Reclaim the Steets – Reclaim the State

U svojoj knjizi Reclaim the State. Experiments in Popular Democracy (Verso, London/New York, 2003) – čija bi prijevodna dostupnost svakako bila od velike koristi domaćoj subverzivno orijentiranoj teorijsko-aktivističkoj sceni – Hilary Wainwright navodi i tematizira odlomak iz spisa Rights of Man američkog intelektualca i revolucionara Toma Painea (1737.-1809.), u kojem Paine, među ostalim, kaže da “u čovjeku postoji masa osjećaja koja se nalazi u mirujućem stanju i koja će u tom stanju otići s njim u grob ako je nešto ne pobudi na akciju”.

Oni koji su, poput mene, dugo vremena bili politički pasivni, ali ne i apolitični, da bi potom osjetili potrebu (“poziv”) da se na neki način izravno angažiraju u sferi politike – koja (što se u nas još ne prepoznaje) ne odnosi samo na “sveto trojstvo” Predsjednika, Vlade i Sabora, te njihove klonove u nižim slojevima političke elite – razumjet će što je to mislio Paine s “masom osjećaja” i “pobuđivanjem na akciju”.

Naime, većina građana – u nas i u svijetu – nije indiferentna prema socijalnom okolišu u kojem živi, nije nezainteresirana za osobne i opće probleme koje se može nazvati političkima, nije apolitična. No, ipak većina građana smatra da se ne treba ni na koji način aktivirati u javnom razmatranju i rješavanju svojih i općih problema, jer taj angažman “ne može ništa promijeniti”: zna se tko se politikom bavi i tko donosi političke odluke. Otuda samo-pasiviziranje, otuda apatija. Kad dogori do nokata, neki se ipak aktiviraju, ali pritom je uglavnom potrebno da vide da nisu sami, da se i drugi aktiviraju i da, konačno, people have the power, kako to pjeva Patti Smith.

U tom smislu, organiziranje protesta i sâmo protestiranje smatram najvažnijim sredstvom aktiviranja latentno političnih, ali od mainstream-politike smišljeno i sustavno anesteziranih građana. Ako pobudimo Paineovu “masu osjećaja”, shvaćenu kao temeljni politički senzibilitet koji većina građana ima, onda ostaje samo pitanje kako ga prevesti u akciju. Emotivni naboj, potreban za svaku akciju, i teorijska artikulacija ili konceptualizacija, koja nije uvijek primarna, ali je nužna, najobilnije izviru tamo gdje ugaženo tlo politike i političkog djelovanja probijaju javni protesti.

Ozbiljenje modela participativne demokracije

Stoga pitanje protesta i protestiranja nije samo sporedno, “tehničko” pitanje političkog djelovanja, nego jedno od središnjih pitanja djelovanja u sferi politike. Naravno, jedino ako se reclaim the streets prevede kao reclaim the state (da ponovno prizovem Hilary Wainwright), kao osmišljeno ozbiljenje različitih strategija, taktika i akcija u pravcu razvijanja različitih modela participativne demokracije, kojoj je reprezentativna demokracija, dovedena do perverzije u  onome što danas poznajemo kao partitokraciju, vrlo loš nadomjestak.

Drugim riječima, jedino ako proteste i protestiranje shvatimo dublje negoli se to obično čini, moći ćemo odgovoriti na pitanje o smislu i uspjesima/promašajima pojedinih protesta, kao i na pitanja o problemima zbog kojih se protestira, o načinima protestiranja, o akterima i adresatima protestiranja.

Kao što možemo iščitati i iz etimologije riječi protest, te njezina adekvata u hrvatskom jeziku (prosvjed), smisao protesta je (po)svjedočiti o vlastitim stavovima pred nekim, učiniti javno vidljivima vlastite ideje, stavove, zahtjeve…, mobilizirati druge ljude, pridobiti ih ili odbiti. No, nije nevažno o čemu se i pred kime se svjedoči; u protestu se obznanjuju (čine vidljivima/slušljivima), objašnjavaju, a nerijetko i pročišćavaju stavovi pojedinih osoba ili grupa. Nije nevažno niti na koga se usmjeravaju poruke, kome se upućuju zahtjevi, je li to javnost (i što se sve misli kad se kaže “javnost”?) ili su to državna tijela, drugi kreatori javnih politika itd. Naravno, nije nevažna ni neposredna subverzivnost protesta, jer kod protestiranja se ne radi samo o prezentiranju stavova “u revijalnom tonu”, nego o želji da protesti odmah nešto promijene, unoseći nemir (što ne znači nužno i kaos) u javni prostor, u urbanističkom i političkom smislu, oslobađajući potencijal za kritiziranje ili podrivanje postojećih političkih elita ili sistema u cjelini.

Ni sami protesti ni metode koje se prilikom protestiranja koriste nisu nešto neutralno ili slučajno: sami protesti, njihovo organiziranje i metode protestiranja itekako mogu utjecati na sadržaj prezentiranih stavova. Riječ je o dvostranom procesu u kojemu, naravno, ideje/stavovi/zahtjevi imaju primat, ali ostaje dovoljno prostora i za spontani razvoj koji se zbiva na putu od ideje do njezina prezentiranja i akcije.

Politička tjelesnost

U tome pak važnu ulogu igraju dvije teme na kojima ću se ovdje zadržati, a koje bi u svakoj “teoriji protestiranja” trebale zauzeti istaknuto mjesto.

Kao prvo, riječ je o političkoj tjelesnosti, čije je promišljanje osobito intenzivno u feminističkoj teoriji. Kako na tragu M. Merleau-Pontyja i J. Butler kaže Wendy Parkins u svome članku Protestirati kao žena. Utjelovljenje, neslaganje i feminističko djelovanje (Treća, 1-2/2001, str. 12-29), naše je djelovanje nužno utjelovljeno, što se dakako odnosi i na političko djelovanje. Ono što Parkins istražuje i konstatira na primjeru britanskih sufražetkinja (posebno Mary Leigh) odnosi se zapravo na svakoga tko se u politiku upliće “sa strane”, “sa margine”, tko nema unaprijed rezervirane govornice i televizijske termine, pa i nije politički subjekt u uvriježenom smislu, nego se tek treba izboriti za vlastitu vidljivost/slušljivost i vlastito političko postojanje. “Kad su žene tražile pravo glasa, problem je bio u pronalaženju načina da se intervenira u političku domenu kako bi se njihovi zahtjevi izrazili jer nisu bile priznate kao politički subjekti sposobni za političko sudjelovanje. (...) Upravo su sufražetkinje, čini mi se, ponudile ingeniozno rješenje ovog problema: političko djelovanje preoblikovale su tako da ono bude utemeljeno na izvedbi umjesto na pravu. Sufražetkinje nisu samo djelovale kako bi postale građani, niti samo djelovale kao građani, one su provodile građanski status.” Provoditi građanski status, bilo u umjereno nasilnim akcijama, kakve su poduzimale sufražetkinje, ili obilježavanjem, zauzimanjem, vraćanjem javnih prostora, ulica i trgova, te napuštenih/neiskorištenih zgrada – znači prvenstveno koristiti vlastito tijelo kao medij političkoga djelovanja.

Iskustvo izloženosti verbalnom i fizičkom nasilju tokom Gay Pridea ili podsmijehu tokom dijeljenja letaka i nošenja transparenata na protestu Žena u crnom ili za 8. mart, kao i bilo koje drugo izlaganje sebe kao tijela u javnom prostoru, i to s političkom porukom, čak i kad nema nikakvih negativnih reakcija iz okoline – osobit je čin, važna činjenica koja je za proteste ujedno i demotivirajuća i motivirajuća, jer ujedno i stvara nelagodu i oslobađa. 

Ako kanaliziram osjećaje koje pobuđuje takovrsna izloženost, ako se autointerpretiram kao političko tijelo i ako učvrstim sebe u svojem tijelu kao “sidrištu u svijetu” (Merleau-Ponty) – mogu nelagodu učiniti dvosmjernom, odnosno projicirati svoju javno izloženu tjelesnost, skupa s porukom, na one kojima je moja politička poruka namijenjena; smetati, biti trn u oku ili barem reuma u kostima, permanentno ili barem nakratko; djelovati i biti subverzivno.

Stabiliziranje protestne labilnosti

Kao drugo, radi se o stabiliziranju protestne labilnosti, odnosno o mogućim trajnijim učincima protestiranja. Naime, svaki je protest, u strogom smislu, jednokratan i neponovljiv. Ali tokom protesta, a prethodno i tokom njegova organiziranja, zbiva se nešto što je potencijalno dugotrajnije, što treba uhvatiti i pokušati učvrstiti. To može biti i jedna dobra parola i okupljanje nekolicine kompatibilnih ljudi i politički pomak vidljiv neposredno nakon protesta, ali ovdje mislim prvenstveno na razvijanje različitih modela političkog organiziranja i djelovanja.

Smatram, naime, da se šarolikost protesta – tj. jednokratno/kratkoročno okupljanje različitosti na jednom mjestu, s određenim povodom i ciljem – može podići na višu razinu, odnosno da se labilnost veza koje se uspostavljaju na protestima i tokom njihove organizacije može stabilizirati i da tako stvoren spoj može funkcionirati. Ako ne polazimo od prethodnih političkih, ideoloških i drugih razlika, nego se fokusiramo na probleme, te ako uspijemo uspostaviti zajedničku platformu s koje bi bio dostupan širok spektar problema – onda različitosti mogu ne samo koegzistirati, nego se i plodotvorno nadopunjavati i razvijati.

Građanska inicijativa “Dosta je ratova”

Zametak takve, široko postavljene i issue-oriented platforme, inicijative koja bi reagirala u različitim prilikama na različite načine, fokusirajući se prvenstveno na javne akcije – vidio sam u Građanskoj inicijativi Dosta je ratova. Ona je nastala početkom 2003., tijekom organiziranja akcija protiv rata u Iraku, te se bavila različitim aspektima ovog problema, ali je, čini mi se, u mnogočemu dosezala dalje od iračkoga rata. Inicijativa Dosta je ratova nije bila puka koordinacija postojećih nevladinih organizacija i grupa, nego jedna grassroot inicijativa u kojoj su se okupljali – nekad manje, nekad više, nekad rjeđe, nekad češće – ljudi iz raznoraznih NGO-a, iz anarhističkih grupa, pa čak i iz pojedinih političkih stranaka, potom učenici, studenti, umirovljenici, i među svima njima, što je najvažnije, ljudi koji do tada nisu bili aktivni na “sceni”, barem ne u smislu neposrednog sudjelovanja u protestima i u organiziranju političkog djelovanja. Političke, generacijske, iskustvene i druge različitosti reflektirale su se i na akcije koje je Inicijativa organizirala, a koje tek treba dokumentirati: od velikih protesta na zagrebačkim trgovima i ulicama, preko permanentnog, day-by-day stajanja u tišini i crnini ispred američke ambasade u Zagrebu, do manjih akcija i intervencija s umjetničko-aktivističkim ambicijama; od potpisivanja peticija, preko institucionalnih kontakata s političkim strukturama, do transparenta s natpisom Dosta je ratova koji je bio prokrijumčaren te izvješen na saborskoj galeriji tokom rasprave o angažmanu Hrvatske u iračkom ratu. Osim toga, ljudi diljem Hrvatske spontano su se organizirali i preuzimali ime Dosta je ratova, među kojima su nam posebno dragi bili mali gradovi u kojima je takvo nešto inače rijetkost, a surađivali smo ili barem kontaktirali sa sličnim inicijativama u bližem i daljem inozemstvu, imajući čitavo vrijeme u vidu da djelujemo u globalnom kontekstu, čemu je svakako pridonio i razlog zbog kojega smo se bili okupili.

U svakom slučaju, intenzivno fluktuiranje različitih ljudi i ideja u pozitivnom je smislu utjecalo i na komunikaciju i na organizaciju: permanentni dijalog, koji podrazumijeva i sukob i fleksibilnost, ne-hijerarhijska (i antihijerarhijska) struktura Inicijative koja je funkcionirala zahvaljujući entuzijazmu i spremnosti da se preuzme odgovornost. No, da mi kao insideru ne bude prigovorena pretjerana pristranost (jer dovoljna je i ona obična), zaključio bih kako je unutar Dosta je ratova i u interakciji Inicijative s javnim prostorom i prostorom javnosti bila stvorena mikro-klima u kojoj se moglo izvoditi i zanimljive i korisne eksperimente s političkim djelovanjem. A da zaključak učinim još skromnijim: postignuće je već i to što su neki anarhisti počeli uvažavati argumente političke pragmatike (ne postajući time nužno manje radikalni), dok su se drugi, dotad skloni pragmatičkom političkom razmišljanju i institucionalnom političkom djelovanju, nepovratno inficirali anarhističkim idejama.

Politička organizacija

U vrijeme najintenzivnijih aktivnosti Dosta je ratova jedan mi je intervju Alaina Badioua (na: http://www.zamirnet.hr/stocitas/arhiva%20razgovori.htm; preneseno iz časopisa Tvrđa, 1-2/2003, str. 13-37) bio od posebne važnosti, jer sam u njemu našao potvrdu svojih slutnji o tome da je pitanje organizacije (ustrojstva i metoda) djelovanja neke političke grupe ne samo puko “tehničko”, nego i važno teorijsko pitanje. Moj zazor od NGO-erskog i partijskog svrstavanja i djelovanja – uz dužno poštovanje onim NGO-ima i strankama u kojima još postoji aktivistički naboj – Badiou je potvrdio govoreći o “politici bez stranke”, “politici koja nastaje iz stvarnih situacija, iz onoga što u tim situacijama možemo reći i učiniti”. Za Badioua to ne znači “neorganiziranu politiku”, jer on podrazumijeva određenu disciplinu koja je “disciplina samoga posebnoga procesa”, koja “nije toliko organizacijska disciplina (...) već jednostavno disciplina misli”. To, dakle, nipošto ne podrazumijeva neku vrstu partijske stege, nego upravo suprotno – otvoren prostor za eksperimentalno političko djelovanje. 

Inicijativa Dosta je ratova, sa širokim spektrom ljudi koje je okupljala 2003. i 2004., pružila mi je (usprkos nedostacima koji su konačno i doveli do njezina dubokog zamrzavanja) nadu da je takvo nešto moguće, da postoji ne samo osnova za drukčiji tip organiziranja političkog djelovanja na tzv. civilnoj sceni, nego i šire: želja (ako već ne svijest) i energija (ako već ne ustrajnost) da se poduzmu i opsežniji zahvati u društvenoj sferi, i to na različitim razinama, koji bi korespondirali sa sličnim projektima u svijetu. 

Istina, ta je mi nada ponešto oslabljena kad je ove godine, i nakon intenzivnog angažmana nekolicine aktivista, izostala ne samo podrška nego i interes “scene” za slučaj Tvornice duhana Zagreb. Nezainteresiranost za konkretne ljude s konkretnim problemom i konkretnim zahtjevima za konkretnom podrškom, te nezainteresiranost za ovaj slučaj kao paradigmatski slučaj za naše ovdje & sada, uz koji su se mogla artikulirati i mnoga druga pitanja kojima bismo se trebali baviti – svjedoče o nezrelosti “scene”, a posredno i političkoga građanstva uopće. Veliki sukobi oko malih razlika, bilo da se radi o LGBT bilo feminističkoj sceni, u načelu su razumljivi, ali iscrpljivanje oko njih, na štetu drugih i važnijih pitanja, smatram također znakom političke nezrelosti. No, to nije nezrelost za koju bi se moglo optužiti historijske okolnosti ili nužnosti (“Nismo mi ovdje još zreli za to, drugo je Amerika, drugo je Njemačka”, “Nije još vrijeme za to”, “Treba nama još dosta vremena” i sl.). Za ovu nezrelost nema isprike, za nju smo sami krivi. Parafrazirajući Kanta iz njegova poznatog spisa Što je prosvjetiteljstvo?, gdje se prosvjetiteljstvom naziva “izlazak čovjeka iz samoskrivljene nezrelosti”, mogli bismo reći da tzv. civilna scena, usprkos neospornim dosadašnjim postignućima na mnogim planovima, još čeka svoje prosvjetiteljstvo na planu zbiljskoga umrežavanja i integriranja tema i ljudi.

Ohrabruje to što su određeni koraci u tom izlasku iz nezrelosti već napravljeni. Dokumentirati ih, reflektirati o njima, konceptualizirati ih... zadaci su koje se mora izvršiti kako bi se moglo napraviti daljnje korake. Naravno, na ulicama i trgovima ponajprije.