Jelena Ostojić razgovarala je s autorima koji će predstaviti svoje filmove u glavnom programu 24. Dana hrvatskog filma
Film Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji napravljen je retro stilu, a sastoji se od animacije, glumljenih dijelova i arhivskih snimki... Na koji način su postali jedinstveno djelo?
Moglo bi se reći da su Nepoznate energije u konceptualnom smislu, reanimirani film. Pri tom mislim i na Mary Shelley i Frankensteina kao ponavljajući obrazac kroz znanstvenu fantastiku 20-og stoljeća, ali i na kolaž, aproprijaciju i cut and paste paradigmu internetskog doba. Moje viđenje SF-a je Frankenstein + Gertrude Stein = Silence Fiction. Što se tiče retro stila, film kao medij svojevrsni je retrovizor, medij mrtvih svjetova, bilo da se radi o materijalu koji je snimljen prije par minuta ili sto godina. Mi smo prva generacija koja ima privilegiju instant dostupnosti svih tih povijesnih audio-vizualnih arhiva. Uz nove internet medije, mi već sami sebe doživljavamo kao buduće mrtvace, u nekom instagram prividu povijesnog konteksta: separacije, sablasnog odvajanja, doppelgangera, mjesto preklapanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ali naše kapsule za bijeg nemaju predviđeno mjesto za nas. Zar to samo po sebi nije fantastično i pomalo zastrašujuće; današnja sadašnjost je sutrašnja prošlost. Kao što Velvet Underground pjevaju, čuvaj se svjetova koje ostavljaš iza sebe.
Je li u Nepoznatim energijama prije nastao dijalog ili animacija koju prati?
Film je nastao po tekstu, snimljenom dijalogu, nešto što smo nazvali Radio-filmom, a zatim je paralelno nastajala slika i zvuk.
Kako ste pronašli arhivske snimke korištene u filmu?
Internet je odlično mjesto za drugi život prošlosti i hauntologiju. Za one koje zanima, spomenuo bih Internet Archive (www.archive.org), jednu od najopsežnijih digitalnih arhiva javnog dobra. Naravno ima ih još, samo par klikova dalje.
Na Danima hrvatskog filma Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji uvršten je u kategoriju igranog, no svakako odudara od uobičajenih rodovskih definicija. Kako biste opisali filmsku formu kojom se bavite?
Moglo bi se reći da su Nepoznate energije eksperimentalni film, posložiti sve po ladicama i tako zaključiti slučaj. No smatram da neki modeli i načini opisivanja stvarnosti, danas nisu više adekvatni, relevantni.
Svaki medij je u velikom djelu oblikovan i samom tehnologijom koja ga uvjetuje. Imamo tehnologiju koja nam dopušta da stvaramo filmove na dosad nezamislive načine, ali napredak na jednom području susreće se s kašnjenjem i stagnacijom na drugom, onom konceptualnom i idejnom. Imamo film, vrijeme, kontekst, konvencije. Realizam nije Realnost, već samo još jedna konvencija, način pripovijedanja. Naturalizam te linearna naracija na filmu su jednako artificijalni, arbitrarni kao i bilo što drugo, prioritetnost tog pristupa kao medijatora, počiva na ideji o zajedničkoj, konsenzualnoj stvarnosti; ništa od toga nije samo po sebi loše, ali stvarnost se skriva na čistini, a ljudi imaju tendenciju uzimati stvari zdravo za gotovo. Iz tog razloga trebamo uvijek nove poligone za testiranje elektromagnetskih značenja života. Svakodnevni život na uličnom nivou, više nalikuje eksperimentalnom filmu; bljeskovi, elipse, asocijativni blokovi... Nakon stoljeća filma, primjećujemo da i sam život posjeduje slične kvalitete, tj. da je sama stvarnost nekakav medijski fenomen