Regata um(j)etnika

Gordan Nuhanović

Najprije sam pomislio da je riječ o prvoaprilskoj šali kojom me poznati književnik i moreplovac Damir Miloš nastoji odvući s “teškog” kontinenta na još nemirno, burno more, prodajući mi priču o nekakvoj Regati umjetnika u kojoj bi ja, kao predstavnik Udruge osrednjih pisaca, trebao jedriti srednjodalmatinskim arhipelagom o trošku nekih velikodušnih ljudi iz nautičarske tvrtke Meridijan. Oni kojima sam se povjerio dobronamjerno su me podsjetili na Miloševu sklonost da nestane tijekom regate i potom cijelu naciju drži u stanju neizvjesnosti dok se vrijeme malo ne popravi. Zar sada želi društvo osrednjeg pisca na pustom otoku, pitao sam se? U mislima sam se vidio kako shrvan morskom bolešću u more bacam pivsku bocu s porukom u kojoj sve svoje neobjavljene rukopise zavjetujem Nacionalnoj biblioteci Republike Azerbajdžan.

Pa ipak, Miloševa prisega da ćemo jedriti samo po sunčanom vremenu, sasvim uz obalu, malo je rastjerala moje kontinentalne strahove. Zatim sam među imenima ostalih sudionika regate pronašao pjesnika i pisca Simu Mraovića uz kojega, računao sam, moja osrednjost neće biti toliko upadljiva. Naposljetku, u korist moje prve regate presudila je spoznaja da ću jedino na taj način uspjeti izbjeći ručak s Houellebecqom u Zagrebu.

Dan prvi, Vodice, 29. ožujka

More je bilo plavo, dan sunčan, a Vodice bez slovačkih turista. Dok sam ispijao makijato na jednom od malomišćanskih štekata, osjećao sam kako me južno podneblje postupno lišava napetosti zbog činjenice da se, ironijom sudbine, nalazim u društvu superiornih umjetnika; među piscima, pjesnicima, slikarima i konceptualnim umjetnicima koji, za razliku od mene, nešto znače u kulturnom životu zemlje, a i šire. Pisaca čije se knjige čitaju i slikara čija se platna – kupuju. Delimir Rešicki, Ivan Faktor, Miloš Đurđević, Jurica Pavičić, Renato Baretić i ostali kao zapete puške čekali su na Milošev znak za početak Prve umjetničke regate, no umjesto pucnja startnog pištolja i početka nesmiljenog okršaja na moru, našli smo se u nekom rashodovanom autobusu koji nas je, posve neočekivano, povezao u smjeru suprotnom od mora: u ono što kolokvijalno zovemo dalmatinsko zaleđe. Kako smo odmicali dublje u unutrašnjost, tako mi je i ova regata izgledala sve bolje, osobito nakon dolaska u zaselak Crljenik gdje su nas u jednoj rustikalnoj konobi domaćini dočekali teletinom pod pekom i domaćim rinfuznim vinom. Ondje, na pristojnoj udaljenosti od mora, život skipera odjednom mi je postao nekako blizak i razumljiv sam po sebi, a slike bijesnih valova i promočenih jakni potisnuo sam duboko u podsvijest, sretan što se ova regata tako lijepo odvija na kopnu.

Dan drugi, more, 30. ožujka

Danas, kada je Regata umjetnika već dio jedriličarske povijesti, razmišljam koliko je Miloš imao mudrosti i osjećaja za mjeru prilikom sastavljanja posada na pojedinim brodovima. Dovoljno je da pođem od svoga broda na koji je Miloš, imajući u vidu moju osrednjost, instalirao još jednog člana posade bliskog mojim skromnim umjetničkim dometima – Simu Mraovića. S druge strane pak lukavo nam je pridružio izvanserijskog slikara Baneta Milenkovića, ne bi li njegovom nazočnošću podigao ukupan umjetnički dojam našega broda, a kako bi razbio apatiju i dosadu tijekom plovidbe pridodao nam je još i lijepu novinarku Barbaru Matejčić. Čak je i aspekt sigurnosti na našem brodu bio pod povećalom, pa smo bili jedini brod u regati s dva profesionalna skipera, Vedranom i Dalijom.

Uskoro se, međutim, pokazalo kako ni te opsežne mjere ne jamče da ćemo sigurno dojedriti do obližnjeg Zlarina. Naime, bilo je dovoljan jedan trenutak nepažnje naših skipera pa da umalo doživimo katastrofu. Sve se odigralo munjevito: Bane Milenković, uvjeravajući nas u svoje skiperske sposobnosti, dočepao se kormila, na što je brod naglo izgubio dotadašnji smjer, okrenuvši se frontalno prema najbližoj jedrilici. Kalvarija se činila neizbježnom. Kolege umjetnici sa susjednog broda već su počeli zazivati svetoga Nikolu, zaštitnika pomoraca, kada je naš skiper, preotevši Banetu kormilo iz ruku, jednim očajničkim manevrom uspio osujetiti gotovo siguran brodolom. Poslije je Bane svoju nesmotrenost na komandnom mostu pokušao zažbukati pričom o nekakvoj morskoj sireni koja mu je, popevši se na krmu, tobože bez ustezanja sasula u lice sve ono što misli o njegovim slikama. Diskretno sam pozvao Baneta u potpalublje kako bi ga upozorio da nije u društvu naivnih slikara, nego među osrednjim piscima čije skromne sposobnosti ipak ne bi smio baš toliko podcjenjivati.

Dan drugi, večer, Zlarin, 30. ožujka

Prva etapa regate bila je za nama i kada sam nogom dodirnuo kopno, već sam se osjećao kao stari morski vuk. Pokreti, držanje, pogled prema pučini, vezanje mornarskog čvora... Neka prekaljenost uselila mi se u grudi, iako sam prije Regate umjetnika samo nekoliko puta sjeo u brod, točnije, u riječni čamac na Bosutu, rijeci poznatoj po tome što odbija da teče. Za samu noć može se reći da je protekla relativno mirno, ne računajući Banetovo hrkanje i Simino istrčavanje u pidžami na krmu gdje je, s otvorenim kišobranom u ruci, pokušao obraniti naš brod od napada gusara. Taj njegov potez izazvao je zabrinutost među organizatorima regate, koji su nakon dugog vijećanja odlučili da se Simi ubuduće ograniči noćno kretanje na matičnu kabinu.

Dan treći, more, 31. ožujka

Plovimo prema Kornatima. Ljepota ovoga otočja gotovo je nepodnošljiva i Simo i ja pokušali smo je barem malo suzbiti aktivnim slušanjem radijskih prijenosa Hrvatske nogometne lige. Obojicu nas isključivo zanimaju utakmice Lige za opstanak; dok je njegov NK Zagreb osigurao opstanak, ja sam s Cibalijom i dalje u velikoj neizvjesnosti. Možda se glasovi radijskih reportera doista nisu uklapali u predivni arhipelag, no Banetov gnjev ipak mi se učinio pretjeranim.

– Kako možete slušati Ligu za opstanak među ovom ljepotom? – čudio se umjetnik u njemu: – Zar ne vidite te boje? Pučinu? Nebo? Gdje vam je smisao za lijepo? – Naime, u svakom slikaru, kolikogod apstraktan bio, čuči jedan mali pejzažni slikar koji je u svakom trenutku spreman stopiti se s krajolikom. Njegov senzibilitet i njegova čuvstva vrijeđala su neumorna javljanja nogometnih reportera. Na kraju, ne uspjevši nas nagovoriti da ugasimo radio, Bane je pribjegao onoj klasičnoj frazi s kojom smo se, Simo i ja, toliko puta već imali prilike susresti i na manje atraktivnijim mjestima od Kornata.

– Nikada se nećete otrgnuti od vlastite osrednjosti – povikao je Bane s pramca, kao da objavljuje neko sumorno proročanstvo. Pa ipak, kad trezveno razmislim, Bane nije bio u pravu jer Kornatima se uvijek možemo vratiti; oni su tu sada i zauvijek dok je, s druge strane, nogometna utakmica jedna jedina i kao takva neponovljiva, bez obzira koliko loša bila. Jednom propuštena, više se ne može nadoknaditi – čak ni u sažecima u večernjem Sportskom pregledu HRT-a.

Dan treći, Kornati, oko ponoći

Stojimo na drvenom doku s čašama u rukama i osluškujemo more. Zacijelo je oko mene bilo tuce pjesnika koji bi na neusporedivo izražajniji način dočarali atmosferu noćne pučine obasjane mjesečinom. Ja bih sa svoje strane dodao da je tu starozavjetnu tišinu remetio tek Banetov glas iz konobe; još je uvijek prepričavao kolegama slikarima svoje bolno iskustvo slušanja nogometnih utakmica na otvorenom moru. Utonuo sam u san naglo, poput iscrpljenog skipera na prekooceanskoj regati samaca.

Dan četvrti, more, 1. travnja

Od ranoga jutra intrigirala nas je izvjesna konzerva graha koju je Simo pronašao u brodskoj smočnici. Naša posljednja etapa, od Kornata do Iža, ulazila je u posljednju fazu i svi smo, a osobito Bane, bili već pomalo potkopani jednoličnim nizom morskih specijaliteta koje su nam domaćini uporno gurali pod nos. Zatim je netko iz frižidera, poput Binga, izvadio vrećicu kranjskih kobasica.

– O tempora, o mores! – zavapio je Simo, kao što bi, vjerujem, zavapio baš svaki osrednji pjesnik suočen s pakiranjem kranjskih kobasica na otvorenom moru. Grah s kobasicama odjednom više nije izgledao kao fatamorgana neuračunljivih pomoraca. Izbor je pao na Baneta i ubrzo se pokazalo da mu kuhanje graha ide neusporedivo bolje od, primjerice, kormilarenja. Za to vrijeme Simo se s cigaretom u ustima divio okolnim pejzažima te usput pričao o seksu, a ja sam se – ne mogavši slušati te blasfemične konstrukcije pune općih mjesta – pravio da spavam, upijajući obećavajuće mirise graha što su kuljali iz potpalublja.

Moram priznati da nam je grah ulio snage da izdržimo i tu finalnu etapu Prve umjetničke regate. U cilj smo uplovili među posljednjima, što i ne čudi s obzirom na naše pretrpane želuce.

Dan peti, kopno, 2. travnja

Dugi rastanak u Sukošanu, uz nečiji prijedlog da Regata umjetnika preraste u tradicionalnu godišnju regatu te, ako je moguće, da sastav umjetnika ostane isti. Povratak u Zagreb Banetovom Ladom Samarom.

I kada sam se, nakon nekoliko dana mora, napokon pogledao u kućno zrcalo, u svome odrazu prepoznao sam tipičnog morskog vuka, ponešto okorjele vanjštine. Velika francuska zvijezda Michael Houellebecq još je bio u Zagrebu, no ja sam se osjećao spremnijim no ikada da svojom preplanulom pojavom obranim boje osrednje književnosti.