rock glazbi. Ono gdje smo se svi našli, to je burno vrijeme prevratničkog entuzijazma, no ne treba nivelirati individualne priče, osobni mit.

I posljednje pitanje: kako procjenjujte akcionističku i performersku djelatnost riječke scene od ponovnog otvaranja Kluba Palach 1998., a posebice od trenutka osnivanja FONE 2003. godine, te tragom navedenoga koje biste iz sasvim najmlađe generacije akcioniste i performere posebice istaknuli?

– Posljednjih desetak godina akcionističko-perfomerska scena u Rijeci je uistinu živa. Posebice zahvaljujući ljudima u MMC-u Palach. Što se mene osobno tiče, to mi je osobno simpatično, jer imam iskustvo kad sam u Rijeci bio doslovno sam. Zašto je tome tako, ili što je tome uzrokovalo ima više razloga. Jedan razlog je svakako što je u Rijeci otvorena srednja škola Primijenjenih umjetnosti. Mnogi su po završetku te srednje škole, visoku školu upisali u Rijeci, Zagrebu, Veneciji, Nizozemskoj itd. te se vratili u Rijeku, tako da je na svim planovima došlo do nekog propuhavanja, i sad ima u tom smislu šest, sedam interesantnih osobnosti (da ih ne nabrajam). Pomaka ima – do kada, bumo vidli!