Eh, da je čovjek slobodan k’o ptica pa da puže zemljom poput crva
Štapić OD sladoleda… “Je li fin sladoled?”, pitala je majka Kremenka.
“Ne baš”, odgovorila je kći Joška, sveudilj nagrizajući ledenu masu gore jedva opisane poslastice.
“Ne moraš pojesti.”
“Da se ne baci.”
Prije negoli čitatelj pohita osuditi neuvjerljivost gore nažvrljanog dijaloga, a zbog krajnje starmalične skrbnosti od strane kćeri izražene u zadnjoj replici, neka ima na umu da je kći Joška u vrijeme pisanja tog tekstuljka imala već dobrih dva’es’ sedam godina pa ne bi bilo dobro da replicira u stilu šestogodišnjakinje, da odgovori majci nešto tipa: “E baš neću!”
Sjedile su majka i kći na drevnoj drvenoj klupi prekrivenoj žuto-smeđim panonskim lišajevima, sjedile su jednog lijepog babljeljetnog poslijepodneva pokraj Trećeg maksimirskog jezera, Zagreb, Hrvatska, Euroazija. Izašle su u šetnju tek tako, a kako bi drugačije?
Odjednom, Joška jaukne; zagrizla je u nešto nepredviđeno. Majka je pogleda jednim pogledom. Joška pak napipa u ustima i prinese svjetlu već umirućeg dana komadić metala.
“Aj!”, reče. “Znala sam.”
“Što to?”, upita mati.
“Nije im prvi put. Neki dan sam u neskafeu pronašla zrno turske kave. A Matija je u vodici za ispiranje usta pronašao kap toaletne vode. Sve zbog recikliranja!”
“Misliš…”
“Nego što! Sigurna sam da su štapić tog very sladoleda koji sad jedem reciklirali od drške noža načinjenog od ružinog drveta. Začas se odlomi komadić metala s oštrice i nastane evo ovo sranje!”
“Smiri se, Jolči. Nema razloga da... Uostalom, kako znaš da je riječ o ružinom drvetu? Ruža nije drvo!”
...OD drške OD noža... “Ima i drvenasta sorta, kako nema. I vidiš kako je crvenkasto drvo od štapića, to ti je to!”, reče Joška, odgrize posljednji komad sladoleda pa zavitla štapić (zajedno s komadićem metala) ravno u Treće jezero.
Prije negoli čitatelj požuri osuditi antiekološki čin Joške Šuriken-Bajs, neka se prisjeti da je štapić drven, možebitno i od ružinog drveta, te samim tim razgradiv od strane majke prirode do u špranjku u relativno kratkom roku. A komadić metala? Jebeš njega, premalen je da bismo ga uzeli u obzir!
Posjediše majka i kći još koju minutu, dok je Sunce polako padalo prema rubu opstojanja. Zrak je postajao svjež, temperatura mu se strmoglavila u pravcu noći. Odjednom, Kremenki i Joški priđe jedna od brojnih kornjačica koje su živjele u jezeru. Bilo je to pravo čudo. Inače su bile krajnje plahe, bježale su od ljudi čim bi im se približili na pet metara, a i s većih udaljenosti gledali bi na njih kriveći meku glavicu, gledale ih ispod oka, duboko ispod oka. Da čudo bude veće, kornjača je u malenoj joj gubici jedva vukla onaj isti štapić za sladoled (navodno od ružinog drveta) koji je Joška maloprije bacila u jezero.
Bilo je to čudo, veliko čudo, ali majka i kći su se, začudo, začudile samo prigodno:
“Pa što je ovo”, reče Joška, “kornjača ili pas?”
“Što sve neću dočekati”, reče Kremenka.
Joška uzme štapić i baci ga natrag u jezero: kornjača ga ponovo donese.
“E, sad je dosta sranja”, reče Joška.
...OD ružinog drveta Uzme kornjaču u ruku; ova od straha počne mokriti, ali nije joj vrijedilo. Prstima tankim poput pincete Joška prodre u kornjačin oklop i izvuče životinjicu napolje; izgledala je poput vanzemaljske striptizete uplašene reakcijama još vanzemaljskije publike.
Joška nije časila ni časa: golu kornjaču bacila je u Treće maksimirsko jezero, a oklop sačuvala u svojstvu suvenira. I štapić je spremila u džep također; i on je imao čast postati svojevrsnim suvenirom, materijaliziranim sjećanjem na ovaj mučan i nemušt događaj.
“Što si to učinila, kćeri?”, pitala je majka koja se cijelo vrijeme pretvarala da se ne događa ništa specijalno, da to što se događa, da to nije ništa, da nije.
Za potrebe pisanja ove priče nije mučena ni ubijena niti jedna realna kornjača, kolikogod se čitatelju gornji prizor činio uvjerljivim. U svrhu dočaravanja (tog istog) prizora korišten je model načinjen od stolisnika i fimo-mase. Cijela je stvar, uostalom, laka i bezvrijedna obrada pripovijetke Nož sa drškom od ružinog drveta, Danila Kiša, u kojoj se pojavljuje motiv deranja kože s tvora. Živog.
A u priči Enciklopedija mrtvih, još jednog Danila Kiša, glavni je lik, dakako, rečena Enciklopedija koja sadrži visoko poetizirane biografije svih ljudi koji su ikada živjeli i žive. (Ne, nije točno, kako Kiš tvrdi, da živućih nema u Enciklopediji, unatoč tome što tako nešto sugerira njezin puni naziv. Sastavljači Enciklopedije, naime, mrtvima smatraju sve smrtnike općenito, u kojoj god fazi svoje (ne)egzistencije oni bili.)
Život cio Sadrži, dakle, Enciklopedija, sve biografije svijeta. Čuvaju je negdje u Švedskoj budne oči u tko zna čijoj glavi. Malo ljudi ima pristup Enciklopediji, još manje njih zna da je Enciklopedija stvarna, a ne izmišljena knjiga – premda je tako nešto matematički nemoguće. Jedna od rijetkih osoba s naših prostora koja je u Enciklopediju uspjela zaviriti bje ni manje ni više nego ni po čemu čuveni ja, zloguki pripovjedač evo ovog slijeda slova, ja, znanstveni novak bez discipline i pričuvni vratar u jedinoj (dakako, tajnoj) filijali Reusmann, Teos & Principe na ovijem stranama.
Bilo je to, zapravo, davno. Nije bitno odakle točno bijah ni kako do Švedske stigoh, do službenog magacina Enciklopedije, a zapravo, nije da nije bitno, bitno je, itekako je bitno, barem ovo drugo, kako sam do Švedske došvedio. A i to prvo, odakle sam, ni to nije nebitno: iz jednog nebodera u starom dijelu relativno novoga naselja Ilovine, već blizu tromeđi Mosačko-sislavačke i Međudravske županije te Posljednjeg autonomnog teritorija Lige naroda u ovom dijelu Europe. Zbog problema koji su nastali prilikom guljenja već natrule naranče, uputih se jednoga dana u nebodersku kompostanu, u dnu zajedničkih, virtualno etažiranih prostorija, odmah do atavističkog poljskog zahoda. Od stana mog do kompostane te vode dva puta (liftom ili stepenicama), a ja sam, neznano kako, pošao trećim – i izgubio se.
Ni pet minuta poslije zatekoh se u Švedskoj, kako na benzinskoj crpci na pola puta između Stockholma i Uppsale tamanim lokalni specijalitet. Dok sam dovršavao sumnjivi obrok, iz jednog autobusa na kat izađoše supijani laureati i laureatkinje Nobelove nagrade, veselo društvance od kojih dva’es’ i pet osoba, koji su se upravo vraćali s godišnjice i, ne razumjevši ni riječi hrvatskog, uzeše me sa sobom i odvedoše u jednu od lokalnih enciklopedžinica mrtvih. Uspjeli su mi izvući ime i prezime između blijedih, stisnutih usana na zabrinutom licu, te mi uručili debeo svezak, hrvatsko izdanje, otvoren na službujućem nizu slova u značenje mojega građanskog lica. Našao sam se u čudu, a imao sam se čemu i čuditi. U odrednici posvećenoj meni pisalo je:
Za potrebe pisanja te Enciklopedije, a u svrhu uvježbavanja enciklopedističkog umijeća u naših mnogobrojnih suradnika, korišteni su i pojedini izmišljeni životopisi, koji su u novijim izdanjima posve izbrisani. Ovdje navodimo imena izmišljenika i izmišljenica koji su uvelike pomogli tom projektu: Ronda Vilhemina Bajadur, Robin Boljat, Robin Hud, Patna Kečer, Folia Badurian, Pian Komaika, Ronda Vilhemina Bajadur…
Može biti, ali ne mora značiti Uočim implikaciju na licu mjesta. Zaprepastim se, uplašim i obnezvijerim.
“Ali to znači…”
“Upravo tako”, reče jedan od laureata. “Ali ništa zato. Svi smo u istoj paklenoj kuhinji, premda u različitim loncima. Idemo sada do kandidata.”
Na desno bijaše dvorana u kojoj su kandidati i kandidatkinje za primitak Nobelove nagrade uvježbavali laureatske govore, za slučaj da... znate već. Bilo ih je sviju fela, iz svih dijelova ove jazbine koju svijetom zovemo: nacionalnih književnih veličina, isluženih tenkista, visprenih biokemičara što ovladaše tajnom života, mažoretkinja bolnih zglobova, ekonomista što dokučiše ključeve općeg blagostanja skrivene ispod otirača od tankoga pruća stabla spoznaje, drveta znanja, krošnje očaja – ili je pak u pitanju bio običan domaći baobab. Potom do izražaja dođoše korifeji medicine, borci za vječni mir, magijski fizičari i uzgajivači lokalnog življa.
A onda je na red, da drži probni govor, a onda sam na red došao ja – tko sam i što sam bio u tom trenu nisam znao, bio sam zaboravio, to sam bio, u općoj košmarnosti pseudodogađajnice upravo to sam bio! Tako da nisam znao za koju bih to djelatnost Nobelovu nagradu uopće trebao primiti. Ipak, popeo sam se na govornicu i rekao:
“Moglo bi biti da...”
I pljesak nije izostao.