Razgovor sa Zvonimirom Dobrovićem

Središnja tema Queer Zagreba ove je godine Heteronormativnost djetinjstva. Što točno podrazumijevate pod tim pojmom?

– Riječ je o terminu kojim se mogu opisati sva naša djetinjstva jer su sva ona bila upravo takva. Označava način na koji odgojne i obrazovne ustanove pristupaju djetinjstvima kao i sustav koji polaže pravo na djetinjstvo – dakle, škole, vrtići i slično. Oni polaze od pretpostavke da se heteroseksualna matrica umnaža odgojem i pristupa svoj djeci na isti način. Mi to percipiramo kao prakticiranje i promoviranje nasilja nad različitošću i individualnim razvojem djeteta.

Ovakva tema zacijelo će pobuditi raznovrsne reakcije, pa i one negativne. U tom smislu, kako to da ste se odlučili sada već tradicionalan prosvjed Crkve cjelovitog evanđelja uvrstiti i u službeni program festivala?

– Festival otvaramo upravo performansom Crkve cjelovitog evanđelja. To je dugoročna suradnja Queera i te amaterske umjetničke družine koja sa svojih pozicija promatra i propituje queer, što je nama vrlo zanimljivo. Ideja festivala i jest poticati lokalnu zajednicu i lokalne izričaje i ideje o tome što znači queer na ovim prostorima.

Je li, s obzirom na središnju temu, program festivala namijenjen djeci ili onima koji više nisu djeca?

– I jednima i drugima. Prvenstveno je namijenjen onima koji su proveli heteronormirana djetinjstva, pa bi sad možda mogli ponovno proživjeti izgubljenu mladost. Tu je i dio programa koji se tiče teorijskog rastakanja te teme, koji je prvenstveno usmjeren prema onima koji se bave djetinjstvima. No, posebna su zanimljivost dvije dječje kazališne predstave koje igraju u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Matildin valcer je rad francuske skupine Compagnie Médiane, koja djeluje već dvadeset godina i bavi se specifičnim “teatrom objekta” namijenjenim djeci od pet do sedam godina. U predstavi se, u suradnji s djecom u publici, fokusiraju na ideju obitelji – pokušavaju osmisliti što to znači obiteljska povezanost ili razdvojenost. Druga predstava za djecu jest lutkarska predstava ljubljanskog Mini teatra koja se zove Drukčiji i na zanimljiv i edukativan način također suočava djecu s različitošću u njihovu svakodnevnom životu. Poruka pak čitavog festivala potencijalnoj publici jest: Marqueerajte školu jer se na Queeru nauči više nego u školi.

Temelj za rušenje patrijarhata

No, na Queeru će ove godine biti i kazališnih predstava za odrasle...

Što se kazališnog programa u užem smislu tiče, festival otvaramo predstavom japanskog koreografa Takaa Kawaguchija D.D.D. Naslov u Japanu označava onomatopejski izraz pulsiranja srca. Predstava propituje ideju srca metaforički i kao organa, odnosno mišića. Iščitavajući ga u queer kontekstu, odnosimo se prema srcu, čežnji i iskonskom nagonu kao nečemu što je postojano i ne može se mijenjati unatoč normiranim djetinjstvima.

Imamo i dva vrlo važna gostovanja iz Brazila. Riječ je o dvjema solo-predstavama u Zagrebačkom kazalištu mladih 8. rujna. To su predstave koje se kroz tijelo pokušavaju baviti gradnjom identiteta. Posebna je zanimljivost da je jedno od tih tijela crnačko – dakle, to je u Brazilu dvostruki manjinski identitet, što se u Hrvatskoj može povezati s etničkom slikom i seksualnom orijentacijom.

Veliko mi je zadovoljstvo najaviti i Ivicu Buljana i njegovu Snjeguljicu After-Party. To je anti-bajka, bez klimaksa i bez čarolija. U njoj glume Veronika Drolc, vjerojatno prvo slovensko glumačko ime, te Ana Karić, koju je uvijek užitak gledati. Zanimljiva je scenografija, koja je nevidljiva, odnosno čini Vam se kao da gledate Dogville Larsa von Triera.

Osim te kazališne bajke, odnosno anti-bajke, Queer Zagreb predstavit će i vlastite Queer bajke, koje su rezultat natječaja raspisanog ranije ove godine. O kakvu je projektu riječ?

– To je specifičan projekt u čitavoj regiji. Riječ je o izdavanju slikovnice u kojoj se nalaze četiri bajke koje ruše neke rodne stereotipe koji se inače pojavljuju u bajkama. Tako se i u ovim bajkama nalaze nekakve djeve zatočene u kulama koje čekaju da ih poneki princ oslobodi, ali u našoj bajci djevi to dosadi i ona se uspije sama iskobeljati. To je vrlo zanimljivo jer može osnažiti neke male djevojčice ili im barem dati ideju da u budućem životu ne moraju samo sjediti i čekati muškarca da se brine o svemu oko njih. U tom segmentu te bajke možda daju temelj i za rušenje patrijarhata u budućnosti.

Zbog čega su za objavljivanje u konačnici odabrana samo četiri rada?

– Na natječaj su pristigle 73 bajke i naš je žiri, koji su činili Nataša Govedić, Anđa Marić i Miljenko Jergović, zaista imao puno posla. Čini mi se da su se i autori pomalo prepali te teme te stoga mnoge priče koje su pristigle nisu mogle biti karakterizirane kao bajke ili nisu bile za djecu. A s obzirom na to da je naša ideja bila napraviti ilustriranu zbirku, odnosno nešto što je namijenjeno isključivo djeci od pet do osam godina, morali smo još filtrirati i napraviti vrlo usku selekciju tih bajki.

Mini dream program

Queer bajke neće, međutim, biti jedina knjiga koja će biti predstavljena na festivalu...

– U petak 9. rujna bit će predstavljena i zbirka pjesama Sapfino ogledalo Sanje Sagaste. To je izdanje AGM-a, s kojim smo ove godine prvi put razvili dobru suradnju, i nadam se da je to samo početak jedne bogatije izdavačke budućnosti lezbijske i gej književnosti u Hrvatskoj.

Tu je i Sajam lezbijske književnosti, projekt koji organizira Kontra, a Queer je samo okvir u kojem se on nalazi. Riječ je o dvodnevnu sajmu na kojem će osam izdavačica i autorica iz regije predstaviti svoja izdanja i pokušati definirati situaciju na lezbijskoj izdavačkoj sceni.

Filmski programi i dosad su zauzimali središnje mjesto na Queer Zagrebu, a posvećene su mu i ove godine pokrenute Queer subote petkom (i subotom). Hoće li i u okviru festivala filmovi biti koncipirani unutar jednog tematskog okvira?

– Filmski program je dosta usko orijentiran upravo na temu djetinjstva. Festival je ove godine ostvario posebnu suradnju s tokijskim Nacionalnim filmskim centrom, čija je kustosica Akiko Mizoguchi složila nešto što smo nazvali mini dream program japanskih queer animacija, koje se prvi put prikazuju u Hrvatskoj, a i inače se izvan Japana vrlo rijetko prikazuju.

Među lezbijskom smo populacijom otkrili jednu urbanu legendu oko britanske miniserije Naranče nisu jedino voće. Ta je serija prvi put krenula na Hrvatskoj televiziji 1991. godine, ali je neslavno prekinuta zbog teških trenutaka u kojima se Hrvatska tada nalazila, jer su prizori lezbijskog seksa valjda bili previše teški za gledateljstvo. Tadašnji ravnatelj HRT-a Antun Vrdoljak bio je pozvan da najavi ovaj film na festivalu, ali se, nažalost, ispričao i ne može doći s obzirom na to da se trenutno odmara na Braču. Ali, lijepo je što nam se javio jer to znači da se u tih četrnaest godina nisu promijenile samo brojke na kalendaru, nego mu je vjerojatno ipak do svijesti došlo da tu seriju treba prikazati.

Od ostalih bih filmova posebno istaknuo Misterioznu kožu Gregga Arakija, zatim Sokurovljeva Oca i sina, u kojem se prikazuje jedan zanimljiv odnos u kojem se ne zna jesu li otac i sin ljubavnici ili samo u rodbinskoj vezi, te japanski film Nitko ne zna, temeljen na istinitoj priči u kojoj majka, brišući svoju prošlost, pokušava graditi budućnost, i to upravo zbog patrijarhalnog odnosa prema ženama, koje moraju “čiste” ući u brak.

Brandiranje queera

Slijede li i izložbe koje će biti predstavljene na Queer Zagrebu temu heteronormativnosti djetinjstva?

– Ove godine na festivalu imamo tri izložbe. Otvaramo serijom od šesnaest fotografija francuskog videoumjetnika Hervéa Josepha Lebruna. Njegove smo videoradove prikazali na festivalu prošle godine, svidio nam se žestok i vrlo maskuliniziran način na koji se on dotiče tijela, pa smo mu stoga predložili da se pozabavi idejom heteronormativnosti djetinjstva. On je to objeručke prihvatio i snimio tu seriju fotografija, koju ni mi još uvijek nismo čitavu vidjeli, tako da ne znamo kako će to izgledati, ali, sudeći prema umjetnikovu dosadašnjem radu, siguran sam da će to biti pomalo kontroverzna izložba.

Nastavljamo sa Silviom Vujičićem, mladim hrvatskim umjetnikom s kojim je Queer Zagreb već surađivao. Postavio je instalaciju Ispod tratinčica u Galeriji Josip Račić, u kojoj je stvoren poseban ekosustav koji funkcionira naglavačke – cvijeće raste odozgora, a sunce dolazi odozdo. To je simpatično preneseno značenje queer osoba i svijeta u kojem žive, jer i one žive u naopaku svijetu u odnosu na njih same.

Posljednji ovogodišnji likovni projekt jest videoinstalacija njujorške umjetnice Barbare Bickert, koja je, nakon dvotjedne lipanjske radionice s aktivistima u Rijeci, propitivala što znači QueerNormal. Bickert polazi od ideje da si heteroseksualna većina uvijek uzima za pravo određivati što je to normalno, u čemu ona vidi izvorište svih diskriminacija. Svojom videoinstalacijom pokušava i queer osobama vratiti pravo na određivanje što znači biti normalan.

Nakon što je na prvom Queer Zagrebu prije dvije godine održana Cheer Queers konferencija, ove godine ponovno će biti organiziran znanstveni skup, također o temi kojom se bavi čitav festival. Zbog čega ste se heteronormativnošću djetinjstva odlučili pozabaviti i na taj način?

– S obzirom na to da je ova tema vrlo intrigantna, konferencija nam je svojevrsni backup, mimo umjetničkog programa, na koji smo imali priliku pozvati nekakve pametne glave koje će stajati i pričati o heteronormativnosti djetinjstva i propitivati što to zapravo znači, i to iz raznih aspekata – psiholoških, seksoloških, pedagoških i drugih. Ta nam je konferencija bitna jer na neki način uvodi tu temu i u sfere koje imaju doticaj s djetinjstvom i utjecaj na njega.

Za razliku od Cheers Queers konferencije, na ovoj je predviđeno izlaganje samo jednog sudionika iz Hrvatske. Kako tumačite tako slab odaziv domaćih stručnjaka?

– Stekli smo dojam da se ljudi ne osjećaju dovoljno stručnima u tom području. Inače znamo da naši stručnjaci vole razglabati o svemu i svačemu i da se prilika za pojavljivanje u javnosti rijetko propušta. No, nažalost, čini se da je ova tema dovoljno intrigantna i gotovo riskantna da se ne usuđuju previše ulaziti u nju. Ali, to samo dokazuje koliko je to zapostavljeno područje.

Naposljetku, jednu od zanimljivih novina ovogodišnjeg Queer Zagreba predstavlja i čitav niz festivalskih suvenira...

– Queer Zagreb polako ali sigurno raste, što se uvijek može vidjeti po promotivnim materijalima. Ove godine napravljena je jedna prekrasna kolekcija majica koju zovemo Q Collection. Riječ je o posebnu brandu majica, koje je također radio Silvio Vujičić. To su sve autorske, unikatne majice i ima ih stotinjak. Također su tu i privjesci za ključeve i mobitele s našim znakom Q – taj smo Q odlučili totalno brandirati, pa sljedeće godine možda uvedemo i treću mobilnu mrežu...