Razotkriti prljavštinu ispod tepiha

Neobičnu okolnost promocije knjige Sanja Iveković. Izabrani radovi obilježava činjenica da se u Zagrebu predstavlja knjiga objavljena u Barceloni, a posvećena našoj umjetnici. Tim više što je knjiga, koju bismo po njenom opsegu i sveobuhvatnosti mogli označiti monografskom, zapravo publikacija koja prati retrospektivnu izložbu Sanje Iveković pod nazivom General Alert. Works 1974 - 2007 održanu od svibnja do srpnja 2007. u galeriji Fundació Antoni T?pies u Barceloni.

Slučajno ili ne, promocija se dogodila upravo tijekom trajanja izložbe Knjiga umjetnika Mladena Stilinovića u Galeriji Nova. Osim formalne poveznice, koja je sam medij – knjiga (istina, posve različito tretiran) ovo dvoje autora povezuje i pripadništvo generaciji koja je početkom sedamdesetih započinjala svoju djelatnost, i koja je u mnogome obilježila kasniji razvoj likovne scene. Između danas već potpuno etabliranih autora (na primjer, Gotovca, Martinisa, Trbuljaka, Dimitrijevića i Marteka), Iveković i Stilinović su, uključivanjem u razne kustoske selekcije ali i samostalnim nastupima u muzejima i galerijama širom svijeta, trenutno najprezentniji umjetnici te generacije na globalnome planu. Na ovome mjestu treba istaći i agilnost kustoskog kolektiva WHW koji kontinuirano (u čemu je poprilično usamljen) u kontekstu složena pristupa prostoru likovnosti i njegova aktivna angažmana s obzirom na društvo u cjelini, predstavlja odnosno omogućuje uvid u važne trenutke, okolnosti i radove spomenute generacije. Na taj se način daje svojevrstan putokaz za institucionalniju obradu tog perioda i tih autora. Brojnim skupnim (izdvojio bih projekte O nepoznatim radovima Branke Stilinović, i TV galerija Dunje Blažević) i samostalnim izložbama ispravljaju manjkavu sliku tog vremena, pokazujući kako su spomenuti autori (od samih početaka) svojim istupima zaslužili utjecajnije mjesto na svjetskoj pozornici. Manjkavost što, između ostalog, proizlazi iz nedostatka adekvatne literature, a slijedom toga i neodgovarajuće prisutnosti u svjetskim publikacijama, odnosno relacijama.

Govoreći o knjizi, Nataša Ilić je postavila težište upravo na pitanje prezentnosti, opsega globalne potvrde pojedinog autora, primjerice Sanje Iveković, te u kojoj mjeri ona proizlazi iz kvalitete radova, a koliko se pak ta pozicija temelji na institucionalnoj podršci muzeja ili galerije. Uzimajući u obzir naše okvire, odgovor na to pitanje je više nego jasan, budući da je općepoznato kako vrlo malu ili nikakvu organiziranu, kompleksnu ili kontinuiranu promociju ona (odnosno ta grupa autora) od strane nadležnih institucija nije imala, kao što nema niti danas. Upravo konkretna činjenica – pojavljivanje ove knjige u španjolskoj ediciji, kao publikacije koja prati izložbu većih razmjera (nakon izložbe Sanje Iveković u Innsbrucku; kakva se ovdje također još nije dogodila), svjedoči u prilog toj tvrdnji.

Ikonografija društvenog konteksta

Knjigu su, osim Nataše Ilić, koja je zajedno s Kathrin Rhomberg i ko-kustosica španjolske izložbe, predstavile i Laurence Rassel, direktorica Fondacije Antoni T?pies te Sanja Iveković. Objavljena na katalonskom, španjolskom i engleskom jeziku, knjiga donosi iscrpne analize pojedinih dimenzija stvaralaštva Sanje Iveković koje potpisuju Silvia Eiblmayr, Branislava Anđelković, Tom Holert i Bojana Pejić. Osim preciznih biografskih i bibliografskih podataka, u njenom središnjem dijelu nalazimo iscrpan prikaz svih važnijih radova ilustriran s gotovo 500 fotografija, pa se može zaključiti kako se radi o cjelovitoj slici autoričina djelovanja. Kao iznimno dragocjenu dimenziju knjige izdvojio bih kraće, vrlo precizne tekstove koji prate reprodukcije ili dokumentarne fotografije. Osim detaljnih informacija o izvedbenom postupku, uspijevaju približiti i duh vremena u kojemu su radovi nastajali, a s obzirom na kronološki princip predstavljanja doprinose prepoznavanju osnovne linije razvoja autoričina interesa. Linije, od samih početaka jasno postavljene perspektive čija je bitna (ako ne i ključna) dimenzija svijest o poziciji uvjetovanoj spolom.

Podsjetio bih kako u svakom angažiranom pristupu nije upitna dobronamjernost, nego njegova vrijednost presudno ovisi o formi toga pristupa. Nužno je, dakle, razlikovati lobiranje (bez obzira u kojoj je mjeri predmet tog lobiranja moralno neupitan) od situacije u kojoj precizno izolirana tema biva provedena kroz kreativni prostor i, zadržavajući autentično simbolični izričaj, uspijeva postati paradigma promatranog problema. Uspijeva ga, bilo provokacijom ili drugim izabranim sredstvom, pojavniti te tako učiniti nezaobilaznim, razotkriti prljavštinu ispod tepiha, otvoriti čvrsto zatvorene podrume u kojima općeprihvaćeni, neupitni običaji čuvaju svoje “nebitne” detalje (primjerice E. Jelinek u romanu Naslada). Nije, stoga, riječ samo o pukoj estetici, nego o cjelovitoj vrijednosti, o ispreplitanju inovativnosti na oblikovnom planu sa suštinom izabranog motiva. Kao takav, rad biva kvalitativno verificiran i tek tada slobodno preuzima svoje mjesto u, recimo to tako, dobrodošloj obrani ili advokaturi pozitivne stvari. Naravno da je “žensko pitanje” odavno već jedna od općih tema suvremena društva, da ne spominjemo art scenu kao avangardnu kategoriju tog društva, no Sanja Iveković formom izraza kvalitetno komunicirajući s tom scenom ipak žalac svoje poruke neprestano usmjerava prema i dalje postojećim, dapače neprestano izvirućim, akutnim točkama ili pak općeprihvaćenim ikonografskim okolnostima šireg društvenog konteksta.

/.../…ona ne upada u zamku romantične retorike i melankolije te ne dijeli cinizam i parodijske strategije za koje se često drži da karakteriziraju feminističku poziciju Cindy Sherman ili Barbare Kruger. Ono što ja vidim kao dadaističko usmjerenje Sanje Iveković jest činjenica da ona ne pokušava apelirati na nesvjesno, nego na svijest, koju je Dada, sa svojom utopijskom društvenom kritikom, željela umjetničkim sredstvima izmijeniti. Za Sanju Iveković (njena) umjetnička praksa jest “oruđe koje podiže svijest o stvarima i način da se napravi nešto što možda drugim sredstvima ne bi bilo moguće”.

/…/ (Bojana Pejić, str. 237)

Cvijet maka

Promatrajući trajnu orijentaciju kompleksnog javnog djelovanja Sanje Iveković – što ova knjiga svakako olakšava – vidljivo je kako ta linija od početnih radova, intimnih i introspektivnih motiva (primjerice Instrukcije broj 1, Rekonstrukcije, Otvorenje, Make up - Make down…) koji vrlo dostojno reprezentiraju inovativne postupke toga vremena (koncept, video, performans, happening) postupno prelazi k širim, javnijim temama. U tom periodu – možda bi bilo preuzetno imenovati ga prijelaznim – autorica se vrlo često služi kolažem, sredstvom izraza koji joj je, po njenim riječima, intimno i najbliži. U tematskom smislu, suprotstavljajući isječke iz javnih glasila dokumentarnim fragmentima iz osobne arhive, ili pak interpretirajući ih doslovno svojom figurom, problematizira individualni ali i opći identitet.

/.../ Sanja Iveković služi se dvostrukom strategijom. Koristeći performativni potencijal masovnih medija, časopisa i novina, reklamnih oglasa, “javnih” i, još ključnije, “privatnih” fotografija, ona sebe uvodi u igru kao strukturnu figuru referencije u širokom polju reprezentacije. To, međutim, ne čini s namjerom stvaranja “kontra-slike identičnog”, nego radije kako bi prezentirala fikciju na jednoj i drugoj strani - “javnoj” i “privatnoj”.

/…/ (Silvia Eiblmayr, str. 16)

Da bi se u recentnoj, sadašnjoj “fazi” posve okrenula općim pitanjima, bilo na domaćem planu (npr. Lijepa naša, Lice jezika…), bilo univerzalnom, denuncirajući momente spolnih, ali i drugih diskriminacija duboko ucijepljenih u tkivo čak i vrlo razvijenih sredina (Lady Rosa of Luxemburg, Rohrbach Living Memorial, Achtung, Europäer…). Ili pak, ostajući u kontekstu, postavlja Mohnfeld/Polje makova na gradskom trgu (Friedrichsplatz u Kasselu) na Documenti 2007. Rad koji, osim konkretne asocijacije na bližu i dalju povijest tog trga, u sebi sublimira i druge elemente historijskog naslijeđa zapadnog svijeta s aktualnom platformom civilizacijskih različitosti i sukoba simboliziranim u cvijetu maka. Tom javnom instalacijom, koja s obzirom na brojna značenja i implikacije u potpunosti opravdava središnju ulogu što ju je na Documenti 12 dobila, knjiga i završava.

Stoga bih na kraju, kao jednu od usputnih posljedica ove knjige izdvojio podsjećanje kako njena pozicija – utjecajne odvjetnice (i ne samo) ženskih pitanja – prvenstveno stiže kao rezultat potvrde kreativnih vrijednosti, to jest uspješnog prevođenja intimnih i općih okolnosti u umjetnički artefakt, od strane globalnog likovnog sustava. I kako je tek time osvojena tribina s koje nastavlja odašiljati autorski oblikovana upozorenja. Na suštinskom, pak, planu, pojava knjige simbolično je priznanje stvaralaštvu Sanje Iveković, kao i njenoj ulozi na međunarodnoj pozornici. No, istodobno, ne ulazeći u produkcijske mogućnosti, budući da one u principu proizlaze iz postavljenih prioriteta, knjiga vrlo jasno ukazuje na, nažalost već tradicionalne, propuste ovdašnjih struktura. Koje je tek djelomično moguće ublažiti – objavljivanjem knjige u hrvatskom izdanju.

Emitirano u emisiji Triptih III. programa Hrvatskoga radija