Redateljska pirotehnika

Iako se, prema rezultatima u tekućoj sezoni, činilo kako je zagrebački HNK napokon dobio intendanticu koja ima jasnu viziju smjera u kojem treba voditi središnju nacionalnu kuću, najnovija HNK-ova premijera pokazuje kako u mehanizmu koji predvodi Ana Lederer ne funkcioniraju svi kotačići kako bi trebali. A kotačić o kojem je ovdje riječ jest direktor Opere Branko Mihanović, čije su odluke oko ekipiranja autorskog tima nove postave Rossinijeva Seviljskog brijača u nekim segmentima prilično teško razumljive. Jer, premda je razumljivo, pak čak i poželjno vlastite snage donekle poduprti i vanjskim gostima, posve je nejasno kojim je to kvalitetama izvjesni Daniel Pacitti zaslužio biti angažiran za glazbeno vodstvo ove predstave.

Naime, ne samo da bi se i u Hrvatskoj moglo naći pregršt dirigenata koji bi barem solidno, ako ne i vrhunski realizirali glazbeni segment Seviljskog brijača (izdvojimo samo Nikšu Barezu ili Lorisa Voltolinija), nego je, da stvar bude još i gora, Pacitti bio gotovo potpuni promašaj. Riječ je o dirigentu koji, doduše, jest donekle uredio svirku HNK-ova orkestra, ali je, s druge strane, donio posve plošnu i bezizražajnu interpretaciju, posve u neskladu s “nabrijanošću” partiture Brijača. Gotovo se nisu mogla niti naslutiti čuvena, upravo supstantna Rossinijeva acceleranda, a koordinacija pjevača s orkestrom Pacittiju je bila stalnim kamenom spoticanja. A to je nešto što se ne bi smjelo dogoditi ne samo u Rossinijevoj nego niti u bilo kojoj drugoj operi.

Drveni Figaro

Nisu niti svi drugi gosti u ovoj produkciji posve zadovoljili visoka očekivanja. Korejski bariton Tito You ulogu je Figara kreirao vokalno respektabilno, ali scenski prilično “drveno”. Pritom je osnovna odlika njegove kreacije bila uživanje u voluminoznosti vlastita glasa, pri čemu You ponekad uistinu nije imao mjere. Primjerice, već i zdrav razum nalaže da se tekst “Zitti, zitti, piano, piano” ne pjeva u forte dinamici, no to ovom baritonu očito nije bilo bitno. (Kao ni, uostalom, izgovor talijanskog teksta, koji mu također nije bio jača strana.) Srećom, bugarski bariton Kirili Manolov, koji je istu ulogu pjevao dan nakon premijere, ima sve ono što You nema – i iznimne muzikalnosti i vrhunske scenske okretnosti. Stoga je i predstava u cjelini, zahvaljujući njemu, te večeri bila daleko razigranija nego na premijeri, pa je čak i dirigent Pacitti pokazivao povremene znakove interpretacijske inventivnosti.

Mezzosopranistica Maria Motta, angažirana za ulogu Rosine, bila je suprotan slučaj od Tita Youa – glumački suverena, ali pjevački preukočena. U svojoj si je vokalnoj kreaciji pritom dopustila možda i previše slobode u improviziranju fioritura, a ni stroga iskalkuliranost zapjeva nije mogla prikriti međusobnu neusklađenost različitih vokalnih registara. Čast gostiju spasio je tako tek odličan tenor Dejan Vrbančić u ulozi grofa Almavive, pjevač kod kojeg je, doduše, pokoja nespretnost bila danak relativno skromnom dosadašnjem iskustvu, što je, međutim, višestruko kompenzirao i nadahnutim rosinijanskim muziciranjem iskrenom scenskom sugestivnošću.

A da je nepovjerenje Branka Mihanovića prema potencijalima naših izvođača bilo posve nepotrebno, najbolje su dokazali svi preostali, odreda domaći solisti. Posebice to vrijedi za vrhunske komičare Bojana Šobera i Ivicu Čikeša, kao Bartola i Basilija – Čikeševa izvedba arije o kleveti bila je s pravom jedan od vrhunaca predstave, i to ne samo zbog urnebesnog režijskog čitanja. Svakako treba izdvojiti i sopranisticu Ivanu Kladarin, koja je malom ulogom Berte stvorila jednu od najzapaženijih pjevačkih i glumačkih kreacija ove produkcije, i opet potpomognuta duhovitom “eurovizijskom” režijom svoje arije.

Lake žene, patuljci i redovnica

Upravo je režija Krešimira Dolenčića ono što novom HNK-ovu Seviljcu daje najviše predispozicija da postane hit-predstava, koja bi se na repertoaru mogla zadržati godinama. I inače majstor upravo za komične opere, on je ovdje nadmašio čak i svoju svojevremeno gotovo kultnu režiju Donizettijeve Kći pukovnije. Redateljska pirotehnika pritom je bila bitno potpomognuta ne samo danostima samog djela, nego i fantastično zamišljenom mobilnom scenografijom Dinke Jeričević, razigranim kostimima Ane Gecan Savić i uvijek visoko profesionalnim oblikovanjem svjetla Denija Šesnića. Dolenčićeva režija obiluje nizom duhovitih i nadasve učinkovitih “štosova”, kako pojedinačno, tako i na razini scenskih provodnih motiva, poput ubacivanja lakih žena, diznijevskih patuljaka (koji, doduše, uopće nisu mali, a k tome ih nije sedam, nego šest), pa čak i iz Fellinijevog Amarcorda preuzetog lika zgrožene redovnice. No, više i od svega toga, kvaliteti predstave pridonosi savršeno prepoznavanje osnovnih zakonitosti režije komične opere. Dolenčićevo je čitanje Seviljskog brijača, naime, iznimno dinamično, pa tako čak niti u brojnim opsežnim solističkim arijama nikada nema statičnosti. K tome, režijske intervencije redovito su u dosluhu s karakterom pojedinih brojeva, koji savršeno nadopunjuju čak i na razini osnovnoga glazbenog tijeka. Dolenčiću tako uspijeva ne samo scenski reagirati na glazbu, nego čak i stvoriti privid kako u pojedinim ključnim trenucima glazba reagira na režiju.

Ukratko, Seviljski brijač predstava je koju svakako treba pogledati. A kad još bude promijenjen i dirigent, njezinu pohodu u antologijska poglavlja hrvatske glazbene scene zaista više ništa neće stajati na putu.