Različita lica kulture

Kada je na prvoj svjetskoj konferenciji mreže Culturelink (Zagreb, lipanj 1995.) posvećenoj dinamici komuniciranja između kultura, sociolog Vjeran Katunarić govorio o istraživanju o socijalnoj distanci Hrvata naspram drugih tijekom devedesetih godina prošlog stojeća, pobudio je golem interes međunarodnih i domaćih sudionika. Istraživanje je pokazalo da se Hrvati osjećaju mnogo bližima Amerikancima nego svojim susjedima. Taj tekst o egzotičnim prijateljima Hrvata uvrstio je Vjeran Katunarić u svoju najnoviju knjigu Lica kulture (Antibarbarus, 2007.), prije nekoliko dana predstavljenu na sajmu knjiga u Puli.

Vjeran Katunarić uvodi pojam kulture s dvije jezgre ili dva lica – rušilačkim i stvaralačkim. Upotreba kulture u prvom smislu, rušilačkom, graniči sa ksenofobijom, rasizmom ili nacionalizmom, te dovodi kulturu na najniže mjesto u hijerarhiji poretka moći. Upotreba kulture u drugom, stvaralačkom smislu, stavlja kulturu na prvo mjesto u poretku moći, iznad ekonomske, političke, tehnološke ili vojne. Tekstovi u knjizi okupljeni su oko tema “Kultura i sukobi” i “Kultura i razvoj”, a najveću pozornost autor posvećuje drugom licu kulture – stvaralačkom.

Kulturno održiv razvoj

Govoreći o stvaralačkoj ulozi kulture u razvoju društva i čovjeka, Katunarić percipira izvorište stvaralaštva u sintezi znanstvenog i umjetničkog rada. Znanost i umjetnost mogli bi partnerski surađivati u izgradnji vizije kulturno održivog razvoja pod kojim autor podrazumijeva razvoj ljudskih interesa i djelovanja koji ne opterećuju ili sve manje opterećuju prirodnu okolinu, postojeće kapacitete infrastrukture i naseljenog prostora, te koji pridonose međusobnom razumijevanju i participaciji što većeg broja ljudi u starim i novostvorenim vrijednostima. Na kulturnom putu održivog razvoja dvije su razvojne dileme kulture, kultura-sredstvo i kultura-cilj. Kultura-sredstvo je način da se kulturnim djelovanjem postignu drugi korisni ciljevi kao najvažniji: na primjer, politički ili ekonomski, osobito putem jakih izvoznih kulturnih industrija i kulturnog turizma. Kultura-cilj izraz je shvaćanja o zasebnosti kulturnih vrijednosti, ona čuva izvorne vrijednosti umjetnosti i kulturne tradicije. Oba shvaćanja imaju prednosti i nedostatke, pa je konvergencija obaju načina postojanja kulture pravac da se pretoče u održiv razvoj.

Kakva kultura za budućnost?

Pitanja kulturno održivog razvoja usko su vezana uz kulturnu politiku koja ima značajno mjesto u knjizi i na koju ćemo se koncentrirati s obzirom na prirodu ove kolumne. Oslanjajući se na definiciju kulturne politike kao sredstva ukupne državne politike u kulturi, te na tipologiju njezinih razvojnih promjena od kraja Drugog svjetskog rata do danas, Katunarić opisuje institucionalne i simboličke kulturne obrasce odnosno kulturnu politiku u državnom socijalizmu i u suvremenoj Hrvatskoj. U državnom socijalizmu kulturna politika prošla je nekoliko stupnjeva od kojih je najsloženiji bio model samoupravljanja koji je zaoštrio dualizam između “mekih” i “tvrdih” resursa moći. U suvremenoj Hrvatskoj odvijale su se političke promjene u pravcu višestranačke demokracije, tržišne ekonomije i nacionalne nezavisnosti. Opće usmjerenje nove kulturne politike doneseno je 1990. u sklopu dokumenta u kojem nova hrvatska vlada iznosi strategijske smjernice za nacionalni razvoj. Ciljevi se razlikuju od prijašnje kulturne politike, prvi put se spominju politički pluralizam, privatizacija vlasništva, autonomija kulturnog stvaralaštva. Kasniji dokumenti i izvještaji pokazuju heterogenost i nekoherentnost brojnih aspekata kulturne politike, osobito u zakonskim i organizacijskim okvirima. U analizi kulturne politike Katunarić postavlja krucijalno pitanje: Kakva kultura za budućnost? Zagovara redefiniranje i razgraničavanje značenja kulture, s posebnim naglaskom na njenu konstruktivnu i holističku prirodu, zatim stimuliranje kreativnosti i poticanje tolerancije i komunikacije s drugima, preustrojavanje postojećeg sustava znanja i moći. Kulturni bi sektor trebao opskrbljivati sve druge sektore idejama i inicijativama namijenjenim postizanju razvojnih ciljeva. Pišući 1997. tekst o tranziciji i kulturi u Hrvatskoj, Katunarić naglašava: “…nova država… ne može se temeljiti isključivo na društvenom kompromisu (puna zaposlenost i progresivno oporezivanje) i potrošačkoj kulturi (dostupnost standardnih potrošačkih dobara), ona će se morati temeljiti prvenstveno na prosvijećenom (estetskom i etičkom) njegovanju ljudskih potreba i ukusa”. Deset godina kasnije, 2007., te su riječi ostale podjednako aktualne i poučne.

Svijet kulturne politike

U tekstu Svijet kulturne politike i kulturna politika u svijetu, napisanom 2000., Katunarić eksplicira stajalište zašto se ciljevi kulturne politike moraju drukčije definirati, zašto je potrebna nova kulturna politika. U maloj zemlji u razvoju kao što je Hrvatska, logika moći ili logika ekonomskog razvoja pri kojoj preživljavaju samo najjači, nije najprikladnija. Riječ je, naprotiv, o razvijanju kulturnog identiteta na više simbolički i umjetnički način, o očuvanju specifičnosti i prepoznatljivosti, o otvorenoj komunikaciji s drugima koji se razlikuju od nas. Razni su tipovi kulturnih politika u svijetu: npr. nordijski model (vlada štiti kulturu poput “arhitekta” za umjetnosti i umjetnike, s obzirom na to da ih smatra nezamjenjivim javnim dobrom), zapadnoeuropski (kontinentalni) model (vlada se brine više za kvalitetu proizvodnje nego za materijalnu dobrobit umjetnika), anglosaksonski (kulturna politika je pod nadležnosti kulturnih ili umjetničkih vijeća ili nekih drugih tijela, ali ne vlade), ali svim je modelima krajem prošlog i početkom ovog stoljeća zajednička težnja za uvađanjem promjena. Ponegdje to znači, navodi autor, kretanje “amo-tamo” s decentralizacijom, ili povezivanje kulturne politike s drugim politikama kako bi se povećala moć javnog sektora. Za Hrvatsku, tek je početak uloge kulturne politike u postnacionalnom razdoblju razvoja. Potrebno je razmotriti problem odnosa između kulturne politike i ostalih razvojnih politika, ali isto tako i što sve treba učiniti da bi se Hrvatska priključila međunarodnoj sceni s kulturnom politikom identiteta i razvoja koja bi mogla biti prihvaćena i uvažavana. Stoga završni dio knjige ima simbolički naziv – Prema novoj javnoj kulturi, koja će povećati mogućnosti različitih naroda i kultura da se susretnu i poticajno, kreativno, surađuju.