predstavljamo Apoteku – prostor za suvremenu umjetnost u Vodnjanu
Ukoliko se zasitite pulske kulturne ponude, put vas može odvesti desetak kilometara sjevernije u Vodnjan, to jest Dignano. Uz posjetu crkvi Sv. Blaža s famoznim mumijama svetaca, put će vas odvesti i do pitoreskno ljupke središnje vodnjanske ulice. Tamo, uz nekoliko dućana koji nude lokalne uljarske proizvode nalazi se i Apoteka - prostor za suvremenu umjetnost, otvoren u staroj gradskoj jezgri Vodnjana, u prostoru napuštene ljekarne iz 1920. godine. Zahvaljujući sretnom nizu okolnosti, kao i činjenicom da Grad Vodnjan posljednjih nekoliko godina provodi hvale vrijednu praksu dodjeljivanja napuštenih gradskih prostora umjetnicima za radne prostore – ateljee, prostor napuštene ljekarne dodijeljen je i vizualnom umjetniku Matiji Debeljuhu. Vođen idejom o potrebi Vodnjana i šire zajednice za suvremenim izlagačkim modelima, on je prostor ljekarne odlučio obnoviti te otvoriti javnosti pozvavši kustosicu Branku Benčić da zajednički osmisle koncepcije i realizacije programa.
Zahvaljujući kvalitetnom dijalogu kustosice i umjetnika, sinergiji ideja i entuzijastičkim vizijama, a vođeni mišlju o kontinuiranom promicanju kvalitetne umjetničke produkcije i sustavne vidljivost već prošle godine Apoteka je ponudila zanimljiv umjetnički program s radovima Lale Raščić, Kristiana Kožula i Matije Debeljuha. Naime, prošlogodišnja grupna izložba naslovljena Kabinet bila je usmjerena prema istraživanju prostora kao mjesta umjetničke imaginacije, a koja pak postaje platforma za refleksiju niza kompleksnih odnosa sjećanja, povijesti ili memorije. Naime, Apoteka dakako nije neutralan i aseptičan white cube, nego razvedeni i slojeviti prostor s vlastitom povijesti, memorijom, patinom i simboličkim kapitalom. Kako je istaknula kustosica, Apoteka je zamišljena kao project room odnosno kao mjesto ostvarivanja programa različitog formata, otvorenog za različite umjetničke medije, pozicije i prakse, nizom privremenih sadržaja promjenjiva karaktera, mjesto susreta i razgovora, otvoreni poligon umjetničkog, kustoskog, programskog istraživanja.
Privremeni susreti u Apoteci Realizacija ovakvog kvalitetnog programa ponovila se i ove godine s izložbenim projektom Privremeni susreti s umjetnicima Vlatkom Horvat, Igorom Eškinjom i Damirom Očkom. Projekt je zamišljen kao niz od tri samostalne izložbe, a fokusirao se na propitivanje prostornih odnosa, konceptualiziciju procedura i postupaka unutar umjetničkog djela, sistema umjetnosti i galerijskog prostora, a posjetitelji su radove na izložbi mogli percipirati kao niz međuodnosa i pukotina isprepletenih u privremenoj okolini. Uz to, istaknula je Branka Benčić, “Privremeni susreti rezultiraju kao (grupna) izložba konstituirana u vremenu, izložba koja se ne shvaća kao fiksna i dovršena konstelacija, već se iz etape u etapu, tijekom nekoliko mjeseci transformira i mijenja. Bavi se modelom i formatom izložbe kao načinom izlaganja, gramatikom i tipologijom samostalne i grupne izložbe“. Prva etapa predstavila je Vlatku Horvat s konceptualno slojevitim radom. Naime, posrijedi je djelo koje je istodobno u nestajanju i nastajanju. U središtu galerijskog prostora nalazi se stup papira A4 formata na kojima je crvenim pečatom ispisano pitanje WHAT REMAINS, a od posjetitelja galerije se očekuje da sa sobom uzmu po jedan primjerak. I dok se snop papira smanjuje, rad nestaje, a sam čin uzimanja je ujedno i jedini dinamički element postava. Nestajući snop papira paradoksalno formira stvaranje djela dok na koncu ne dobijemo odgovor na pitanje što ostaje?
Druga etapa Privremenih susreta predstavila je u Apoteci radove Igora Eškinje naslovljene 34% green on white. Postavljajući fotografiju u dijalog s netipičnim izložbenim prostorom Igor Eškinja je ukazao na mehanizme reprezentacije i recepcije, a koji se nalaze u pozadini shvaćanja odnosa između slike i trodimenzionalnog prostora. I inače, djela Igora Eškinje karakteriziraju prostorne intervencije, jednostavni zahvati koji rezultiraju naoko složenim strukturama, a temelje se na transferu između dvije i tri dimenzije, te nesigurnosti u predodžbu, nestabilnostima i napetostima između fizičke realnosti i osjetilne sfere, imaginacije, opažaja, materijalnosti i dematerijalizacije. Fotografija 34% green on white reprezentira, pretpostavljamo, prazan prostor galerije. U središtu su prizora postamenti koji se doimaju poput mrtve prirode, naglašavajući osjećaj praznine. Ujedno, oni predstavljaju mjesto oko kojeg se formira značenje fotografije – tri galerijska postamenta nad kojima lebdi transparentan geometrizirani oblik zelenkaste boje koji povezuje njihove rubove. Umjetnik ističe upravo galerijske postamente, bijele kocke, taj uobičajeni, “nevidljivi” rekvizit koji je neizostavan dio izložbene opreme i konvencije izlaganja, nešto što prihvaćamo zdravo za gotovo. Tim postupkom on ih čini vidljivima a neutralna konvencija koja omogućava prezentaciju umjetničkog djela i sama postaje njegov sadržaj. U okviru posljednje izložbene etape, u Apoteku ulazi Damir Očko serijom kolaža intervenirajući u postojeće stanje kojeg već okupiraju radovi Vlatke Horvat i Igora Eškinje, a susrećemo ih kao niz povezanih dijaloga u privremenoj okolini izložbe. Kako je zabilježila Branka Benčić, radove Damira Očka valja čitati kao kompleksne i višeslojne orkestracije, mjesta susreta različitih pripovjednih potki i tekstova. Damir Očko uz filmske izvodi niz radova na papiru, različite vizualne, grafičke materijale, kolaže, skice, knjige umjetnika, tipografske partiture, koji postaju prostor istraživanja, a usmjereni su na proces umjetničkog rada. U njima Očko istražuje sintaktičke i lingvističke perturbacije, međuodnose, distorzije, jezika, glasa, zvuka i slike. Tako Očko donosi svojevrstan hijatus odnosno lom na kojem se gradi ili dekonstruira misao o kolažu. Svojim radovima Očko izaziva rez u recepciji koji je istovjetan fragmentarnosti umjetničke tvorevine te priziva misao kako se u mjestima poput rupa, procjepa ili zjevova formira značenje koje je ponekad nemoguće verbalno artikulirati.
Očko ističe kako se u slojevitosti, kirurški precizno postavljenoj strukturi i višeznačnosti nalazi bit njegovog rada, postavljajući gledatelje u ulogu istraživača spremnih preuzeti slojeve značenja procesima mišljenja ili intuitivno, kao nove sisteme artikuliranja znanja.
Zašto je Apoteka važna? I sama voditeljica prostora svjesna je kako se Apoteka pozicionira kao novi subjekt kulturnih politika. Uz likovni mainstream establishment uglavnom smješten u Puli, a kojeg čine postojeće galerije oko kulturnih institucija, Branka Benčić je istaknula kako se u Puli i oko nje stvorila mreža kvalitetnih individualnih inicijativa. Od Studija Golo Brdo Tomislava Brajnovića, galerije Singular u Puli koju vodi priznata umjetnica Sofija Silvija te Apoteke, sve su to nova mjesta kulturne vidljivosti koja mijenjaju lokalni kulturni krajolik. Sasvim sigurno, riječ je o značajnom pomaku u regionalnoj kulturnoj politici, u smislu odmicanja od samozadovoljnog isticanja nacionalnih vrijednosti i tradicije. Kako bilo, jedna (odnosno nekoliko) lasti ne čine proljeće pa i primjer Apoteke ne promatramo kao segment sustavne kulturne politike nego kao već spomenuti splet sretnih okolnosti, kombinacije intuicije i ad hoc pristupa. U svakom slučaju, valja pozdraviti interakciju lokalnih vlasti i individualnih inicijativa u prepoznavanju programa od javnog interesa odnosno isticanju lokalnih posebnosti. Stoga bi Apoteku valjalo pretvoriti u pilot-projekt koji ne samo da mijenja pristup kulturnom turizmu, nego kulturni pristup turizmu u nastojanju da svakog potencijalnog turista pretvara u istraživača i otkrivača kulture.