Relikt nekog prošlog vremena

Iako smo zahvaljujući čarima takozvane “tranzicije” gotovo zaboravili blagodati socijalizma, svako malo pojavi se netko ili nešto što nas podsjeti na ta ipak ne tako davno minula vremena. Ako govorimo o glazbi, u tom pogledu osobito je marljiv varaždinski autor Davor Bobić, koji se voli predstavljati kao “jedan od najizvođenijih hrvatskih skladatelja”. To, naravno, ne mora značiti da je i jedan od najboljih, ali on to niti ne tvrdi. Bilo kako bilo, Bobić nas je tijekom posljednjih desetak godina počastio gomilom glazbe, i to uglavnom vrlo pristojnih komornih djela i jednako suvislih pratećih glazbi za različite kazališne predstave. No, proplamsaji njegovih monumentalističkih skladateljskih ambicija sasvim su druga priča. Bio je tu najprije velebni oratorij Kralj Tomislav, uslijedio je i jednako sve samo ne samozatajan Vukovarski rekvijem, a trilogija je zaključena ovih dana praizvedenom Veronikom, djelom koje je označeno kao “folklorni balet s pjevanjem”.

Sirenski zov soc-realističke masovnosti

I premda se površinska ideološka matrica promijenila u odnosu na razdoblje prije devedesetih, sva su ta tri uratka, u osnovi, obilježena estetikom socijalističkog realizma. Bitno je, dakle, da sve vrvi od bombastičnih zborova, da se prenosi neka silno važna poruka, te da sve skupa bude uobličeno u što je moguće jednostavniji glazbeni izraz, pristupačan najširim narodnim masama. Valja priznati da je Veronika u tom smislu ipak nešto uspjelija od Kralja Tomislava i Vukovarskog rekvijema. Jer, ako ništa drugo, nema tu više umjetno napumpanog nacionalnog i rodoljubnog zanosa, nego je “pučki” karakter naglašen kroz koliko-toliko univerzalnu priču o zabranjenoj ljubavi između seljanke Veronike Desinićke i plemića Fridrika Celjskog. Lokalitet priče uvjetovao je i pretežito oslanjanje na folklor Hrvatskog Zagorja, kako u glazbenom izrazu, tako i u izboru tekstova iz narodnog pjesništva tog kraja.

I da je Bobićeva Veronika, napisana za veliki sastav kojeg čine pjevači, plesači i svirači ansambla Lado, uz podršku Orkestra Hrvatske vojske i bubnjarskog ansambla Rudiment, skladana prije kojih tri četvrt stoljeća, gotovo da bismo mogli govoriti o malom remek-djelu. No, ne živimo više u doba međuratnog “nacionalnog stila”, a i soc-realizam smo ostavili iza sebe – jedini je problem što ovaj skladatelj toga očito još nije postao svjestan. Veronika niti zvuči niti izgleda loše. No, ona i dalje ostavlja dojam relikta nekog prošlog vremena – kao da je pisana za Zbor Crvene armije, a ne za jedan skroman folklorni ansambl tranzicijske Hrvatske. Takav utisak svjedočenja prezentaciji glazbeno-scenske okamine ostavili su i drugi segmenti predstave, posebice ponešto predoslovni kostimi vječnog tandema kojeg čine Ika Škomrlj i Diana Kosec-Bourek, a još i više koreografija Dinka Bogdanića. Intimni prizori pritom su mu još i koliko-toliko uspjeli. No, u ansambl-scenama niti on nije odolio sirenskom zovu soc-realističke masovnosti, s gomilom prigodnog jujkanja, cupkanja i hopsanja, a bez ikakve bitnije koreografske supstantnosti.

Pompozna i isprazna reprezentativnost

Ne treba zbog pogrešnog umjetničkog koncepta kuditi izvođače – oni su uistinu dali sve od sebe, te Lado zbog toga zaslužuje svaku pohvalu. Ali, na višoj razini, ipak se treba zapitati koja je uopće svrha ulaganja u jedno ovakvo, već u startu posve zastarjelo djelo. Lijepo je skrbiti za nacionalnu baštinu, nije samo po sebi loše niti podsjećati na pučke legende – ali, ovakav tip pompozne, a, zapravo, isprazne reprezentativne kulture uistinu ne vodi nikamo. A pogotovo ne u 21. stoljeće.