Objavljujemo ulomak novoga romana Bijesne lisice
Iako svijet ima četiri strane, smjer kojim se širio Zagreb doimao se nekako dvostranim, i u toj dvostranosti pravilnim: jug, s prekosavskim ledinama i močvarištima, godinama je osvajala sirotinja sa svojim divljim gradnjama i zgradurinama košnicama, dok se bogat i otmjen svijet polako penjao prema sjevernim, sljemenskim pristrancima. Zgrada koju su Baniću označili kao upravu Lucky holdinga pripadala je posljednjem valu te sjeverne migracije. Bila je podignuta uz posve novu cestu, koja je baš na tom mjestu imala proširenje za parkiranje, i utopljena u sklad pitomoga zelenila, naravno tek u proljeće i ljeto, dok je, sada u studenom, baš kao i sav okoliš, djelovala pomalo sumorno. Na južnoj strani, uz samu cestu, bila je opkoljena povišom kovanom ogradom, ispred ulaza je imala manji travnjak presječen prilazom od žute ukrasne cigle, a sam ulaz činila su dva poveća ovalna stupa sa željeznim vratnicama koja su se otvarala automatikom iz same kuće. Na sjevernoj je strani, čini se, čitav kompleks bio otvoren prema padini, kojom se, nakon podužeg pješačenja, moglo stići do prvih sljemenskih šumaraka. Inače, sama je zgrada bila poveća bijela dvokatnica s ukusno izvedenim pročeljem i balkonima, te se, u tom smislu, podosta razlikovala od novobogataš ke arhitekture, preuzete izravno iz slikovnica s Andersenovim i Grimmovim bajkama. Vlasnik je, dakle, bio čovjek od ukusa, ili je bio bar toliko pametan da zna odabrati vrsna arhitekta i pustiti ga da radi po svojoj volji i savjesti.
Ostavivši svoj novi stari Golf na parkiralištu među Audijima, BMW-ima i Cherokee džipovima, Banić priđe ulazu i na gornjem dijelu ovalnog stupa zamijeti malu kameru učvršćenu metalnim konzolama i usmjerenu prema prostoru ispred ulaza. Bio je to, dakle, dio alarmnog i sigurnosnog sustava koji je trebao spadati u nadležnost budućeg "security managera". Začudo, na samom ulazu nije bilo nikakvoga jasno istaknutoga natpisa s imenom tvrtke, premda se, kako su mu to objasnili, ovdje trebala nalaziti uprava Holdinga. Znajući da je kamera već morala registrirati njegovu nazočnost, Banić se sagne prema prenisko postavljenom tasteru zvonca i tek po pločici iznad njega, shvati kako je došao na pravu adresu. Jer, na pločici je sitnim slovima pisalo:
Krsto & Bety Lakota
LUCKY HOLDING
I tad pomisli kako ovo pred njim i nije prava upravna zgrada s gomilom činovnika, šefova i podšefova, nego privatna Lakotina rezidencija, mjesto gdje živi i s kojega nadzire i vodi sve poslove tvrtki koje su sastavni dio tako zvučno imenovane centrale. Kao čovjek koji nije gajio osobitih simpatija prema bogatunima sa sjevera grada, bahatim šefovima s nepotpunom srednjom školom i novopečenim vlasnicima skupe teniske opreme, Banić pomisli kako se ovdje zacijelo sastaju u potaji, i uz fina uvozna vina, kojima ni ime ne znaju ponoviti, odlučuju o važnim poslovnim potezima, skriveni i anonimni, poput njujorških ili čikaških kumova iz američkih filmova.
Premda još nije stigao ni pritisnutizvonce, vrata se otvore i Banić pređe onih petnaestak metara popločenih ukrasnom opekom i uskoro se nađe u prvom krugu Lakotina poslovnoga carstva. Veliko predvorje, na čijem se ulazu nalazila neka vrst futurističke recepcije, bilo je osvijetljeno diskretnim sustavom halogenih žarulja i ugodno zagrijano. Iznad pulta stajao je monitor na kojem se mogla vidjeti crno-bijela slika ulaza, a iza stalaža s gusto poslaganim videokasetama, na čijim su hrptima bili ispisani nadnevci. Za tim malim kontrolnim separeom sjedio je visok, posve ćelav čovjek šezdesetih godina, u odijelu od plavoga samta i s tamnim naočalama na licu.
- Vi ste Nikola Banić, novi security manager? - obrati mu se čovjek, brzo ustavši i pruživši mu ruku.
- Vidjet ćemo - reče Banić, čudeći se kako je tom krutom tipu nervoznih pokreta ruka hladna i vlažna poput uginule ribe.
- Drago mi je da ste stigli. Bit će dosta posla i trebat će vam pomagača... pa vam se u tom smislu preporučujem...
Banić shvati da mu se čovjek u plavom samtu, zacijelo uplašen za svoj posao, gura pod skute. Ako je tome tako, pomisli istražitelj, mogao je odabrati neki prijazniji izraz lica i bar malo zagrijati dlan.
- Koliko imate kamera? - upita potom, pokazujući rukom prema monitoru iznad pulta. Ako i ne prihvati taj glupi posao, nije zgorega već od početka glumiti kompetentnu osobu.
- Samo jednu, ali u planu ih je još nekoliko... - s blagim će stidom ćelavi, baš kao da je on izravni krivac što se tako golem prostor nadzire samo kroz jedan objektiv. - Ali se noću sve snima. Vidite ove kasete s datumima? Čuvaju se mjesec dana, potom se brišu. Naravno, ako sve prođe u redu.
Banić još jednom pogleda regal koji je podsjećao na uzoritiju kućnu videoteku, a potom začuje tihi zvon telefona koji se nalazio na pultu. Čovjek podigne slušalicu, a zatim se, nakon što je valjda shvatio zapovijed, okrene prema istražitelju.
- Gospodin Lakota vas očekuje u svojoj radnoj sobi. Tamo lijevo, druga vrata...
Pa prije no što će Banić otići, dometne:
- Ako pristanete, imajte me na umu. Ja sam Rudi Lepen. Imam trideset godina policijskog iskustva. Naravno, upravo u poslovima nadzora.
Banić časkom pomisli o kakvim se to poslovima nadzora moglo raditi, pa, ne odvrativši ništa, krene polako prema sobi vlasnika Holdinga.
Krsto Lakota sjedio je u suzdržano elegantnom i posve funkcionalno namještenom uredu, kojim je dominirao veliki ovalni stol s nekoliko kožnih fotelja što su se mogle okretati. Po posvemašnjoj odsutnosti papira, registratora, raznih pisaljki, klamerica, žigova i ostalih kancelarijskih gluposti, moglo se odmah zaključiti kako je Lakotin temeljni posao razmišljanje i donošenje odluka. Bio je to čovjek srednjih četrdesetih godina, stasit, veoma dobro uščuvan, čak i dopadljiv. Imao je čvrste crte lica i bistar pogled, jaku vilicu koja podcrtava odlučnost karaktera, ali i bujnu, sjedinama prošaranu kosu, koja fizionomiji daje neku vrst suptilnosti i mekoću. Govorio je polako, blagim glasom, vidjelo se kako zna biti pristojan, odmjeren i nenametljiv. U skladu s modom, odijelo mu je bilo veoma komotno i meko, ali nijednim svojim detaljem nije vrištalo: pogledaj me, ja sam svjetska marka! Banić je, bar na televiziji, vidio svu silu tih nabijenih, kabastih i od gruba materijala istesanih novih bogataša, koje su, bar po njemu, posve neopravdano nazivali tajkunima. Jer, za Banića se slika tajkuna nalazila u onoj poznatoj Fitzgeraldovoj knjizi, koju ga je, nekoć davno, Lidija natjerala da pročita. Dakle, niti s jednom od tih opskurnih gorštačkih fizionomija, Krsto Lakota nije imao ništa zajedničkoga. Čak i kurtoazno upoznavanje s obvezatnim frazama "kako ste", "izvolite sjesti", "što ćete popiti", Lakota je izveo u jednom posve nenamještenom i izvježbano pristojnom stilu, tako da se Baniću učinilo, kako mjesto na kojem se pomalo preko volje našao i ne djeluje tako loše.
- Vaš me je čovjek pozvao kako bismo porazgovarali o poslovima sigurnosti - počne Banić, kao da i nije previše siguran u to zna li vlasnik Holdinga uopće zbog čega je došao. - Doduše, moram vam odmah priznati da u tim stvarima nisam kadar zajamčiti najsuvremenija i najbolja rješenja.
- Jasno mi je - nasmije se Lakota. - Razgovarali ste s gospodinom Pešeljem?
- Da. Mislim da se tako zove.
- Žalim vas - dometne Lakota.
- Iz petnih se žila trudi da ostavi dojam yuppieja iz površnih američkih filmova. Nepodnošljivo je elokventan i dosadno ceremonijalan. Mora da vas je dobrano ugnjavio.
- Pa, nisam ga previše ni slušao. Više sam se zabavljao s nekoliko lijepih boca Murphy's piva.
- Za moj je ukus malo prelagano - primijeti Krsto Lakota, pa ustane i priđe velikom američkom hladnjaku koji se nalazio u kutu ureda, poluskriven mekom zavjesom što je prekrivala polovicu zida. - Imam nešto bolje za vas... Ako baš volite stout. Lakota otvori vrata hladnjaka i izvadi dvije orošene tamne boce, otvori ih, pa jednu pruži Baniću.
- Iako sam desetak godina živio u Engleskoj, belgijski crni Leffe daleko mi je bolji od irskoga Guinessa i Murphy.sa. Smislilisu ga redovnici jedne belgijske opatije. Prije više stoljeća. Banić oprezno otpije malo piva, shvativši odmah da se radi o izvrsnom piću. Lakota uspe pivo u svoju čašu, pazeći da ne napravi previše pjene. Zatim nastavi:
Vidite, za te najsloženije poslove same izvedbe osiguranja mislio sam vam dovesti opremu i konzultante iz Londona. Ruku na srce, oni su u tim stvarima ipak daleko ispred nas. Ako to ne vrijeđa vaš profesionalni ponos, vi biste im bili nekom vrstom neobligatna pomoćnika, te tako i sami stekli neka korisna znanja. Od vas bih pak očekivao da mi, prije no što donesete konačnu odluku, obavite jednu drugu, veoma diskretnu i pomalo neugodnu uslugu.
- Mogu li zapaliti? - upita Banić.
- Samo izvolite - mekim će glasom Lakota, pa mu preko glatka stola gurne keramičku pepeljaru.
- Iako nisam pušač, veliki sam protivnik ovog pomodnog antiduhanskog fašizma. Banić pripali Marlboro, ne skidajući pogleda s Lakote, tog, valjda prvog bogataša koji je na nj počeo ostavljati sasvim povoljan dojam.
- Pešelj vam je zacijelo potanko objasnio one grozomorno zamršene stvari oko novog internet providera? Da vam odmah bude jasno, ja do te proklete novotarije ne držim baš ništa, ali me poduzetnička logika tjera na ulaganja u profitabilne poslove budućnosti. To možda zvuči antipatično, ali uopće nije nepošteno.
- Slažem se - promrmlja Banić kome se Leffe, pivo belgijskih redovnika počelo sve više dopadati.
Poduzetnik nastavi:
- Dakle, posredstvom američke agencije otkupili smo najmoderniju tehnologiju s rješenjima koja idu možda i pet godina u budućnost. U svijetu informatike, pet godina navodno znači jako mnogo. Ne možete ni zamisliti koliko smo novaca dali za nešto malo papira, nekoliko manuala i softverskih diskova. I nakon toga, dogodila se jedna nečuvena glupost, posve prispodobiva žalosnim okolnostima vremena u kojem živimo. Netko nam je to ukrao. Glupo, zar ne?
- Treba vam čovjek koji će pronaći lopova?
- Ah, ne! - nasmije se Lakota, kao da je u Banićevu pitanju vidio običnu naivnost.
- Lopov nam se već javio, obećavši kako je za stanovitu svotu spreman sve vratiti. Ionako ne zna kamo bi i što bi s tim. Pa neće se valjda sam upuštati u posao težak nekoliko desetina milijuna dolara.
- Zašto se ne obratite policiji?
- Zato što ne smijemo - objasni Lakota, odlazeći još jednom prema hladnjaku. Vidio je naime da je Banićeva boca već prazna. - Stvar mi je previše vrijedna, a da bih dopustio da je uprska kakav novopečeni policijski inspektor, koji je možda do jučer bio vozač kombija ili monter centralnog grijanja. Kradljivci o kojima nemamo gotovo nikakvih saznanja traže veoma složenu razmjenu koju bi izvela neutralna osoba. Po njihovu savjetu odvjetnik ili privatni detektiv. U protivnom će sve uništiti i nestati. No, dakle, vi, ili čovjek koga angažiramo, trebao bi otići noću na dogovoreno mjesto, dati im novce, te preuzeti... Zapravo, još nam ni samima nije jasno što bi trebao preuzeti! Vjerojatno obavijest o tome gdje se nalazi naš paket, adresu, ključ, ili tomu slično...
- Kada i gdje? - upita Banić, paleći novu cigaretu. Marlboro i Leffe uistinu su se dobro slagali.
- Sve će nam javiti u idućih četrdeset osam sati. Čini se da su lukavi i iskusni. Zacijelo će uraditi sve da izbjegnu zamku ili kakvu drugu smicalicu. Zato je i teško povjerovati da će nam dokumentaciju dati u ruke prije no što budu sigurni u uzmak. Baš zbog toga mislim da ćete dobiti samo ključ ili adresu.
- Govorite kao da ste sigurni u moj pristanak.
- Ako pristanete, ponudit ću vas s još jednom pivom - nasmije se Lakota.
- Zar samo to?
- Naravno, dobit ćete i pristojan honorar, ali o tome ćete razgovarati s gospodinom Pešeljem čim se vrati iz Vaduza. Imamo i tamo svu silu problema s našim tvrtkama.
Gospodine Baniću, nemojte se nikad upuštati u poduzetničke vode! Čim vam nešto krene, eto odmah stotine nitkova koji vam žele oderati kožu, podmetnuti vam nogu, uništiti vas...
- To je dobar savjet - mirno će Banič. - Baš sam razmišljao o kupnji jedne aviokompanije.
- Bilo bi mi drago kada bih imao toliko vremena da s vama popijem još nekoliko boca piva, ali me, nažalost, zovu druge obveze - reče Lakota, kao da mu je neugodno zbog te sitne neljubaznosti, pa ustane i krene prema istražitelju, pružajući mu ruku.
- Bilo mi je drago što smo popričali i što sam vas upoznao s jednim od pivskih bisera - dometne na kraju.
- Vi ćete po svojoj volji odlučiti hoćete li prihvatiti ovaj posao. U protivnom, nadam se da vam to ne moram posebno ni objašnjavati, očekujem od vas apsolutnu diskreciju.
Koji trenutak poslije, ni sam ne znajući je li već pristao na neobičan posao, ili će to tek uraditi, Banić pođe prema izlazu iz stožerne zgrade Lakotina holdinga, koji je svojom svedosežnom rukom već obgrlio dobar dio zemlje. U predvorju više nije bilo ćelavca s tamnim naočalama. Na pultu iza njegova stolca svjetlucala je zelena kontrolna žaruljica skupog videorekordera, a gore na monitoru mirovala je plavičasta slika prostora ispred glavnog ulaza u dvorište. Spustio se niz onih nekoliko stuba i izašao van na hladan i vlažan zrak, premda snijeg, što su ga ponovno najavljivali, još uvijek nije počeo padati.
I kad je pošao žutom stazom prema vratima, iza sjevernog ugla kuće spazi kako mu se približava visoki, plećati muškarac u kožnom kaputu, kakav su, po pričanju, nekoć nosili viši dužnosnici Udbe. Čovjek je bio razmjerno mlad, zacijelo ne stariji od trideset pet godina, imao je azijatsku fizionomiju s iskošenim obrvama i malim očima, jake jagodične kosti i brkove blago povijene preko ruba usana. U jednoj je ruci držao snajpersku pušku, a u drugoj, na koju je navukao gumenu rukavicu, veliku ubijenu lisicu.
- Novi stručnjak za security? - reče, odmjerivši dobro Banića, kao da ne vjeruje kako spodoba u starom Montgomeryju može obavljati tako složene i odgovorne poslove. - Ja sam Siniša Smokovina, jedan od poslovnih tajnika. Za prijatelje Štriga.
- Štriga!? - začudi se Banić.
- Da. To je onaj opaki kukac za kojega se vjeruje da se može uvući čovjeku u uho i pregristi mu bubnjić.
- Dojmljiv nadimak - tiho će istražitelj, spreman da ode. Ipak zastane, zainteresiran mrtvom lisicom koju je čovjek držao za rep.
- Ah, bio sam malo gore... tamo na rubu šume - objasni mu Štriga, prepoznavši radoznalost u njegovim očima. - Stalno se spuštaju dolje prema gradu. Navodno da ih je oko pedeset posto zaraženo bjesnoćom. Ovu treba poslati na ispitivanje.
- Prava epidemija bjesnoće - složi se Banić.
Na kraju će sve sići s brda i preuzeti grad.
- Hoće li tome itko moći stati na kraj?
- Mislim da neće - promrmlja Banić i pođe prema vratima koja se istoga trena automatski otvore. Pola sata nakon toga ostavio je kola u Rokovoj i pod nadsvođem na kojem je bio svjetleći naziv kinematografa Apolo zamalo se sudario s Nikom. Nije se pravo ni snašao, a ona mu se objesila oko vrata, poljubila ga i odmah počela komentirati njegov izgled, govoreći kako je premršav, kako djeluje previše umorno, kako ne bi smio hodati po takvoj zimi u laganom baloneru, kako je znao nositi i bolju frizuru... Uglavnom, čudila se koji se to vrag dogodio s njim otkako ga je posljednji put vidjela. On zapali cigaretu, slušajući je strpljivo i gledajući je pozorno. Izgledala je izvrsno, prava mlada i lijepa žena, ni traga onoj hirovitoj štrkljavici kojoj je pokušavao sastaviti dvorac od lego kockica.
- Mama je rekla da ćeš prekosutra doći na večeru.
A i Tim jedva čeka da te upozna. Znaš, njemu je tostrašna fora što mi je tata private investigator. A mama mu je...
- Isuse! Prokleta guska!
- reče on ljutit na sebe sama i na vlastitu zaboravnost.
Nika ga pogleda sva u čudu, a on se, brzo shvativši zabunu, nasmije i objasni:
- Nije to što misliš.
Obećao sam Lidiji da ću za tu večeru nabaviti gusku... a ne znam... - Naravno! - rugala mu se ona. - Znaš gdje u gradu trenutno imaju najveći izbor Johna Coltranea, znaš gdje se mogu nabaviti rane ploče Charlieja Parkera i koji dućan ima najveći izbor irskog piva, ali ti nije poznato gdje bi se to mogli kupiti guska, matovilac ili patliđan.
- Hoćeš li ti to obaviti umjesto mene? - upita on, krenuvši rukom prema džepu u kojem je držao novac.
- Guska je već kupljena - umiri ga Nika. - Mama te i predobro pozna da bi se u takvim stvarima pouzdala...
- Odlično. Pao mi je kamen sa srca.
- Nego, ne pitaš me što sam ti donijela iz Londona?
On je pogleda radoznalo, znao je na što misli. Uvijek bi mu se tako obraćala kada bi ga htjela iznenaditi kakvom pločom za kojom je čeznuo.
- Kind of Blue.
- Isuse! Nije moguće! - uzbudi se on posve iskreno.
Bila je to esencijalna ploča Milesa Davisa, nešto što treba istoga trena ubaciti u player.
- Please! - molio ju je - skokni do kuće i donesi je odmah. Nešto u meni naprosto čezne za Milesom i Coltraneom.
Na licu joj je bio osmijeh u kojem je odmah prepoznao banićevsku tvrdoglavost i svojeglavost. Nije bilo šanse da je nagovori!
- Nema ništa! Dobit ćeš je prije večere. Premda je uopće nisi zaslužio, jer si zaboravio kupiti gusku.