Religija razuma

Prema izvještajima istraživanja, većina ljudi na svijetu tvrdi da je religija važna u njihovim životima. Mnogi bi rekli da bi bez nje njihovi životi bili bez smisla. Primamljivo je samo vjerovati im na riječ, objaviti da ništa više ne treba reći – i odšuljati se na prstima. Tko bi se želio petljati s onim, ma što to bilo, što daje smisao njihovim životima? No, ako to učinimo, svojevoljno i svjesno zanemarujemo neka ozbiljna pitanja. Može li baš (bilo koja) religija životima dati smisao, na način koji bismo trebali štovati i cijeniti? Što je s ljudima koji padnu u kandže vođa kultova ili onima koji su prevareni da daju svoju životnu ušteđevinu vjerskim prevarantima? Imaju li njihovi životi i dalje smisao, iako je baš ta njihova “religija” prijevara?

Što treba činiti u vezi s onima koji su prevareni?

U Marjoe, dokumentarcu iz 1972. o lažnom evanđelistu Marjoeu Gortneru, vidimo siromašne ljude kako prazne svoje novčanike i lisnice u pladanj za skupljanje, a oči im blistaju od suza radosnica, oduševljeni su time što su dobili “spasenje” od karizmatičnog muljatora. Pitanje koje me muči još od kad sam pogledao film jest: tko čini sramotniji, prijekora vredniji čin – Gortner koji laže ljudima da bi izvukao od njih novac ili redatelji koji razotkrivaju takve laži (s Gortnerovim oduševljenim sudioništvom) i time otimaju dobrim ljudima smisao u životu za koji su mislili da su ga pronašli? Razmislimo kakvi bi mogli biti njihovi životi (zamišljam detalje koji nisu u dokumentarcu): Sam nije završio srednju školu, puni gorivo na benzinskoj postaji na raskrižju, nadajući se da će jednog dana kupiti motocikl; navijač je Dallas Cowboysa i voli popiti nekoliko piva dok gleda utakmice na televiziji. Lucille, koja se nikada nije udala, zadužena je za noćnu smjenu punjača polica u lokalnom supermarketu i živi u skromnoj kući u kojoj je oduvijek živjela, brinući se za svoju ostarjelu majku. Nikakve pustolovne mogućnosti ne dozivaju Sama ili Lucille iz budućnosti, kao ni većinu ostalih u blaženoj pastvi koju vidimo, ali sada su dovedeni u izravni kontakt s Isusom i spašeni za vječnost, omiljeni su članovi dobrog ugleda u zajednici ponovno rođenih. Oni su okrenuli novi list, u najdramatičnijoj ceremoniji, i suočavaju se sa svojim životima, inače dosadnim i praznim, a sada osvježenim i sretnijim. Njihovi životi sada pričaju priču, i to je poglavlje o Najslavnijoj priči ikada ispričanoj. Možete li zamisliti išta drugo što bi oni mogli kupiti s onim novčanicama od 20 dolara koje polažu na pladanj a što bi im bilo barem približno vrijedno?

Svakako, dolazi odgovor. Mogli bi darovati svoj novac religiji koja je bila poštena i koja je zaista iskoristila njihove žrtve da pomogne drugima kojima je pomoć još potrebnija. Ili bi se mogli pridružiti bilo kojoj svjetovnoj organizaciji koja ulaže svoje slobodno vrijeme, energiju i novac u učinkovitu djelatnost ublažavajući neka od svjetskih zala. Možda je glavni razlog zbog kojega religije obavljaju težak posao u velikim dijelovima Amerike to što ljudi zaista žele pomoći drugim ljudima – a svjetovne organizacije nisu uspjele konkurirati religijama zbog privrženosti običnih ljudi. To jest važno, ali je samo lakši dio odgovora koji ostavlja netaknutim teški dio: što bismo trebali činiti u vezi s onima za koje iskreno vjerujemo da su prevareni? Trebamo li ih ostaviti njihovim utješnim iluzijama ili razotkriti nedjelo?

Tko je obmanut i zaveden?

Nedoumice poput te i predobro su poznate u ponešto drukčijim kontekstima, naravno. Treba li simpatičnoj staroj gospođi u staračkom domu reći da je njezin sin upravo poslan u zatvor? Treba li nezgrapnom dvanaestogodišnjem dječaku koji nije isključen iz bejzbolske momčadi pričati o nasilnim prijetnjama koje su uvjerile trenera da ga zadrži u klubu? Unatoč žestokim razlikama u mišljenju o nekim drugim moralnim pitanjima, čini se da postoji neki konsenzus koji se približava stajalištu da je okrutno i zlonamjerno rušiti iluzije drugih ljudi koje ih čine sretnijim i zadovoljnijim u životu – osim ako te iluzije same nisu uzrok još većih zala. Neslaganja se pojavljuju oko toga što ta veća zla mogu biti – i to vodi do sloma čitavog načela. Čuvanje tajni od ljudi za njihovo dobro često može biti mudro, ali dovoljna je samo jedna osoba da tajnu oda, a kako postoje neslaganja oko toga koji slučajevi opravdavaju diskreciju, posljedica je moralno neprihvatljiva pokvarenost licemjerja, laži i luđačkih, ali uzaludnih pokušaja odvraćanja pozornosti.

Što kada bi Gortner prijevarom uvjerio iskrene evangeličke, odnosno protestantske propovjednike da obavljaju njegov prljavi posao? Bi li njihova nevinost promijenila jednadžbu i dala istinski smisao životima onih čije se žrtve ohrabruju i skupljaju? Ili, jesu li protestantski propovjednici jednako lažni kao i Gortner? Muslimani zasigurno misle tako, iako su uglavnom previše diskretni da to kažu. A rimokatolici smatraju da su židovi jednako obmanuti i zavedeni, dok protestanti misle da katolici gube vrijeme i energiju na uglavnom lažnu religiju, i tako dalje. Svi muslimani? Svi katolici? Svi protestanti? Svi židovi? Naravno da ne. Postoje glasne manjine u svakoj vjeri koje to izbrbljaju, poput katoličke filmske zvijezda Mela Gibsona, koga je intervjuirao Peter J. Boyer u prikazu tog glumca u The New Yorkeru 2003. Boyer ga je pitao je li protestantima uskraćeno vječno spasenje.

“Nema spasenja za one izvan Crkve”, odgovorio je Gibson. “Vjerujem u to.” Objasnio je: “Recimo to ovako. Moja je supruga svetica. Ona je mnogo bolja osoba od mene. Iskreno. Ona je, kao, episkopalka, pripadnica anglikanske crkve. Moli, vjeruje u Boga, poznaje Isusa, vjeruje u te stvari. I nije pravedno da ona ne uspije, ona je bolja od mene. To je proglas Svete stolice. A ja je slijedim”.

Takve opaske zaista sramote dvije skupine katolika: onih koje vjeruju u njih, ali smatraju da je bolje da to ostane neizrečeno, i one koji uopće ne vjeruju u to – bez obzira što proglasila “Sveta stolica”. A koja je skupina veća, ili, utjecajnija? To je sasvim nepoznato i trenutačno se ni ne može znati, što je pak dio neukusnog zadaha pokvarenosti.

Klopka licemjerja

Jednako je nepoznato koliko muslimana istinski vjeruju da svi nevjernici zaslužuju smrt, što Kuran neosporno tvrdi. Većina muslimana, rekao bih, iskreni su u svome ustrajanju da naredba prema kojoj otpadnici moraju biti ubijeni treba biti zanemarena, ali je zbunjujuće, najblaže rečeno, da je strah da će ih smatrati otpadnicima očito najvažnija motivacija u islamskom svijetu. Dakle, nismo samo mi autsajderi ostavljeni da se pitamo.

Jedan razlog, bio bezrazložan ili ne, za takva sustavno zamaskirana vjerovanja jest izbjegavanje – ili barem odgađanje – sudara između kontradiktornih vjerovanja koji bi inače obvezao štovatelja da se ponaša daleko netolerantnije nego što se većina ljudi danas želi ponašati.

(Uvijek vrijedi podsjetiti se da su ne tako davno ljudi bili proganjani, mučeni, pa čak i pogubljivani zbog hereze i otpadništva u najciviliziranijim kutovima kršćanske Europe.)

Što je, dakle, prevladavajuće stajalište danas među onima koji sebe nazivaju religioznima, ali žestoko zagovaraju toleranciju? Tri su glavne opcije:

– neiskreni, nepošteni makijavelizam: kao pitanje političke strategije, vrijeme nije sazrelo za iskrene objave religiozne nadmoći/superiornosti, pa bismo trebali otezati i pustiti zaspale pse da leže u nadi da ljudi drugih vjera mogu biti preobraćeni nježno tijekom stoljeća;

– istinski tolerantni: zaista nije važno kojoj se religiji zaklinjete na odanost i vjernost, sve dok to jest neka religija;

– dobroćudni zanemarivači: religija je jednostavno previše draga prevelikom broju ljudi da bi se razmišljalo o njezinu odbacivanju, čak ako ona zaista ne čini nikakvo dobro i jednostavno je prazno povijesno nasljeđe čije održavanje sebi možemo dopustiti sve dok potiho ne uguši samu sebe u jednom trenutku u nepredvidivoj budućnosti.

Nema svrhe ispitivati ljude što su odabrali, jer su krajnosti tako nediplomatske da možemo unaprijed predvidjeti da će većina ljudi slijediti neku inačicu ekumenske tolerancije, bez obzira vjeruju li u nju ili ne.

Uhvatili smo, dakle, same sebe u klopku licemjerja i nema očitog i jasnog izlaza iz nje. Jesmo li mi poput obitelji u kojima odrasli prolaze i proživljavaju sve geste vjerovanja u Djeda božićnjaka zbog djece, a sva se djeca pretvaraju da još vjeruju u Djeda božićnjaka da ne bi pokvarili zabavu odraslima? Kad bi samo naša trenutačnu nevolju uzrokovali takve bezazlene pojave! U svijetu religije odraslih, ljudi umiru i ubijaju, a umjerenjaci su satjerani u tišinu i to nepopustljivošću i nepomirljivošću radikala u vlastitim redovima, a mnogi se sljedbenici boje priznati u što zaista vjeruju iz straha da će slomiti srce Baki, ili uvrijediti svoje susjede do te mjere da će biti istjerani iz grada, ako ne i nešto još gore.

Ako je to taj dragocjeni smisao kojega smo se udostojili zahvaljujući našoj odanosti jednoj ili drugoj religiji, to i nije neki dobitak. Je li to najbolje što možemo? Nije li tragično da se mnogim ljudima diljem svijeta događa da se nađu regrutiranima protiv svoje volje u urotu tišine?

Što trebamo činiti?

Koja su alternativna rješenja? Ima onih umjerenjaka koji štuju tradiciju u kojoj su odgojeni, jednostavno zato što je to njihova tradicija, i koji su spremni voditi kampanju, provizorno, za detalje svoje tradicije, jednostavno zato što bi se na tržnici ideja netko trebao zauzeti za svaku pojedinu tradiciju sve dok ne budemo mogli raspoznati dobro od boljega i zadovoljiti se najboljim što možemo pronaći, kada se sve uzme u obzir. To je poput privrženosti sportskom klubu i to također može dati smisao životu – ako se ne shvati zaista preozbiljno. Ja sam navijač Red Soxa, jednostavno zato što sam odrastao na području Bostona i imam sretna sjećanja na njihove stare igrače. Moja privrženost Red Soxima puna je oduševljenja, ali veselo proizvoljna i bez zavaravanja. Red Soxi nisu moja momčad zato što su, u stvari, Najbolji; oni su Najbolji (u mojim očima) zato što su moja momčad.

To je neka vrsta ljubavi, ali ne fanatična ljubav koja navodi ljude da lažu, muče i ubijaju.

No da biste usvojili takvo umjereno stajalište morate olabaviti svoju krutu usredotočenost na apsolutne vrijednosti koje su očito jedna od glavnih atrakcija mnogih religioznih vjerovanja. Nije lako biti moralan i čini se da to postaje sve teže i teže u današnje vrijeme. Nekada je većina svjetskih zala – bolesti, glad, rat – prilično nadilazila moć običnih ljudi da ih ublaže. Nisu mogli učiniti baš ništa po tom pitanju, pa su mogli ignorirati katastrofe na drugoj strani globusa – ako su opće i znali za njih – i to čiste savjesti. Živjeti prema nekoliko jednostavnih, lokalno primjenjivih načela, moglo je manje ili više jamčiti da čovjek živi otprilike toliko dobar život koliko je to bilo moguće u to vrijeme. Više nije tako.

Zahvaljujući tehnologiji ono što gotovo svatko može učiniti već je umnoženo na tisućitu potenciju, ali naše moralno shvaćanje o tome što moramo činiti ne ide u korak s time. Možete imati bebu iz epruvete ili uzeti pilulu za “jutro poslije” da biste spriječili da imate dijete; možete zadovoljiti svoje seksualne porive u privatnosti svoje sobe skidajući pornografiju s Interneta ili možete skidati svoju omiljenu glazbu besplatno umjesto da je kupite; možete čuvati svoj novac na tajnom offshore bankovnom računu ili kupiti dionice kompanija koje proizvode cigarete i to izrabljujući osiromašene zemlje trećeg svijeta; možete postavljati minska polja, krijumčariti nuklearno oružje u putnim kovčezima, napraviti nervni plin i bacati “pametne bombe”. Isto tako, možete urediti da se 100 dolara mjesečno automatski šalje s vašeg bankovnog računa da osigura školovanja za deset djevojčica u nekoj islamskoj zemlji koje inače ne bi naučile niti čitati niti pisati, ili kao pomoć za 100 pothranjenih osoba, ili osigurati medicinsku skrb za oboljele od AIDS-a u Africi. Možete se koristiti Internetom da organizirate građanski nadzor zbog opasnosti za okoliš ili da biste provjerili poštenje i učinkovitost vladinih službenika – ili da biste špijunirali svoje susjede. Pa, što trebamo činiti?

Prenošenje moralnih odluka na nekoga drugog

Suočeni s takvim pitanjima koja se zaista ne mogu točno procijeniti, sasvim je razumno promotriti kratak niz jednostavnih odgovora. H. L. Mencken cinično je izjavio: “Za svaki složeni problem postoji jednostavan odgovor... i on je pogrešan”. No, možda je on imao krivo! Možda jedno zlatno pravilo ili Deset zapovijedi ili neki drugi kratki popis DA i NE o kojem se apsolutno ne pregovara sasvim dobro razrješava sve poteškoće, kada otkrijete kako ih primijeniti. Međutim, nitko ne bi osporio da je daleko od očitoga da bilo koje od omiljenih pravila ili načela može biti protumačeno tako da odgovara svim našim nedoumicama. “Ne ubij!”, citiraju vjerski protivnici smrtne kazne, ali i predlagači isto tako. Načelo nepovredivosti ljudskog života zvuči osnažujuće jasno i apsolutno: svaki ljudski život jednako je svet, jednako nepovrediv; kao s kraljem u šahu, za njega se ne može odrediti nijedna cijena, jer izgubiti ga znači izgubiti sve. No, u stvari, svi znamo da život nije, niti može biti, poput šaha. Postoje mnoge međusobno suprotstavljene “igre” koje se odvijaju se istovremeno. Što bismo trebali učiniti kada je više od jednog ljudskog života u opasnosti? Ako je svaki ljudski život neizmjerno vrijedan te ni jedan nije vredniji od nekog drugog, kako možemo podjednako razdijeliti nekoliko bubrega koji su nam na raspolaganju za transplantaciju, na primjer? Moderna tehnologija samo pogoršava pitanja, koja su prastara. Solomon se suočio s teškom odlukom s zamjetnom mudrošću i svaka majka koja je ikada imala manje nego dovoljno hrane za svoju djecu (a kamoli za djecu svoje susjede) mora se suočiti s nepraktičnošću primjenjivanja načela nepovredivosti ljudskog života.

Zasigurno se baš svatko suočio s moralnom dilemom i potajno poželio “Kad bi mi samo netko – netko u koga imam povjerenja – mogao reći što da radim!”. Bi li to bilo moralno vjerodostojno? Nismo li odgovorni za donošenje svojih moralnih odluka? Jesmo, ali vrijednosti moralnog rasuđivanja tipa “sam svoj majstor” imaju svoja ograničenja, i, ako odlučite, nakon savjesnog razmišljanja, da je vaša moralna odluka prenijeti buduće moralne odluke u svome životu provjerenom stručnjaku, tada ste donijeli vlastitu moralnu odluku. Odlučili ste iskoristiti podjelu rada koju omogućava civilizacija i pomoć potražiti od specijaliziranog stručnjaka.

Pozdravljamo mudrost takvog razvoja u svim ostalim važnim područjima donošenja odluka (nemojte pokušavati biti sam svoj liječnik, odvjetnik koji zastupa samog sebe ima budalu za klijenta i tako dalje). Čak i u slučaju političkih odluka, kao što je ona kako glasovati, politika delegiranja može se opravdati. Kada moja supruga i ja odemo na gradski sastanak, ja znam da je ona proučila važna pitanja mnogo marljivije od mene te je ja rutinski pratim, glasujući onako kako mi ona kaže. Čak i ako nisam siguran zašto, imam dovoljno dokaza za svoje uvjerenje da bi me ona, kada bismo odvojili vrijeme i energiju da sve to pomno i potpuno raspravimo, uvjerila da je, kada se sve uzme u obzir, njezino mišljenje ispravno. Je li to zapuštanje i zanemarivanje moje dužnosti kao građanina? Ne bih rekao, ali to zaista ovisi o tome imam li dobre temelje da vjerujem njezinoj prosudbi. Ljubav nije dovoljna.

Samoizuzeće iz razgovora o moralu

Upravo zato oni koji imaju neupitnu vjeru u ispravnost moralnih učenja svoje religije predstavljaju problem: ako nisu savjesno razmotrili, sami, u svojoj glavi, jesu li njihovi pastori, svećenici, rabini ili imami vrijedni takvog delegiranog autoriteta nad njihovim životima, tada zauzimaju osobno nemoralan stav.

To je možda najšokantnija implikacija mojeg istraživanja o ulozi koju religija ima u našim životima, i ne bježim od nje, iako bi to moglo uvrijediti mnoge koji sebe smatraju duboko moralnim osobama. Uobičajena je i raširena pretpostavka da je potpuno primjereno usvojiti moralna učenja vlastite religije bez pitanja, zato što je – da to kažemo jednostavno – to riječ Božja (kako je tumače, uvijek, specijalisti kojima čovjek delegira svoj autoritet). Suprotno tome, ja zahtijevam da svaki slučaj kad netko javno ispovijeda da određena točka moralnog uvjerenja nije otvorena za raspravu – da ne može osporavana, da se o njoj ne može pregovarati, jednostavno zato što je to riječ Božja, ili zato što tako kaže Biblija, ili zato što “je to ono što svi muslimani (Hindusi, Sikhi...) vjeruju, a ja sam musliman (Hindus, Sikh...)” – treba biti viđen kao nešto što onemogućava nama ostalima da njihova stajališta uzimamo za ozbiljno, samoizuzimajući se iz moralnog razgovora, nenamjerno priznajući da njihova stajališta nisu savjesno održavana te da ne zaslužuju da ih se i dalje sluša.

Argument je vrlo izravan. Pretpostavimo da imam prijatelja Freda koji je (prema mojemu pomno razmotrenom mišljenju) uvijek u pravu. Ako vam kažem da sam protiv istraživanja dijeljenja stanica jer “moj prijatelj Fred kaže da je to zlo, i to je sve što imam reći o tome”, samo ćete me pogledati kao da ne shvaćam bit rasprave. Nisam vam dao razlog za koji bih, u dobroj vjeri, mogao očekivati da ga poštujete. Pretpostavimo da smatrate da je istraživanje dijeljenja stanica pogrešno i zlo zato što vam je to rekao Bog. Čak i da jeste u pravu – to jest, čak i da Bog postoji te da vam je osobno rekao da je istraživanje dijeljenja stanica loše – nije razborito očekivati od drugih ljudi koji ne dijele vašu vjeru ili iskustvo da to prihvate kao razlog. Činjenica da je vaša vjera tako snažna da ne možete raditi drukčije samo pokazuje (ako stvarno ne možete) da ste nesposobni za moralno uvjeravanje, da ste svojevrsni robotski rob ideje koju niste sposobni procijeniti. A ako odgovorite da možete, ali ne želite razmotriti razloge za i protiv svoga uvjerenja (zato što je to Božja riječ i bilo bi oskrnavljenje svetinje čak i razmotriti bi li to mogla biti zabluda), priznajete svoje svjesno odbijanje da prihvatite minimalne uvjete racionalne rasprave. Kako god bilo, vaše objave o vašim duboko prihvaćenim stajalištima držanje je koje je neprikladno i neodgovarajuće situaciji, dio je problema, a ne dio rješenja, a mi ostali morat ćemo vas samo zaobilaziti najbolje što znamo.

Kad bi svi razboriti sljedbenici svih vjera...

Uočite da moje stajalište ne uključuje nepoštivanje ni zaključivanje unaprijed o mogućnosti da vam se Bog obratio. Ako vam se Bog obratio, tada je dio vašeg problema uvjeriti i druge ljude, kojima se Bog (još) nije obratio. Ako odbijete ili niste sposobni pokušati to, zapravo ćete iznevjeriti svog Boga, pod krinkom iskazivanja svoje bespomoćne ljubavi. Možete se povući iz rasprave ako baš morate – to je vaše pravo – ali, nemojte onda kriviti nas što “ne shvaćamo”.

Mnogi duboko religiozni ljudi dugo su bili i još su željni braniti svoja uvjerenja na sudu razumnih ispitivanja i uvjeravanja. Neće imati nikakvih poteškoća s mojim opaskama – osim sa suočavanjem s diplomatskom odlukom o tome hoće li mi se pridružiti u pokušaju da uvjerim manje razumne pripadnike njihove religije da svojom nepopustljivošću samo pogoršavaju stvari za svoju religiju. To je jedan od najtvrdokornijih moralnih problema s kojim se suočava današnji svijet. Svaka religija – ne računajući neznatno širenje istinski otrovnih kultova – ima zdravu populaciju ekumenski nastrojenih ljudi koji su željni pružiti ruke ljudima drugih vjera, ili onima bez ikakve vjere, te razmotriti moralne nedoumice svijeta na racionalnoj osnovi.

No, takvi dobronamjerni ljudi posebice su neučinkoviti u suočavanju s radikalnijim pripadnicima vlastitih religija. U mnogim slučajevima oni su, s pravom, užasnuti zbog njih. Umjereni muslimani do sada su bili i još su sasvim nesposobni preokrenuti plimu islamskog mišljenja protiv vahabista i ostalih ekstremista, no, umjereni kršćani, židovi i hindusi jednako su bespomoćni u protivljenju i sprečavanju pretjeranih, neobuzdanih zahtjeva i postupaka vlastitih radikala.

Vrijeme je za razborite sljedbenike svih vjera da pronađu hrabrosti i izdržljivosti da sasvim promijene tradiciju koja štuje bespomoćnu ljubav prema Bogu – u svim tradicijama. Daleko od toga da je ona časna i poštena, ona nije čak ni oprostiva. Ona je sramotno. Ovo je ono što bismo trebali reći ljudima koji slijede takvu tradiciju: postoji samo jedan način za poštivanje sadržaja bilo koje navodne Bogom dane moralne uredbe. Razmotrite je savjesno u punom svjetlu rasuđivanja, koristeći se svim dokazima koji su vam na raspolaganju. Ni jedan Bog umilostivljen iskazima nerazumne ljubavi nije vrijedan štovanja.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Pod naslovom Common-Sense Religion objavljeno u The Chronicle of Higher Education 01/2006.