Iyerov najnoviji album – prvi koji je sa svojim triom snimio za ECM – pokazuje da konceptualna bremenitost nikako ne podrazumijeva žrtvovanje uzbudljive muzikalnosti
Vijay Iyer Trio, Break Stuff; ECM, 2015.
Za krug eksperimentalnije orijentiranih džez glazbenika okupljenih oko mlade izdavačke kuće Pi Recordings, pijanist Vijay Iyer predstavlja jednu od središnjih ličnosti, figuru koja je u dobroj mjeri katalizirala njihov glazbeni razvitak. Od njegova vršnjaka, saksofonističkog virtuoza Rudresha Mahanthappe, do briljantnog mladog kompozitora Stevea Lehmana, značajan je popis ljudi koji su upravo u njegovim sastavima pronalazili izvrsno okruženje za razvoj svojih osobitih interpretacija džeza.
Širenje stilske radoznalosti
Kao profesor na Harvardovu Odsjeku za glazbu, Iyer je jedan od najinteresantnijih predstavnika izrazito akademske artikulacije džeza, njegovog preklapanja s teorijskim impulsima suvremenih izvedbenih studija, s teorijskim vokabularom “elitne” američke humanistike. Takav se spoj očituje u osnovnoj formi Iyerova rada na glazbenoj građi: često je njegovo polazište određen (glazbeno)teorijski ili izvedbeni koncept iz kojega zatim izvodi postupke njezina (pre)oblikovanja. Iz perspektive džeza kao glazbe dijelom zasnovane na mitologiji spontanosti i oslobođenog muziciranja, na stanovitom glazbenom antiintelektualizmu, takav bi pristup mogao sugerirati stilsku distanciranost i apstraktnost, zasnovanost na komuniciranju neke konceptualne poruke, umjesto na konvencionalnim glazbenim učincima. Međutim, Iyerov najnoviji album – prvi koji je sa svojim triom snimio za ECM – pokazuje da konceptualna bremenitost nikako ne podrazumijeva žrtvovanje uzbudljive muzikalnosti.
Idejnu osnovu sadržanu u naslovu Break Stuff moguće je shvatiti dvojako: prvo, kao razgradnju ritmičke i harmonijske građe Iyerovih starijih kompozicija i triju standarda (Monkovog Work, Coltraneovog Countdown i Strayhornovog Blood Count); drugo, kao minimalističko proučavanje ekonomije glazbenoga trajanja, uz poseban naglasak na ritmičke lomove i pauze.
Najefektniji primjer potonjeg zasigurno je kompozicija Hood koja se čitava temelji na Iyerovu dinamičnom ponavljanju potpuno reducirane građe – dvaju akorada, gdjegod i jednog – koju sastav lomi iz segmenta u segment, dovodeći naoko banalni, repetitivni četverodobni okvir do fantastičnih ritmičkih raslojavanja, iz jedne nepravilnosti u drugu, konstantno mijenjajući ritmičke odnose klavira, kontrabasa i kompleksnog bubnjanja Marcusa Gilmorea. U skladu s tom osnovnom idejom, aranžmanski je tijek podređen načelno beskonačnoj repeticiji: sola izostaju, a jedini mogući kraj je nagli, nepripremljeni prekid. Stilska je referenca sasvim jasna i iz ovako šturog opisa: Hood evidentno upućuje na klupsku elektroničku glazbu, dokazujući da je funkcija Iyerova koncepta širenje elementarne stilske radoznalosti džeza, a time i njegovih glazbenih sredstava.
Kompleksna poliritmija
Iz te perspektive, ne iznenađuje da Iyer prepoznaje dubinsku srodnost između svojih postupaka i Coltraneovih inovacija na Giant Steps, koliko god da se taj čuveni album činio udaljenim od njegove glazbe. Izbor Countdown kao kompozicije koju će reinterpretirati itekako je znakovit: nju se sâmu može shvatiti kao harmonijsku razgradnju i ponovno sastavljanje Milesove Tune Up koju Coltrane podvrgava svojoj harmonijskoj inovaciji tzv. Coltraneovih izmjena. Također, Countdown predstavlja i svojevrsnu aranžmansku neobičnost: otvara ona prepoznatljivim, gustim Coltraneovim solom, da bi poznata tema izbila tek na samom kraju izvedbe. U Iyerovu čitanju, napravljen je korak dalje: njegov solo je dojmljiv, ali razbijen, harmonijski ambivalentan; bjesomučni, ali stabilni bebop ritam zamijenjen je izuzetno kompleksnom poliritmijom prepunom nepredvidivih izmjena rezova i snažnih udara bubnjeva, uz virtuoznu Gilmoreovu solo lekciju iz lomljenja ritma nakon fragmentarno naznačene teme u sredini.
Da poanta Iyerova albuma nije u kompliciranoj ritmičkoj atraktivnosti pokazuje Wrens, kompozicija kojom Break Stuff završava. Riječ je o terenu bitno drukčijem od onoga koji smo do sada opisivali: agresivne ritmičke udare ovdje zamjenjuje mirno ponavljanje delikatne progresije koja harmonijskoj građi ostavlja vremena da se polako ocrtava. Iyer pazi da taj naglasak na trajanju ne naruši nepotrebnim melodijskim linijama ili solističkim ispadima – umjesto toga, pribjegava elegantnim, elingtonovskim akordima u desnoj ruci kojima pažljivo popunjava taj najednom pročišćeni glazbeni prostor. Sasvim daleko od sterilnog eksperimenta, Iyerova glazba u tom trenu možda i najjasnije pokazuje svoju duboko promišljenu suptilnost.