Reforme za neoliberalnu vladavinu

Vesna Leskošek sjetila se prave riječi za reforme koje nameće sadašnja vlada: te su reforme školske. One uvažavaju unaprijed sačinjene i naučene obrasce. Struka je s njima imala dosta teškoća: ne zato što bi ih bilo teško odbaciti – nego zato što ih je prelako opovrgnuti. S dogmatizmom je teško raspravljati, jer on i raspravu skončava u dogmama – a onda vam još i prigovori da ste vi doktrinarni i okoštali. Vlastitu teorijsku plitkost obrće u ideološki argument. Reformatori obilno iskorištavaju okolnost da u neoliberalnom okviru ekonomija ima status šamanističke prakse. Zato što se ekonomija u posljednje vrijeme manje bavi s kritikom političke ekonomije, reformatori su ulovili struku u njenoj slijepoj pjezi. A tako i ostalu javnost: počevši od toga da su ju uvjerili kako se radi o “ekonomskim” reformama. A ne, uzmimo, o društvenoj (kontra)revoluciji, kao što to dokazuju Tonči Kuzmanić i Zoran Kanduč.

Sitna poduzetnička ideologija

Damijan je izgubio stručni disput – Janša pak pobjeđuje u ideološkom sukobu. Opći uzrok tome paradoksu je strukturalan i proizlazi iz dugoročnih procesa. Javna rasprava već sad je u potpunosti odvojena od teorijske produkcije – dok istovremeno njome monopolistički vladaju političke stranke, s povremenim katoličkim ili kulturno-fašističkim dopunama. Čim je reformatorima uspjelo raspravu o reformama zatvoriti u ideološke horizonte, više nisu imali protivnika: katolička crkva je poduprla reforme, kulturnjačka birokracija se pritajila, računajući na trgovine pod stolom – parlamentarna opozicija ostala je bez riječi. A neke druge javne ideologije u Sloveniji sada više i nema. Da tome bude tako pobrinule su se prijašnje vlade. I time su popločile Janši pohod na vlast. Kako u miru, tako i u ratu.

Ropova vlada nas je pomoću izjave iz Vilnijusa i stupanjem u NATO učinila kolaborantima – Janša nas je samo još poslao na bojište. Vlade LDS-a i njezinih trabanata svojom su kulturnom i znanstvenom politikom, s manipuliranjem i cenzuriranjem javnosti, postigle to da se u javnosti intelekt više ne računa: Janša sada kapitalizira Drnovšekove i Ropove tekovine.

Kao što su upozorili Tonči Kuzmanić i Zoran Kanduč, reforme spadaju u širu neoliberalnu revoluciju, koju je sadašnja vlada samo radikalizirala. Pa i glavnu svrhu sadašnjih reformi lansirale su već prijašnje vlade: povećati “konkurentnost slovenskoga gospodarstva”. A što je “konkurentnost”? U udžbeniku evropske sindikalne konfederacije piše sljedeće: “Ideolozi neoliberalizma uspješno su potisnuli u pozadinu koncept produktivnosti rada i nadomjestili ga konkurentnošću. Sada cilj više nije povećati produktivnost rada, nego jeftinije proizvodili robu. Za to nisu potrebne skupe investicije ili obrazovani radnici – dovoljno je na sve moguće načine smanjiti nadnice.”

“Konkurencija” je ideološki pojam: način je na koji se društveni procesi prikazuju onima koji su u njih upleteni. A kako se društveni procesi prikazuju na način konkurencije, rekao je već Karl Marx: prikazuju se kao “izvanjski prisilni zakoni”. Reformatori mašu ekonomskom nužnošću, vladini političari plaše fatalizmom. Oboje doduše može biti uspješan retorički trik – ali ekonomska nužnost i reformski fatalizam prije svega su ideološki simptomi. Simptomi koje ideologije? “Konkurencija” je način na koji se društveni procesi pokazuju sa stajališta pojedinačnih kapitala. Ne sa stajališta kapitala kao cjeline, ne niti sa stajališta kapitalističke klase, a kamoli sa stajališta “društva” – nego sa stajališta zastupnika pojedinačnih kapitala, iz žablje perspektive. Ta naivna poduzetnička ideologija prožima riječi i činove vlade. U svoja savjetnička tijela kadrira razne male i srednje poduzetnike, u javne diskusije regrutira razne menadžere. A ovi onda cijede svoju spontanu ideologiju i pomoću nje hipotetički “potvrđuju” vladinu politiku. U stvarnosti pak samo verglaju njezine ideološke pretpostavke: to je “potvrđivanje” obredno, a ne argumentativno.

Smanjenje kvalitete života

Reformatorsko govorenje o konkurenciji posjeduje možda magijsku vrijednost, te prouzrokuje ideološke učinke, ali nema spoznajne vrijednosti: “Sa stajališta konkurencije sve se pokazuje… naopako i postavljeno na glavu”.

Na primjer – evo ovako na glavu postavljeno: “Iako profit izvire samo iz viška rada… ipak se pojedinačnom kapitalistu… čini kao da je živi rad najskuplji element u njegovim produkcijskim troškovima, element koji najviše treba umanjiti na minimum.”

A tako govore i reformatori: treba smanjiti “troškove rada”. Troškove rada moguće je smanjiti na nekoliko glavnih načina: povećanjem produktivnosti rada – može i s pomoću produljenja radnog vremena, pri jednakim nadnicama, intenzifikacijom radnog procesa ili smanjivanjem izdataka za nadnice. Vlada se odlučila za te druge načine, koji idu na račun radnica i radnika. I to radikalno: “troškove rada” ne misli umanjiti pukim snižavanjem plaća, produljivanjem radnoga vremena, tzv. neformalnim radom i sl. – nego želi umanjiti samu vrijednost radne snage. Time što istovremeno otpravlja socijalnu državu i povećava društvene nejednakosti, iznova određuje vrijednost radne snage. “Određenje vrijednosti radne snage sadrži… u suprotnosti s drugim robama povijesni i moralni element.” Ovisno je o “kulturnoj razini države”: vlada napada povijesno dosegnuti stupanj kulture, a njezine reforme jednostavno su – klasna borba. Opseg tzv. nužnih životnih potreba i način na koji ih neko društvo zadovoljava, proizvod su povijesti – a to znači: povijesnih bitaka. Vlada smanjuje opseg priznatih “životnih potreba”, tj. kvalitete života. Ujedno drastično mijenja način zadovoljenja tih potreba: privatizira školstvo, zdravstvo, mirovinsko osiguranje – i tako odjednom višedimenzionalno uvodi društvo, koje će biti rascijepljeno na dvoje. Na bogate i siromašne, na vladajuće i ovladane, na one koji će iskorištavati i na nas koji ćemo raditi. Na one koji će zatirati i na nas koji ćemo se suprotstavljati.

Više kritičara već je primijetilo kako je to nekadašnji model Južne Amerike. Dakle, periferni model. Model, koji Južna Amerika nakon desetljeća patnje, siromaštva i diktatura upravo odbacuje. Ali i model koji je neoliberalna kontrarevolucija nametnula većem dijelu nekadašnjeg istočnoga bloka. U sovjetskom imperiju nikada nismo bili: hoćemo li sada dopustiti da budemo plijen u pohodu neoliberalnog imperija?

(Preuzeo sam neke rasprave održane 30. siječnja 2006. na forumu Mirovnoga instituta u Ljubljani. Ostali navodi su iz Marxovog Kapitala.)

Objavljeno u Mladini, 6/2006., 6. veljače 2006.; Ovdje preveden 2. dio

Preveo sa slovenskoga Srećko Pulig