Renesansa poetike i stara kultura

Proučavatelji čija se znanstveno-književna djelatnost podvodi pod termine – nekad na čuđenje ubrojenih – novi historizam i kulturalni materijalizam nastupili su osamdesetih godina prošlog stoljeća, označavajući prekretnicu u angloameričkoj književnoj historiografiji, no njihova je recepcija u široj hrvatskoj javnosti bila sporadična, ograničena na uzak krug stručnjaka (Beker, Biti, Brlek, Ciglar-Žanić) do pojave prijevoda nekolicine radova u Književnoj republici (1-2, 2005.) te sustavna i instruktivna pregleda Davida Šporera Novi historizam. Poetika kulture i ideologija drame (AGM, Zagreb, 2005.).

Đavolji odvjetnik

Isti se autor pozabavio uređivanjem zbornika tekstova novih historista i kulturalnih materijalista. U uvodu trodijelno organizirana zbornika urednik je obrazložio svoj izbor s vremenske i kritičke distance, uz pregled odabranih radova i procjenu njihove relevantnosti u kontekstu kako prethodnika (R. Williams, M. Foucault, C. Geertz, uključujući i tradicionalnu anglistiku), tako i suvremenika i oponenata (J. F. Lyotard, F. Jameson, J. H. Miller). Svi autori ističu interdisciplinarnost kao svoje glavno obilježje. Sporovi oko naziva djelatnosti kojom se bave (poetika kulture, novi historizam, poststrukturalistička književna historiografija) dovoljno govore o razlikama u koncepciji, makar im je zajedničko nezadovoljstvo tadašnjim stanjem anglističkog proučavanja renesansne književnosti i potreba za interdisciplinarnom suradnjom. Ne samo da je urednik argumentirano nastojao osvijetliti značajke radova nego je na sebe preuzeo i ulogu đavoljeg odvjetnika čija je zadaća pozabaviti se “ranjivim” mjestima novog historizma, točnije slijepim pjegama njegova nedvosmislenoga pripadnika S. Greenblatta (ujedno po prevedenim tekstovima najzastupljenijega u zborniku).

Urednik se, kako obrazlaže, u izboru vodio i načelnim obuhvaćanjem relevantne terminologije nužne za razumijevanje polazišta, značajka i zaključaka zastupljenih autora. Logično je stoga da zbornik započinje ishodištima i problemima novohistorističkih i kulturalnomaterijalističkih istraživanja (Pitanja poetike kulture).

Konsolidacija, subverzija i integracija

Kulturalnom materijalizmu (kako ga oprimjeruje Uvodom: Shakespeare, kulturalni materijalizam i novi historizam J. Dollimore s naglaskom na obrazloženju metodologije) ishodište je u Velikoj Britaniji, usko vezano za razvoj kulturalnih studija (štoviše, Dollimore zamišlja kulturalni materijalizam kao specifičnu književnu povijest po uzoru na model koji pružaju kulturalni studiji); određuje se u oporbi prema novom historizmu i dotadašnjoj tradiciji književnopovijesnih proučavanja, a naslanja se na R. Williamsa kao svoga najpoticajnijega prethodnika (između ostalih marksističkih kritičara), od kojega preuzima termin “kulturalni materijalizam”, te (post)strukturalističku teoriju. Kulturalni materijalizam ukida odnos isključivanja između teksta i konteksta, svoj interes širi na korpus tekstova izvan samog književnog kanona, na tragu Foucaulta obrće perspektivu videći u “riječima i stvarima” učinke ideologije, a ne pretpostavke mišljenja, a status renesansne drame mijenja time što njezinu recepciju ne odvaja od konteksta prikazivanja. Dollimore ističe konsolidaciju, subverziju i integraciju kao ključne aspekte povijesnih i kulturalnih procesa u materijalističkoj kritici.

Ekvivalent (Dollimore) ovoj apologiji kulturalnoga materijalizma u taboru novog historizma predstavlja rad L. A. Montrosea (Poučavanje renesanse: poetika politike i politika kulture). Montrose primjećuje kako je za novi historizam (koji određuje kao projekt/orijentaciju/program, da bi u konačnici ipak odustao od definicije) od presudne važnosti promišljati ne u okvirima oprečnosti između teksta i konteksta, nego u okvirima njihove recipročnosti. Odatle proizlazi njegova rado citirana i jezgrovito sročena ambicija: proučavanje uz svijest o “povijesnosti tekstova i tekstualnosti povijesti”, tj. “dijakronijski tekst automne književne povijesti zamjenjuje sinkronijskim tekstom kulture” (Montrose). Nadalje iznosi koncepte i metode važne za praksu novohistorističkih kritičara: “podroban opis” (Geertz), pojam “individue” zamjenjuje pojmom “subjekta” te koncepte “subverzije” i “integracije”; tekst završava promišljanjem o uvjetima interesnoga zaokreta prema povijesti u SAD-u, a svoju akademsku djelatnost smješta u širi društveni okvir i područje etičkoga djelovanja.

Novi historizam iz nužde

Greenblattov rad (Prema poetici kulture) zaokružuje prvu cjelinu, nadovezujući se u argumentaciji na prethodni Montroseov tekst. Greenblatt nastupa kao proučavatelj ponešto mučen vlastitim odnosom prema marksizmu i senzacionalizmom izazvanim pojmom novog historizma koji je, kako sam tvrdi, nabacio više iz nužde nego kao plod dubljeg promišljanja. Nastojeći se obraniti od Jamesove i Lyotardove isključivosti kao posljedice nesumjerljivosti između marksizma i strukturalizma, “(t)e dvije pozicije, postmarksistička koja u povezivanju umjetnosti i društva vidi put k emancipaciji, i poststrukturalistička koja emancipaciju pronalazi samo u veličanju razlika” (Šporer), Greenblatt uvodi pojam “cirkulacija” inspiriran Derridaovom praksom. Naime, odnos kapitalizma i estetske proizvodnje, još od 16. st. stoljeća, karakterizira stalna oscilacija “između uspostave samosvojnih diskurzivnih domena i međusobnog pretapanja tih domena” (Greenblatt), što je u osnovi moći kapitalizma i čime je svakodnevica organizirana, stoga se Greenblatt opire uspostavljanju prioriteta između političkoga i estetskoga.

Druga cjelina (Mjesto teatra) od dvaju radova (S. Mullaney: Prema retorici prostora u elizabetinskom Londonu i S. Orgel: Kraljevski spektakl) problematizira odnos teatra i prostora u engleskoj renesansnoj kulturi. Novohistorička fokusiranost na dramu proizlazi iz činjenice da je teatarska praksa u sprezi s politikom, namijenjena izvođenju i često proizvedena za određene svrhe. Ključna je postavka da je kazalište neodvojivo od društva. “Retorika prostora” koju objašnjava Mullaney proizlazi iz položaja kazališta, kako same građevine namijenjene izvođenju drama, tako i uloge teatra u širem društvenom kontekstu. Iz toga se izvodi simbolički značaj teatra; izvan nadležnosti gradskih vlasti, a s dozvolom dvora, teatar zauzima ambivalentan položaj, preokrenuvši u svoju korist svoju neintegriranost unutar grada, koji je “istovremeno i proizvod i predmet dramaturške egzegeze” (Mullaney). Orgel se pozabavio maskeratom kao primjerom prostora igre gdje fikcionalno i nefikcionalno rade na imidžu vladara u službi proizvodnje i održavanja moći; maskerata je “platonistička stoga što predstavlja prizore dobra kojem sudionici teže i koje mogu doseći; makijavelistička stoga što su njezine idealizacije u službi opravdavanja moći koju slave” (Orgel).

Posljednja cjelina (Poetika kulture i “pomno čitanje”) sadrži primjere “pomnih čitanja” kulture. L. Tennenhouse (Uvod: Shakespeare i prizor čitanja) suprotstavlja se, s jedne strane, tradicionalnim proučavateljima Shakespearea – i onima koji ga smatraju ahistorijskim nositeljem univerzalnih vrijednosti, i onima koji u njemu vide “čovjeka svoga vremena” – te, s druge strane, žanrovskim organizacijama bardova opusa pod pretpostavkom da slijede inherentnu koherenciju samih drama. Tennenhouse upravo inzistira na neodvojivosti drama od političkoga života, tj. simultanosti estetskih i političkih dimenzija: “Te drame smatram nizom semiotičkih događaja, uprizorenjima kulturalne građe, mobilizacijom političkih reprezentacija” (Tennenhouse).

Subverzija vlasti

Nevidljivi meci: subverzija vlasti u renesansi Greenblattov je “didaktički predložak” za uvid u prototipne interpretacije novog historizma. Greenblatt, na što je kritika ustala na noge, otkriva iste mehanizme na djelu u različitim područjima renesansne kulture i inzistira na uvijek-već integriranosti subverzije unutar dominantne ideologije, štoviše, vlast je u stanju proizvesti subverzivne elemente i na njima sama počiva (Greenblattovim riječima, elizabetinska moć ovisi o “svojoj povlaštenoj vidljivosti”), za što su primjeri tzv. druga Shakespeareova tetralogiju i zapisi o susretu prvih engleskih kolonijalista s urođenicima.

Drugi Montroseov esej bavi se pastoralom, tradicionalno smatranom lišenom političke dimenzije. Montroseova analiza obuhvaća Spenserove ekloge i ceremonijalne svečanosti. Pastorala je opskrbila kraljicu Elizabetu simboličkim sredstvima koje je mogla instrumentalizirati za postizanje svojih ciljeva. Elizabetinska pastorala isprepliće vergilijsku tradiciju s biblijskim momentom, prikazujući središnji lik (i osobu) Kraljice kao posrednika između plemića i monarha, monarha i naroda, ovisno o Kraljičinim političkim interesima.

Zadnja dva eseja interpretacije su iste drame, Otela, a izbor se uredniku nametnuo kako zbog zornosti uslijed supostavljanja analize novog historizma (Greenblatt: Improvizacija moći) i one kulturalnoga materijalizma (A. Sinfield: Kulturalni materijalizam, Otelo i politika vjerodostojnosti), tako i referiranja jednoga rada na drugi. Sinfield Greenblattov pojam “subverzija” preinačuje u “disidentstvo” želeći izmaknuti tzv. modelu zamke u koji upadaju novi historisti kada tvrde da vlast integrira (proizvodi i instrumentalizira) vlastitu oporbu. Time se Sinfield suspreže od izricanja ishoda među sukobljenim stranama i naglašava da se uvjeti oblikovanja i uvjeti uporabe ne moraju nužno podudarati, čime se objašnjava (ne)uspješnost disidentskog djelovanja u pojedinačnim slučajevima. “Napukline” (Sinfield) u vladajućem poretku trebaju “priče” da ih prikriju; njihova učinkovitost ovisi o poimanju uvjeta vjerodostojnosti, koji su pak u nadležnosti mletačke kulture (Otelo). Greenblattov esej zaključuje zbornik predstavivši važan pojam “improvizacija” kojim se objašnjava Jagova (i ona španjolskih kolonijalista da bi eksploatirali lukajske urođenike) sposobnost prilagodbe svakoj situaciji uz izvlačenje maksimalne koristi za sebe. Uz “podroban opis” i pozamašan opseg literature tipične za Greenblatta tekst dovodi Jaga u analogni odnos s njegovim tvorcem i “slugom pokornim” engleske krune kao majstorom improvizacije.

Na kraju se postavlja pitanje namjene ovoga zbornika, točnije je li to samo za šačicu akademskih knjiških moljaca i nadobudnih anglista. Za one kojima tekstovi o bardu nisu sinonim za zanimljivo štivo, uputno je imati u vidu Montroseove riječi: “Ako načinom čitanja renesansnih tekstova uspijemo prenijeti svojim studentima i sebi samima osjećaj svoje vlastite povijesnosti, razumijevanje svojih vlastitih pozicioniranja unutar ideologije, tada ćemo ujedno pokazati ograničenu premda opipljivu mogućnost osporavanja režima moći i znanja koji nas i potiče i sputava”.