O neodgovornosti političara i medija u ekonomskoj krizi
Više se ni malu djecu ne može zaštititi od pretjeranog plašenja životnim crnilom, neizvjesnostima svake vrsti i apokalipsom totalne propasti, čime agresivna političko-medijska retorika svakodnevno napada razum i psihičko zdravlje žitelja Lijepe naše. Psihijatri procjenjuju da je u Hrvatskoj gotovo pola milijuna depresivnih građana, da ih je svake godine tisuću više, da se zbog krize raspada svaki treći brak i da, tvrde, antidepresive prepisuju već i predškolskoj djeci. Depresija se u svijetu uvjerljivo probija na drugo mjesto svih oboljenja, a Hrvatska uvjerljivo slijedi taj neslavan trend. To su zastrašujući podaci koji alarmantnošću nadilaze medicinske razmjere. Usput, samo SAD godišnje troši oko 50 milijardi dolara na liječenje depresije.
JALOVO POLITIKANSTVO Zagrebački psihijatar Veljko Đorđević, odgovarajući na novinarsko pitanje o tome zašto su Hrvati nezadovoljna nacija, dao je i vrlo preciznu stručnu dijagnozu. “Kada čujemo da su Hrvati depresivni ili najnesretniji narod u Europi, to su zapravo često pojednostavljena gledišta, iako ih treba čuti. Međutim, sigurno je da poraće, tranzicija, recesija i socijalni problemi utječu na raspoloženje pojedinaca i zajednice. Loša ekonomska situacija, nezaposlenost i strah od otkaza sasvim sigurno kod mnogih izazivaju tjeskobu, depresiju, bespomoćnost i poremećaje prilagodbe, pa i psihosomatske reakcije. Moramo se pitati i kakav nam je sustav vrijednosti i zašto je često kod nas važnije imati, nego biti. Mi smo mala zemlja, dobro se poznajemo i često znamo što i kako tko radi. Često se iscrpljujemo u jalovom politikantstvu, jadikovkama, a od svih emocija jal je najprisutniji, i tu fazu u našem razvoju treba prekinuti. Vrlo brzo ćemo iz nezadovoljstva prijeći u zadovoljstvo i optimizam te se osloboditi faze straha, ako se počnemo rješavati negativnih emocija, počnemo uživati u tuđem uspjehu i pokušamo u njemu prepoznati i vlastiti udio”, naglašava Đorđević.
No, miran naš, najčešće nezaposlen, ali dobronamjeran građanin, nacionalno svjestan i obiteljski besprijekoran, uzme u ruke novine (kad za njih skuca koju kunu), uključi radio ili televizor, pa obamre od straha. Već prva vijest ubitačna je informacijska toljaga koja izravno udara po upaljaču depresije: ministar financija Slavko Linić tvrdi da kasnimo u pokretanju investicijskog ciklusa i prijeti dolaskom MMF-a, ako nam agencije snize rejting, a bivši (prvi) potpredsjednik Vlade Radimir Čačić ledi krv u žilama: “Bit će nam još gore, jer nema ozbiljnih pomaka”. Čovjek si misli, pa, hajde, nije Hrvatska valjda bez veze izabrala premijera da joj čuva leđa pred grabežnim bjelosvjetskim novčarskim hijenama i domaćim lihvarima, kad ono… Zoran Milanović s visoka odvrće novinaru: “Nisam ja socijalni radnik da spašavam poduzeća u stečaju i radnike koji ne dobivaju plaće!”
S naslovnica vrište i druge premijerove jednako zastrašujuće riječi, koje čitatelja tjeraju u očaj i depresiju kakvoj nije dorastao nijedan psihijatar: “Vlada nije odgovorna za pad BDP-a. Novca nema, na knap smo”, “Apeliram na razum, moramo se odreći dodataka na plaće”, “Napravili smo atmosferu defanzive i depresije”, “Hrvatska je službeno u recesiji, ali takvo je stanje diljem Europe”, “Neće nas spasiti lopate, nismo u 1946.” – mudruje premijer, valjda nesvjestan svega suprotnog što je s čelnicima koalicijske svite govorio uoči parlamentarnih izbora 2011. godine, pa na biralištima požnjeo povjerenje. Nisu građani krivi za zlo što ih je snašlo, osim u dijelu izbora pogrešnih ljudi za svoje vođe, koji se redovito povampire čim dobiju mandat, a amnezija im zastre razum.
MAGLA DEPRESIVNOG ZAMRAČENJA Gdje to, osim u Hrvatskoj, ima da zaposlenik (vlada) prijeti poslodavcu (porezni obveznici, birači) bezizglednom budućnošću, ako ne pristane na njegove diktate štednje i odricanja, stezanja remena!? Ta magla depresivnog zamračenja nezadrživo kulja s novinskih stranica, radijskih valova i s televizijskih ekrana, pa se čini kako su novinari i političari u sprezi, na istom poslu. Ako se u informativnim emisijama oko 85 posto sadržaja odnosi na čisti crnjak, uključujući vijesti iz svijeta, pa se to katastrofično razrađuje u komentarima i kolumnama, tematskim emisijama s više “probranih” sugovornika, čovjeku ne preostaje drugo nego da se ubije. Ostao je bez posla i više ga nikad neće dobiti, jer je u dobi od tridesetak godina prestar, ili ga nikad nije ni imao, jer je premlad i bez iskustva, prima crkavicu kao umirovljenik, socijalni je slučaj ili beznadnik s burze, obrtnik je s poreznim mlinskim kamenom o vratu, muljator kojega je zapao uznički apartman, roditelj više obiteljskih uzdanica koje nije kadar prehraniti zaradom iz stranog trgovačkog lanca u kojem dirinči i svetkom i petkom bez prava i da pisne…
Ministar Slavko Linić povjerava Reutersu kako se nada da će glavne svjetske rejting agencije “dati hrvatskoj vladi pozitivnu ocjenu za mjere koje provodi i da neće donijeti odluku o smanjenju kreditnog rejtinga Hrvatske”, koji je sada stupanj iznad špekulativnog statusa, uz negativnu prognozu gospodarskog rasta. Ne zabrinjava ga što građani već jedva dišu na recesijske škrge, što je BDP u prvom tromjesečju pao za 1,3 posto, što je inflacija nabujala na dramatičnih pet posto, što je u SAD-u za 1,5 milijardi dolara povećalo hrvatski dug, što svako sedmo kućanstvo više ne može otplaćivati kredite, što više od 200.000 građana ima blokirane račune… Zabrinjava ga Vladina slika u očima bjelosvjetskih novčanih špekulanata i političkih hazardera, čiji samo jedan rejtinški mig istog trena povećava hrvatski inozemni dug za 50 posto ili pred nosom spušta rampu velike europske obitelji!
KRITIČNA MASA JADA Željko Kardum, pravnik s iskustvom na tržištu kapitala, preporučuje lijek građanima za crne i traumatične projekcije hrvatskog stanja: “Ne propuštajte nijednu priliku za novi prihod, posao, fuš, zaradu. Ma koliko vam se malim činili. Reducirajte nepotrebne troškove. Ma koliko mali bili. Ne ulazite u nepotrebne kredite. Trgovci rasprodaju sve zalihe, pa makar i bez zarade. Znaju da ih uskoro neće imati kome prodati. Treba pokupiti apsolutno svaku lipu koja se nađe na putu i spremiti je duboko u džep”. Američki ekonomist i novelovac Paul Krugman, koji je nedavno gostovao u Hrvatskoj, u svojim kolumnama u New York Timesu otvoreno tvrdi da je ideja štednje definitivno poražena i da mu nije jasno zašto Europska unija spašava banke, a ne građane i gospodarstvo. Izlaz iz recesije, dakle, nije u štednji i smanjenju proračunskih prihoda, nego u povećanoj potrošnji, pa čak i iznad zarađenog. To je recesijsko rješenje na duži rok. Unatoč sve gorem stanju europskih gospodarstava i novčarstva, smatra Krugman, Unijini čelnici ne kane mijenjati politiku zbog koje je, primjerice, četvrtina španjolskih radnika ostala bez posla, zbog koje bankrotira Grčka, a zla prijetnja nadvila se nad Italiju i još neke zemlje. ECB ne želi sniziti kamate, iako normalna monetarna politika nalaže upravo drastično smanjivanje, piše nobelovac. “Godinama se Španjolskoj i drugim problematičnim zemljama govorilo kako se mogu oporaviti samo kombinacijom fiskalne štednje i interne devalvacije, što praktično znači smanjenje plaća. Međutim, jasno je da ta strategija ne može uspjeti bez snažnog rasta i umjerene inflacije. Ali ECB ne radi ništa”, zaključuje Paul Krugman.
Naši su pak ekonomski stručnjaci sasvim podijeljeni u odnosu na recesijska rješenja koja Hrvatsku mogu postupno izvući iz gliba, ali političari voze po svome i kad ih formalno uzimaju za najbliže suradnike. Uho u Washingtonu, New Yorku i Bruxellesu, konspirativna obećanja moćnicima, a isprazna larpurtartistika na megafon za domaću javnost. Građani opet u depresiji s gorkim osjećajem bespomoćnosti i napuštenosti. Oko 800.000 umirovljenika beznadno s nešto više od 2300 kuna mjesečno glavinja prema posljednjem počivalištu, zadnjih godina još pod teretom skrbi i za nezaposlenu djecu i unuke. Na burzi rada koncem godine izgledno je blizu 400.000 nezaposlenih (svaki drugi mlađi od 40 godina!), a nekompetentni ministar Mirando Mrsić “tješi” građane: “Nezaposlenost će rasti do sredine iduće godine, a onda ćemo otvarati više novih radnih mjesta”. Do sredine iduće godine tko živ, tko mrtav, a možda i nezaposlena Hrvatska na ulicama, ako se stekne kritična masa jada.
Među uzrocima porasta broja depresivnih građana, tvrdi psihologinja Mirjana Krizmanić, stručnjaci nalaze nekoliko bitnih čimbenika: nezaposlenost, novčane probleme svih vrsta, nesklad između ostvarivog i želja, a kod djece i mladeži obiteljske nesuglasice zbog neizvjesnosti i lošeg standarda te roditeljsko i vršnjačko nasilje. U nas nema sustavnih istraživanja depresivnosti djece i mladeži, ali se procjenjuje da ih godišnje 10 posto više treba ozbiljniju psihijatrijsku pomoć, otprilike kao u Velikoj Britaniji.
ŠUPLJIKAVI LARPURLARTIZAM Recesijski uteg u intenziviranju psihičkih poremećaja u nacionalnom biću vrlo je izrazit, pa su upravo političari i mediji prvi pozvani rastjerati retoričke vještice i maglu zastrašivanja javnosti. Od njih se očekuju optimizam i znanje u rješavanju problema, razumijevanje ključnih tegoba ljudi, a ne defetizam i kojekakvi izgovori kao alibi za upravljačku impotenciju i nekompetentnost. Zašto, primjerice, ministar Željko Jovanović ne okupi cvijet hrvatske znanstvene i ine pameti u našoj recesijski i moralno razapetoj zemlji te u inozemstvu, pa pomogne ostalim kolegama u Vladi, premijeru i predsjedniku države da ne tapkaju u neizvjesnim stazama pokušaja i pogrešaka u traženju izlaza iz krize? A i zašto bi kad takvo što desetljećima ne čini ni časna seniorska skupina u HAZU.
Kultura šupljikavog političkog larpurlartizma i medijske destrukcije na crnilo, senzaciju i spektakl u dvadesetak je godina tragično srozala zdrav razum u javnom djelovanju i mogućnost ambicioznijih iskoraka. Na toj crvenoj liniji nedjelovanja i zamagljivanja, sasvim u maniri nekadašnjih perjanica jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, zaigrao je i predsjednik RH Ivo Josipović. Dnevno se smješka pred televizijskim kamerama i diktira u novinarski mikrofon svoje komentare svega i svačega: moramo srušiti barijere za dolazak stranih ulagača, moramo privući svjež kapital, moramo otvarati nova radna mjesta, moramo poboljšati život građana, moramo se obračunati s huliganizmom na stadionima, moramo, moramo… Predsjedniče, ne moramo mi koji smo vas birali na čelo Hrvatske, morate vi zajedno s premijerom, ministrima, saborskim zastupnicima i ostalima u državnoj vlasti! Nisu građani odgovorni za kloaku u koju su gurnuti, nego državni čelnici imenom i prezimenom koji su prisegom preuzeli odgovornost za “stanje države i nacije”, sada i ubuduće. Nije fer opravdavati zlo kolektivnom krivnjom valjda maloumnog puka, na građanima trenirati strogoću, a možebitne dobre poteze višestruko honorirati samo pojedincima iz vrhova upravljačkog aparata zlatnim medaljama i pozamašnim bankovnim kontima. I iz oblaka se vidi ta nepravda.
Politika u Hrvatskoj još od državnog osamostaljenja vrvi likovima koji nikad građanima nisu podnijeli račun za svoja (ne)djela, pa i verbalnog delikta (“kilo mozga dvije marke”) i grube otimačine nacionalnog dobra po kojoj su mnogi notorni kriminalci danas “ugledni poduzetnici”, “časni branitelji”, “humanitarci”, “kulturne veličine”… Hrvati su se očito već srodili s krizom i depresijom, potajice misle njihovi vladari, pa se novi i neočekivani udari na životni standard (koji ovih dana inflatorno razaraju svaku nadu u mogućnost kakvog-takvog preživljavanja) uvijek mogu pokriti Milanovićevim komparativnim kišobranom: pa tako je i u Europi i u svijetu, svi su u krizi. Istina, u Hrvatskoj se uvijek teško živjelo, ali to prokletstvo ne mora trajati dovijeka, ako je savjesnih, vrijednih i sposobnih nacionalnih vođa koji će raditi u općem interesu svih građana ove zemlje.
POLITIČKI CRNJAK NA MEDIJSKOM TLU Zadnje krizno desetljeće ostat će dijelom neslavne hrvatske povijesti zbog neprirodno brzog siromašenja više od 90 posto građana, srozavanja gospodarstva, zaprepašćujućih razmjera korupcije, ovisničke i nasilničke pošasti među mladima, enormnog državnog zaduživanja, primitivnih obračuna u političkom ringu… Bespomoćnom građaninu, koji više nije siguran za sutra svoje djece, depresivna se dijagnoza samo dopunjuje novim kroničnim simptomima. Političari svjesno javnost ubijaju u pojam crnim ocjenama stanja i još crnjim predviđanjima, “ako ne stegnemo remen i ne odreknemo se rastrošnih navika”, jer u strahu su velike oči, pa će valjda i mesijanska uloga vladajuće elite ispasti većom i nezamjenjivom. Taj dramatičan politički crnjak pada na plodno medijsko tlo, urednici ga izvlače na prve stranice svojih tiskovina i u udarne termine informativnih emisija, jer su drama, senzacija, šok, strah, nesreća i zla kob najkurentnija roba, kojoj znatiželjan i depresivan puk ne može odoljeti, pa ne pita za cijenu. Samo daj!
Mediji će dodatno agresivno iritirati javni auditorij tonama i beskrajnim satima nametljivih, gromoglasnih promidžbenih poruka u zaluđujućem ritmu ponavljanja, sugerirajući visoki i raskošan stil života koji, zapravo, većini građana uopće nije dostupan i koji postoji samo u marketinškoj mašti trgovaca. Zdravlje bez liječnika i recepata, iz samoposluge, za samo 100 ili 200 kuna, a može i na rate za više iznose. Zdrava hrana koja jamči metuzalemski život u sreći i zadovoljstvu. Kruh bez motike, pusti lutrijski milijuni svaki dan koji u djeliću sekunde brišu sve životne probleme, doživotna sreća za cijelu obitelj za dvadesetak kuna telefoniranja svakovrsnim opsjenarima… Eldorado za nesretne i lakovjerne, za sve koje je život na neki način preskočio, a i Bog nikako da ih se sjeti uza sva državna poticanja i pastirska zauzimanja najviših svojih zemaljskih posrednika. “Depresijska provalija između raspoloživog i željenog koje je nemoguće dosegnuti time u ljudskoj psihi postaje sve dublja, pa i suicidno otvorena potpunoj autodestrukciji. I destrukciji drugih, ako ih se percipira kao krivce za pojedinačna, skupna ili nacionalna zla onih kojima je ‘puknuo film’ ili su ‘napokon progledali’”, pojašnjava Mirjana Krizmanić.
Zadnji parlamentarni, pa i predsjednički izbori prije toga, u tom su smislu bili glasan vapaj javnosti zbog nepodnošljivog stanja u Hrvatskoj, ali i ultimativna javna opomena državnim kormilarima da građani više ne žele biti ovce za striženje i da će ih nemilosrdno kazniti izigraju li njihovo povjerenje. Je li to dokaz o pokušaju primjene znatno jačih antidepresiva u društvu kad je 87-postotno vjernička Hrvatska (prema službenoj statistici) izabrala osvjedočenog agnostika za predsjednika, a gotovo plebiscitarno “komuniste” za operativno upravljanje zemljom? Dokaz je to još jedne činjenice koja budi nadu i ulijeva povjerenje u izgledniju budućnost: hrvatsko društvo demokratski sazrijeva i želi revitalizirati temeljne vrijednosti napredne civilizacije, koje se otimaju zaboravu i ne daju se više prekrivati silovanim svetinjama o krvi i tlu, vjeri i naciji, političkim i kulturnim apsolutima s povijesnom bradom… Ako to Milanovićeva vlast ne shvati na vrijeme i ako građani u razumnom roku ne osjete životni boljitak na vlastitoj koži umjesto da im se u “tupi mozak” usađuje ministarsko-medijskom hipnozom iluzija o sretnoj zemlji Dembeliji, sada vladajuća koalicija nema što tražiti već na svibanjskim lokalnim izborima. O parlamentarnim za kojih tri godine (ili i znatno prije) da se i ne govori.
RECESIJSKA KATARZA Promjena retorike političara i uređivačkih medijskih praksi, kojima se neće raspirivati depresiju u javnosti i senzacionalističku glad u informativnom prostoru, nego poticati razumne i izgledne pristupe rješavanju problema, razvijati utemeljeni nacionalni aktivizam, bit će ključni za pobjedu na sljedećim parlamentarnim i predsjedničkim izborima. Odzvonilo je političarima defetistima koji stalno prizivaju gospodarske i financijske katastrofe, plaše građane padom standarda, plaća, mirovina, socijale i zdravstva, smanjuju primanja prosvjetnoj sirotinji, poskupljuju robe i usluge, zadužuju u inozemstvu već i naše prapraunuke, krčme u bescjenje nacionalna bogatstva stečena još od stoljeća sedmog… A sve pod lažnom političkom mantrom da se to čini radi građana, radi toga da ne propadnemo i da nam sutra svima bude bolje.
Recesijska katarza stoga nije cilj kojem treba samo težiti jer se, navodno, najprije mora dogoditi u Europi, tamo negdje preko velike bare i u miljeu azijskih tigrova, nego politička i medijska obveza koju bezuvjetno valja prakticirati u vlastitom dvorištu antidepresivima primjerenim domaćim uvjetima i potrebama, koje ne mogu prepisivati kojekakvi amateri i stranački zadrti bahatnici, stjecajem nesretnih okolnosti, slučajno ili naklonošću nadređenih ideoloških šefova zalutali na visoke državne položaje kojima nisu dorasli. Počne li to, a počet će čim masovno u državi udarimo čelom o grubo krizno dno, recesijska vještica sjahat će žurno s političke metle i s depresijskom magijom žurno otprhnuti iz Hrvatske bez obaziranja.