Rendgenska slika duše

Dobro je kad sjećanje na neku smrt učini od iste životni relej. Kad na primjer jubilarna izložba u znak sjećanja na Slikara postane most za konstituiranje nove galerije u gradu poput Dubrovnika. Odnosno kad jedna velika galerijska kuća s “periferije” Grada (sve ono što je izvan zidina za ovdašnje je pojmove “sneruke” pa tako i Umjetnička galerija Dubrovnik, udaljena od vrata od Ploča jedva nekih 500 m), dobije svoju gradsku ispostavu, svoju vitrinu, gdje može izložiti ono najreprezentativnije iz svoga fundusa. A 30. godišnjica smrti Ive Dulčića, velikog dubrovačkog i hrvatskog modernista, katalizirala je upravo takav događaj.

Prigodna izložba Dulčićevih djela, pretežno iz fundusa Umjetničke Galerije, postala je pretekst prisutnosti Galerije u kući Ronalda Browna na Držićevoj poljani. U toj se zgradi, osim memorijalne sobe poginulog američkog diplomata u avionskoj nesreći u okolici Dubrovnika 1996., nalazila i Galerija Dulčić-Masle-Pulitika, nazvana po dubrovačkom slikarsko-prijateljskom tercetu neujednačenih dometa, čija je djela imala prezentirati. Ta galerija, međutim, svojevrsno Potemkinovo selo nije nikad (iako se u svijestima permisivnih građana knjižila kao djelujuća) prevladala status početne ideje, iz jednostavnog razloga: u svom sastavu nikad nije imala nijedno Dulčićevo djelo! No zato se na temelju njezine fiktivne egzistencije razvilo lijepo čislo lateralnih, profano uhljebničkih ambicija kojima sama funkcija kuće nije predstavljala strogi prioritet. Kako bilo, da ne ulazimo u detalje neugodnih lokalnih društveno-”kulturnih” pričica, dodjelom ovog gradskog prostora Umjetničkoj galeriji i ta galerija mogla bi zaslužiti svoje ime i poprimiti konkretan oblik. Uz to, dakako, da na drugom katu kuće, brojnim ljetnim i inosezonskim gostima Grada pruži mogućnost upoznavanja s klasicima hrvatske moderne poput Bukovca, Medovića, Meštrovića i drugih. Njihova reprezentativna djela biti će izložena na Držićevoj poljani, u kući koja ima prilaz i s trga i s gradskih zidina s kojima graniči.

No vratimo se Dulčiću i podsjetimo se na ovog jedinstvenog autora preminulog 1975. s nepunih 60 godina, prije točno tri desetljeća.

Joie de vivre

Rođen 1916. u Dubrovniku, a porijeklom s Hvara, bio je stanovnik Grada, Dalmatinac, Mediteranac od glave do pete. Ne samo po motivima – kao slikar primorskih krajobraza, gradskih veduta i interijera tinela, mrtvih priroda s mornarskim škrinjama i agrumima, portreta domaćih ljudi kao i životinja – nego i po duboko unutrašnjem ustroju, utjelovljivao je ovo podneblje i reagirao, kako na njegovu prirodu, tako i na manifestacije njegove društvenosti. Obilje i gustoća senzacija sredozemnog krajolika i njegova ozračja pretočeni su u nesvakidašnje intenzivni kolorizam, materičnu zasićenost koliko i u vibrantnost njegovih slika. Nije riječ, naravno, o pukoj erupciji jednodimenzionalnog hedonizma bez teških misli. Naprotiv, već od svojih akademskih dana četrdesetih godina prošlog stoljeća i nerijetko kasnije, Dulčić upliće tmurnije, melankolične, pa i tragičnije niti u psihološko tkivo svojih prizora. Kao takav bio je podatan za utjecaje žestokih ekspresiviteta (Soutinea, primjerice) koji su se naročito izrazili u duboko sondiranoj duševnosti njegovih portreta.

Po svemu sudeći, vrijednost Dulčićeva djela, osim u nesvakidašnjem talentu (izvanredan crtač, s bojom kao organskom imanencijom, sjajan psiholog) sastoji se upravo u polidimenzionalnosti, pa i kontroverziji, njegova ljudskog izvora; u rasponu i iznijansiranosti karakternih obilježja koje je čovjek Dulčić nosio, u velikoj amplitudi raspoloženja kojima je bio podložan. Poznavao je samoću i duboku melankoliju, štoviše mrzovolju i cinizam, no s druge strane bio je karizmatičan, upravo magnetično društven, nerijetko i žovijalan vinski drug.

Sukladne značajke ima i njegovo slikarstvo. Osjetljiv i podatan, podložan sunčanoj euforiji i svečanosti titrave boje, u njezinom je intenzitetu i naoko neobaveznoj proizvoljnosti otklona od mimezisa, izražavao dubine i tamne aspekte duše. U sonornom kolorizmu i inerviranom potezu, u čulnosti kompleksne fakture, Dulčić je znao okrutno secirati fiziognomijske reflekse skrivenih unutarnjih slojeva, bilo otkrivajući ih ispod epiderme tuđih lica bilo u autoportretima denuncirajući vlastito potkožje. I ne samo lica nego i predmete i krajolik Dulčić je podvrgavao specifičnom “rendgenizmu”, pogledu u strukturu. Površina i unutrašnjost – čulni, bez misli, poganska radost življenja (joie de vivre), nasuprot uglatoj, oštrobridnoj, rastrzanoj boli – izmjenjuju se u materijaliziranim doživljajima ovog slikara: nemir površine i značenjska je vibracija, semantička dinamika i bogatstvo njegova djela. U posljedici, međutim, čitko vitalističko opredjeljenje odredit će završne slojeve značaja Dulčićeva slikarstva. Štoviše, u plošnim sublimnim prikazima plaža, gradskog mnoštva, plesa, pijanih stolova, apstrakcije dubrovačkog ljeta... Dulčić je slikar himni životu.

Široko obrazovan i umjetnički kultiviran, Dulčić je usvajao mnoge stileme i morfeme iz daljnje i bliže povijesti umjetnosti, posebno slikarstva pariške škole, od Vuillarda i Bonnarda do Matissea, pa i Modiglianija, ali se nikad njegov eklekticizam nije očitovao mehaničkom aplikacijom grubih šavova. Naprotiv, Dulčić je pojedina iskustva akceptirao prema prepoznavanju srodnosti s vlastitima, kao internacionalni jezik kojim je komunicirao sa svijetom, ali i neposrednim okolišem, pa i samim sobom, pojašnjavajući si tako vlastitu pojavu, senzibilitet i plastični diskurs. Kasnije, krajem pedesetih, on preuzima i neke gestualne inačice poslijeratnog apstraktnog ekspresionizma (Pollock, Tobey, Michaux), ali ih koristi vrlo lokalizirano, kao sredstvo obogaćenja teksture tj. u funkciji dinamiziranja i variranja površine. No naravno, stvar ne završava na formalnoj, još manje na dekorativnoj razini. Teksture slika zapravo sjajno fingiraju već spomenuti rendgenski Dulčićev pristup, one su neka vrsta snimka psihološkog stanja slikane osobe ili predmeta.

Potpuno oslobođenje od vanjskog motiva Dulčić si nikada nije dopustio, ma koliko da je balansirao na samoj granici apstrakcije. U tom smislu bio je tradicionalist kojemu kao da je predmet bio potrebna veza s matičnim tlom. Ta pretpostavka, kao metafora, poprima šire implikacije – brige i borbe za svoje lokalno, nacionalno i religijsko određenje.

Novozavjetni prizori u dalmatinskom prostoru

Dulčić je bio vjernik (ne i klerikalac!) i veliki dio njegovog iznimno plodnog opusa čine sakralni motivi. Uz štafelajne slike u temperi i ulju izveo je brojne freske, mozaike i vitraže, u crkvama diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, u Crnoj Gori, Italiji, Njemačkoj. Svi ti javni radovi nastajali su od 1959. do gotovo same autorove smrti 1975., dakle u vremenu koje religiji i vjerskoj tematici nije bilo sklono. Takvo opredjeljenje bilo je jedan od pokazatelja moralnog značaja Dulčića, antikonformiste i plemenitog buntovnika koji je u nesklonom okružju znao pružiti otpor i štititi svoja uvjerenja bez obzira na posljedice. Tako se već na Akademiji, u najteže poslijeratno vrijeme a pred sam završetak studija (1946.), Dulčić suprotstavlja nametnutom programu socrealizma što ga je stajalo lišavanja diplome i izgona sa škole. A sakralno slikarstvo i suradnja s crkvom u to vrijeme također je vrsta oporbe, štoviše – diverzije. Tako je u svojim prikazima Dulčić varirao ikonografske zadatosti smještajući novozavjetne scene u jasno istaknut lokalni prostor i pejzaž, a zmaj na slici Sv. Jurja u rodnom Brusju znakovito je crvene boje.

Iako je u poslu na sakralnim temama Dulčić morao prihvatiti neke stilske kompromise, on je u isti mah, kao modernist i ovdje krčio prostore slobodna izraza, bio inovator usred konzervativnog miljea te dosljedno tome proizvodio i nesporazume. Nesviklost klera i vjernika na neuobičajeni likovni pristup izazvali su prosvjede i, srećom tek načas, ugrozili sudbinu djela, već pri prvom njegovom velikom zahvatu – monumentalnoj freski Krista Kralja u splitskoj crkvi Gospe od zdravlja.

Očito je, kad god je to bilo moguće, Dulčić je nastojao ostati maksimalno dosljedan središnjoj liniji svog stvaralaštva. Spiritualna izduženost njegovih portreta u uskim okomicama crkvenih prozora kao da je pronašla svoj pandan, a njegov temperamentni kolorizam kojemu je južnjačko svjetlo osnovni izvor i uvjet, u vitražima prelazi u čisti i doslovni luminizam. Pritom duhovnost, stremljenje nebeskom, Dulčić humanizira ovozemaljskom životvornošću. Stoga nije čudo da je najnadahnutiji trenutak svog sakralnog opusa Dulčić doživio upravo u seriji vitraža u franjevačkoj crkvi na zagrebačkom Kaptolu, na temu Pjesme brata Sunca, hvalospjeva sv. Franje Asiškoga Božjim djelima, zemaljskim i nebeskim bićima i pojavama. Daleko od banalne i ilustrativne mimetike, visokom sublimacijom prikaza životinja, plodova, zemlje, vjetra, oblaka i samog sunca, Dulčić je slikom uspio dostići vrijednost riječi koje su ga potakle.

Retrospektiva velikog vremenskog i tematskog raspona

Na ovom skromnom obilježavanju 30. godišnjice Dulčićeve smrti izloženo je petnaestak njegovih radova iz fundusa Umjetničke galerije Dubrovnik i nekoliko gradskih privatnih zbirki (uz ostale tu su: Autoportret iz 1942., Interijer iz 1953., Dubrovačko ljeto iz 1956, Portret Koste Strajnića iz 1965., Stradun iz iste godine, itd.), koji obuhvaćaju širok vremenski i tematski raspon te primjereno upućuju na značaj opusa.

Osim što je, nakon Dulčićeve velike retrospektive održane 2003. u Zagrebu i Dubrovniku, ovo posebna prilika za još jedno podsjećanje na velikog hrvatskog i dubrovačkog modernista. Njegova blagotvorna latentna prisutnost nastavit će se, kako rekosmo na početku, u različitim manifestacijama likovnog života Grada kojemu je prigoda njegove smrti poslužila kao životvorni poticaj.