Reanimacija

Nekidan sam ubio osu. Chloe se strašno razbjesnila, kao da je ova pokušavala razgovarati s njom, i soba je odjednom utihnula. Odjurila je u svoju sobu i sve do sljedeće večeri nije htjela izići ispod popluna. I njezina je majka znala to činiti, i prije bolesti. Ponekad se pretvaram da je još uvijek u drugoj sobi.

Jučer ujutro, kada sam Chloi odnio doručak, usplahireno je nešto sakrila pod krevet.

“Pospremam sobu”, uporno je tvrdila i skretala pogled pun krivnje. Odložio sam čašu mlijeka i sendvič s maslacem od kikirikija na pod uz vrata i pokušao joj se približiti. Jurnula je prema meni, htjela me izbaciti iz sobe.

“Molim te tata, otiđi. Reći ću ti kad bude gotovo.”

Dok me udarala po rukama i trbuhu, došlo mi je da zaplačem. Ne samo zato što me šokirala snaga njezinog opiranja, nego zato što ima tajnu. Već sada, sa svojih šest godina, skriva nešto od svog tate.

Frknuo sam prema fotografiji Trishe na psihi u našoj sobi. Sjeo sam na naš krevet – mrzovoljan, ljutit i tup – i mrzio sam nju i sve živo. Pretvarao sam se da poštujem njezinu odluku da ne ide opet na kemoterapiju, ali sada je to djelovalo krajnje sebično, kao da joj uopće nije bilo stalo do nas dvoje. Zatim sam još više mrzio sebe jer tako mislim, jer znam da to uopće nije istina.

Nakon nekog vremena, osjetio sam da me Chloe promatra s praga. Podigao sam pogled, onako pogrbljen na krevetu. Njezin je pogled žario, govorio mi da se pogledam; govorio mi je da joj u tom stanju nisam nikakva podrška. Zatim je ušla u sobu, zagrlila me i upitala može li gledati Shreka na videu.

“Znaš što, Chlo; odi dolje, uzmi kutiju s keksima, uključi video, pa ćemo sjesti i pogledati ga zajedno, može? Što kažeš?”

“U redu”, umorno je zapjevušila, kao da mi čini golemu uslugu.

Ispratio sam je iz sobe i gledao kako natraške silazi stubama.

“Prestani, Chloe. Ozlijedit ćeš se.”

Još jedan prodoran pogled, otpuhivanje, a zatim se okrenula i jurnula niza stube vrišteći.

Pričekao sam da začujem televizor, ušuljao se u njezinu sobu i kleknuo uz krevet, pokušavajući dohvatiti izvor njezine tajnovitosti. S mjesecima neusisanog saga uskovitlale su se preda mnom prašina i ljuskice kože, bockajući me u nosu dok sam izvlačio tenisice, lutke, stripove i odbačene darove koje smo joj kupili.

“Tata, počinje Shrek”, viknula je odozdo.

“Zaustavi ga. Odmah silazim, zlato”, rekao sam kroz nos i nehotice udahnuo cijeli oblak prašine koja se podigla. Usprkos napadaju kihanja, nastavio sam naslijepo pipati ispod krevetom, dok se na sagu pored mene nije našao stari Trishin neseser. Trisha ga je uvijek držala na rubu psihe u našoj sobi. Nisam primijetio da je nestao.

Glupo sam se osjećao dok sam sav taj krš gurao natrag pod krevet. Sve djevojčice vole eksperimentirati s maminom šminkom. Bolje da Chloe to nekako iskoristi, nego da nezamijećeno stoji u našoj sobi poput kakve kozmetičke katakombe. S nostalgijom sam pritisnuo kopču i otvorio ga. Moj krik je dozvao Chloe na kat, opet me udarala dok mi je pokušavala istrgnuti iz ruku to jezivo, improvizirano groblje.

“To je moje! Vrati mi to, tata, to je moje!”, cviljela je meni iza leđa, dok sam užasnut prekapao po neseseru. Ptica, raspadnuta i puna crva; bezbroj više ili manje spljoštenih muha zujara i osa; miš, za Boga miloga, gdje je pronašla miša? Skočila mi je na leđa i uhvatila me oko vrata.

“Pusti to, tata, nemoj. To je moje.”

Od stiska oko vrata izbacio sam prašinu u snažnom napadaju kašlja. Dok sam se borio za zrak, soptao i hripao, istrgnula mi je neseser i odjurila niza stube.

* * *

Odonda nastojim smoći hrabrosti da načnem tu temu. Od nesesera ni traga. Ne želim je opet uzrujati. Jučer ostatak dana nije razgovarala sa mnom. Imam osjećaj kao da sam je time na neki način strašno povrijedio. Usprkos očitoj opasnosti za zdravlje koju predstavlja njezina mala kutija puna mrtvih stvorenja izrovanih buhama i crvima, znam da je to samo njezin način da se nosi sa svime. Osim toga, nije joj mnogo preostalo. Njezini prijatelji, kao i moji, polako su nestali. Chloini, zato što njihovi roditelji misle da su premaleni da se suoče s razgovorima o smrti – moji, jer se boje da ću ja govoriti o tome.

Shrek se vrti treći put u 24 sata. To je prvi i posljednji film koji je Chloe pogledala u kinu s Trishom. Chloe je tada imala samo dvije godine, ali navodno nije ni pisnula, osim kada su obje zapjevale na kraju filma. Nisam mogao poći s njima jer sam to popodne klijenta podučavao on-line. Uvijek moram izići iz sobe prije karaoka scene na kraju, zbog čije sretan-sam-što-sam-živ poruke poželim da sam mrtav.

Vratio sam se kada su utihnuli posljednji akordi pjesme Dance to the Music. Chloe ne gleda u ekran. Kad mi se oči priviknu na polumrak u sobi, shvaćam da promatra pauka koji plete mrežu između njezinih raširenih prstiju. Kroza zavjese probija se tanka sunčana zraka i pada na srebrno tkanje. Primjećujem da me primijetila, ali i dalje bulji u svoju ruku, dok je drži nasuprot svjetlu. Kroz glavu mi prolijeće slika nas dvoje uhvaćenih u prljavštini i prašini ispod namještaja: gušimo se, davimo u svjetlu koje nestaje.

Moramo izići. Ako odmah ne odemo van, bojim se da nikada nećemo pobjeći. Sjedam na dvosjed pored nje.

“Dakle, imaš novog prijatelja?”

“Zove se Lilo. Živi iza zida”, pogleda me, i njezin jučerašnji bijes raspline se u trenu. Gledamo kako sitan crni kukac tka između njezinih prstiju, sve dok ne isprede put za bijeg i nestane niz srebrnu nit jurnuvši preko saga.

“Pa-pa, Lilo, vidimo se uskoro”, maše za njim. I ja mašem, da je odobrovoljim, prije nego što načnem temu izlaska iz kuće.

Najprije predlažem zoološki vrt. Tamo je mnogo raznih životinja? Ali Chloina učiteljica, gospođa Gerard, rekla joj je da su zoološki vrtovi okrutni, naravno, i da bi učenici trebali reći roditeljima da više ne žele ići tamo.

“...onda će morati zatvoriti zoo, pa će životinje otići kući i biti slobodne.”

Pokušavam joj reći da to nije baš tako jednostavno, ali ona je nepokolebljiva u tome da je gospođa Gerard u pravu. Ne želi gledati tužne životinje. Iz džepa vadim rupčić i provjeravam koliko mi je novca ostalo za nas dvoje dok mi u ponoć ne bude odobren ček. Imam nekoliko kovanica od funte i još nešto sitniša. Kažem Chloi da je gospođa Gerard vjerojatno u pravu.

Prijedlog za plažu malo joj se više sviđa, ali inzistira da će poći samo ako joj dopustim da pliva. Listopad je, a hladan vjetar sa Sjevernog mora probija do kosti, čak i kada posve obučen hodaš po pijesku.

Ona predlaže toplice, ali tamo bi moglo biti ljudi koje ne želim vidjeti. Složimo se oko rijeke Esk, hranit ćemo patke. Opet životinje, na žalost, ali barem ćemo izaći iz proklete kuće.

Svratimo u talijansku slastičarnicu na Visokoj ulici po sladoled. Poslužuje djevojka koja je zagrijana za mene. Nisam baš raspoložen za to.

“Evo, stranče. Mislile smo da se negdje skrivaš, ha, Marie?”

Dolazi Marie, koja vodi slastičarnicu, s prokušanim izrazom sažaljenja.

“Ah, već vas neko vrijeme nismo vidjeli kod Jaggy Thistlea. Trebali bi svratiti jedne večeri”, kaže pijevnim škotsko-talijanskim, koji mi je nekad bio jako šarmantan.

Promrmljam nešto u stilu da imam mnogo posla, dok gledam kako se sladoled od jagode cijedi Chloi niz bradu po svježe opranoj Adidasovoj trenirci, primam je za hladnu, ljepljivu ruku i odlazimo.

Ostalo mi je novca točno za 10 cigareta i još jedan sladoled, jer znam da će ga Chloe svakako tražiti u povratku. U kući ima hrane u izobilju, ali mrzim ostati posve bez novca. To se događa samo otkako je Trisha umrla i zbog toga se osjećam kao da više nisam u stanju pobrinuti se ni za osnovno.

Chloe me zaustavlja kod Oxfamove trgovine. Pokazuje otrcanu lutku od kukuruza koja tužno visi na vješalici u izlogu.

“To je lutka za sreću, tata. Vidjela sam je u školi. Seljaci je koriste da se životinje ne razbole. Mogu li je dobiti, tata. Nosi sreću. Molim te.”

U kutiji su mi ostale tri cigarete. Ako uzmem paketić rizli, mogle bi mi potrajati cijelu večer. Vjerojatno bi nam oboma malo sreće dobro došlo i pristajem. Chloe je na sedmom nebu – njuška je i slamnate joj ruke podiže gore-dolje.

Dok smo došli do Eske, lutka je nestala – nehotice je ispala negdje putem. Odjednom me obuzme bijes, ali brzo ga potiskujem i šutke se natmurim.

Sigurno je pačja sezona parenja, ili tako nešto, jer patke samo skaču jedna na drugu. Vrlo neugodno. Usprkos tome, uspjele su u točno trideset sekundi smazati pljesnivi francuz koji smo ponijeli sa sobom. Zatim, bez odgađanja, opet skaču jedna na drugu. Chloe više nije u središtu pozornosti pa žestoko zanovijeta.

“Ovo je bezveze. Zašto nismo jednostavno otišli na plažu? Mogu plivati u majici i gaćicama. Daj, tata... molim te?”

Pokušavam joj odvratiti pozornost pokazujući prema muhi zujari koja okrenuta na leđa pluta nizvodno i nastoji osloboditi se slabašne riječne struje. Kada se konačno usredotoči na muhu, prasne.

“Moraš je spasiti tata. Utapa se. Hajde”, cvili dok slijedi muhu niz obalu rijeke. Idem za njom, s nelagodom, ali sretan zbog te neočekivane zajedničke potjere. Kad odjednom stane, samo što ne padnem preko nje.

“Oh, tata. Zapela je. Moraš je spasiti.”

Kukca je zaustavila stijena. Nisam siguran vrti li se zbog struje ili se još uvijek bori za život. Chloe skuplja grančice i baca ih u rijeku, sve daleko od mete. Bjesni zbog toga.

Bacam nekoliko grančica i kamenčića, jednako neuspješno, što samo još više oneraspoloži Chloe. Moram je uhvatiti za ruku da ne skoči u Esk da spasi kukca.

Labudica s mladuncem doplivala je da vidi oko čega sva ta strka. Čini se da gleda u mene, zatim u Chloe – kratko istražuje površinu vode i prije nego što se možemo i oprostiti, proguta nesretnog kukca.

Predviđam Chloinu vrisku, ali ona se naprotiv sva ozari.

“Hoće li sada zbog toga dobiti male labudove, tata? Hoće li se vratiti kao nešto drugo? Vidiš, vidjeli smo to.”

Kažem joj da neće, labudici je to samo hrana, ali pomoći će joj da othrani vlastite mlade. Odmah opet cmizdri i plače. Isuse, što bi sad trebalo učiniti? Moram je obuzdati da ne kamenuje labudicu. Neki tetovirani tip koji peca na suprotnoj obali ustaje i zaklanja oči škiljeći prema nama, dok mi ona vrišti u naručju. Tipično. Podižem palac prema njemu s izrazom patničke pokornosti, ali to vjerojatno ne može vidjeti. Vraća se svom pecanju i pivu. Predaleko je da se shvati je li tamnoputi stranac ili obična ovdašnja ništarija iz Musselburgha. od našeg lokalnog sunca. U svakom slučaju djeluje kao da je blaženo neopterećen životom – prokleti sretnik.

Dok odvlačim zlovoljnu Chloe, spas se napokon ukazuje u liku pretilog, slinavog crnog labradora, koji poskakuje prema nama do nas i ide ravno na Chloe, i to najprije jezikom. Ona odmah prihvaća, klekne kako bi joj lakše oblizao lice. Puštam da je kupa svojim teškim, vlažnim dahom, dok ga vlasnik ne pozove natrag. Niz Chloinu ruku cijedi se pseća slina, ali ne prigovaram, jer bi mogla opet početi.

Idemo parkom prema boćalištu. Čini se da nitko od mojih znanaca iz Lodgea nije u blizini, pa sjedamo na klupu. Chloe je odjednom očarana svime. Hvata me za ruku i traži da joj objasnim što to rade ljudi koji bacaju kugle, a onda ushićeno prati uzvikom svako bacanje. Bez obzira na sve moje ograde, jer imam šestogodišnjakinju opsjednutu pregaženim životinjama i najdosadnijim sportom na svijetu, pravo je olakšanje vidjeti da se zagrijala za nešto novo.

Igra se bliži kraju i oko nas se okupljaju ekipe za novu partiju. Osjećam kako mi netko stišće slobodnu ruku. Okrenem se i ugledam Rachel, čarobno duhovitu suprugu mog prijatelja Andrewa. Ugodna toplina kojom prema meni zrači njezino okruglo, rumeno lice, smjesta se ohladi kad shvatim da je u invalidskim kolicima. Posve sam smetnuo s uma da joj je dijagnosticirana multipla skleroza. Odavno nisam u kontaktu s njima. Čini se da joj je doista drago što nas vidi, pa se razvedrim.

“Kada si posljednji put uzeo slobodan dan, Nick? Bez uvrede, dušo, ali grozno izgledaš...”, opet stišće moju ruku. “Stvarno, bilo bi nam drago pričuvati Chloe ako ti treba malo prostora. Još bolje, skini mi ga s vrata barem na jednu večer.”

Grimasom pokazuje na Andrewa. On uzvraća kreveljenjem.

Chloe se privija uz mene, pretvarajući se da se srami.

“A vidi ti nju, kako si narasla. Malo ćeš praviti društvo svojoj teti Rachel.”

Chloe očarano zirka prema invalidskim kolicima.

“Tata, što nije u redu s ovom gospođom?”

“Chloe!”, neugodno mi je zbog njezinog pitanja i zbog moje nesposobnosti da odgovorim. Rachel se smije i moli je da je zagrli.

“Ništa što se ne bi moglo riješiti čavrljanjem s mojom najdražom curicom.”

Andrew pokazuje prema kafiću.

“Hajde, Nick, idemo na pivo. Bit će joj dobro s Rach. Svi dečki pitaju za tebe.”

Posljednje što želim jest opet prolaziti kroz sve to s dečkima iz Lodgea.

“Iskreno, trebao bih se vra...”

“Gluposti, pogledaj njih dvije. Slažu se kao lonac i poklopac. Daj, kreni i opusti se malo.”

Gledam prema Chloe tražeći spas, ali ona je posve obuzeta Rachelinim tumačenjem kako rade električna kolica. Kako idu naprijed i natrag. Kao da me uopće nema. Andrew me hvata za nadlakticu i vodi prema kafiću.

“Tata će se brzo vratiti. Pripazi na tetu Rachel.”

Chloe samo nešto promrmlja, zadubljena u brzi tečaj o mehanici transporta invalida.

Andrew me gura kroz vrata kafića i maše mi da odem.

“Mogu zajedno gledati kako igram. Pokazat ću joj kako se to stvarno radi.”

Gotova je posljednja partija. Stojim na vratima, sve dok ekipa koja je završila ne uđe u kafić, a tada se sakrijem iza njih. Ne želim da me vidi netko od poznatih. Ne mogu si priuštiti ni jebeno malo pivo, a do jutra su mi ostale samo dvije cigarete.

Bučnim koracima idem kroz kafić prema zahodu i gotovo se zabijem u Petera McVeigha i Larryja Marsdena, koji stoje buljeći u automat za voće. Panično izjurim na ulicu kroz drugi izlaz.

Bože, ovo je stvarno jadno.

Na uglu prijeđem ulicu i vratim se u park. Crni labrador sada s kolijem juri za loptom, a vlasnici, muškarac i žena, stoje i razgovaraju. Pitam se je li njihov susret dogovoren ili slučajan. Drugi, izdizajnirano šlampav par, kroz zrak vuče zmaja oslikanog uzorkom grafita, hihoćući se i natežući tko će ga voditi. Pokušavam misliti na Trishu i sebe, kako smo nekad šetali ovuda prema plaži, prije Chloe, ali pred očima mi je jedino hladna, bijela ljuštura u koju se pretvorila tren nakon što je ispustila posljednjih dah; smeđi moždani iscjedak koji se spustio niz cjevčicu u njezinom nosu; potpuni gubitak dostojanstva u svemu tome.

Svlada me hladna navala mučnine i mislim da ću se onesvijestiti. Odvučem se do javnog zahoda.

Gurnem teška, škripava vrata i odmah mi je bolje, jer sam opet u zatvorenom; zujanje ventilatora, miris sredstva za dezinfekciju. Sve je savršeno uredno – čiste police s novim sapunom, pravi platneni ručnici, vaza s cvijećem. Jedva se osjeća miris mokraće.

Tip stoji kod pisoara, a kako imam problema s pišanjem na javnom mjestu, ulazim u jedan od dva odjeljka. Sjednem da se popišam, želim malo biti sam, negdje gdje je mirno. Čujem tipa kod pisoara kako kašlje, pljuje i odlazi. Obgrlim samoga sebe i uživam u osjećaju rasterećenja, sam u tom skučenom prostoru. Kod kuće nikad nemam mira čak ni u kupaonici. Chloe stalno kuca na vrata, hoće sendvič, hoće gledati video, hoće svaki djelić mene za sebe.

Ogledavam se po kabini. Visoki higijenski standardi i dekor ovdje nisu tako očiti. Na vratima napola proste žvrljotine, ali ništa zanimljivo ili čitljivo. Na pločicama smeđi tragovi ugašenih čikova. Držač za toalet papir istrgnut je iz zida, a na tom mjestu ostala je rupa.

Instinktivno se navirim.

Isprva vidim samo tetovaže kako poskakuju gore-dolje kao u crtanom filmu. Jedna jedina, ekskluzivna projekcija. Zamišljam tamnoputog čovjeka s druge strane rijeke i zapeče me u želucu. Polako se naginjem dalje od rupe, pokušavam vidjeti i ostalo, dok nježno trljam bolno mjesto, nastojim odvratiti pogled, gledati u pod, ali slika mi je utisnuta u um poput upravo ugašenog televizijskog ekrana. Moram opet pogledati.

Veliko smeđe oko uzvraća pogled i zatim nestane. Tog trena znam da sam uhvaćen. Bez daha sam. Užasnut sam, ali i dalje se očajnički želim olakšati. Želim uništiti dokaz, ali nikako da nestane. Vidim rub njegove tenisice kako viri iz susjednog odjeljka. Od toga mi je samo još gore. Želim opet pogledati kroz rupu, samo da vidim što se događa, ali ne želim da tip pomisli da drkam na njega jer nisam, stvarno nisam.

Pregrada se ulekne, kao da se naslonio na nju. Dok buljim u svoj kurac, u želji da ga ispraznim, on svoj kurac gurne kroz rupu. Tog sam trena na koljenima, desne noge prignječene uz podnožje školjke, donja strana daske zabija mi se u leđa. Moja ga se usta ne mogu nasititi. Vrat kao da će mi se svaki čas slomiti, ali pušim pohlepno i beznadno, ruka mi je iskrivljena, ali i dalje šiba u mom međunožju. Dok mi svršava niz ždrijelo, olakšam se na hladnu najlonsku podstavu svoje jakne. Omamljen od olakšanja, i dalje ga oblizujem jezikom, kad začujem kako se otvaraju ulazna vrata zahoda i Chloin glas kako doziva s njih:

“Tata, jesi li tu, tata? Tražimo te.”

“Eh... dobro, zlato... evo me začas”, promucam, a njegov kurac opet nestane.

“Požuri, tata, teta Rachel mora ići, a ja ti nešto moram pokazati, hajde.”

Nešto mrmlja i čujem kako se vrata opet zatvaraju uza škripu.

Noga mi je ukliještena uz podnožje školjke. Dok pokušavam osloboditi nogu s druge strane, osjećam probadanje u otprije bolnim leđima, ali moj strah i osjećaj odgovornosti još su izgubljeni u navali adrenalina. Ustanem, nema toalet papira. Obrišem se nedobitnom srećkom i starim autobusnim kartama. Presretan sam.

U zrcalu iznad umivaonika pregledavam jaknu: vlažne mrlje uglavnom su iznutra. Poravnam kosu i izlazim.

Chloe me odmah hvata za ruku i vuče prema plaži. Mašem Rachel i Adrewu u znak isprike, dok je on gura natrag prema boćarskom klubu. Chloe nestrpljivo otpuhuje zbog mog sporog, ukočenog hoda.

“O, tata, daj. Pogledaj što sam našla.”

Zatim nas dvoje klečimo na pijesku, zagledani u nešto. Mrtvog čvorka. Chloe me privlači bliže.

“Molim te tata, samo još ovaj put. Molim te. Daj da ga zadržim dok se ne promijeni. Molim te...”

Bacam pogled natrag na park, dok tetovirani čovjek s rijeke nestaje u smjeru Visoke ulice. Stavljam mrtvu pticu u svoj džep.

Putem kući uzmemo još jedan sladoled.

Događa se

robudila sam se s hladnim, mučnim, ispraznim osjećajem predstojećeg obiteljskog dana. Godišnji je odmor dragocjen i užasavam se protratiti i najmanji dio na derišta mojih rođaka, bezobraznu ujnu i neizbježne suze moje majke nakon nekoliko čaša Asti Spumantea.

Pokraj mene u krevetu osjeća se neugodan i nepoznat vonj. Okrenem se na leđa, vruće mi je. Bedrom odjednom dotaknem tijelo, lagani dodir izaziva nečije gunđanje pored mene. Polako odmaknem nogu, ležim ukočena i nastojim sjetiti se nečega, bilo čega. Usudim se pogledati tek kada začujem tiho hrkanje. Zbog posve nejasnog sjećanja na drugi dio uredske zabave, to je jedva podnošljivo.

Kvragu, tko je to? U mom je krevetu tinejdžer. Smrdljivi anđeo prljava lica. Nisam bila u krevetu s tinejdžerom otkako me čuvao susjedov sin, kad mi je bilo devet godina. Koji se kurac događa? U strahu da se pokrenem, da dišem, pitam se nije li ovako kada se ukočiš od straha. Ne radi se samo o tome da bi sa mnom u krevetu mogao biti bilo tko – pospani lopov, osjećajni silovatelj. Radi se o tome da se pokušavam sjetiti što se dogodilo, a za ovo nema objašnjenja.

Nešto se dogodilo na poslu. Bog će ga znati koliko sam vina popila za ručkom, prije nego što sam prešla na ozbiljniji G&T. Druženje s kolegama uvijek me užasno uzruja. Izvan svojih uredskih uloga, kao da smo potpuni stranci. Jesam li se raspitivala kod Boba o unapređenju? Isuse. Glavom mi prolazi slika Marion, Boba i mene u Bistrou. Kako smo dospjeli tamo? Nije li Bob kupio šampanjac i pokušavao mi se uvaliti? Definitivno se sjećam hladnih, vlažnih usana koje se spuštaju. Osim toga, tu je samo ovaj jezivi osjećaj straha.

Tiho sam se izvukla iz kreveta i promatram tog momka. Je li gol? Iako zapravo ne želim znati, ipak pridižem poplun i virim. Gol je – mršav, blijed, divan, prljav i gol. Ako se naglo probudi, pomislit će da sam perverzna, ali svejedno, nikako da skinem pogled s njega. Jesmo li se već poševili?

Nevoljko suzbijam svoj voajerizam i slijedim trag odjeće do dnevnog boravka. Moj grudnjak prepleten s izgužvanom haljinom, blatnjave martensice, supermenske tajice (izokrenute), prljave traperice sa sumnjivom žutom mrljom na bijelom prednjem dijelu. Provjeravam spava li i prekopam mu džepove neobično teških traperica u potrazi za nekim dokazom o identitetu. Broj mobitela našvrljan na potvrdi iz kladionice djeluje mi nekako poznato. Koga s mobitelom poznajem? Sigurna sam da je Evelynin 0374. Prednji džepovi su tako natrpani kovanicama da ne mogu ni zazveckati dok ih pretražujem. U džepiću s prednje strane otkrivam paketić rizli i grudicu hašiša umotanu u foliju. Zatim mi se učini da se iz spavaće sobe nešto čuje, pa brže-bolje sve vraćam natrag.

“Zdravo”, nesigurno se trudim. Nema odgovora. Vratim se u spavaću sobu, a on i dalje hrče. Tiho zatvaram vrata za sobom i idem do telefona. Ovo nije dobro, moram čuti što Marion kaže. Bit će škakljivo, jer grozim se priznati da se ničega ne sjećam. Ljudi ti popunjavaju rupe u pamćenju stvarima koje mogu upotrijebiti protiv tebe. Nikad se nemoj napiti s kolegama s posla. To si uvijek govorim. Biram broj.

Gore je nego što sam mislila. Marion me pokušava uvjeriti da sam u Bistro odvukla Boba, svog šefa, sramežljivu-Helen-iz-financija i nju. Navodno su nešto drugo planirali, ali ja sam bila uvjerljivo agresivna. Znala sam da će izmisliti neko sranje u tom stilu. Bob i ja navodno se nismo mogli odlijepiti jedno od drugoga. Helen je otišla jer ju je pokušao zašlatati dok je izlazila iz ženskog zahoda.

“Ustvari se ponudio da nas poveze. Nakon koliko, niti litre Grousea i onog prokletog šampanjca. Nevjerojatno. A sjeti se kako je u baru onu curu uhvatio za sise. Zašto nas nisu izbacili?”

“Čista strava”, složila sam se a da pojma nisam imala o čemu priča.

“Oprosti, Cath. Znaš da sam htjela ići jesti, ali nakon svih njegovih sranja s konobaricom, Bože, zašto takvi ljudi piju?”

“Nas troje smo otišli u restoran?”

“Kako?”

“Hoću reći ti, ja i Bob?”

“Ne sjećaš se? Otišla sam prije nego što smo dobili stol. Ti si ostala jesti? Bože, Cath, kako si mogla? Je l’ ti se opet uvaljivao?”

Isuse, ovo nema nikakvog smisla. Tajanstveni momak će se probuditi svakog časa.

“Ne, Marion, vidiš, radi se o tome... pa... srela sam nekoga. Je li još netko bio s nama kad si otišla?”

Smije se. “Tko, muškarac?”

“Da.”

“A sada je s tobom? Sigurno nije Bob? A mislila sam da ću vas morati zaliti kantom vode.”

“Molim te, ionako mi je dovoljno muka.”

“Pa što se dogodilo? Jesi li poševila tog tipa?”

Ovo je beznadno.

“Gle, Cath, moram ići, trebam se ufurati u ulogu majke. Sretan jebeni Božić.”

“Nije tako sretan kao tvoj, sve mi se čini.”

Spuštam slušalicu i vraćam se u spavaću sobu. Dok kopam po noćnom ormariću u potrazi za svojim Prozacom, primjećujem da se pored mene pokreće poplun.

“Jutro, krasotice!”

Hvata me za zapešće, blago privlači k sebi i rastreseno ljubi. Ustuknem od njegovog zadaha. Pospano trepće dugačkim trepavicama.

“Hvala ti što si mi dopustila da ostanem.”

Jezivo. Taj čovjek mi zahvaljuje što sam spavala s njim, a ja nemam pojma tko je on.

Rukom prolazi kroz svoju čekinjavu kosu i pita može li se oprati. Od pitanja se zacrveni. Pokažem mu gdje je tuš i s police uzimam par ručnika. Kad začujem šum vode, počnem skupljati njegove stvari, slagati odjeću preko priručja na dvosjedu, a onda shvatim koliko je prljava, pa je prebacim na stolicu. Opet vadim hašiš iz njegovog džepa. Folija se već posve raspala. Kad sam bila mlađa, voljela sam se urokati, ali danas su sve moje prijateljice neporočne žene, uozbiljile su se kad su rodile. Impulzivno odgrizem dio, prstom zagladim otiske zuba i sakrijem haš među božićne čestitke.

Da preduhitrim tišinu kada se vrati, palim televizor – crtići, bolesni američki film za djecu, red raspjevanih kršćana, ili snijeg na Channel 5. Gasim i idem napraviti kavu.

Jesam li ga upoznala u restoranu? Ne bi valjda takvog prljavca pustili tamo gdje ljudi jedu? Sjećam se Boba kako stoji u svom baloneru. Je li otišao kada se pojavio balavac? Odakle se on pojavio, jebote?

Prikaza u pari, gola do pojasa, izlazi iz kupaonice. Ovako čist, još je ljepši. Zovem ga iz kuhinje na kavu. Ima predivan osmijeh.

Sjedimo jedno nasuprot drugoga, gledam kako u šalicu stavlja četiri žličice šećera. Iz kutije na stolu uzima cigaretu pa nudi i meni. Odakle cigarete? Jesmo li sinoć sjedili ovdje? Zašto se ne mogu sjetiti?

“Ili ti je draži božićni džoint?”

O ne, duvanje.

“Zašto ne?”

Traži svoje traperice, vraća se kopajući po džepovima. Što ako primijeti da sam ih dirala? Vidjet će otiske zuba na svom dopu, znam da hoće.

“Trebalo mi je ostati još malo”, kaže i vadi haš iz džepa. O Bože, primijetio je. “Hej, super, ima dosta”, uvjerava me i mota džoint.

Neka on priča. On je u nepravednoj prednosti – zna što se dogodilo, a ja ne znam. Dok mrvi hašiš, podiže pogled.

“I, jesi li se oporavila?”

“Od čega?” oprezno pitam. Podiže obrve i ceri se.

“Od sinoć.”

“Bila sam prilično pijana”, objasnim, ali to je zapravo upitno.

“Mislim da smo svi bili.”

“Svi?”

On sklopi oči i djeluje kao da zamišlja nešto strašno zabavno, zatim mi pruži džoint. Zapalim i duboko povučem. Možda mi to pomogne da skupim hrabrosti i pitam ga. Oh, ali ne mogu priznati da se ne sjećam je li bilo seksa. Slomila bih se da meni netko to kaže.

“Bez uvrede i slično, ali kompa ti nije ništa posebno.”

“Koja kompa?” Marion mi je lagala? Je li ona bila ovdje?

“Bob, tako se zove?”

“Bob, moj šef?”

“Šef?” smijulji se kao da ne vjeruje.

“Što je s njim? Što nije u redu s njim?”

Gleda me kao da sam luda.

“Možda zvuči čudno, ali nekome tko ima napadaj epilepsije nećeš pomoći ako ga izbaciš van na snijeg. Hvala što si me pozvala natrag, užasno sam se osjećao. Netko mi je ukrao lijek dok sam spavao.”

Vraćam mu džoint, još zbunjenija.

“Gdje? Ovdje? Netko ti je maznuo lijek dok si bio ovdje?”

“Ne, ispred trgovine, gdje smo se sreli.”

“Kako to misliš?”

“Argos, moja soba-s-pogledom, sjećaš se? I fenobarbiturati. Od toga će oni dobiti napadaj. Rekao bih, božanska osveta.”

“Oprosti, još ne razumijem.”

“Tamo spavam. Skučeno je, ali to mi je dom, znaš.”

Vilica mi se objesila. Preko puta mene sjedi beskućnik, jebena propalica, i pije moju skupu mješavinu kave. Kod Argosa sam pokupila skitnicu, pred svojim jebenim šefom? Pa to je čisti urnebes. “Kada je Bob otišao?”

Očito ga zabavlja što se ne mogu sjetiti.

“Izbacila si ga nakon što je on pokušao izbaciti mene. Bila si sjajna, moja junakinja.” Rukom napravi znak križa preko srca.

To možda i nije tako loše. Bob je bio toliko pijan da je vjerojatno bio posve nepodnošljiv. Ali kako sam mogla zaboraviti da je netko imao napadaj epilepsije na mom sagu? Da je barem Bob otišao prije nego što se išta dogodilo između mene i Vještog Muljatora. Ne znam ni kako se zove, a sada nema šanse da ga pitam. Popivši kavu, ošamućena od droge, nosim šalicu do sudopera. Nudi mi još jedan dim, odbijam.

“Ne, ne, hvala. Moram se srediti. Idem k mami. A ti?”

Sliježe ramenima, ispija kavu i odlazi po odjeću da se obuče. Vraća se, a ja više ne mogu izdržati, moram znati.

“Pa gdje smo te upoznali? Ne želim biti nepristojna, ali pamćenje me izdaje.”

Opet se crveni, dok navlači svoju prljavu komandosicu.

“Žicao sam od tebe. Tvoj kompa me pozvao da večeram s vama. Rekao je, ako mi dâ novac, potrošit ću ga na drogu. Tjednima nisam ništa pošteno pojeo, pa onda hvala. To mi je valjda bila božićna večera.”

Koji nadmeni gad, taj Bob. Što li su samo pomislili u restoranu? Dvoje užasno pijanih poslovnjaka i skitnica. Na moje veliko olakšanje, kreće prema vratima. Osjećala bih se kao zadnja hulja da ga zamolim da ode, a on će taj dan prosjediti na ulazu u trgovinu. Bože, poševila sam se s beskućnikom.

Ljubi me dok otključavam vrata. Sapun prikriva prijašnji vonj seksa.

“Hvala na svemu, dušo. Pretpostavljam da me više ne želiš vidjeti, ali hoću da znaš da si stvarno draga osoba.”

Je li moguće da je sve tako nevino? Jesam li doista učinila nešto krajnje milosrdno? Platila beskućniku obrok, spasila ga od napadaja epilepsije u snijegu, dopustila mu da na Badnjak ostane kod mene i priuštila mu vjerojatno prvu ševu nakon pustih godina.

“Znam gdje ću te pronaći ako budem htjela”, kažem dok se trudim upamtiti da više nikad ne prelazim preko Južnog mosta kad padne mrak. Čestitam mu Božić i, dok zatvaram vrata, on odjednom djeluje užasno zbunjeno. Samo da me ne pita može li ostati.

“Samo jedno. Moram to reći. Žao mi je.”

Od užasa nisam u stanju reagirati.

“Radi se o tome... Bilo bi mi draže da smo bili samo ti i ja, znaš, a ne utroje. Pridružio sam se samo zato jer si me ti zamolila. Obično ne spavam s muškima. Nećeš ružno misliti o meni, zar ne?”

S engleskoga preveo Miloš Đurđević.

Laura Hird (Škotska) nagrađivana je autorica pripovjedne zbirke Nokat i druge priče (Nail and Other Stories) te romana Rođeni slobodni (Born Free). Objavila je kratke priče u brojnim domaćim i inozemnim časopisima i antologijama. Zbirka kratkih pripovijesti Nada i druge urbane priče (Hope and Other Urban Tales) izašla je u studenom 2006. u nakladi Canongate Books. Hird uređuje vlastitu, uglavnom umjetnički orijentiranu internetsku stranicu, gdje je u potrazi za novim tekstovima te objavljuje poeziju, kratke priče, recenzije, intervjue i drugo: www.laurahird.com. Njezinu knjigu utemeljenu na majčinim pismima, Draga Laura (Dear Laura), u ožujku 2007. objavio je Canongate. Rođena je i živi u Edinburghu.