Religija je neprijatelj

Biblijom nadahnut ciklus objavljen kod Vertiga, izdavača stripova? Koji je to vrag? Prije nego što zaključite da su urednici tog nakladnika radikalno promijenili svoje usmjerenje, pustite Douglasa Rushkoffa da objasni što je to njegov novi serijal Testament, a što nije.

Prvo, Rushkoffov strip Testament (Zavjet) nije adaptacija Starog ili Novog zavjeta. Što je, onda, njegova premisa?

“Premisa Zavjeta i premisa za Zavjet dvije su vrlo različite stvari”, kaže Rushkoff. “Premisa Testamenta jest da se krećemo prema novoj vrsti fašizma s korijenima u nekim vrlo drevnim načinima mišljenja i ponašanja.

Testament se zbiva u svijetu vrlo sličnom našemu – osim činjenice da interesi korporacija upravljaju vladom, da je ponovno uvedena vojna obveza, da se terorizam iskorištava kao povod za nadzor stanovništva, da su mediji postali visoko kontrolirani promidžbeni prostor, da sva istraživanja na sveučilištima na ovaj ili onaj način financiraju vojni krugovi, da se stanovnike prati zahvaljujući ugrađenim radijskim čipovima, da je novac postao vrsta virusa u koji ljudi stvarno vjeruju… čekaj malo, pa to je vrlo blizu onome što imamo!

Glavna priča prati skupinu odmetnika koji se odbijaju pokoriti tom kulturnom programu. Oni se služe alkemijom, računalskim mrežama, medijskim hakiranjem i pomalo seksualnom magijom, kako bi vidjeli što stoji iza iluzija te da bi se borili protiv sila koje žele izbaciti novinu i slobodnu volju iz ljudske jednadžbe.

Ono što oni polako shvaćaju jest to da su se te bitke vodile već prije. Svako od njihovih iskušenja postoji i u pripovijestima opisanima u Bibliji. Znači li to da se Biblija zaista dogodila? Ili što?

Knjiga se bavi pitanjem: “Što ako se Biblija zbiva upravo sada?” Znači li to da to zbivanje slijedi okvir Biblije, prilagođavajući pripovijesti suvremenom okružju, ili da se služi Biblijom manje kao okvirom priče, a više kao temom?

Biblija zapravo govori o otkačenim revolucionarima

“To nas dovodi do premise za knjigu. Već mi je ‘puna kapa’ toga da se Biblijom koriste fundamentalisti kao načinom da zaustave svako mišljenje i istraživanje. To jednostavno smrdi i suprotstavlja se samoj premisi Biblije – koja zapravo govori o otkačenim revolucionarima koji su se borili za autonomiju i protiv svih vrsta tlačenja. Ne mogu, a da ne pomislim kako bi – kad bi ti ljudi doista čitali Bibliju – ustali protiv svojih ministara i odmah ih smaknuli.

Tako da je velika pljuska u lice tim fundićima reći im: ‘Hej, Biblija nije toliko važna zato što se dogodila u nekom trenutku povijesti. Biblija je velika, jer se zbiva sada. U svakom trenutku’. Svaki dan ja sam Kain, obeshrabren time što netko drugi – neki Abel – dobiva pozornost i priznanja za ono isto što i ja činim. Još živimo u svijetu u kojemu nas monetarni sustav, koji su izmislili Josip i faraon, baca u dužničko ropstvo u kojemu gubimo pojam o svojim najdubljim željama i koji nas isključuje od našeg suosjećanja.

A što se tiče likova u stripu, odnos prema Bibliji sporo se razvija. Ne bih htio reći previše, jer tada neće biti nikome zabavno. Zato kažem sljedeće: počinjem s pripovijedanjem paralelnih priča. Abrahamov pokušaj žrtvovanja Izaka postaje usporednica za pitanje hoće li Adam Stern ili ne ugraditi svojem sinu radijski čip tako da mu se može ući u trag u svrhu vojnog novačenja. I jedno i drugo primjeri su očeva koji žrtvuju sinove za neke lažne bogove.

A u pripovijedanju, nadam se, uspijevam otkriti kako su biblijske priče dugo bile potisnute. Većina ljudi misli da je Bog rekao Abrahamu neka ubije Izaka zato da ga iskuša. Ali, da su čitali stvarnu Bibliju i druge stare tekstove, shvatili bi da su ljudi uvijek žrtvovali svoje prvorođence! To je bila normalna stvar. Još postoje ostaci golemih oltara u Izraelu s pećima u koje su bacana djeca. Ono što Abrahama čini jedinstvenim nije to što je bio voljan žrtvovati sina, nego to što nije bio voljan žrtvovati ga. Ali cijela se priča promijenila tijekom križarskih ratova, kad se smatralo da je sasvim u redu poslati vlastitu djecu u rat, ili radije dopustiti da ti djeca umru nego da se preobrate.

Tako, kad bi ljudi znali pravu priču, ona je toliko užasnija i uzbudljivija i mnogo važnija za ono što se događa danas. Ona govori upravo o onome što se danas zbiva. Ljudi žrtvuju djecu šaljući ih u rat u ime nekih lažnih bogova, prema kojima su doslovce programirani osjećati dužnost i predanost.”

Kamenovanja i seks u Bibliji

Je li Zavjet smješten u svijet u kojemu Biblija kao takva ne postoji prije nego što počne radnja serijala? Ako ne postoji, u čemu se ta zbilja razlikuje od naše? Ako pak postoji, shvaćaju li likovi u nekom trenutku kako su neka njihova iskustva neobično nalik biblijskima?

“Nemam problem kao u modernim pričama o vampirima – znate, u njima morate ili potpuno ignorirati postojanje Drakule, ili se referirati na njega kao na lik iz književnosti. Neki će likovi postati svjesni da se zbiva nešto usporedno. Mislim da ja već vjerujem kako postoji nešto što se događa usporedno. Za mene, to je vrlo važno u ovoj našoj stvarnosti.

Ah, da, Biblija postoji u tom svijetu. Ona je jednostavno mnogo više od priče u nekoj knjizi. Riječ je o pripovijesti koja sadržava svakoga. Ne mogu reći više od toga, a da vam ne kažem što će se događati u nastavcima u sljedećih četiri ili pet godina.”

U svrhu kontinuiteta, postoje likovi bogova koji žive izvan okvira sličica glavnih priča. Oni zapravo ne mogu ući u te sličice – jer one se pojavljuju u linearnom vremenu, a bogovi žive izvan njega. Ali bogovi će biti izvan okvira obiju era i davat će neki kontekst za odnos između biblijskoga i našeg vremena.

Razlog za igranje Biblijom jest taj da svatko prekine sa shvaćanjem Biblije kao nečega što je ispunjeno svim tim svetim stvarima. Ona to nije. Ispunjena je ljudima koji ubijaju druge kamenjem, ljudima koji siluju druge ljude, očevima koji imaju seksualne odnose s kćerima, ili ih nude strancima u zamjenu za robu.

A tu su i velike količine seksualne magije o kojoj također nitko ne voli govoriti, ali je potpuno jasna svakome tko se potrudi čitati što piše u Bibliji. Abrahamova žena je prostitutka u hramu. Lot ima seksualne odnose sa svojim kćerima – a svaki mesijanski lik dolazi kao plod takva sjedinjenja. Mojsije ima seks s muškarcem na gori Sinaju. Bog se svađa s drugim bogovima. Tu su i čudovišta i divovi koje se mole Astarti – ona je zapravo Kali. Zatim izvanzemaljci koji imaju seks s ljudskim ženama. Hoću reći, vi to čitate i postajete sve snuždeniji. Abraham je to učinio? On je junak?”

Za one koji se pitaju na koje odlomke Biblije misli Rushkoff, on daje nekoliko navoda. “Biblijski Bog sukobljava se s drugim bogovima u nekim psalmima. Mordokaj i Ester temelje se na perzijskom Marduku i Astarti. Jošua je bio Mojsijev šegrt, a Biblija govori o njihovim susretima ‘licem u lice’ – što je, kao što zna svaki Grk, seksualni položaj za sveti seks između dvojice muškarca – jer sa ženama se seks obavlja odostrag.

Lot ima seksualne odnose sa svojim kćerima, jer se one boje da se njegovo sjeme neće nastaviti. One ga napiju i legnu s njim. Taj incest vodi zapravo sve do Krista.

Divovi Anakimi mole se božici Astarti. Obavite internetsko pretraživanje Bibilije za Anakime – ima ih posvuda. Horiti su također veliki divovi.

Ali zašto dobivati odgovore na taj način? To je kao da tekst pretvarate u pornografski film. Ako želite dobiti pravu robu, ne možete samo vaditi gadne dijelove. Morate to shvaćati u kontekstu. Ako hoćete lagani primjer, nudim sljedeći navod iz Biblije:

‘U ono su doba – a i kasnije – na zemlji bili Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima, pa su im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi.” (Knjiga postanka 6:4, Stvarnost, Zagreb, 1968.)

Ljudi su sustvaratelji svijeta

Zvijezda serijala je Jake Stern, čovjek koji definitivno ne djeluje kao čovjek iz svijetu koji vidimo kroz prozor.

“Dobro, ne možete ga baš vidjeti s prozora, ali takvih tipova imate u velikom broju po garažama i podrumima. Jedanput na godinu vodim malu radionicu u institutu Omega s ljudima oko portala Disinformation – umjetnicima kao što su Grant Morrison, Genesis P-Orridge, Paul Laffoley. I da budem iskren, ljudi koji se pojavljuju na tim okupljanjima već su dosta kibernetsko-alkemijski tipovi. Radi se samo o tome da znaš kako preći nekoliko nekonvencionalnih pragova, i onda ploviš po području koje ondje pronađeš.

Razgovarajte sa svojim prijateljima koji su istraživali seksualnu magiju, enteogene, sigile, ili barem jednostavnu tehniku cut upa u stilu Burroughsa i stvarna će iskustva biti slična bilo čemu što ste vidjeli u stripu.

“Razmislite o magiji koja se ulijeva u stvaranje takvih kulturalnih ikona kao što su boca Coca-Cole ili McDonald’sov hamburger. Ili o samom dolaru – njegova vrijednost nije utemeljena ni na čemu osim na našem vjerovanju i na njegovoj umjetno stvorenoj rijetkosti.”

A gdje je smišljena ta “umjetno stvorena rijetkost”? U Bibliji. U priči o Josipu i faraonu. O sedam godina obilja, sedam godina gladi i tim spremištima žita.

No dječaci u mojem stripu malo su napredniji od većine suvremenih praktičara. Oni žive u velikom napuštenom ugrađenom gradskom bazenu i imaju svu tu cool opremu s kojom se igraju. To je fantazija tipa “Survival Research Lab pomiješan s Electric Kool-Aid Acid Testom”. I mogu se više svojevoljno zaputiti u druga područja.

A što se tiče glavnog svijeta priče, mislim da je on zapravo američki: svijet kakav bi mogao biti prekosutra… prijeteći gospodarski slom već se dogodio, Zaljevski rat je završen, fundamentalistička kršćanska doktrina je institucionalizirana, a pod lažnim povodima oblikovala se svjetska protuteroristička vojska.”

Iako je Testament prvi Rushkoffov rad u mediju stripa, to ni u kojem slučaju nije i njegovo prvo djelo. On je i kod kritike i kod publike uspješan kao pisac fikcije i ne-fikcije.

“Valjda sam najpoznatiji po tome što sam u ranim devedesetim napisao neke knjige o ‘kibernetičkoj kulturi’, elektronici, psihodeličnom revivalu i slično. Jednostavno sam o tome uspio pisati ranije od drugih, pa me to učinilo poznatim. Napisao sam i knjigu Media Virus, koja je – bez namjere da to učini – pokrenula cijelu ludnicu s ‘virusnim marketingom’. Ja sam to zamislio kao kulturni hacking manifest, ali previše ljudi iz tih marketinških krugova ju je pročitalo…

Poruka i zaokupljenost cijeloga mojeg djela jest to da ljudi prepoznaju kako mi zajedno stvaramo zbilju. Svijet u kojemu živimo nije djelo nekog boga – neko pretpostojeće stanje. Ono je živo. Značenje se pojavljuje iz naših interakcija.

Tako, to je temeljna zbilja koja teži osposobiti ljude da se prihvate svojih olovaka ili kičica ili računala i da počnu biti suautori svijeta.

Snimio sam i nekoliko dokumenataraca – The Merchants of Cool, o tome kako MTV stvara kulturu za adolescente. I dokumentarac Persuaders o tome kako se oglašivači sve više infiltriraju u našu zbilju. Da, na istom sam problemu radio dosta dugo, na različite načine.”

Ništa sveto

Rushkoffa opisuju kao kulturnog kritičara: hoće li čitatelji naći potvrdu toga i u Testamentu?

“Da. Potpuno. Ljepota tog serijala jest u tome što mogu staviti to što se događa u stvarnom svijetu u širu perspektivu. Onako kako nam znanstvena fantastika pomaže da vidimo moderne probleme tako što ih izvodi u fantastičnom krajoliku budućnosti, tako mi i krajnje mitološki krajolik omogućuje da pokažem golemu dinamiku u našim kulturalnim opsesijama.

Doista, to je radikalnije od svega što sam mislio da ću učiniti: pokazivati Bibliju kao ono što ona doista jest znači i razotkrivati zbilju kakva ona jest.”

Testament očito Rushkoffu omogućuje pozabaviti se dijelom kulture koji ga trajno opčinjava i frustrira – religijom. “Religija se pretvorila u svoju suprotnost. Religija je neprijatelj. Religijske ustanove danas su upravo one sile koje aktivno sprječavaju bit Tore – životnu krv duhovnosti – da se pokaže u tom području. Religije su vratari na našoj svijesti. Biblija kaže zapravo sljedeće – Bog kažnjava Adama i Evu zbog toga što su tražili znanje. Kakav je to bog?

Danas kažnjavamo gotovo sve one koji kažu ono što jest. Što se događa reporterima ili urednicima vijesti ako se usprotive fašističkoj promidžbi našega sadašnjeg režima? Što se događa s javnim glasilima? A tko podupre taj režim? Tko programira njegove sljedbenike da se usredotoče na nerođene umjesto na žive vojnike koji umiru svakoga dana?”

Ne tražite političko equal time na stranicama ovog serijala!

Jedno od Rushkoffovih ne-fikcijskih djela Nothing Sacred: The Truth About Judaism čini se da ohrabruje analitički, intelektualni, propitujući i angažirani pristup religiji; možemo slobodno reći da Testament, iako fikcionalno djelo, također podupire to stajalište – a ako je tako, kako to čini?

  “Ideja knjige Nothing Sacred bila je da Biblija i religija nisu uklesane u kamen. One se pišu dok mi živimo. To je glavna poanta Tore. Umjesto da poštujemo smrt (gradimo piramide) i žrtvujemo svoju djecu (za besmislene ratove), trebali bismo slaviti život i razviti etički sustav utemeljen na suosjećajnosti. Tek su pobjegli robovi u pustinji rekli: L’chaim – što je više nego neka zdravica u Sviraču na krovu. To znači za život i to je bila radikalna stvar koja se izgovorila. To je u drevnom Egiptu bila blasfemija i bilo je kažnjivo smrću.

Glavna poanta knjige Nothing Sacred jest da se pripovijest još piše. Mi je pišemo. To nije zatvorena knjiga, ni najmanje. Problem je u tome što su naši svećenici i rabini skloni promicati tu ideju da je Biblija sveta i uklesana u kamenu. Da je ljudsku pripovijest već napisao Bog. A od nas se očekuje da sjedimo i čekamo Sudnji dan ili Mesiju ili štogod drugo. A poanta tih novih religija – razlog zašto su izmišljene – bila je dati ljudima snagu da se pobune protiv tadašnjih bogova, protiv ideje da je pripovijest već napisana. Pomoći ljudima da se nose s činjenicom da smo mi odgovorni za ono što se ovdje zbiva.

Ali, bolje da ne odajem previše…”

Zašto strip, a ne roman?

Što je navelo Rushkoffa da Testament razvije kao strip, a ne kao roman?

“Ja sam povremeni čitatelj stripova. Imam te šestomjesečne odiseje u svijet stripova, onda se pojavim na godinu ili dvije. No, netko me ponovno odvuče natrag.

Priču pričam u obliku stripa jer je to za mene najsigurnije mjesto. Hoću reći, moja me knjiga o židovstvu dovela na crnu listu mnogih organizacija koje knjigu smatraju prijetnjom naporima onih zaduženih za izraelske odnose s javnošću u Americi.

Njihov radar stripove donekle još ne opaža. Zbog privlačnosti stripova djeci, mnogi ne shvaćaju koliko su oni sadržajno bogati. Za mene, sekvencijalna pripovijest je i odličan oblik u kojemu treba ispričati priču koja živi i unutar i izvan vremena. Mogu to napraviti tako da se dijelovi priče zbivaju unutar okvira sličica, a dijelovi izvan njih. Budući da je najdublja tema u mojem djelu odnos chronosa i mythosa – povijesnog i mitološkog vremena – sjajno je imati medij u kojemu se najzanimljivije stvari mogu dogoditi u prostorima između sličica, a ne unutar njih samih.”

Umjetnik koji se pridružuje Rushkoffu u tom djelu je Liam Sharp. Je li Rushkoff odabrao crtača ili je nakladnik Vertigo spojio ta dva stvaraoca?

“Vertigo ga je našao i spojio nas – ali i ja bih ga sam bio odabrao za knjigu. Proces pronalaženja crtača bio je malo naporan. Stvar je u tome što treba naći nekoga tko ima dovoljno vremena – a to znači da je upravo dovršio neki veliki projekt. A to znači da je mrtav umoran.

Vizualizacija tih svjetova posebice je složena i zahtijeva nekoga tko može crtati u mnogobrojnim stilovima i tko poznaje različite layoute. Vrlo inventivne stvari. Čini mi se da je Liam rođen da radi nešto takvo.”

 

S engleskoga prevela Irena Matijašević.

Objavljeno na web-stranici

www.newsarama.com/SDCC05/DC/Vertigo/SDCCTestament.html