O historiji karikature i osebujnosti uredničke politike satiričkog tjednika
Charlie Hebdo
Jedna žrtva terorističkog napada na redakciju Charlie Hebdo, Stéphane Charbonnier, u intervjuu danom pred godinu dana izjavio je: “Ako počnemo postavljati pitanje imamo li pravo ili ne u karikaturama crtati Muhameda, je li to iz ovih ili onih razloga opasno ili ne, postavit će se pitanje možemo li se u listu uopće baviti muslimanima, a potom i ljudskim bićima i završit ćemo tako što nećemo ni o kome pisati, i šaka će ekstremista pobijediti i u svijetu i u Francuskoj”. Mnogi i danas ne shvaćaju da je to doista bit problema.
Nepoznata strana karikature Kakva je to moć koju karikatura ima, a drugi likovni načini izražavanja tu moć ne posjeduju? Zašto niti jedna od međunarodno priznatih zvijezda likovne scene kao što su to, primjerice, Jeff Koons, Paul McCarthy, Antony Gormley, Marina Abramović, Ai Weiwei, Banksy ili Damien Hirst nikada nisu izazvali takve reakcije kao ti mali, jednostavni crteži izvedeni najčešće u svega nekoliko linija? Svejedno jesu li navedeni likovni umjetnici politički angažirani ili ne, njihova provokativnost nikada nije bila takva da bi im netko ugrozio živote ili oni barem nisu bili svjesni toga. I nažalost, nisu prve žrtve svojih karikatura: kada je danski list Jylland-Posten 2005. godine objavio dvanaest karikatura koje su uvrijedile muslimanske fundamentaliste, na raznim mjestima ubijeno je preko 50 ljudi.
Karikatura, nekada iznimno popularna, posebno od sredine 19. stoljeća do Drugog svjetskog rata, a danas gotovo iskorijenjena iz novinskih izdanja, likovni je medij koji zapostavljen životari na marginama rijetkih internetskih portala. Karikatura je uvijek bila oštra, kritizirala sve vrste nepravde, bila je socijalno osjetljiva, borila se za politička i ljudska prava. Naravno, kao i svi mediji, bila je i zloupotrebljavana, bila je i sredstvo propagande u protivničkim/zločinačkim rukama, znala je potaknuti i na mržnju. Takve epizode ipak čine manji dio njezine burne povijesti. Od osamdesetih godina dvadesetog stoljeća način proizvodnje novina i digitalizacija medija te pritisak da se svaki dio novine iskoristi kao oglasni prostor, doprinio je izbacivanju karikature iz tiskovina. Prema kraju dvadesetog stoljeća gasili su se i poznati evropski satirički časopisi s iznimno dugom tradicijom, poput britanskog Puncha (ugašen 1992.). Paradoksalno, prvo danski primjer iz 2005. a sada i francuska tragedija potiču na ponovno promišljanje o moći slike u popularnoj kulturi, i to ne bilo kakve slike, nego upravo karikature kao likovnog medija koji se najlakše može upotrijebiti u svrhu sažetog i učinkovitog prenošenja poruke.
Autocenzura, cenzura i sloboda izražavanja Karikatura podrazumijeva oštrinu. I nazivi starijih hrvatskih satiričkih časopisa to najbolje potvrđuju: Bič, Osa, Peckalo, Jež, Trn, Koprive. Oštrina i ubadanje varirali su između nevidljivih granica dobrog ukusa, koje su sami sebi postavljali autori unutar određenih povijesnih i političkih okolnosti, i cenzure, koja je dolazila od političke ili crkvene vlasti, ponekad objedinjeno. Moglo bi se reći da je zapravo sve bilo kao što je i danas: između autocenzure i cenzure. Sve se svodi na način promišljanja odnosno stil i hrabrost autora.
Jedna od temeljnih odrednica karikature jest da polazi od “stvarnosti”, njezinih svima prepoznatljivih elemenata, karakterističnih svojstava ljudi, predmeta ili okoline. Karikatura po svojoj definiciji pretjeruje u prikazivanju tih stvarnosnih obilježja, čineći subjekt smiješnim ili apsurdnim radi zabave ili kritike. Svi koji se osjećaju pogođenim interpretacijom karikature imaju dvije mogućnosti: ili se nasmijati (često vlastitoj) gluposti, ili se naljutiti (ako ne posjeduju smisao za humor). Karikatura se u načelu bavi konstruktivnom kritikom koja ismijava ljudske slabosti i mane. Humor je glavno sredstvo kojim karikatura postiže svoj cilj, a smisao za humor jedna je od temeljnih osobina čovjeka.
Vulgarnost je često obilježje karikature u 20. i 21. stoljeću. Doista, ne treba biti konzervativnih uvjerenja da bi se čovjek zgrozio nad iznimnom vulgarnošću nekih crteža, poput crteža na naslovnici Charlie Hebdoa koji je prikazao Presveto trojstvo u homoseksualnom činu, aludirajući na neprihvaćanje prava homoseksualaca od strane Vatikana. Vulgarnost sama po sebi nikada neće biti vrlina, no u današnjoj situaciji medijske zaglušenosti u kojoj ljudi postaju neosjetljivi na sve, mnogi misle da će čitatelje “probuditi” i “pobuditi” na kritičko promišljanje svijeta upravo na taj način. Uistinu, je li to jedini mogući put? Nije li to ponekad svojevrsna zloupotreba smisla za humor? Možemo li i trebamo li raspravljati i o neetičkom humoru? Sasvim sigurno, mnogi će se složiti sa stavom da živimo u vremenu u kojem su porušene sve granice dobrog ukusa. Te “granice”, nikad definirane, sačinjene od nepisanih i neizgovorenih pravila (koja to zapravo i nisu), postupno su nestale tijekom 20. stoljeća, jer su ljudi napokon shvatili da ih zapravo nema. Sada stojimo na vjetrometini na kojoj vrijedi samo pravilo “sve prolazi”; gotovo sve se može izreći i objaviti bez posljedica, uz dovoljnu dozu drskosti.
Vrijeme vulgarnosti i vrijeme profinjenosti Ta bezgranična sloboda ima i svoje naličje, svoju nerijetko uvredljivu pa i prljavu stranu. Možemo analizirati i secirati odnos društva i medija danas, uzroke i posljedice nemilih događaja, ali raspravljati o etičnosti ili neetičnosti objavljivanja uvredljivih sadržaja je jedno, a ubijanje ljudi nešto sasvim drugo. Jer, upravo pravo na slobodu izražavanja je temeljna distinktivna kvaliteta između života u demokraciji i diktaturi.
Govor naših političara je prost, površan, nerijetko čak i vulgaran. TV emisije, serije, filmovi, a pogotovo najpopularnija narodnjačka glazba – sve pršti od plitkih, dopadljivih dosjetki, primitivizma i vulgarnosti. Neki mogu reći da vrijeme etičnosti, profinjenosti, iznijansiranih finih detalja – da to nije naše vrijeme. Ali treba postaviti i pitanje je li to vrijeme etičnosti doista ikada postojalo? Ljudi su iznimno skloni romantiziranju prošlosti. Kada je riječ o likovnom izražavanju, pogrešno je vulgarnost svaliti samo na karikaturu. U prostoru visoke likovne kulture, u slavnim galerijama, za mnoge je vulgarno (a i šokantno) djelo Piera Manzonija Merde d’Artiste, nastalo 1961. godine. Djelo koje se nalazi u svim pregledima suvremene umjetnosti, sastoji se od umjetnikova govna u konzervi. Za mnoge je i danas šokantno i suludo da postoje ljudi koji za bilo koju od 90 takvih konzervi daju ogromne svote novca na umjetničkim aukcijama. Merde d’Artiste: vulgarno ili profinjeno (subverzivno) djelo? Ovisi o interpretaciji. Bitno je shvatiti da netko ima pravo izražavati se profinjeno kao što netko drugi ima pravo izražavati se vulgarno. Netko se izražava kičem, a netko sofisticiranim sredstvima.
Što su radili karikaturisti Charlie Hebdoa? Nerijetko su se vulgarnošću karikiranja borili protiv vulgarnosti politike. Stereotipnim prikazivanjem političara ili pripadnika bilo koje društvene skupine, borili su se protiv stereotipnog, često nehumanog djelovanja pojedinaca i kolektiva. Je li takav način najbolji način borbe za slobodu izražavanja? Isti stav moguće je izraziti i na drugačije načine. Osobno smatram da su bili često prevulgarni i uvredljivi (jednako prema katolicima kao i prema muslimanima), ponekad i nedosljedni. Ne vjerujem da bih se ikada našao u situaciji da branim njihovu uređivačku politiku. Želim istaknuti da su sve navedene karakteristike Charlie Hebdoa takve da se o njima može i treba raspravljati, ali ljudski život nikada ne smije biti upitan. Ne postoji niti jedno umjetničko (ili neumjetničko) djelo na svijetu koje bi vrijedilo više od ljudskog života.
Karikaturisti lista Charlie Hebdo bili su uvjereni da se bore za ispravnu stvar i branili su svoja uvjerenja. Branili su ih crtežom, karikaturama. Šalili su se i šaleći se znali su (namjerno) uvrijediti, na načine koje je teško opravdati. No, gdje bismo došli kada bismo dozvolili da se na uvredu odgovara metkom?
Očito je da postoje pojedinci i skupine koji su shvatili da nas karikatura uči kritički misliti i biti slobodan. Forma karikature je kratka, ideja je jasno predočena, vizualno upečatljiva i lako pamtljiva. Koliko može biti opasna, dokazuje i stav krajnje desnice kojoj su u konačnici bliske iste ideje kao i svim (ne samo vjerskim) ekstremistima. Jean-Marie Le Penn izjavio je da žali za izgubljenim životima, ali da ne želi sudjelovati u obrani duha Charlie Hebdoa. Očito je svjestan da Charlie Hebdo nije protiv muslimana niti protiv bilo koje imigrantske skupine, jer Charlie Hebdo je zapravo protiv ekstremizma bilo koje vrste.
Pravo na vjeroispovijest i slobodu izražavanja Charlie Hebdo se donedavno tiskao u nakladi između 30.000 i 60.000 primjeraka i zapravo, u mnogoljudnoj Francuskoj, te karikature je mogao vidjeti relativno malen broj ljudi. Nakon napada na redakciju, novi broj Charlie Hebdoa tiskan je u pet milijuna primjeraka, a njihove karikature prenosili su svi mediji svijeta.
Nakon što je 7. 1. 2015. u napadu na redakciju Charlie Hebdo u Parizu poginulo dvanaest ljudi, 15. 2. 2015. u Kopenhagenu je u dva napada ubijeno dvoje ljudi. Postoji velika vjerojatnost da je prava meta napada u Kopenhagenu bio Lars Vilks, karikaturist koji je crtao kontroverzne karikature objavljene 2007. godine. Umjesto njega, stradao je Finn Norgaard, autor dokumentarnih filmova, zagovornik slobode govora, čiji je posljednji post na Facebooku bio povezan s tekstom u kojem jedan imam tvrdi da se u Kur’anu ne može pronaći zabrana protiv prikazivanja proroka Muhameda. No takva informacija još dugo neće stići do onih koji vode svete ratove protiv čovjeka. Sutradan nakon napada, na okupljanju u počast žrtvama, okupilo se oko trideset tisuća ljudi. Danska premijerka je izjavila: “Kršćani, Muslimani, Židovi stoje jedni uz druge – svi zajedno kao Danci. “ Te riječi predstavljaju divnu, gotovo utopističku sliku, no sve je izglednije da će nesretna priča o karikaturama i karikaturistima dobiti svoje nove, krvave nastavke.