Razgovor sa Zvonimirom Dobrovićem

Nakon prošlogodišnjeg Queer ZagrebA, održanog u rujnu, festival se ove godine vraća u prijašnji, proljetni termin. Je li bilo eventualno negativnih posljedica po posjećenost s obzirom na nekolicinu drugih festivala koji su se također održali u rujnu? Ima li održavanje tijekom travnja komparativnih prednosti u odnosu na jesenski termin?

– Proljeće je odličan termin za festival. Grad i publika se bude iz svojih zimskih snova i još tako snene ih odmah snađe Queer kao prva od većih međunarodnih manifestacija, najavljujući sezonu gostovanja i festivalske živosti. Jesenski datumi održavanja nezahvalni su i jer podrazumijevaju rad za vrijeme ljetnih odmora većine zagrebačkih kulturnih institucija, za vrijeme kojih se ništa ne može obaviti. Takvu vrstu organizacijskog zastoja više si ne želimo priuštiti, pa se vraćamo u svoj originalni termin kraja travnja.

Za razliku od prethodnih triju izdanja Queer Zagreba, koja su nudila različite umjetničke medije, od kazališnih predstava i filmova do izložbi i koncerata, ovogodišnje se usredotočilo gotovo isključivo na scenske projekte. Što je razlog takvoj koncepciji? Može li je se smatrati konačnom, ili će Queer u sljedećim godinama nuditi neka nova koncepcijska vrludanja?

– Iako Queer voli eksperimentirati sa svime (i svima), pa i umjetničkim medijima, ne bih rekao da koncepcijski vrludamo. Queer Zagreb ima vrlo jasne pravce uz koje programski djeluje. Ove se godine festivalska okosnica sastoji od isključivo scenskih programa, jer smo uspješnim cjelogodišnjim filmskim programom u kinu Tuškanac u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom te organiziranjem niza izložbi u zagrebačkim predgrađima smanjili pritisak na sam festival da uključi i te forme. To mi, kao selektoru, dopušta bolju kontrolu nad programom, a publici zahvalniji ritam. Sljedeće godine se, s druge strane, festival bavi queerom u regiji i imat ćemo otvoren poziv za sve moguće izražaje što se (samo)prepoznaju kao queer u post-jugoslavenskom prostoru. To će biti pravi grassroot događaj koji će okupiti svu silu ideja, formi i sadržaja – odličan način da se proslavi naša petoljetka i napravi inventura nakon koje ćemo biti spremni za jedan veliki tematski zaokret. No, prerano je još o tim planovima.

“Nepristojnost” po defaultu

S obzirom na profil najatraktivnijih gostiju festivala, kao što su Raimund Hoghe, Mark Tompkins i britanska skupina Earthfall, stječe se dojam da Queer Zagreb, na određeni način, “otima” projekte festivalima kao što su Tjedan suvremenog plesa, Eurokaz, pa čak i Festival svjetskog kazališta. Ne bojite li se da bi takvom programskom politikom Queer Zagreb mogao izgubiti na svojoj dosad ipak koliko-toliko prepoznatljivoj profiliranosti?

– Ove smo godine tim trima gostovanjima svjesno napravili programski iskorak prema najširoj publici, naviknutoj na “provjerene” festivalske zone u kojima joj se dijele šećerna vata i plišani medvjedići. Mislim čak i da je svim grupama ovo prvi nastup u nekom queer programu, tako da su i oni sami vjerojatno više naviknuti na profil velikih festivala koje ste spomenuli. Međutim, uvrštavanje ovih umjetnika u selekciju Queer Zagreba unutar lokalnog kulturnog konteksta stvara na sadržajnoj razini dodatne mogućnosti interpretacije, od kojih još uvijek jedino ovaj festival u Hrvatskoj ne bježi i jedino se na ovom festivalu ne smatraju “nepristojnima”. Na primjer, situacija u kojoj i jedan off festival poput RAF-a uspijeva doći do radara gradskih vlasti samo zbog trominutnog amaterskog porno filma vrlo je zabrinjavajuća. Kao većina porno filmova, ova epizoda ima svoju neuvjerljivu priču, u kojoj se od tog festivala traže isprike i ograđivanja od programa, da ne bi netko pomislio da je Grad dao novac za pornografiju. Pristajanje na takve gadosti vrijeđa publiku i pornografiju kao jedan od rijetkih prostora izvan dosega klasičnog “upristojivanja” za kojim očito žude institucije nadležne za kulturu. Queer je, u toj konstelaciji, po defaultu “nepristojan”, i nema te pljuvačke kojom se mogu zalizati čuperci na našoj glavi. Bez obzira iz čijih usta ona stigla.

Dugoročno izbivanje iz mainstreama

Za razliku od u prethodnom pitanju spomenutih festivala, Queer Zagreb svoje programe ne održava u ključnim zagrebačkim kazališnim “hramovima kulture”, nego u, primjerice, Tvornici, Sokolu i TKZ-u. Je li se time htjelo naznačiti određeni odmak od mainstreama, ili je riječ o nekim drugim razlozima?

– Situacija s gradskim prostorima i kazalištima je toliko nevjerojatno nesređena da je dobivanje besplatnih prostora rezervirano automatski za one starije i veće festivale, čiji budžeti bi te visoke najmove ionako lakše podnijeli od Queera. No, i cijene s kojima kazališta nastupaju prema (svim) festivalima su na granici pristojnosti. Tako se velik dio dotiranog novca za programe festivalima slijeva u proračune gradskih kazališta i nerijetko najmove samo golih zidova, dok se povrh toga još ima plaćati i tehničko i ino osoblje kazališta – iako su svi oni već na plaći. To je problem koji Grad ne rješava već godinama, nego samo gasi sporadične požare i sezonske prijetnje kad festivalska gostovanja dolaze u pitanje i bivaju pred otkazivanjem. Istovremeno, dok Nataša Rajković u &TD-u pokušava normirati poslovanje, u Gradu gubi tlo pod nogama na razinama kao što su prihvaćanje pola njenog programa s pečatom SC-a i pola programa bez tog pečata. Slikovitije, to je kao da na sljedeći Natječaj potreba u kulturi netko pošalje svoju verziju programa Queera za 2007. i Grad odluči kompilirati malo iz tog prijedloga s onim prijedlogom koji dođe iz samog festivala. Osim na sadržajnoj razini, Grad ima nezapočetog posla i na onoj strukturalnoj, a nekako mi se čini da svi svima stojimo na prstima, pa nikako da se stvari pokrenu.

Bez obzira na prostore održavanja, već su se i nakon lanjskog Queer Zagreba mogli čuti komentari kako je taj festival prestao biti “alternativan”, a postao mainstream. Slažete li se s takvim komentarima? I, ima li danas uopće još smisla raditi takve podjele?

– Još jednom bih naglasio da je u današnjoj neokonzervativiziranoj Hrvatskoj Queer Zagreb po definiciji “nepristojan” i “off”, i kao takav ne može biti u centru i ti se komentari vjerojatno odnose samo na prezentacijsku razinu. Tim više što je tema prošle godine bila heteronormativnost djetinjstva, kao jedan od radikalnijih diskursa o queeru bilo gdje u svijetu – što nam garantira dugoročnije izbivanje iz mainstreama. To je naša pozicija koju njegujemo i to je prostor u kojem, vjerujem, postoje najživlji impulsi kreative kakvu Queer Zagreb podržava, a riječ je o kreativi s pravom na pogrešku. Kad se festival, kao ove godine, programski zaigrava s Hogheom ili Tompkinsom, to je, u stvari, fetiš i šminka; upućeniji bi rekli – tra(ns)vestija. Ali, ne smijemo zaboraviti i da Festival s japanskim umjetnikom Tadasuom Takamineom otvara zanimljivo područje percepcije aseksualnosti osoba s invaliditetom, te da Silvio Vujičić uvodi europske porno glumce na modnu pistu, spajajući HIV i modu u festivalskoj produkciji Exposed to Virus and Fashion kojom zatvaramo ovogodišnji Queer Zagreb.

Osnaživanje lokalne ekspresivnosti

Između dvaju izdanja samog festivala nastavljeni su vaši filmski programi Queer subote petkom (i subotom), te započet projekt Queer u predgrađu. Kako ste zadovoljni dosadađnjim rezultatima tih projekata? Smatrate li da se Queer Zagreb uspio nametnuti kao prepoznatljiv kulturni čimbenik i izvan okvira samog festivala?

– Naš najvažniji izvanfestivalski život su filmski programi, kojima gradimo svoju publiku i oživljavamo zanemarenu osjetljivost na queer estetiku i senzibilitet. Mislim da se Queer uspio popeti na neku vidljivu granu, ali ona isto tako može vrlo lako puknuti.

Ovih dana lansirali ste i majicu koja vizualno spaja naizgled nespojivo – vizualni identitet Queer Zagreba i izjavu saborske zastupnice Lucije Čikeš o “heteroseksualnosti svemira”. Koja je poruka te akcije? I, jesu li se saborski zastupnici HDZ-a odazvali vašem pozivu da nazoče festivalskim programima?

– Festival je lansirao ovu izjavu na svoje službene majice jer je izjava fenomenalna i uvijek iznova zapanjuje njena slikovitost i duhovitost. Malo me podsjeća i na izvrsnog švedskog umjetnika Henrika Olesena i njegove intervencije Biology is straight, a Queer Zagreb se trudi prepoznavati i osnaživati lokalnu ekspresivnost.