Razvedrite se, smrt je iza ugla!

Sigurno ćete poželjeti umrijeti mladi nakon što pročitate Stol od četrunovine Juliana Barnesa – i to ne kako biste bili lijep leš, nego kako biste izbjegli sudbinu protagonistâ jedanaest pripovijesti u ovoj zbirci. Poželjet ćete umrijeti mladi kad vam Barnes otvori oči – a on to vraški dobro radi, sjetimo se samo Flaubertove papige – i brutalno pred vama raskrinka onu patetičnu tvrdnju o starosti kao dobu gotovo budističkog smiraja i kontemplacije.

Starost mogu nazivati “zlatnim dobom” samo oni koji je nisu iskusili – ustvari u starenju nema ništa ugodno i lijepo, pokazuje Barnes kroz isječke iz posljednjih, čemerom obilno zasićenih mjeseci, tjedana i dana u životu svojih likova. Ukotvljeni između dviju čvrstih izvjesnosti – života u kojem se ništa značajno više ne može promijeniti, i smrti koja u njima čudovišno raste kao sjena u sumrak – junaci Stola od četrunovine najtužniji su ljudi na svijetu: opsjednuti su mislima o prolaznosti i smrtnosti, žaljenjem za propustima, bolnom sviješću o poniženju i dehumanizaciji koja prati proces starenja. Prošlost koju grčevito oživljuju kao onaj stolarski šegrt Pinocchija, s ove se strane, odakle se kraj već dobro vidi, doima kao ružan hibrid izgubljenog vremena i neostvarenih ljubavi. Zbog toga svaka rečenica u knjizi odjekuje onim “da-sam-barem”-tonom, a svaka bi se priča mogla preispisati u kondicionalu prošlom.

Prokrvljene, trodimenzionalne priče

Sve ovo ne zvuči baš kao topla preporuka. (Čitatelji se ne pale na tugu: kako kaže pjesma, “Raja traži veselo/ ‘ko će slušat tuđu muku?”.) Ipak, Stol od četrunovine svakako zaslužuje najtoplije preporuke. Prvo, stil je besprijekoran. Nema tu suvišne odbojne hermetičnosti ni digresija koje razaraju kontinuitet priče. Proza teče glatko i užitak je pratiti njezin tok. Tome sigurno pridonosi i kvaliteta prijevoda koji potpisuje Lada Silađin, a zahvaljujući kojoj u tekstu nema ni jednog mjesta koje “žulja” oko.

Drugo, i važnije, priče su izvanredno prokrvljene, trodimenzionalne. Barnes ne piše kao da izvještava s događaja kojemu je on nazočio a vi niste, nego i vas vodi na putovanje sa sobom. Zato su dojmovi nakon stvarnog posjeta kazalištu manje intenzivni od onih koji vas preplave nakon čitanja primjerice pripovijesti Budnost, radnja koje se odvija u kazalištu, a u kojoj ostarjeli uživatelj klasične glazbe – inače homoseksualac u (ne)sretnoj vezi – ima ispade gnjeva na ljude koji u gledalištu šuškaju programskim knjižicama.

Barnes je sustavan, sveobuhvatan i iscrpan u panorami starosti koju gradi. Pozabavio se svim osobinama starih ljudi koje nam – a i njima samima – idu na živce. Besprijekorno je vjerno “skinuo” čangrizavost, utjelovljenu u liku već spomenutog pohoditelja kazališta koji više nije sposoban uživati u predstavi, jer se sav predao osluškivanju ometajućih tihih glasanja publike.

Dalje, gorki sarkazam, za koji vjerojatno nitko nije sposobniji od ostarjelih supružnika, u punoj lucidnosti isijava iz Gertrud, žene Andersa Bodena u Priči o Matsu Izraelsonu. Možda najuspjelija, a svakako najpotresnija, ta pripovijest govori o tome koliko dalekosežna i razorna može biti prešućena riječ ili neočitovana naklonost. Anders Boden, upravitelj pilane u malom skandinavskom gradiću, nakon samo nekoliko posve nedužnih susreta zaljubi se u Barbro, suprugu dosadnog ljekarnika, a njegovi osjećaji ostanu do smrti nepromijenjeni. Iako ih spaja ljubav, razdvaja ih serija morbidnih nesporazuma i zajedničko pristajanje na kontinuiranu šutnju. Tipičan luzer, za kojega je nemoguće ne osjećati naklonost, Anders Boden umire sam, ponavljajući u glavi priču o rudaru Izraelsonu, priču koju je godinama usavršavao kako bi je jednom, u njezinu najsavršenijem obliku mogao kao dar dati svojoj neprežaljenoj ljubavi. Naravno, on to ne uspijeva napraviti: epizoda koja je trebala biti njegov prvi kapitalni uspjeh ustvari postaje njegov konačni, katastrofalni promašaj. Znakovito je da Anders Boden teži tome da priču o rudaru Izraelsonu ispriča što je jednostavnije moguće a da ta jednostavnost ne dokine njezinu dojmljivost. Istome tom cilju teži u ovoj zbirci i Julian Barnes, no za razliku od nesretnog Bodena, on to trijumfalno i postiže.

Trenutak loma traje zauvijek

O razornoj snazi prešućenoga govori i pripovijest Što ti svašta znaš, ispletena oko dvije stare udovice koje se jednom mjesečno nalaze na jutarnjem druženju u restoranu na obali Tihog oceana, tek da bi svaka od njih ustanovila kako je za onu drugu veže tek prezir, ljubomora i nerazumijevanje. Pa je tu još i izvrsna Kora, priča o čovjeku koji se, nakon smrti supruge (udavila se pilećom kosti!) i vijeka zasićenog porocima, kockom i prežderavanjem, upušta u morbidnu igru: rigidnom askezom pokušava nadživjeti ostalih 39 sudionika u igri u kojoj je glavna nagrada kapital od novosagrađene gradske kupelji.

Neobično je dirljiva i nježna pripovijest Higijena koja za protagonista ima umirovljenog vojnog časnika. Više od dva desetljeća on svake godine u isto vrijeme odlazi na tradicionalnu pukovničku večeru u Londonu; ondje u dva dana stigne pribaviti potrepštine koje iz metropole naručuje njegova vožnji nevična supruga, ali i kradom posjetiti prostitutku s kojom tako, jednom godišnje, vodi ljubav, razgovara, druži se. Upravo mu ta žena znači najviše u životu – shvaća to kad je prilikom jednog posjeta ne zatekne u Londonu: druge ga prostitutke izvješćuju da je “gospođa u godinama” preminula. Pukovnik se u trenutku slomi, a taj trenutak traje zauvijek.

Nisu svi stari ljudi u Stolu od četrunovine luzeri. Junakinja epistolarne priče Znanje francuskog, na primjer, vitalna je 80-godišnjakinja kojoj bi na elanu pozavidjeli mnogi upola mlađi od nje. Godine nisu otupjele oštrinu njezinih zapažanja o svijetu ni suvislost zaključaka koje donosi, a bogme ni vrckav smisao za humor. U pismima što ih na piščevu adresu odašilje iz Doma za starije i nemoćne (atmosfera neodoljivo podsjeća na Balzaca), gospođa razotkriva svoj bogat unutrašnji svijet, jedva prohodan od dojmova nataloženih nakon iščitavanja gomile knjiga u knjižnici. U Domu je dosadno, ostali štićenici su gluhi ili ludi. “Gluhi i ludi se stalno boje da ne budu dosadni. Jedini način da budete sigurni da niste dosadni jest da ste već u grobu.” Iznenađuje li to koga – i gospođa uskoro završava u grobu.

Gotovo je čudovišno lucidan i skladatelj iz zaključne pripovijesti, znakovito naslovljene Tišina. Istančano sarkastičan, samoironičan u svojoj dubokoj osami, kaže on: “Razvedrite se! Smrt je iza ugla!”. I on, kao i Barnes, dobro zna da je od starosti bolja i smrt.

Posljednji motiv koji se, i opet nimalo slučajno, pojavljuje u knjizi, je limun – plod u kojem Kinezi stoljećima prepoznaju simbol smrti. Kruna je to tematsko-motivskog sklopa iz kojega je Barnes i izvukao naslov za zbirku: stol načinjen od limunova drva mjesto je za kojim je dopušteno, štoviše obvezujuće, razgovarati o definitivnom kraju. Možda bi, doduše, prikladniji ovoj prozi bio njezin radni naslov Rage and Age (Bijes i dob). Bilo kako bilo, posrijedi je štivo koje se s razlogom čita požudno i halapljivo, i koje je dovoljno snažno da začas probudi u čitatelju i ushit i sjetu i duboku tugu. Konačno, Stol od četrunovine jedna je od rijetkih knjiga kojima samo najsitničaviji imaju što za zamjeriti; takve je knjige teško pravedno recenzirati, jer se tekstovi s previše superlativa obično ne čine dovoljno uvjerljivima.