Razgovor s talijanskom autoricom i istraživačicom te kustosicom izložbe Umreženi poremećaji (23. travnja - 14. svibnja) u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci
Izložba Umreženi poremećaji problematizira isprepletenost odnosa umjetnosti, haktivizma i poslovnog svijeta, povezujući radove i kolektive koji kao način poticanja kritike primjenjuju poslovnu strategiju “poremećaja”. Javljajući se unutar političkih, umjetničkih, ekonomskih i tehnoloških sustava, izloženi radovi poigravaju se njihovom logikom moći i uzrokuju viralnost, anonimnost, semantičku pomutnju i višestrukost istine. Predstavljeni radovi daju prikaz historijskog razvoja društvenih mreža i haktivizma koji nastaje unutar njih, a osobito su u fokusu umjetnički i aktivistički projekti nastali u konstelaciji društvenih mreža koji dovode u pitanje postojeće odnose moći i hegemoniju velikih kompanija. Prethodno postavljena u ljubljanskoj galeriji ŠKUC u produkciji Aksiome – instituta za suvremenu umjetnost (11. ožujak – 3. travanj), izložba Umreženi poremećaji praktični je nastavak teorijskog djelovanja Bazzichelli koja se navedenim fenomenima i radovima bavila u istoimenoj knjizi iz 2013. godine. Izložba je predstavljena u okviru festivala Moje, tvoje, naše u organizaciji udruge Drugo more.
Prisvajanje strategija
Što te je potaknulo da počneš istraživati moguće poveznice između poslovnog svijeta, umjetnosti i haktivizma?
Dolazim iz konteksta povijesti haktivizma i kulture mreža u Italiji, a u 1990-ima bila sam članica hakerskog kolektiva AvANa-BBS te društvenog centra Forte Prenestino u Rimu. U to vrijeme bavila sam se istraživanjem digitalne kulture i aktivizma u Italiji, i počela sam razmišljati o tome kako su umjetnost, tehnologija i politički pokreti međusobno povezani. Na mene su dosta utjecali i prosvjedi protiv G8, terenski rad nezavisnih medija i mnogi talijanski i međunarodni kolektivi. Antiglobalizacijski pokret, koji me također inspirirao, nažalost nije uspio ostvariti svoje ciljeve; odnosno, u brojnim situacijama, primjerice na prosvjedu protiv G8 u Genovi, ljudi su zapravo radili posao policije, legitimizirajući tako suparnika stvaranjem političke strategije koja je zasnovana na frontalnom otporu. Osim toga, kada upotrebljavate frontalni otpor, a neprijatelj je jači od vas, on jednostavno može organizirati protuotpor vašem otporu. Stoga su me počeli zanimati pokreti koji pokušavaju iznaći drugačije strategije.
Koncept “poremećaja” posuđuješ iz poslovne sfere. Kako ga povezuješ s umjetničkim praksama?
Sredinom 2000-ih i sama sam počela razmišljati o alternativnim strategijama, ali iz poslovne sfere. Tada se počelo govoriti o konceptu Weba 2.0 kao nizu platformi za dijeljenje podataka i umrežavanje koje su potpuno centralizirane i pod nadzorom korporacija, unatoč tome što se temelje na idejama otvorenosti, razmjene i DIY kulture. Začudilo me kada sam primijetila da kompanije koriste isti diskurs poput hakera i aktivista, i shvatila sam da nas poslovna sfera na neki način kooptira, kao što je to često slučaj s političkim kontrakulturnim pokretima. Mislim da trebamo tražiti strategije koje nisu tek opozicijske, već čine vidljivima isprepletene slojeve – brojne različite prakse koje koegzistiraju. Tako sam došla do ideje korištenja diskursa poslovne sfere i njegovog prisvajanja za umjetničke prakse. Koncept “poremećaja” učinio mi se posebno prikladnim. Riječ je o stvaranju proizvoda koji tržište ne očekuje – to je srž inovacije koja uzrokuje poremećaje – i taj isti koncept može se primijeniti u kontekstu umjetnosti i haktivizma. Takve prakse ne baziraju se na frontalnom otporu, već na supostojanju različitih slojeva kritike i na remećenju sustava iznutra. One stvaraju posljedice koje sustav ne očekuje, i upravo je to bilo polazište za moju analizu različitih umjetničkih praksi.
Identitet i promišljanje otpora
Izložba se bazira na tvojoj knjizi, odnosno doktorskoj dizertaciji Networked Disruption: Rethinking Opposition in Art, Hacktivism and the Business of Social Networking (2013.) na Sveučilištu u Aarhusu. Koji su neki od izazova s kojima si se susrela pri “prevođenju” knjige u izložbu?
Kada pišeš knjigu, koristiš drugačiju metodologiju i perspektivu nego kada pripremaš izložbu, jer moraš imati na umu da ljudi neće samo čitati, nego će i gledati ono što je pred njima. Jedan od problema je bio to što su mnogi od radova o kojima pišem u knjizi kolektivni radovi koji se temelje na diskursu anonimnosti, višestrukih identiteta, viralnosti i slično. Stoga se nametnulo pitanje kako reprezentirati nešto što ne želi biti reprezentirano. Ponovo sam posegnula za metodologijom djelovanja iznutra, ovoga puta iz perspektive kustosice. Ako radiš s ovakvim projektima, ne možeš jednostavno reći “Ja sam kustosica, ovo ide ovdje, ovo ide tamo”, već moraš stvoriti dijalog s ljudima s/o kojima radiš. Zato sam odlučila uspostaviti dijalog s pojedincima koji su izravno ili neizravno povezani s grupama koje sam odlučila predstaviti te u suradnji s njima dokučiti kako najbolje prikazati djelovanje određene grupe. U slučaju Anonymousa to je bilo malo teže, zato što su anonimni! U toj sam sekciji odlučila surađivati s Gabriellom Coleman1, koja je nedavno objavila knjigu Hacker, Hoaxer, Whistleblower, Spy posvećenu tom pokretu. Na Neoizmu sam pak radila s Florianom Cramerom, koji je bio povezan s Anonymousom i koji se bavi novim komunikacijskim tehnologijama. U sekciji posvećenoj Lutheru Blissetu surađivala sam s Andreom Natellom, koji je bio član pokreta u 1990-ima, a za Annu Adamolo suradnica je bila Loretta Borelli, također pripadnica pokreta. Janez Janša, Janez Janša i Janez Janša također su imali važnu ulogu u razvoju izložbe i pomogli su mi oko koncipiranja estetske strukture i u razmišljanju o tome kako da izložim radove na određeni način. U samom projektu bilo je jako puno umrežavanja, stoga bih izložbu mogla nazvati mrežom svih mreža – jer okuplja sve te mreže.
Danas smo svjesni da smo neprekidno pod nadzorom te da je neprijatelj, na neki način, sveprisutan. Izjavila si da iz tog razloga naše prakse također moraju postati sveprisutne. Ako razmišljamo o pokretima kao što su Neoizam ili Anonymous, je li jedan od načina kako to možemo postići razaranje (identiteta i integriteta) subjekta, tako da dobijemo politički angažman bez političkog subjekta u tradicionalnom smislu?
Da! Također trebamo razmišljati o tome što je “istina” i kakvi su odnosi moći iza određenih pokreta. Neke od izloženih kolektiva/projekata sam i odabrala zato što nemaju specifični mandat koji bi bio tradicionalan u političkom smislu. Njihovi članovi često dijele odgovornost u različitim akcijama, no one su potpuno fluidne i promjenjive, stoga nikad ne znate tko stoji iza njih. Luther Blisser i Neoizam su, primjerice, uvijek radikalizirali politički diskurs poigravajući se propagandom i identitetom te pokazujući da politika često može postati doista ortodoksna, ako je radikalizirate na temelju vlastitog identiteta.
Ti kolektivi pokazuju da politika može biti drugačija, nešto poput proširene prakse koja nema puno toga zajedničkog s tradicionalnom politikom te kritizira politiku onda kada postane previše identitarna. Stoga, čak i onda kada se bave identitetom, ovi kolektivi dekonstruiraju sam koncept identiteta, ali i “prave” istine. Mene puno više zanima trenutak u kojem dolazi do promjene perspektive, tzv. détournement (ideja koja dolazi iz situacionizma), i u kojem imate određenu stvarnost, ali tada shvaćate da ona može biti višestruka i da postoje i druge perspektive koje su također “dio” istine. Na taj način istina postaje igra, isprepletanje višestrukih subjektiviteta.
(Od)učiti pravila igre
U jednom intervjuu spomenula si da zviždače možemo smatrati umjetnicima. Možeš li pojasniti zašto si uključila zviždanje u izložbu (instalacija Juliana Olivera, video radovi Laure Poitras i Trevora Paglena)?
Kada govorim o zviždanju, ne zanima me samo činjenica da se zviždači bore za istinu – jer ne vjerujem u “pravu” istinu – već me zanima trenutak promjene mišljenja i perspektive, kao što sam već spomenula. Zviždač je netko tko radi za korporaciju ili za agenciju za nacionalnu sigurnost, i odjednom donese odluku da će razotkriti nepravilnosti ili tajne podatke. Riječ je o osobi koja u potpunosti mijenja perspektivu, i taj čin je doista radikalan, osobito zato što ima ozbiljne posljedice na život i svakodnevicu te osobe. Jasno, mnogi umjetnici to rade, primjerice Janez Janša, Janez Janša i Janez Janša, no u slučaju zviždača to ima puno veće implikacije budući da se suprotstavljaju puno moćnijim silama. I upravo to je jedan od najjačih poremećaja koje možemo zamisliti.
Pozivajući se na raniji rad Luthera Blisseta, “imaginarni umjetnički duo” Les Liens Invisibles 2009. godine proveo je akciju Seppukoo – grupno deaktiviranje Facebook računa. Kako možemo mi kao individualni korisnici društvenih medija na neki način vršiti male subverzivne akcije ili izraziti neposluh?
Seppukoo kao “virtualno samoubojstvo” referira se na rad Seppuku! Luthera Blisseta iz 1999. godine, a simbolizira kolektivno odbacivanje mehanizma koji je osmišljen da bi stvarao profit spajanjem ljudi. Korisnici su bili pozvani da započnu proces virtualnog samoubojstva te da povećaju svoj položaj na Seppukko rang listi nagovaranjem svojih prijatelja da također počine samoubojstvo. Proces je funkcionirao putem specifične skripte koja se bazirala na poremećaju Facebookovog sustava deaktivacije.
Moj odgovor bi stoga glasio da moramo pokušati naučiti kodove platformi koje koristimo. Akcija Seppukoo bila je moguća zato što su njeni autori naučili kako funkcionira OpenID protokol za prijavu na Facebook. Mislim da većina umjetnika kojima se bavim pokušava prvenstveno shvatiti pravila igre. Ne mislim da je rješenje da jednostavno napustimo sve te platforme, već trebamo što više o njima naučiti, pristupiti im na drugačiji način te se oduprijeti sustavu vrijednosti kojeg nastoje nametnuti. Čini mi se da je još uvijek moguće zadržati privatnost na tim platformama i koristiti ih na način na koji one to ne očekuju. Taj aspekt nepredvidivosti tada postaje umjetničko djelo, i to je zaista važno jer možete rastegnuti granice tih platformi koje vam govore da poštujete određena pravila, no ako doista proučite i razumijete ta pravila, možete se s njima poigravati. U tom smislu moj savjet bi bio da, kao što sam rekla, postanemo svjesni načina funkcioniranja različitih medija jer oni nisu nikad neutralni, već odražavaju strukture moći i ekonomsku logiku.
Bilješke:
1 Prijevod knjige G. Coleman, Kodiranje slobode: Etika i estetika hakovanja, objavljen je nedavno u izdanju Fakulteta za medije i komunikacije iz Beograda i Multimedijalnog instituta u Zagrebu u prijevodu Ljubice Gotić i Predraga Todića.