Željko Jerman  

Egotrip - Refleksije pahuljica

kolumna

''Kakav ti je to vražji trip kada uopće ne govoriš o sebi nego o Suzani Pašticadić, Štefu Mesariću i ostalima DRŽseVLASTI ljudićima lijepe naše Kifle, Božjim namjesnicima na Žemlji i njihovim intimnim seksističkim mukama, hercegovačkim grobljima, kompjuterskim virozama, SMS vicevima, nekim Lavićima iz američke prerije, davnim frendovima iz vrtića iz predtelevizijske ere... Jel zato ja trošim lovu na Zarez (?), bogati bedastoga, nije ni u nas sve besplatno! A samo hoću vidjeti kako sada živiš, jelte, bivši zaboravljivi prijatelju, macane vratine ko u bika; ne sjećaš se koliko sam ti savjetima pomagao? Jedi češnjak jer u njem ima sve što organizam traži, ne pij previše, pusti one prave triperaše što cuclaju LSD, ti imaš artističkog dara – PAZI SE!!!

Seronja – und purgerski debilu! Nećeš bogati ništarijo kvaziartistička i anarhistička ti mene zajebavat! Da zadnje glasovanje MRTVOG HERCEGOVCA?!? Birat ću ti ja još sto puta i HDZ koji će dati premijera, i predsjednika Hrvatske nam prelijepe! I tu GORE i u vas DOLJE. Bogati Jermane, ništarijo, dangubo, kurvin sine – tvoje pisanije u tzv. egotripu bezvrijedne su tričarije i sve veće blasfemije! Bogohuliš i samoga sebe!

Izgubio si i posljednji osjećaj, ako si ga ikada uopće imao, za LJEPOTU i DOBROTU, ti, najobičniji zasuknjaš, koji se uvijek držao samo suknje, od materine nadalje, sve do Brankine superminice – šokantne onomahno 70-tih''.

Ljubičić na 801. programu

Eto, čitam pismo takvog sadržaja, doprlo preko normalnog poštara i nađeno u sandučiću a ne u Outlook Expressu kompe Kompića, nepotpisano i ne datumirano. No odmah mi bi jasan pošiljatelj... a ko drugi nego onaj drugi, jelte bogati (jedva poznati književnik) Branko Ljubičić (poznatom se ispričavam!).

Poslije mi kukuvelasto veli raznosač pišanih poruka: ''Smrdila mi po bilom luku i rakiji cela borša, novine, pisma, lova, i, i tako mi bilo neugodno, gdi god sam doša malo u kuću, lovili su se prstima za nosonju i čudno me ahtali. (Moj pošter je Dalmatiner, a toliko živi dugo med purgerima da je poprimio i ''naš jezik'', i čak nije navija za odlazak malog Nike u Ajduk!).

AJOJOJ!!! Kaj mi se sada taj lasasti i bradasti kvazipišač javlja, i to boga mu, jelte (ko ''Ero s Gornjeg svita''), pjevajuć u SMRDLJIVOM PISMU. Što mi je sve stari pervezni poluklošar još nabrojio, bolje da ne citiram, jerbo sam štel konačno se odmaknut od MISTIKE, dobrih i zlih VILA, mrtvih i živih AVETI, duhova i duhica kao i ELEKTRONSKE STVARNOSTI, sjebane prošlosti te, posvetiti se onom mojem LIJEPOM JA, koje je zapravo Jedino i nenadmašivo i supergenijalno(!) te puno ljudskosti, topline, draži... iskreno rečeno – sve više umrle u meni! Oli sam ja lud, oli svi uokolo mene, ne znam više, jelte, bogati jebeni artista – kvazista(!)... ni sam nevejam.

Da smirim svoju otkačenost, grem na satelitsku TV, koju mjesecima nisam mogao gledati zbog neke tehničke pizdarije, tako jednostavno riješene ... (e, da, bio Ja s aparatićem u specijaliziranoj ambulanti i sve je dr. Satelitto popravio u 45 minuta)... dakle, odoh tamo u pizdu kusinu, da ne mislim više o Jeltebogatom. Kad li se u maksimalnih 800 programa, ugura najenput 801.(!) i, ćeš vraga vidjet, evo Ljubičića prosjede duge kose i još dulje brade, sjedi za spikerskim stolom, i smijulji mi se znakovito, kao kada mi je za života prodavao ekstremne poglede na seks, nadajući se ''sendviču'' sa ondašnjom mi prvom ženom Brankom i mojom bikovskom vratinom, na koju je specijalno padal.

''Brak i perverzije! Imaš toga kolko hoćeš, među – time nalazim i sebe. Ali sebe i moje JA davnašnjo. Idiote pokojni, samo da skužim kako si poslao pismo''?

Ako si Bog, odbrani se!

Zalomim prije nego se SATELITSKA TV UTVARA snašla, vičan Ja duhovima. Nu... sada on malo zatečen, par put prođe prstima bradom i zazbori mi:

''ŽENE! Klasika. Sve same kurve do kurve, osim tvoje mame. A i ona je bila kurvica, no to nije bitnovezno, pošto se tebe nije (do)ticalo. Samo, onog puta kada je imala nekog ljubavnika i kada ti ga podvaljivala ko 'frenda'. Jeba je taj Julijus, ali shvaćaš; bila je sama, sama, sama... tata tvoj u sanatoriju, ona mlada, trebalo joj jebanje, zbilja seksanje i ništa više, niti ništa manje''. Pitam, odakle mu to i: ''Kak sam ja to doživio ko limač? Vlaška ulica, tramvaji ''zuje i bruje'', ona gore negdje u iznajmljenom prostoru, dok ja sa njegovom divnom rođakinjom na kolačima u obližnjoj slastičarni žderao kremšnite... bilo je što je bilo i kasnije sam s time mater držao u šahu. Kada bi god napravio neku dječju šmizlariju, a mat me htjela kazniti, rekal sam: ''Aj, probaj! Tata će doznati u kojoj sam slastičarni bio''!

Cerimo se mi SATELITI jedan drugom, pa kada doznam da je bio na dopustu, i, na nekoj klupi mi napisao dopis, hladno ga isključim, čak bez: "Bok"!

Jebeš Češnjakića i njegove spike na litici istine! Kao onu da je markiz De Sade oženio Renee-Pelagie, kćer pariškog sudije te pet mjeseci nakon toga izveo prvi perverzni performans, na kojem bi mu i Vlasta Delimar zavidjela (afera Jeanne Testard). Unajmio je dvadesetogodišnju prostitutku Jeanne Testard te joj rekao kako je dokazao da Bog ne postoji. Opisao joj kako je masturbirao u kalež, najgorim izrazima vrijeđao Boga i Gospu, a u vaginu žene stavio dvije hostije te ševeći je govorio: "Ako si Bog, odbrani se." Potom je kurvu odfural u sobu punu raznolikih bičeva, ukrasa s kršćanskim temama te pornopublikacija. Ondje joj recitirao bezbožnu blasfemičnu poeziju uz traženje da ga bičuje s cat-o'-nine-tails (pomorsko-povijesni izraz za bičurinu sa devet krakova i šiljcima na kraju) pred jebačinu. Jeanne Testard je odbila užitak i blesavica ga tužila policiji. I tak ljeda; bio je pun poremećenih priča, prema kojima je ova za špilšulaše, a kada se raspričao nije znao stati.

Bodulski podrealizam

Autobus na redovnoj liniji iz Zagreba za Korčulu zbog blokirane ceste preko Pelješca, koja je otvorena u jedanaest sati i trideset minuta, u Korčulu je umjesto u šest sati ujutro stigao tek u jedanaest a popodnevni autobus za Zagreb nije niti krenuo. Korčulanskom snijegu, koji je pao i u Žrnovu, tek tri kilometra udaljenom od Korčule i morske obale, najviše su se ipak razveselila djeca.

Bravo Kompmanne! I meni već dojadile blesavoće u svezi RIKnutog Hercegovca, pa mi je drago i baš si me razgalio viješću što si, najvjerojatnije skinuo s mojih na Gugliću favoriziranih stranica i.korcula.net. Imaš još nešto?

Snig zatvorio otočku cestu... 26. siječnja 2005. - 15:52h... Bem ti, ludnica! Da mi je to bilo vidjeti! Kaj veliš? Boduli su je čistili do 11 sati? Ništa čudno, nenaviknuti na snijeg, a i nisu baš vični cestarskim radnjama. Put sv. Nikole su asfaltirali pretprošlog ljeta, na samom početku turističke sezone nekoliko tjedana. Sve ti je to kompa moj čisti BODULSKI PODREALIZAM! Čini ti se da sanjaš, izgleda nerealno, zapravo nadrealistički... a ustvari se radi o hiperrealističkoj stvarnosti. E, vidiš, kada ću imati više strpljenja i vremena, napisat ćemo PODREALISTIČKI ANTIMANIFEST, jerbo stvarni nadrealizam u mojoj tintari je tako nominiran. Hoćeš da ti dam još koju sliknutu viziju... O.K.; evo na primjer neki dan čekam bus, nema ga i nema, pa gleduckam uokolo, i na nekom grmovitom drvcu, koje inače prvo zacvate u proljeće, zamijetim jedan jedini žuti cvjetić! Ili slično; prošle godine u isto doba idem popločenom stazom u atelje kad primijetim između dviju kamenih ploča – tratinčicu! U oba slučaja sve je bilo puno snijega i još ništa nije cvjetalo. I kako to nazvati nego PODREALISTIČKI PRIZOR. A jedan smo uočili Jedina i Ja na njenoj fotografiji. Snimala je flešom kada je padao snijeg, i dobila fantastične REFLEKSIJE PAHULJICA, koje na fotosu izgledaju poput obližnjih zvijezda.

Opet mi zavibrira i zasvijetli Mob; nema poruke, ne, nego želi vražićak mali i on nešto reći! AHA, pokazuje mi jednu spremljenu poruku, koju smo napravili za SMS Galeriju, a nisam je još prepisao: ''Vrijeme ne postoji. Teorija relativiteta ima malo smisla. KAOS je blizu ISTINE! Al daleko od prave! SVI GLUMIMO PROKLETU SPIRALU KOZMOSA, trag, krik. JEBITE SE dragi moji, JA mislim da smo svi na TRAGU TRAGA''! Auu, mora da sam bil fest pijan kada sam radio taj sulud tekst i akciju slanja na Više primaoca. Ajde Mobo – isključi se, samo me sramotiš, i briši to odmah iz memorije! U redu, no evo neke poruke:

''Nisi mi rekao, nadriegoisto, što trenutno radiš. Pozdrav Branko''. ''Jelte bogati, dosadni umrli književniče, buš onda prestal gnjavit'' – odgovorim mu. ''Budem, samo napiši to u trip, da stvarno bude egotrip''. Dobro, moram ga se makar tako riješiti, jer duhovi su neumoljivi i odasvud izađu, iz radija, najlon kese, kompjutera, siđu niz dimnjak, vise na drveću...

Zagubljeni portreti

Momentalno pišem na kompu tekstove za knjigu ZAGUBLJENI PORTRETI, kompariram originale pisane šrajbmašinom s intervencijama djelatnika Jutarnjeg lista (gdje su svojevremeno isti izlazili u vidu kolumne); lektora, urednika, čistačice, portira itd., pak radim završnu verziju koju će objaviti MEANDAR. Evo ti dva zgodna isječka, možda si potencijalan kupac:

''Prva histerično reagira v.d. ravnateljica Spomen doma zazivajući u pomoć policiju, onda digoše galamu neki zaštitari životinja, pa kojekakvi 'zeleni manijaci', da bi naposljetku, predsjednik IDS-a rekao kako u deset godina vladavine HDZ-a Istra nije doživjela POLITIČKI NARUČENO KLANJE te svu krivnju svalio na SDP. Kvazisocijaldemokrati odmah su se ogradili od svega i pridružili orkestralnom zavijanju protiv 'vandalističkog' mučenja nevinog pernatog stvorenja, dok je umjetnik zalud objašnjavao da je kupio životinju koja bi (ionako) završila na nečijem stolu''... (radi se o akciji Pina Ivančića).

''Crveni peristil'' (jedna od prvih prokonceptualističkih grupa u nas, op.a.) smicalica je promotora Baje (direktora škvera i komunističkog povjerenika za Split): 'Ajmo momci, Sovjeti imaju Crveni trg na Kremlju, pa zašto ne bi mi imali Crveni Peristil'! Posao je sklopljen – prava pušiona! Peristilsku klatež u obranu je uzela kultur – branša, a bile su zadovoljne i Crkva i Država''!

E, ovo su ti, mrtvo piskaralo, riječi splitskog kapetana i UMJETNIKA DUGE PLOVIDBE Zlatana Dumanića, kome u sklopu predstavljanja izabranika Slavena Tolja za Venecijansko bijenale, u Galeriji Ghettouskoro pripremam izložbu (prije njega nastupa Pasko Burđelez).

Nejde mi iz glave snimka REFLEKSIJE PAHULJICA... pitat ću izdavača Branka Čegeca mogu li tu podrealističku fotku staviti na korice knjige? Kako nema veze sa zagubljenim artistima, bedasti Ljubičiću? Svaki umjetnik i umjetnica o kojima pišem su poput snježnih pahuljica. Blistaju, padnu i otope se...