15.7.2004.

Eça de Queirós  

Relikvija

Ubrzavši korak kroz Rua Nova da Palma, osjećah sada i više nego jasno, i više nego gorko, pogrešku svoga života... Da, pogrešku! Jer sve dotad ona moja zamršena pobožnost kojom se pokušavah svidjeti teti i njezinu zlatu bijaše uvijek redovita, ali nikada gorljiva. Što je uopće značilo besprijekorno mrmljati krunicu pred Gospom od Krunice? Pred našom Gospom u svim njezinim utjelovljenjima, i to krajnje očigledno, ne bih li ganuo tetu, morat ću odsad znalački pokazivati svoju dušu kako gori u plamenovima svete ljubavi, kao i svoje zgaženo, pokorničko tijelo, izranjeno bodljama kostrijeti... Dotad je teta s odobravanjem mogla reći: “Uzoran je.” Da bih stekao njezino nasljedstvo, valjalo je da jednoga dana, sva slinava, sklopljenih ruku uzvikne: “Svetac je!”

Da! Ja bih se morao toliko poistovjetiti s crkvenim stvarima i tako uroniti u njih da me teta malo-pomalo više ne bi mogla jasno razlikovati od te pljesnive garniture križeva, svetih sličica, brevijara, reverendi, baklji, škapulara, palminih grančica, procesijskih nosila – dakle svega onoga što za nju bijahu Vjera i Nebo; i da bi moj glas za nju bio isto što i sveto latinsko šaputanje na misama; i da bi joj moj crni ogrtač izgledao kao da je već poškropljen zvijezdama, providan poput tunike Blaženstva. Tada bi ona, naravno, sav svoj imetak prepisala u moju korist – uvjerena da ga prepisuje u korist Krista i njegove predrage Majke Crkve!

Sada, naime, čvrsto odlučih ne dopustiti da lagodnost bogatstva komendatora G. Godinha ode Isusu, sinu Marijinu. Čemu? Zar Gospodinu ne bijahu dovoljna neizmjerna blaga: mračne mramorne katedrale što žalostivo prekriše Zemlju; vrijednosni papiri što ih ljudsko milosrđe neprestano knjiži na njegovo ime; lopate zlata što ih pojedini staleži smjerno odlažu do njegovih čavlima probodenih nogu; crkveno ruho, kaleži, dijamantna puceta što ih upotrebljava na košulji, u svojoj crkvi na Graçi? Pa zar da još, s visine svog križa, pohlepno upre oči u srebrni čajnik i bljutave kamate s Baixe¹?Pa dobro! Borit ćemo se obojica za ta prolazna dobra – ti, sine Tesara, pokazujući teti ranu koju si jednog popodneva dobio zbog nje u nekom barbarskom azijskom gradu, a ja klanjajući se toj rani tako bučno i raskošno da teta neće moći znati tko je od nas dvojice zaslužan: ti koji si umro jer si nas previše ljubio ili ja koji želim umrijeti jer te ne znam dovoljno ljubiti!... Tako eto razmišljah, gledajući poprijeko nebo, u tišini Ulice sv. Lazara.

Kada stigoh kući, primijetim da teta sama moli u kapelici. Krišom uđoh u sobu, izuh se, svukoh frak, raskuštrah kosu, bacih se na koljena – pa udri hodnikom, vukući se, jecajući, naričući, udarajući se u prsa, neutješno uzvikujući ime Gospodina svoga Isusa...

Začuvši, u tišini kuće, te tužne žalopojke pokore što se vukla na koljenima, teta se, prestrašena, pojavi na vratima kapelice:

– Što je, Teodorico? Što ti je sinko?...

– Oprostite, teta... Bijah u kazalištu s doktorom Margarideom, potom obojica odosmo popiti čaj razgovarajući usput o vama... Na povratku kući, u Rua Nova da Palma, odjednom stadoh razmišljati o smrti, o spasu duše svoje, i o svemu što je naš Gospodin pretrpio za nas, pa mi dođe da zaplačem... Pustite me, teta, da časak ostanem sam u kapelici, da si olakšam dušu...

Ganuta, nijema, teta potom s poštovanjem zapali, jednu po jednu, sve svijeće na oltaru. Još više približi sliku sv. Josipa, miljenika duše svoje, kako bi upravo on prvi primio gorljivi rafal molitvi što će u metežu izmiljeti iz mog prepunog i tjeskobnog srca. Pustila me da uđem na koljenima da bi zatim nestala, u tišini, s poštovanjem navlačeći zavjese. Ja ostadoh ondje, sjedeći na tetinom jastuku, češkajući koljena, uzdišući naglas – i misleći na barunicu Souto Santos ili Vilar-o-Velho, kao i na poljupce kojima bih nezasitno obasuo ona njezina zrela i sočna ramena da je mogu imati samo na trenutak, pa makar i ondje, u kapelici, do zlatnih nogu Isusa, mog Spasitelja!

***

Unaprijedih tada svoju pobožnost učinivši je savršenom. Misleći da bakalar što ga blagovasmo petkom ne predstavlja dovoljno snažno trapljenje tijela, tih dana pred tetom isposnički ispijah čašu vode i grickah koricu kruha. Bakalar bih jeo navečer, u umaku od luka, s odrescima na engleski način, kod svoje Adélije. U mojemu ormaru, tijekom one ljute zime, bijaše tek stari ogrtač. Htjedoh, naime, pokazati kako se doista odrekoh grešnih zamamnosti puti, istodobno se ponoseći činjenicom da tik do ogrtača, pročišćujući ono svjetovno ruho, visi moja ljubičasta reverenda koju nošah kao član bratovštine Ranjenog Isusa, kao i pobožni smeđi habit Trećeg reda sv. Franje. Na komodi, ispred litografije u boji koja prikazivaše našu Gospu od Pomoći, neprestano je gorjela uljanica. U čašu bih svaki dan stavljao ruže kako bi Gospa mogla udisati mirisav zrak. Kad bi teta došla prevrtati po mojim ladicama, ugledala bi svoju zaštitnicu² svu blijedu, ne znajući odajem li onim miomirisnim hvalospjevom i svjetlom počast Djevici ili, na neizravan način, njoj samoj. Na zidove povješah slike najuzvišenijih svetaca, kao da je riječ o kakvoj galeriji duhovnih predaka koji mi davahu stalan primjer u ostvarivanju teških kreposti. Ne bijaše, uostalom, sveca na nebu, ma kako nepoznat bio, kojem ne bih poklonio mirisni buketić cvijeća. Upravo ja upoznah tetu sa svetim Telésforom, svetom Secundinom, blaženim Antóniom Estroncóniom, svetom Restitutom, svetom Umbelinom, sestrom velikog sv. Bernarda, kao i s našom predragom i premilom plemkinjom svetom Basilissom, koja se, zajedno sa svetim Hipáciom, slavi onog svečarskog kolovoškog dana kada proštenjari odlaze našoj Gospi u Atalaiu.

Čudesna bijaše tada moja djelatnost pobožnosti! Išao sam na jutarnju, išao sam na večernju molitvu časoslova. Nikada ne propustih ući u crkvu ili kapelu u kojoj se klanjalo Presvetu Srcu Isusovu. Gdje god bi bilo izloženo Presveto, ja bijah ondje, na koljenima. S velikim žarom sudjelovah u svim djelima zadovoljštine Presvetom Sakramentu. Devetnica koje obavih ima valjda toliko koliko i zvijezda na nebu. I sedmodnevna pobožnost Gospi od Sedam Žalosti bijaše jedna od mojih slatkih briga.

Bilo je dana kada bih, bez odmora, zadihan trčao ulicama žureći na misu u sedam u crkvi svete Ane, na misu u devet u crkvi sv. Josipa, na podnevnu misu u crkvici na trgu Oliveirinha. Časkom bih se odmorio na nekom uglu, s brevijarom pod pazuhom, isisavši na brzinu pokoju cigaretu, a onda put pod noge pa juriš na klečanje pred Presvetim izloženim u župnoj crkvi svete Engrácie, na pobožnost krunice u samostanu svete Ivane, na blagoslov s Presvetim u kapeli Naše Gospe na Picoas, na devetnicu ranama Kristovim, u njegovoj crkvi, s glazbom. Unajmio bih tada kočiju kod Pingalha pa bih onako usput, u trku, posjetio još i crkve Mártires i S. Domingos, crkvu Samostana zadovoljštine, crkvu Visitaç?o das Salésias, kapelu Monserrate u Amoreiras, crkvu Glória u Cardal da Graça, kao i crkve u raznim drugim lisabonskim četvrtima: Flamentas, Albertas, Pena, Rato. Ne zaboravih, dakako, ni katedralu!

Navečer, kod Adélije, bijah tako satrven, mučaljiv i slabašam, izležavajući se na rubu ležaljke, da bi me ona, sva bijesna, pesnicama udarala po ramenima vičući:

- Probudi se, ljenčugo!

Jao meni! Jer dođe tako i dan u koji Adélia (kad joj, premoren od služenja Gospodinu, jedva mogah pomoći otkopčati prsluk) umjesto da me zove “ljenčugom”, stade prolaziti kraj mene gurajući me, dovikujući mi da sam “dosadnjaković”. Taj postupak ponovio bi se svaki put kad bi se moje nezasitne usne odviše prilijepile uz njezin vrat... Bijaše to tijekom veselih predvečerja blagdana svetog Antuna, kad se pojave prvi cvjetovi bosiljka, u petom mjesecu moje savršene pobožnosti.

Adélia postade zamišljena i rastresena. Katkad bi, dok bih joj nešto govorio, tako nesigurna i odsutna pogleda znala izustiti “Molim?” da je to bila prava kalvarija za moje srce. Potom mi jednoga dana prestade davati duboki i sladostrastan poljupčić u uho, a bijaše to meni najdraži oblik maženja.

Istina je, Adélia i dalje ostade nježna... Još uvijek je majčinski presavijala moj ogrtač, još uvijek bi me zvala “bogatašićem”, još uvijek bi me pratila na stubište u donjemu rublju, još uvijek bi tromo uzdahnula na našemu rastanku (što za me bijaše najočigledniji dokaz njezine strasti), no više nisam bio nagrađivan njezinim poljupčićem u uho.

Kada bih zažaren ulazio u Adélijin stan, ona se još ne bi odjenula ni počešljala, mekoputa, mamurna i s podočnjacima. Pružila bi mi oholu ručicu pa bi se, zijevajući, lijeno hvatala gitare, dok bih ja, u jednome kutu, nijemo pušeći cigarete, čekao da se otvore staklena vrata ložnice što gleda u nebo. Za to vrijeme, na počivaljci ispržena, okrutna Adélia, bosih nogu, štipala bi žice, mrmljajući, između dugih uzdaha, pjesme prožete neobičnom sjetom...

U naletu nježnosti kleknuh do njezinih grudi, no odmah začuh tvrde, ledene riječi:

– Miran budi, dosadnjakoviću!

Neprestano bi mi uskraćivala nježnost, govoreći mi: “Ne mogu, imam žgaravicu.” Ili pak: “Zbogom, bole me slabine.”

Ja bih protregnuo koljena, vraćajući se na Campo de Santana zakinut, očajno jadan, plačući u tmini duše za onim neizrecivim vremenima kada bi me zvala “ljenčugom”!

Jedne srpanjske večeri, meke poput crnog baršuna i prošarane zvijezdama, stigavši ranije u njezin stan, zatekoh otvorena vrata. Petrolejka postavljena na stubišno odmorište osvjetljavaše stube i ja spazih Adéliu, u bijeloj haljini, kako govori s nekim plavobrkim momkom kicoški zaogrnutim u španjolski plašt. Videći me onako krupna i bradata, sa štapom u ruci, ona problijedje, a on se sav stisnu. Potom mi Adélia, smiješeći se, nimalo smetena, dapače prirodna i bezazlena, predstavi “svog nećaka Adelina”. Bijaše to sin sestre joj Ricardine, one koja življaše u Viseu, i brat Teodoriquinhov... Skinuvši šešir, u svoj širok i čestit dlan stisnuh migoljeće prste gospodina Adelina.

– Drago mi je što sam vas upoznao, gospodine. Vaša mama i braco su dobro?

Te noći Adélia, sva blistava, stade me opet zvati “ljenčugom”, a ponovno je slijedio i poljupčić u uho. Pa i cijeli taj tjedan bijaše divan, kao u zaručnikâ. Ljeto užarilo, a u Conceiç?o Velha otpočela devetnica sv. Joakimu. Ja bih izlazio iz kuće u doba počinka, kada se peru ulice, zadovoljniji od ptica što pjevahu u krošnjama drveća na Campo de Santana. U malom svijetlom salonu, u kojem sve stolice bijahu presvučene bijelim parhetom, zatekoh Adéliu u kućnom haljetku, svježu od kupanja. Mirisaše na kolonjsku vodu i na lijepe crvene karanfiliće što je ukrašavahu. Poslije vrućih prijepodneva ne bijaše ničega idiličnijeg, ničega slađeg od onih naših užina u kuhinji, uz povjetarac s prozora, kada blagovasmo jagode promatrajući male zelene vrtove i skromne duge gaće što su se sušile na užetu... Jednog dakle popodneva, kada tako uživasmo, ona me zamoli osam funti.

Osam funti!... Spuštajući se noću Magdaleninom ulicom, uporno razmišljah tko bi mi ih mogao posuditi velikodušno i bez kamata. Dobri Casimiro bijaše u Torresu, uslužni Rinch?o u Parizu... Već pomišljah na velečasnog Pinheira (kojeg mi uvijek bijaše iskreno žao zbog bolova u bubrezima), kadli spazih kako se iz jedne od onih prljavih uličica gdje Venera Trgovkinja vuče svoje papuče, iskrada, sav zakukuljen, sav prijetvoran, José Justino, naš José Justino, pobožni tajnik Bratovštine sv. Josipa, najkreposniji pisar tetin!...

Odmah povikah: “Dobra večer, Justinhinho!” I vratih se na Campo de Santana, spokojan, već unaprijed uživajući u mljaskavom poljupcu koji će mi dati Delijica kad joj, smiješeći se, pružim na dlanu osam zlatnih okruglica. Sljedećeg dana, rano ujutro, požurih u ured Justinov, na trg S. Paulo, ispričavši mu žalosnu priču o nekom mom školskom drugu, bijedniku, sušičavcu, što dašće na slamarici, u smrdljivu gostinjcu pokraj Largo dos Caldasa.

– Prava nesreća, Justino! Nema novca ni za običnu juhicu... Ja ga pomažem, no sada sam, na nesreću, švorc... Pravim mu društvo. To je sve što mogu. Čitam mu molitve i Vježbe iz kršćanskog života. Sinoć se vraćah odande... Vjerujte, Justino, ne volim se čak ni kretati onim ulicama, tako kasno... Isuse, kakve ulice, kakva nedoličnost, kakva nećudorednost!... Te uličice sa stubama, a?... Ja jučer doista primijetih da i vi bijaste zgroženi kao i ja... Jutros tako uđoh u tetinu kapelicu moleći za onog svog druga, da mu Gospodin pomogne i da mu podari nešto novaca, kadli mi se učini da odozgo, s križa, čujem glas koji mi govori: “Nađi se s Justinom, razgovaraj s našim Justininhom, on neka ti da osam funti za momka...” Bijah tako zahvalan Gospodinu! I tako me eto ovdje, Justino, po Njegovoj naredbi.

Tužno lomeći prste, Justino me slušaše, bijel poput svojih ovratnika. Potom mi, u tišini, jednu za drugom, na lisnicu položi osam zlatnih kovanica. Tako ja eto uslužih svoju Adéliu.

Kratkotrajna bijaše, međutim, moja slava!

Nekoliko dana poslije, u Montanhi, pijuckajući s užitkom neko osvježavajuće piće, dođe konobar s obaviješću kako me na uglu čeka garavo djevojče sa šalom, neka gospođa Mariana... Bože sveti! Mariana bijaše služavka Adélijina. I potrčah, dršćući, uvjeren da moja draga pati od užasne boli svoje bijele slabine. Pomislih čak kako bi bilo dobro početi krunicu osamnaest ukazanja Gospinih u Lurdu, koju je teta smatrala veoma učinkovitom u slučajevima probadanja ili ako bi koga izboli bikovi...

– Ima li kakva novost, Mariana?

Ona me odvede u smrdljivo dvorište. Crvenim očima, bijesno odmičući šal, još uvijek bijesna zbog svađe s Adéliom, stade mi pričati nedolične, odurne, prljave stvari. Adélia me varala. Gospodin Adelino nije njezin nećak. On je njezin dragi, njezin svodnik. Tek što bih ja izašao, on bi ušao. Adélia bi mu se, u zanosu, vješala o vrat. Tada bi me nazivali “dosadnjakovićem”, “popom”, “jarcem”, vrijeđajući me najcrnjim pogrdama i pljujući po mojoj slici. Osam funti odoše za kupnju Adelinova ljetnog odijela. Još im preostade i za pohod Belému, u otvorenoj kočiji, s gitarom... Adélia ga je obožavala srcedrapateljno i mahnito. Šišala bi mu kosu, a uzdasi njezina nestrpljenja, kada je kasnio, podsjećahu na riku košuta u toplim svibanjskim šikarama!... Sumnjam li? Želim li očiti dokaz? Neka te noći, kasno, poslije jedan sat, zakucam na vrata Adélijina!

Mrtvački blijed, naslonjen na zid, gotovo da ne mogah razlikovati dolazi li smrad što me gušio iz mračnog kuta dvorišta ili iz gadosti što, kao iz kakve puknute kanalizacijske cijevi, ključahu iz Marianinih usta. Obrisah znoj pa, iznuren, promrmljah:

– U redu, Mariana, velika vam hvala, vidjet ću što ću učiniti, idite sada s Bogom...

Kući stigoh tako turoban, tako dotučen da me teta, smješkajući se, upita jesam li “muzao jarca u rešeto”.

– Jarca... Ne, teta, pobogu! Bijah u crkvi na Graçi...

– Pa sav si nekako drhtav, klecavih nogu... Je li Gospodin danas bio lijep?

– Da, teta, bijaše prekrasan!... No ne znam zašto mi se učinio tako tužnim i pretužnim... Ja čak rekoh velečasnom Eugéniu: “O Eugeninho, Gospodin je danas veoma žalostan!” A on mi odgovori: “Pa što bi vi, prijatelju? To je stoga što na ovom svijetu vidi samo tolika lupeštva.” Eto, teta, što vidi! Vidi mnogo nezahvalnosti, mnogo himbenosti, mnogo nevjere!

Razbješnjen, stadoh vikati. I stisnuh šaku kao da ću je, spremnu za odmazdu i strašnu, ispustiti na pregolemu ljudsku himbu. No suzdržah se pa, tromo zakapčajući jaknu, priguših jecaj.

– Istina je, teta... Toliko bijah ganut onom tugom Gospodinovom da me to malo dotuklo... A osim toga mori me i jedan jad: jednom mom drugu, jadničku, veoma je loše, umire dapače...

Pa ponovno, kao ono pred Justinom (koristeći se uspomenama na Xaviera i na Rua da Fé), prostrijeh kostur druga na trulež slamarice. Spomenuh lavore krvi, spomenuh glad... Kakva bijeda, teta, kakva bijeda! A riječ je o mladiću koji bijaše toliko privržen svetim stvarima, koji tako vrsno pisaše u novini A Naç?o.

– Prava nesreća – promrmlja teta Patrocínio, kolutajući pletaćim iglama.

– Istina je, teta, prava nesreća. Budući dakle da on nema obitelji, a susjedima uopće nije stalo do njega, mi, njegovi drugovi, na smjenu ga poslužujemo u postelji. Danas je na meni red. Htio bih, prema tome, da mi teta dopusti ostati vani do otprilike dva sata... Potom dolazi drugi momak, veoma obrazovan, inače zastupnik.

Teta Patrocínio dopusti, ponudivši se čak da će moliti glavu obitelji - sv. Josipa kako bi mom drugu osigurao sretnu smrt, u snu...

– Učinili biste mu time veliku uslugu, teta! On se zove Macieira... Škiljavi Macieira. Na znanje sv. Josipu.

Cijele noći vrludah gradom usnulim u mekoputnosti srpanjske mjesečine. Po svakoj su me ulici, ovijajući se jedna oko druge, neprestano pratile dvije uzbibane i prozirne spodobe: jedna u donjem rublju, druga zaogrnuta španjolskim plaštem. Pritom se neprestano i mahnito ljubljahu, odvajajući nagnječene usnice samo da bi me mogle glasno ismijavati zovući me “popom”.

Stigoh na Rossio kada je na satu Karmela otkucavalo jedan sat po ponoći. Neodlučan, podno drveća popuših cigaretu. Tromo i uplašeno upravih zatim korake prema stanu Adélijinu. Na njezinu prozoru ugledah slabo i prigušeno svjetlo. Dohvatih golemo zvekir na vratima, no stadoh oklijevati u strahu od izvjesnosti po koju dođoh – izvjesnosti konačne i nepopravljive... Bože moj! Možda je Mariana iz osvete ocrnila moju Adéliu! Pa još sinoć me ona s takvom strašću nazivala “bogatašićem”! Ne bi li bilo razboritije i korisnije vjerovati joj, dopustiti joj prolaznu zanesenost gospodinom Adelinom i nastaviti sebično primati svoj poljupčić u uho?

No na strahovito bolnu pomisao kako ona ljubi u uho i gospodina Adelina i kako i gospodin Adelino, baš kao i ja, uzdiše “Ajme! Ajme!”, spopade me zvjerska želja da je ubijem, prezrivo, udarcima šaka, ondje, na onim stubama gdje je toliko puta slatko gugutala kad bismo se rastajali. I udarih o vrata tako grubo pesnicom kao da već udaram u njezina krhka, nezahvalna prsa.

Začuh kako grubo poletje zasun na staklenim vratima. Ona se pojavi u donjemu rublju, sa svojom prekrasnom raskuštranom kosom:

– Tko je taj divljak?

– Ja sam, otvori.

Prepozna me. Svjetlo iznutra iščeznu, a onaj stijenj svijećnjaka što se stade gasiti kao da i moju dušu ostavi u tami, zauvijek hladnu i praznu. Osjetih se ledeno sam, udovcem bez zanimanja i bez doma. S ulice promatrah crne prozore mrmljajući: “Ubit ću je, ajme!”

Drugi se put Adélijina košulja zabijeli na balkonu:

– Ne mogu otvoriti jer sam kasno večerala i jer mi se spava!

– Otvori! – kriknuh podižući očajne ruke. – Otvori ili se nikada više ne vraćam ovamo!...

– Goni se dođavola, i pozdravi mi tetu!

– Crkni, pijanduro!

Dobacivši joj, poput kamena, taj ozbiljan urlik, spustih se ulicom, veoma nesmiljen, veoma dostojanstven. No na uglu se sruših od boli, preko nekih ulaznih vrata, jecajući, ridajući, satrven.

Teška mi bijaše srcu ona troma tugaljivost ljetnih dana... Objavivši teti kako upravo pišem dva članka, pobožno namijenjena Almanahu Bezgrešnog začeća za godinu 1878., svako bih se jutro zatvarao u svoju sobu dok bi se sunce iskrilo o kamenje mog balkona. Unutra bih, vukući se u papučama svježe opranim podom, jecajući proživljavao uspomene na Adéliu ili bih pak u ogledalu promatrao ono mekano mjesto na uhu u koje bi mi ona običavala utisnuti svoj cjelov... Potom bih začuo škripu staklenih vrata i njezin podmukli, uvredljivi povik: “Goni se dođavola!” Zatim bih, izgubljen, raščupan, gnječio jastuk šakama kojima ne mogah prodrmati mršava prsa gospodina Adelina.

Predvečer, kada bi osvježilo, išao bih tumarati Baixom. No svaki me prozor, otvoren kako bi upio popodnevni povjetarac, i svaka zavjesa od uškrobljene prozirne pamučne tkanine podsjećahu na skrovitost Adélijine male ložnice. U priprostu paru čarapa izloženom u izlogu neke trgovine ja sjetno gledah savršenstvo njezine noge. Sve što je blistalo, prisjećalo me na njezin pogled, pa čak bi mi i sladoled od jagoda, u Martinhu, prožeo usne slatkastim i ugodnim okusom njezinih poljubaca.

Uvečer, poslije čaja, povlačio bih se u kapelicu, kao u kakvu tvrđavu svetosti, upirući oči u zlatno tijelo Isusovo, pribijeno na njegov prekrasan križ od pernambuko drveta. No crvenkasta svjetlost dragocjene kovine malo se pomalo zamagljivala, poprimajući bijelu boju puti, tople i nježne; mršavost žalosnoga Mesije koji pokazuje kosti zaobljivale su se u oblike božanstveno punašne i lijepe; među trnovom krunom raskovrčali se pohotni uvojci kovrčave i crne kose; na prsima, povrh dviju rana, izdizahu se, tvrde i uspravne, dvije sjajne ženske dojke s ružičastim pupoljčićem na vrhu. Bijaše to ona, moja Adélia – na križu, naga, ponosna, nasmiješena, pobjedonosna, oskvrnjujući oltar, pružajući prema meni svoje raskriljene ruke!

¹ Baixa (“Donji grad”) lisabonska je četvrt koju je poslije katastrofalnog potresa 1755. dao obnoviti markiz de Pombal.

² Igra riječi. U portugalskom, naime, Patrocínio znači “zaštitništvo”, “zaštita”, “pomoć”. To Gospino ime, odnosno točnije atribut (sintagma Nossa Senhora do Patrocínio na hrvatski se može prevesti kao Gospa od Pomoći), ujedno je i ime tete glavnog junaka romana.

S portugalskoga preveo Nikica Talan