Uz performativnu intervenciju Oslobođenje Zagreba, u produkciji BLOK-a i Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu.
Namjerno marginalna lokacija napuštene prodavaonice Perlica (još se vidi reklama Sve za hobby na pročelju zgrade) u Zvonimirovoj ulici, svjesno udaljena od etabliranih gradskih galerijskih prostora, ali zato na samom kraju svoje prometne linije spojena s Trgom žrtava fašizma, izabrana je da u sklopu trinaestog UrbanFestivala posluži kao lokacija za osobitu izvedbu Oslobođenja Zagreba. Autori performativnih intervencija u filmske materijale iz razdoblja 1945. godine su Mila Pavićević i Goran Sergej Pristaš, u suradnji sa studentima druge godine diplomskog studija snimanja na zagrebačkom ADU-u (Darijem Belićem, Nikolom Šerventićem, Dinom Šertovićem i Inom Zeljakom). Na osobit način opovrgavajući glazbeni hit The Revolution Won’t Be Televized Gila Scott-Herona, Pavićević i Pristaš otvaraju pogledima publike zapis poznat kao Filmske novosti br. 1 (snimljen tijekom 8. svibnja 1945, vjerojatno i tijekom 11. svibnja iste godine, kad je održan veliki miting na Trgu bana Jelačića, kasnije Trgu republike, danas opet Trgu bana Jelačića) i dijele s izložbenom publikom montirane i izrezane, kao i naknadno umetnute snimke ulazaka partizana u Zagreb, što je samo po sebi način kritičkog interveniranja u kolektivno pamćenje.
Mnoštvo ili masa? Masovnost ljudi na filmskim materijalima, njihova dvostruka zbijenost (kako u zbjegovima, tako i u nadgledanjima vojske s krovova te svečanim dočecima pobjedničke vojske na glavnom gradskom trgu), ne govore toliko o revolucionarnom zanosu poraća, niti o romantično “samoorganiziranom” mnoštvu Hardta i Negrija, koliko o masovnoj nesigurnosti tog prevratničkog vremena. Građani su živjeli u neopisivom strahu, potvrđuje komentatorski, dokumentarni glas sa zvučnika, smještenog u osobitoj međuprostoriji između tri filmska ekrana. U prostoru izložbene izvedbe publika prati vizualne narative premještajući se od jednog do drugog ekrana, katkad stojeći pred zidom ili zastajući pred uvećanim fotografijama, uspoređujući različite intervencije na relaciji prošlost/sadašnjost, pa i relaciju derutni zid iz 1945. vs. derutni zid iz 2015. godine, hotimice združene i crnobijelom tehnikom snimanja (u oba vremena) i faktografskim pristupom izgradnji filmskog narativa.
Na prvom ekranu Pristaš i Pavićević (pojedinačno, ne združeno) hodaju stazama oslobođenja Zagreba, uglavnom pustim gradom današnjice, obilježavajući ga razmotavanjem duge trake (nalik na policijsko obilježavanje ili izoliranje mjesta zločina ili scensko obilježavanje prizorišta). Njihovo kretanje u stalnoj je jukstapoziciji s rafalnim zvukovima iz 1945. godine, tenkovima u Jurišićevoj i prizorima rada aktualne filmske ekipe iz 2015. godine na arhivu starih fotografija. Na drugom ekranu vrte se sirovije, montažno diskontinuirane i vjerojatno izvorno izrezane ili eliminirane snimke oslobođenja, a prati ih tekst autora izložbe, organiziran kao da je u pitanju titlovani prijevod s jezika jedne ideologije na jezike drugih ideologija (titl eseja teče donjim rubom slike), s namjerom otkrivanja različitih dimenzija potrebnog odmaka od jednostavne razmeđe pojmova kao što su “okupacija” i “oslobađanje”. Tako saznajemo da je snimateljska lozinka ili šifra samoočuvanja 1945. godine glasila Florijan zna sve, omogućavajući nositeljima kamera sporazumijevanje s dolaznim i odlaznim vojskama. Citiram iz programske knjižice: “Iako Florijan ne postoji i lozinka je dogovorena samo među snimateljima, ime iza akcije regulira situaciju. Snimatelji su pušteni na miru.” Mnoga lica gradskih prolaznika i vojnika izrazito su zatvorena, oprezna, iscrpljena, tupa. Interakcije su pristojne i oprezne, distancirane, odmjerene, ispitivačke. Tekstualni zapis ispod snimaka, pretpostavljam koautorstvo Sergeja Pristaša i Mile Pavićević, komentira sliku: Film ispraća zajednicu u raspadanju i dočekuje zajednicu u nastanku. Iako je film snimljen ilegalno, improvizirano, u bijegu, pod napetošću mimikrije unutar zbjegova i kaotičnog križanja raznih vojnih kolona, uz svijest o tome da prvenstveno treba sačuvati, pa tek onda upotrijebiti tehniku, posao snimanja odrađen je profesionalno. Na filmu se, bilježi tekst autora izvedbene izložbe, susreću dvije kintematografije, dvije estetike, dvije politike. Transparent: Smrt narodnim neprijateljima. Panoramska snimka u jednom trenu pokazuje poharana seoska domaćinstva u predgrađu, baš kao i napuštene ili iznutra zabarikadirane kuće. Možemo pretpostaviti da vojska u bijegu pljačka sebi za popudbinu, dok gladna oslobodilačka vojska pljačka u dolasku. Ali u svim je materijalima daleko važnije ono što je izostavljeno, od onoga što je snimljeno i emitirano. Dakako, usporedimo li kraj rata u Zagrebu sa službenim podacima o zlostavljanju žena od strane Crvene armije u Berlinu tijekom svibnja 1945. godine, kada je došlo do masovnog silovanja više od stotinu tisuća žena (od kojih su mnoge i ubijene), naše je oslobođenje zbilja nalik na usporeni film smjene političkih simbola i spomenika, sa zaleđenim narodom u pozadini.
“Midin dodir” socijalizma Na trećem ekranu je službeni materijal filma Oslobođenje Zagreba iz 1945. godine: prizori ponosnih, uspravnih vojnika na konjima, prolazak vojske ulicama na seoskim kolima, ali i vožnja na otvorenim tenkovima i kamionima. Tito nas je doveo do potpune pobjede. Samo što pobjeda prije otkriva bijedu i pomutnju ratnog stradanja, negoli trijumf pravičnosti. Kraj rata na trećem ekranu želi biti više od dokumenta prijelomnog vremena; više od velikog slijeva preživjelih uniformi u metropolu. U filmskim novostima kraj rata želi biti svečana parada nove ideologijske mašinerije. Vide se i njemački i ustaški zarobljenici, spominje se njihov put prema logorima. Pije se iz demižonki, ponosno smješka, pozira s buketićima cvijeća u ruci. Tu i tamo vidjet ćemo desetogodišnjeg dječaka koji ponosno dimi cigaretu ili grupicu koja usred zaustavljene gomile pokušava povesti i zakratko plesati kolo, ali većina građana i dalje je izrazito statična, gotovo petrificirana.
Kao osobi koja je odrastala u socijalizmu, paraju mi uši snimke limene glazbe s borbenim pjesmama (Budi se istok i zapad), kojima su tijekom jugoslavenskog režima vječito obilovale sve proslave antifašističkih obljetnica, sve školske priredbe, svi predsjednikovi rođendani. Zvuk poslušnosti. Zvuk raspjevane kolektivne docilnosti. Pathosa komunističkog brainwashinga. Još mučniji efekt danas imaju domoljubni napjevi. Pa premda znam da je namjera izvedbene izložbe Oslobođenje Zagreba slaviti ili bar afirmirati antifašizam, osjećam politički umor pri slušanju jednoobraznih socijalističkih ideologijskih smjernica, krilatica i službenog, novomitološkog jugoslavenskog filmskog jezika. Midin dodir “zlatnog doba” socijalizma svakako je 1945. godine stupio na mjesto nacističkog nasilja, s jedne strane prekinuvši politiku genocida, a s druge zadugo zamrznuvši građane Zagreba u promatranju velikih manevara socijalističke utopije i socijalističke korupcije u tijesnim ulicama, kako bi rekao Brešan. Utopiju i distopiju socijalizma bilo je veoma teško razdvojiti. Rekla bih da se s time još uvijek mučimo. Sudeći po masovnom odazivu na prvi socijalistički miting, čija brojnost (barem u filmskim novostima) nadmašuje sve što sam ikada vidjela na glavnom gradskom trgu, ljudima poraća očajnički je trebala nova ideologijska projekcija. Jesu li je zbilja dočekali? Predlažem da nam odgovori Josip Županov, iz knjige Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma: “Odlazak ‘velikog Stalijna’ omogućio je društvenu koagulaciju velikog broja ‘malih Staljina’ (izraz G. Lukácsa) u zasebnu političku klasu, što bio sine qua non političkog kapitalizma. Jer bez određene unutarklasne solidarnosti ‘protokapitalisti’ ne bi mogli svakodnevno djelovati bez straha da će završiti u gulagu ili pred streljačkim vodom.” Protokapitalist prvog reda, nastao iz redova komunističke partije, danas je i ultimativni osloboditelj Zagreba: Milan Bandić. Petrificirana gomila još uvijek ne zna što poduzeti.
Osim – snimati...
“Midin dodir” kapitalizma Je li premontiranje starih i novih ideologijskih materijala iz 1945. godine zbilja naša posljednja opcija za reviziju revolucije? Jednako kompleksno pitanje: jesu li recentna izložbena i narativna rastvaranja unutrašnjosti kolonijalnih brodova u čijoj se utrobi afričko stanovništvo, stješnjeno poput sardina, izgladnjelo i bolesno, prevozilo na prisilni, ropski rad u Ameriku, gradeći je kao kapitalističku velesilu, zbilja djelotvorni protiv sustavnog i obično nevidljivog rasizma? Što točno i koga mobilizira protucenzurni režim gledanja? Oslobođenje Zagreba – već i zato što generira navedena i mnoga druga pitanja – jedna je od majstorskih izvedbi demitologizacije i revolucija i revolucionarnih licemjerja. Dobili smo autorski projekt koji obavezno treba dalje razvijati, nadopisivati i iznova otvarati u različitim medijima i formatima, upravo kako bismo se oslobodili prestrašene kolonijalne zagledanosti u nove i stare jahače demokalipse (apokalipse demoracije). Dodatno je važno napomenuti da fotografija u sebi čuva drugačiju izvedbenost od filmske snimke, s time da u Oslobođenju Zagreba statika ljudske gomile na filmu pojačava i gotovo bih rekla agilnu bespomoćnost dokumentarnih tijela na fotografskoj slici. Ono što možda najviše potresa iz perspektive 21. stoljeća je manjak bilo kakvog oduška među narodnom “publikom”. Danas ne mogu zamisliti ni nogometnu utakmicu bez alkoholnog divljanja i mahanja zastavama po kvartovima. Godine 1945. ljudi su bili veoma suzdržani. Toliko iscrpljeni Drugim svjetskim ratom ili toliko disciplinarani nekim drugim sustavom vrijednosti da su jedva stajali na nogama. Ali stajali su, uspravno. Trijezno. Gledajući ta inteligentna lica nikada neću povjerovati da smo osuđeni na park prirode pod nazivom Destrukcija. Niti da ne znamo što nam se događa. Drugo je pitanje zašto još uvijek nepomično stojimo, spašavajući opremu pred mogućim divljanjem ovih ili onih okupatora. I vjerojatno su Pavićević i Pristaš u pravu: jedini djelotovorni način pokretanja zaustavljenih tijela jest onaj sa stvaralačkim, a ne militarnim alatom u rukama. Camera lucida, umjesto camera obscura. Studiranje ideologije, a ne njezina konzumacija.